BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SAOPĆENJA, REFERATI, GOVORI
215
poezije, političkih događanja, pedagoških satova, dežurstava i redarstava.
Sve je to bila valjana samoorganizacija i autentična samodisciplina.
Tjeskoba stanovanja (kreveti na katove, tijesne učionice) ipak
nije stvarala tjeskobu u našoj duši. Mi smo se toliko voljeli i uvažavali
da su samo rijetki stvorili brakove iz naše škole. Jer, netko reče da
smo bili istinski rod. U to vrijeme bili smo uzor škola, gošćeni i ugošćavali.
Nezaboravan je boravak glumaca kod nas, napose Augusta
Cilića (Škrtac), Afrića, protagonistice prvog filma Slavice – Irene Kolesar,
skulptora Vanje Radauša i mnogih drugih kulturnih pregalaca,
novinara, antifašista iz Francuske, Čehoslovačke, Engleske, Bugarske
i Sovjetskog Saveza. Nad nama je bdjelo ministarstvo prosvjete, ali i
školske i kulturne institucije grada. Kad smo dobili ime Gimnazija
Maršala Tita, a napose kada nas je Maršal posjetio postali smo istinska
institucija.
Redovno smo išli u kino i kazalište organizirano, na izložbe i u
muzeje. Svijet kulture bio je naš. Matineje su za nas bile događaj.
Naša školska knjižnica bila je dar raznih biblioteka. Organizirano se
brinulo za naše zdravlje. Oboljeli za praznike odlazili su u javna oporavilišta,
a ranjeni u bolnice i lječilišta. Imali smo svoju ambulantu,
patronažne službe i sistematske đačke polikliničke preglede. Mi smo
to predanim radom, učenjem i prosvjetiteljskim amaterizmom gotovo
misionarstvom, takmičarskim duhom, radnim akcijama, svesrdno
i predano odrađivali. Učili smo se i druge smo učili zajedništvu. Učili
smo se voljeti ljude i biti solidarni građani. Nismo iznevjerili nadanja
ni naših profesora ni društvene zajednice i to nam može služiti na
čast.
Kroz ovih 50 godina naredale su se daće i nedaće u životu svakog
pojedinca, a ostao je naš duh realizma.
Bili smo protkani, da simbolično kažem, zlatnim nitima naših 48
profesora. Duhom smo hodali u istom stroju 23 razredna odjeljenja
naše gimnazije u Gundulićevoj 28. Iako smo bili različite kronološke
generacije, duh je bio jedinstven. Kao kuriozum ističem da je najstariji
bio rođen 1916., a najmlađi 1934. godine, a slagali smo se kao
jednojajčani blizanci. Primjer, godine 1947. naše diletantske družine
posjetile su naselja Siska, Petrinje, Gline i drugdje. Svi su nas hvalili
da smo kao jedan. Dobili smo na dar piliće, janjce i svinje. U vese-