BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SAOPĆENJA, REFERATI, GOVORI
213
naglašavam – predano. Nismo pokleknuli izazovu ni drugog rata na
zalazu života, iako smo dva puta žrtvovane generacije.
Uspjeli smo, jer smo imali svoje ljudske ideale zajedništva i antifašizma,
ali i idole nezaboravne naše profesore. Oni su bili naši učitelji,
odgojitelji, prijatelji, a mnogima zamijenjivali i roditelje. Bili su ono
najbolje što je društvo u tome trenutku imalo, a da su bili veličine
pokazuje činjenica što je većina završila kao sveučilišni profesori. U
vaše ime i svoje osobno izričem im veliko ljudsko hvala! Ponosni smo
na njih, a vjerujem i oni na nas. U našoj školskoj himni s pravom smo
pjevali: «Direktor partizan, profesori partizani, svi su đaci partizani».
Smatram da dijelim vaše mišljenje da treba da istaknem posebno
ime dragog nam direktora Hrabaka, kao rođenog lidera, vrsnog organizatora,
profesionalnog pedagoga, zaslužni autoritet među profesorima
i đacima. Bio je istinski «voljeni učitelj», profesionalac, strog
i pravičan. Njemu mrtvome dugujemo životnu zahvalnost. Veliko Ti
hvala, naš dragi i nezaboravni direktore Hrabak, jer si nas hrabro vodio
i osposobio ohrabrivši za cijeli život!
Nas je povezivalo ratno prijateljstvo, kušnja najvećeg drugarstva.
Odredilo nam moralne i etičke vrijednosti. Mislim da ne griješim ako
kažem da svaki od nas da se ponovno rodi poželio bi da bude đak
Partizanske gimnazije i dalje bi nam bila deviza: «Učiti i samo učiti!»,
jer to je smisao čovjekovog života.
Neka mi bude dozvoljeno kao ilustracija koliko smo se voljeli primjer
iz osobnog života. Padnem 50-ih godina u izraelsko-arapskom
ratu kao arbitar u neku vrstu zarobljeništva u Izraelu. Oko mene se
odjednom okupi oko 50-ak đaka naše nekadašnje škole. Svi me grle,
ljube i zapitkuju. Na to će jedan novinar: «Što to znači Kakav ste vi to
zarobljenik» Šaleći se odgovorim: «Pa mi smo rođaci iz Partizanske
gimnazije, što je više nego dolazak strica iz Amerike». Prasnuše svi u
smijeh i poviču ura! Neki zapjevaju: Partizanska! Partizanska!
Naše je zajedništvo, naši su susureti nezaboravni. Sjetite se samo
đačkog doma u Habdelićevoj 1, gimnazijskog dvorišta u Gundulićevoj
28, škole i razrednih prostorija, zidnih novina, veselih kutića,
parola: «Učiti i samo učiti!», kružoka, razrednih sjednica, susreta na
proputovanjima i, najzad, prigodnih proslava, praznika ili naših da-