BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

212
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
bili đaci «od Bojane do naselja ispod Velebita». Pretežan broj činili su
đaci iz šibensko-dubrovačke regije, Makarske, Sinja, Korčule i Brača.
O onoj iz Rujevca, nekad «zlatno pero VUS-a» Milan Čučković napisao
je neobjavljenu monografijsku studiju od 900 stranica. Ona je
prošla put Rujevac, Santa Cezarea u Italiji, Split i, najzad, priključila
se Partizanskoj gimnaziji u Zagrebu. A ona iz Osijeka imala je putanju
Daruvar-Lipik-Pakrac-Bajmok-Baranja-Osijek i najzad priključenje
Partizanskoj gimnaziji u Zagrebu.
Istinski kroničar školstva u NOB-u prof. M. Ogrizović (99) , pišući o
školstvu u to doba spominje 1 598 osnovnih škola sa 100 000 polaznika
i skoro 2 400 prosvjetnih radnika, 33 srednje škole s 9 657 učenika,
40 dječjih domova s 3 000 djece i brojne druge kulturne, prosvjetne,
umjetničke, kazališne institucije koje su nikle još za vrijeme rata. Uostalom,
još u ratu održan je u Topuskom kongres kulturnih radnika.
Kao svjedok vremena i đak naše nezaboravne škole, pa i njen
kroničar, jer ja sam nepotpisani autor spomen-knjige naše gimnazije,
a kasnije kao pedagog mogu s pouzdanošću istaći da smo doista
bili jedinstvena škola. Jer, u relativno kratkom vremenu postojanja,
samo tri godine, nije ni jedna škola podarila toliki broj raznorodnih
stručnjaka, profesionalnih pregalaca kao naša Partizanska gimnazija.
Pokrili smo svu nomenklaturu intelektualnih zanimanja, a neki su
dosegli vrhunce u struci, nauci, tehnici, kulturi i umjetnosti. Nastao
je impozantan broj diplomiranih ekonomista, agronoma, veterinara,
geodeta, farmaceuta, odvjetnika, pravnika, novinara, diplomiranih
inženjera strojarstva, elektrotehnike, građevine, kemičara, prometnih
inženjera, profesora raznih profila, sveučilišnih profesora, liječnika,
kipara, slikara, vajara, glumaca, poeta, književnika, kritičara, diplomata
i političara itd. Svi su oni našoj generaciji, sebi i našem narodu
na čast. Pretežna većina ostavila je snažnog traga u svojim sredinama
života i rada. Mnogi su udarili temelje modernim institucijama današnjice.
Ono što sve nas mora da raduje jeste da nitko nije zatajio, izdavši
sebe i duh svoje generacije antifašista. Bili smo prva poratna inteligencija,
služili smo časno svojoj profesiji, mjestu života i rada i to
(99)
Vidjeti Mihailo Ogrizović: Prosvjetni i kulturni rad s odraslima u Hrvatskoj za
NOB-a, Andragoški centar, Zagreb, 1985.