BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SAOPĆENJA, REFERATI, GOVORI
205
se na povijest, na istinu, a onda nema problema za nasrtanja na drugi
etnicitet. Jer, «ne možemo zajedno», «nema suživota», «etniciteti su
krivo raspoređeni», «mi smo opljačkani», «izrabljivani», «napadnut
je naš jezik», «napadnuto je naše biće», «naše svetinje», «kultura»,
«samobitnost», «naše tlo i krv», to čini «drugi, hipostazirani barbarin».
Dakle nama je «biti ili ne biti», da ispravimo povijest. To ćemo
učiniti «humanim preseljenjem» – eufemistički naziv za klasični etnobanditizam.
Naime, uprežu se poluge izvitoperene povijesti, mitovi
naše svetosti, izabranosti, uzvišenosti, milenijske težnje, uzašašće
duha, božjeg poslanja, divinizacije države, vođe, vjere, nacije i sve
druge pošasti sa zovom «ubij», «razori», «prožderi», «zatri tragove».
Jer «drugi» je pakao, genocidni barbarin, neciviliziran, i on je prepreka
našoj «povijesnoj misiji». Avaj povijest! Avaj sudbine ostvaritelja
– postvarenje ljudi!
Dakle, svakom konkretnom zločinu etnobanditizam ateorijski
fundira svetu teorijsku paradigmu. U suštini suprotstavlja čovjeka
njegovoj prirodi, prirodi njegove vrste, njegovoj povijesti, iskustvu i
znanstvenim spoznajama provjerene istine. Zbog toga je etničko čišćenje
po svojoj okrutnosti najveći zločin kraja dvadesetog stoljeća
na ovim prostorima. On se iracionalnim argumentima brani, opravdava,
vodi protiv ljudi, a za prostor. Zločin i zločinac su konkretni,
individualni. Nema kolektivne krivnje, mada odgovornost postoji.
Etničkom čišćenju središnji je krivac kolektivitet, narod, nažalost, nevina
žrtva. Rekosmo ranije, rat nije prirodna pojava, nije imanentan
čovjeku, iako je tipičan ljudski fenomen. Jer u tom obliku ne postoji
ni kod jedne životinjske vrste. On ima svoja pravila, svoju «kulturu»,
čak i kodificirane norme (Ženevska konvencija). Etničko čišćenje ne
uvažava ni prirodu, ni interes, ni kodificirane norme. On ima svoju
logiku «pravilo zločina». (Vidjeti opširnije: Svetozar Livada: Etničko
čišćenje – zločin stoljeća, SKD «Prosvjeta», Zagreb, 1997., str. 180-
181.)
Ističem, ne mrze se istinski etniciteti koliko se vole njihova oteta
dobra. To se najbolje vidjelo nacionalizacijom Krajine, da se namire
pacifikatori. Kad to pade, pod pritiskom međunarodne zajednice,
oktroiraše novi zakon prava upotrebe tuđe imovine, uzurpativnim
normama napadoše «svetost vlasništva i to još uvijek traje.