BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

172
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
Zanimljiv je primjer iz Hrvatske. U izmjerenim najmanjim etničkim
distancama, npr. Islam Grčki, napravljeni su najveći zločini.
Nasrnulo se i na historijske građevine i pjesničku veličinu. Ili drugi
primjer, u Vukovaru. Od 10 000 bračnih zajednica, cca 7 000 bile su
mješovite. Tu je zločin trijumfirao, ali su se propagandisti postarali
da dokazuju da su mješovite porodice deficijentne, čak s kromosomom
manje. To nedvojbeno dokazuje da je rat induciran tako duboko
da može još i dalje da traje. «Tko nije mrzio, bio je omražen.»
A, tko nije etnički čistio, bio je stigmatiziran. Time je država počela
da razara svoje vlastito društvo. To je išlo tako daleko da su se i crkve
odmicale od svoje misije, od boga i evanđelja, oltara i primicale se
ideologiji mržnje, očevima rata, vlasti, da bi dobili nešto od plijena.
Jedan crkveni prelat za otetu imovinu izjavljuje «prije ću Srbina ubiti,
nego mu kuću vratiti». A drugi nadležni, ni po običajnom, ni po kanonskom
pravu ne raspopljuje ga.
U naše ratove utkan je kvislinški etničko ustaški sindrom. On i
dalje traje, proviruje čak iz crkvenih dvorišta. Pomoću njega države
i crkvene institucije rat recikliraju. To čine različitim sredstvima institucija.
Čak sukobljavaju žrtve, iste matrice rata. Posebno primjenom
uzurpativnog prava, kao vladajuće prakse. Suprotno ustavnim
normama i iz njih izvedenih regula, uzurpativno pravo trijumfira.
Civilni sektor nevladinih udruženja je nejak, malobrojan, financijski
ovisan od država, međusobno slabo povezan. Kod nas je i civilni sektor
podržavljen, jer ovisi od državnih sinekura. On je proskribiran,
jer «izdaje našu stvar». Istovremeno države se dovijaju i održavaju
paradržavne institucije civilnog sektora, bez sredstava, bez utjecaja,
da bi lažnim modelima lažirane demokracije i lažirane tolerancije nedemokratski
vladali. To naročito čine pred arbitrima međunarodne
javnosti. Dakle, hipokritske države manipuliraju kada deklaratorno
prihvaćaju da «izmirenje nema alternative», jer ga pravno, politički i
moralno potkopavaju. Jer nema ni repatrijacije ni restitucije dobara
prema potrebnim mogućnostima. Već sama činjenica da ni jedna od
ovih država nije ni pokušala da osudi prirodu rata, njegove začetnike,
intelektualne zločince i slično. A u nas nema ni jedne javne osude
bukača intelektualnih zločinaca.
Mnogo je toga potrebno utvrditi na planu izmirenja, odista, a minimalno
sljedeće, po mojem mišljenju: