BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

156
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
to kao primjer, izgubio y u prokazivanju Jugoslavije i postao ugo.
Ustaško-četnički simboli, krunica i kukasti križ premrežili su prostor.
No kako ni to ne bi dovoljno kao razvijena «kućna radinost», svi
posegnuše za povijesnim stigmama Židova i počeše ih lijepiti drugima.
Nisu vješane žute trake na rukavima drugih, ali su visjele u zraku.
Kada ni to ne bi dovoljno započe raskoljničko zatiranje i razaranje
simbola, monumenata i dr., pod vidom antikomunističke histerije,
najprije nasrnuše na antifašističke spomenike. Dok je ovo započelo,
naš učeni profesor Rudi Supek, osnivač moderne sociologije na ovim
prostorima, pripadnik francuskog pokreta otpora i logoraš, izjavi:
«Započela je kontrarevolucija». Kad sam mu donio 300 fotografija
razorenih spomenika na temu antifašizma, uputio je protestno pismo
međunarodnoj konfederaciji veterana u Parizu. Pledirao je da se
kod nas ljevičari moraju okupljati za stvaranje mirotvornih pokreta.
Nažalost uzalud. No kako je svaka disidencija i secesija našla sponzora
u svijetu, iz svijeta jurnuše politički i ekonomski emigranti. Povećaše
svoj utjecaj tajne službe, sve s pokličima kao kad se u rimskom senatu
klicalo: «Dakle, Jugoslaviju treba razoriti!» Pošto je mržnja već razvijena
do paroksizma, svi započeše formirati paramilitarne jedinice
u borbi protiv «boljševizma», «staljinizma», «komunizma» i to pruži
šansu nekadašnjim komunistima, staljinistima da svoju ideološku
propagandu pretvore u kompletnu nacionalističku ratnu propagandu.
Nacionalist postaše sada «avangarda». Ljudi se započeše odricati
svojih uloga, svojeg identiteta i počeše naglašavati da su oduvijek
«prezirali i podrivali taj sistem». Odjednom komunisti, revni bukači,
počeše u isti glas s notornim nacionalistima, zagrizlim šovinistima,
kvislinzima jurišati na život i institucije. Rasizma nije nedostajalo
u toj kakofoniji suludih pokliča: «Rat!» Rat kao najgluplja alternativa.
(72) Kako se faktički sve raspadalo, započeše neki polagati nadu
u Jugoslavensku armiju za očuvanje integriteta Jugoslavije, a ona se
praktično već raspala ili opredijelila na jednu stranu – za Miloševića.
Svaki dan javljala se mogućnost državnog udara, no ništa od toga.
Drilana prema vanjskom neprijatelju, neosposobljena za obranu
unutarnjeg integriteta, razorena nacionalizmom i pijemontskom
ulogom Srbije, kao najbrojnije nacionalne zajednice, započela je svoj
(72)
Nebojša Popov, Zbornik radova: Druga strana rata, Republika, Beograd, 1998.