BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

152
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
gije, «revolucije», «radničke klase», «društvenog vlasništva», «samoupravljanja»,
«bratstva i jedinstva», i marksizma u ime staljinizma. Dok
je sve to trajalo i razaralo društvo, entropija je zahvatila cijeli prostor
i činila svoje. U posljednjih deset godina zaposleno je preko milijun i
pol radnika, a produktivnost je ostala ista. Broj nezaposlenih dosegao
je preko 800 tisuća. Sustav se počeo rastakati. Financijska disciplina
stubokom propadati. Način odlučivanja kolebati. Policentrični etatizam
dovodio je u pitanje sva dotadašnja načela centralnog vladanja
putem «demokratskog centralizma». Republičke partije su se podržavale
s naglašenim tokovima nacionalizma. Počelo je i tu nadmetanje
tko koga «vara», «izrabljuje», «pljačka». Iako se još svi zaklinju u socijalizam,
samoupravljanje i druge motive do zaključno bratstva i jedinstva,
svaki svoga subašu «pozivaše na nacionalno osvješćenje». U
centralnim komitetima odvijaju se klupske debate. Rezignacija i beznađe
uzelo je takvog maha da je neki, od očito duboko rezigniranih
intelektualaca, izišao s izjavom za strane medije o stanju duha u nas:
«Nebo je tako visoko, Bog daleko, a Libanon tako blizu». U Libanonu
je bjesnio građanski rat. Svi su graknuli da je to zloguka blasfemija,
da smo mi razumni ljudi, sigurni, bratstvo i jedinstvo, povijesno iskustvo
i «najzad ništa nas ne može iznenaditi». Međutim, sve je to bilo
uzalud. Tamo gdje je vladajuća ideologija odstupala, crkva se temeljito
ubacivala kao i druge nacionalističke pošasti.
Neki radikalni kritičari tragali su za suštinom uzroka takvog stanja.
Tako učeni Branko Horvat pišući o tome kaže: «Sve više dolazim
do zaključka da u osnovi krivicu za ovu krizu i za ne nalaženje
izlaza iz krize snose ne jugoslovenski političari nego jugoslovenski
intelektualci, koji su u svojoj funkciji intelektualaca u suvremenom
društvu potpuno zakazali» (vidjeti Naše teme, 4-5, 1997., str. 327).
Ova konstatacija je bila više nego točna i bila je povod jednog posebnog
sastanka o ulozi inteligencije. Tu sam se vehementnim nastupom
izložio golemoj nevolji. Vehementno, neobrazloženim tvrdnjama: da
inteligencija ne postoji kao društvene grupa, da je ideologizirana, korumpirana,
neuka i u krajnjoj konzenkvenciji nacionalistička, bliža
je rasizmu nego socijalizmu, kao skorojevićka neuka, opasna, jer joj
je kama «svijetlo oružje». Svi su me «otpisali» osim profesora Rudija
Supeka s kojim sam o tome mnogo raspravljao i koji je pokušao mnoge
od ovih vehementnih tvrdnji obrazložiti.