BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

OSTVARIVANJE CILJEVA RATA
Iako znam stotine detalja kao svjedok vremena, pa i tisuće finesa kako
se Jugoslavija raspadala, «nestajala», «umirala», «odumirala» (65) i doživljavala
«disoluciju» kao arbitražni pojam «razdruživanja», ne znam
zašto je nestajala u «ognju i krvi» bratoubilačkog, građanskog rata.
Prostudirao sam priručnu biblioteku knjiga i nigdje nisam mogao
naći kauzalno i argumentirano obrazloženo, zašto je do rata došlo,
zbog čega je bio tako zvjerski i divljački okrutan, dugo trajao i završio
oktroiranim nedovršenim mirom. Zašto je posijano toliko razarajuće
mržnje do «istrage vaše i naše», da izmirenje dalje traje kao nedovršeni
rat «duha nemoralne politike». Naročito je teško to objasniti
nekim obaviještenim i nama naklonjenim strancima, koji su nas čak
uzimali za primjer tolerantnosti, a nikako različito objasniti od kuda
takvo razarajuće divljaštvo – najveće poslije Drugog svjetskog rata
– upravo na ovim prostorima.
Sve što sam kao svjedok vremena, a kasnije kao arhivista za historiju
radničkog pokreta, pa i tragičnim iskustvom porodice i zavičaja,
spoznao o ustaško-četničkom sindromu na ovom prostoru, čini mi
se, da nije ni sjena onoga što su «nastaše» i «početnici, četnici začetnici»
iznjedrili i učinili kao sljednici kvislinga na ovome prostoru. Taj
apsurd me kao svjedoka vremena prosto proganja do nesanice.
Mislili smo svi «četnici i ustaše bijahu neuki, nepismeni seljaci, inducirani,
plaćeni, naoružavani i prisiljavani od okupatora zavadi pa
vladaj». Međutim «nastaše i četnici, početnici, začetnici», kao sljednici
neporažene ideologije ustaško-četničkog sindroma, sada su nakon
skoro pola stoljeća, dolazili iz država i institucija, koje su bile bliže
Europi, nego što su sadašnje nove države pojedinačno. Tu uključu-
(65)
Dejan Jović, Jugoslavija, Država koja je odumrla, Prometej, Zagreb, 2003.