BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

108
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
Dušanku (Seku). Završio je Srpsku osnovnu školu i Državnu realnu
gimnaziju u Bjelovaru. Maturirao je 1933. u Bjelovaru i upisao
je te školske godine pravo u Zagrebu, prema nacionalu (dokument
za obavljen upis). Na Akademiju likovne umjetnosti upisao se 1934.
godine, a diplomirao je 1938.
Prvu izložbu, dakle, prvi kontakt s javnošću imao je kao gimnazijalac,
pred maturu 1933. godine u Bjelovaru u prostorijama knjižare
Iberal i Burić. U Bjelovaru je upoznao buduću ženu Ljubicu-Ljubu
Schneider. S Ljubom se oženio 1942. i ubrzo dobio sina Zorana
03. 11. 1942. godine.
U lipnju 1941. ustaše su uhapsile četiri njegova brata: Aleksandra,
Milana, Nikolu i Slobodana. Uhapsili su ih dojučerašnji drugovi, kolege,
prijatelji iz školskih klupa, zabava, s nogometnih igrališta. Odvedeni
su u logor «Danica» kod Koprivnice. Iz logora «Danica» odvedeni
su vagonima za stoku u Gospić, pa u logor «Jadovno» gdje su
ubijeni i bačeni u jame – bezdane. Kad sam radio faktografiju za logor
«Jadovno» nagovarao sam ga da pođemo zajedno. Bio je kategoričan
«nikad, meni bi tamo srce prepuklo!» Poznavajući ga doista vjerujem
da je otišao u «Jadovno» da bi «svisnuo od jada». Bio je i suviše preosjetljiv.
Suznih očiju znao je onako za sebe govoriti «pa kako su mogli
ubiti nevine, mirne, časne i tako lijepe mladiće». Doista su u porodici
svi bili lijepi, sportski tipovi.
Kuću u Bjelovaru ustaše su opljačkale, odneseno je dotadašnje Vojino
stvaralaštvo, stotine crteža, skica, fotografija, skulptura, a mnogo
toga je i uništeno. Ostao je samo jedan crtež torza u boji koji blijedi
zbog slabe strukture materije. Porodično nasljeđe je nestalo. Gubitak
braće, razaranje porodičnog gnijezda nije ni prva ni posljednja tragedija
koja će mu se dešavati. Često mi je govorio da je bio pod teretom
toga gubitka, da je mislio da ne može preživjeti. Nažalost, nije znao
koji tragizmi tek slijede. Voju su, kako ga sestra običavala zvati, ustaše
uhapsile jedne večeri srpnja mjeseca 1941. pri povratku u zagrebački
stan u Mihanovićevoj ulici. Bio je zatvoren na Trgu «N» sadašnjem
Trgu žrtava fašizma. Iz zatvora je pušten na pismenu garanciju njegovog
profesora, poznatog kipara i učitelja mnogih Frana Kršinića. Taj
velikan, i ponavljam učitelj mnogih naših velikana skulpture, očito
je znao za Bakićevu darovitost i naslućivao njegovu revolucionarnu
inovativnost. Iako je bilo rizično, založio je svoj autoritet u tragičnim