BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SRPSKI ETNIKUM U HRVATSKOJ 105
put saborski zastupnik, zatim aktivist HDZ-a i najzad poneki čitatelj.
Na kraju dolazi muž jer mu se žalim. On će: «Do stotine đavola, ti,
knjige, biblioteka, upropastit ćeš porodicu.» «Od očaja pozovem ložača,
i on je sve dokrajčio». Kao što vidite na kraju: «Lepe knjige, lepo
gore.» Avaj hrvatska (ne)kulturo!
Koliko je ovaj fenomen tabu, ilustrirat ću citiranjem dr. A. Lešaje
u kratkom ali također akribijalnom napisu Uništavanje knjižne građe
– zločin koji se zanemaraju, u Hrvatskoj ljevici, br. 1, 2003.:
«Nažalost, javnosti (pa tako ni nama) nisu dostupni cjeloviti podaci
o načinima i dimenzijama otpisane građe, jer (koliko nam je za
sada poznato) nisu objavljivani službeni izvještaji. Opravdanja za to
nema: organizacija matičnih službi pokriva cjelokupni teritorij zemlje,
knjižnice su im dužne slati redovite izvještaje i propisanu dokumentaciju
o otpisima knjiga (uz ostalo), a središna matična služba,
smještena u NSB u Zagrebu, iz tih dokumenata mora imati cjelovit
uvid. Neobjavljivanje podataka može značiti samo dvoje: ili da se
profesionalne i javno propisane obveze ne obavljaju ili, pak, da se
namjerno prikrivaju podaci.»
Sasvim na kraju, postavlja se fundamentalno pitanje, koji je povod
kulturocida-knjigocida na vlastitom tlu, zatiranje toponima i onomastike.
Ono se temelji na izmišljenoj povijesnoj mržnji između Hrvata
i Srba u kojoj su Srbi prokazani kao «remetilački faktor». Prema
tome, zatiranje njihovih kulturnih dobara u funkciji je njihove negacije.
Dakle, maksimalnog poniženja Srba. Jer ta «blaga» ne pripadaju
vlastitom fondu kulture, a niti Srbi ljudima.
Naznačeni glosar bagatelizacije knjiga to nedvojbeno potvrđuje.
Očito je, dakle, da tradicionalna «hrvatska šutnja», preskupo hrvatski
narod košta, jer potpuno onemogućava konstituiranje moderne
države na nekažnjenom povijesnom zločinu.
(Prosvjeta, SKD «Prosvjeta», broj 59, Zagreb, 2005.)