OLIMP 37 - prosinac 2010. - Hrvatski Olimpijski Odbor

Kako razviti osjećaj za fair-play
Na XVI. kongresu Europskog pokreta fair playa među
našim predstavnicima bila je i Romana Caput Jogunica,
koju smo, kao članicu Komisije HOO-a za skrb o
ženama u športu, pitali može li se osjećaj za fair-play
razviti mimo osjećaja opće solidarnosti u društvu i kako
potaknuti taj osjećaj među mladima
- Prije svega osobnim primjerom, pri tom podrazumijevajući
pozitivne primjere, ali i isticanjem negativnih
situacija svih onih koji sudjeluju u odgoju djece i mladeži.
Važno je sve sudionike odgojnog procesa educirati:
putem roditeljskih sastanaka, stručnih seminara
i radionica, publiciranog obrazovnog materijala prilagođenog
potrebama ciljane skupine, ali i uvođenjem
izbornih predmeta o etici u športu i/ili športskoj kulturi
u obrazovni sustav što je praksa u pojedinim europskim
zemljama.
Osim toga, ističe se i problem negativnog utjecaja medija,
osobito na djecu i mladež koja su prosječno najveći
konzumenti komunikacijskih
tehnologija. Zasipani smo
senzacionalističkim vijestima
u sklopu kojih su više isticani
negativni aspekti športa - korupcija,
namještanje utakmica,
nasilje na športskim borilištima,
iskorištavanja mladih športaša
od strane menadžera i dr.
Od prošle godine napravljen
je iskorak u dijelu da se prestalo organizatore nasilja
na športskim borilištima medijski veličati kao junake.
Posljednjih nekoliko godina napravljeni su pomaci i
na području koje se odnosi na publiciranje atraktivnih
obrazovnih sadržaja i poruka upravo tim modernim tehnologijama.
No, takve su poruke vezane za akcijske planove i projekte,
ali strateška rješenja zasad su uglavnom na papiru...
Norveški autor Sigmund Loland,
jedan je od svakako
najvećih autoriteta za pitanja
moralnosti i fair-playa
u športu. Njegova knjiga “Fair Play in
Sport: A Moral Norm System” (2002.)
predstavlja sukus autorovih promišljanja
na teme moralnosti u športu, a
spomenimo da su Lolandovi eseji, koji
su prethodili spomenutoj knjizi, našoj
publici bili dostupni u hrvatskome prijevodu
još početkom devedesetih.
Osnovna teza na kojoj Loland gradi
svoje izvode jest da se moralna vrijednost
športa nalazi upravo u uravnoteženome
odnosu onoga predvidljivoga
i nepredvidljivoga, poštovanja pravila,
ali slobode igre, odnosa u kojem je,
kaže autor, jedino moguće iskusiti onu
“slatku napetost neizvjesnoga ishoda”
koja po sebi svjedoči o ispravnom pristupu
športskom natjecanju.
Iz ovoga bi se dalo zaključiti
kako je šport gotovo idealno poprište
za primjenu ljudskih kvaliteta, tjelesnih
i duhovnih, koje vode moralnoj praksi.
Čovjek bi došao u napast da kaže: potrebno
je samo načela koja vladaju u
športskim borilištima preseliti u ostale
socijalne arene, pa da se sasvim približimo
ideji zdravoga društva.
Pa ipak, svjesni smo da je dobitak ili
pobjeda, prevelik izazov ne samo za
pojedince, nego i za cijele skupine, a
da bi igrali pošteno. To iz raznih razloga
čini da je i u športu dosta prečaca
koji vode prema pobjedi, da se neki
od njih temelje na nasilju, izravnom ili
neizravnom, te da su športske arene
preuzele dosta od onih negativnih
napetosti iz izvanjskoga svijeta koja se
temelje na načelu “prekršimo pravila
prije nego to učini naš konkurent”.
Kad bismo stvar htjeli dići na neku
još općenitiju razinu, na „strukturalne
greške“ kako su ispravno, ali sa zakašnjenjem,
primijetili naši biskupi, mogli
bismo zaključiti: izgradnja nekog društva
u velikoj mjeri počiva na izgradnji
nadzora vlasti. Još kraće: bez nadzora
43 Olimp