Žene i šport Fair play, molim Tekst: RATKO CVETNIĆ Kako bi se javnost senzibilizirala na nasilje prema ženama, na mnoge od prikrivenih oblika toga nasilja, Komisija HOO za skrb o ženama u športu upustila se ovih dana u jedan načelni korak - prilog Nacionalnoj strategiji za borbu protiv nasilja nad ženama. Olimp 42
Kako razviti osjećaj za fair-play Na XVI. kongresu Europskog pokreta fair playa među našim predstavnicima bila je i Romana Caput Jogunica, koju smo, kao članicu Komisije HOO-a za skrb o ženama u športu, pitali može li se osjećaj za fair-play razviti mimo osjećaja opće solidarnosti u društvu i kako potaknuti taj osjećaj među mladima - Prije svega osobnim primjerom, pri tom podrazumijevajući pozitivne primjere, ali i isticanjem negativnih situacija svih onih koji sudjeluju u odgoju djece i mladeži. Važno je sve sudionike odgojnog procesa educirati: putem roditeljskih sastanaka, stručnih seminara i radionica, publiciranog obrazovnog materijala prilagođenog potrebama ciljane skupine, ali i uvođenjem izbornih predmeta o etici u športu i/ili športskoj kulturi u obrazovni sustav što je praksa u pojedinim europskim zemljama. Osim toga, ističe se i problem negativnog utjecaja medija, osobito na djecu i mladež koja su prosječno najveći konzumenti komunikacijskih tehnologija. Zasipani smo senzacionalističkim vijestima u sklopu kojih su više isticani negativni aspekti športa - korupcija, namještanje utakmica, nasilje na športskim borilištima, iskorištavanja mladih športaša od strane menadžera i dr. Od prošle godine napravljen je iskorak u dijelu da se prestalo organizatore nasilja na športskim borilištima medijski veličati kao junake. Posljednjih nekoliko godina napravljeni su pomaci i na području koje se odnosi na publiciranje atraktivnih obrazovnih sadržaja i poruka upravo tim modernim tehnologijama. No, takve su poruke vezane za akcijske planove i projekte, ali strateška rješenja zasad su uglavnom na papiru... Norveški autor Sigmund Loland, jedan je od svakako najvećih autoriteta za pitanja moralnosti i fair-playa u športu. Njegova knjiga “Fair Play in Sport: A Moral Norm System” (2002.) predstavlja sukus autorovih promišljanja na teme moralnosti u športu, a spomenimo da su Lolandovi eseji, koji su prethodili spomenutoj knjizi, našoj publici bili dostupni u hrvatskome prijevodu još početkom devedesetih. Osnovna teza na kojoj Loland gradi svoje izvode jest da se moralna vrijednost športa nalazi upravo u uravnoteženome odnosu onoga predvidljivoga i nepredvidljivoga, poštovanja pravila, ali slobode igre, odnosa u kojem je, kaže autor, jedino moguće iskusiti onu “slatku napetost neizvjesnoga ishoda” koja po sebi svjedoči o ispravnom pristupu športskom natjecanju. Iz ovoga bi se dalo zaključiti kako je šport gotovo idealno poprište za primjenu ljudskih kvaliteta, tjelesnih i duhovnih, koje vode moralnoj praksi. Čovjek bi došao u napast da kaže: potrebno je samo načela koja vladaju u športskim borilištima preseliti u ostale socijalne arene, pa da se sasvim približimo ideji zdravoga društva. Pa ipak, svjesni smo da je dobitak ili pobjeda, prevelik izazov ne samo za pojedince, nego i za cijele skupine, a da bi igrali pošteno. To iz raznih razloga čini da je i u športu dosta prečaca koji vode prema pobjedi, da se neki od njih temelje na nasilju, izravnom ili neizravnom, te da su športske arene preuzele dosta od onih negativnih napetosti iz izvanjskoga svijeta koja se temelje na načelu “prekršimo pravila prije nego to učini naš konkurent”. Kad bismo stvar htjeli dići na neku još općenitiju razinu, na „strukturalne greške“ kako su ispravno, ali sa zakašnjenjem, primijetili naši biskupi, mogli bismo zaključiti: izgradnja nekog društva u velikoj mjeri počiva na izgradnji nadzora vlasti. Još kraće: bez nadzora 43 Olimp