1.3.2.D. Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj

Ivo i Slavko Goldstein 255
više i najžešće, u susjednoj Bosanskoj krajini. Komunistički
su rukovodioci ustanka, osobito oni na odgovornijim
položajima, a koji su u većini bili Hrvati, suzbijali taj
osvetnički gnjev te su, sve do potkraj rata, takvi ispadi s
partizanske strane bili veoma rijetki, a ako su se i
mjestimično javljali bili su strogo kažnjavani.
Ne samo iz tih razloga početna se suradnja četnika i partizana
brzo raspala i, već do proljeća 1942. godine, prerasla
u žestoko političko i oružano neprijateljstvo, u borbu koja
se u krajnjoj instanci zapravo vodila za osvajanje poslijeratne
vlasti u zemlji. Četnici su, potom, počeli surađivati s
Talijanima, kasnije čak i s vlastima NDH i s njemačkom
vojskom, a gdjegod su mogli provodili su i genocidne akcije
protiv Hrvata te ponajviše i protiv Muslimana u BiH. Partizani
su, pak, ratujući i protiv četnika, u mnogim prigodama
postali braniteljima hrvatskih sela od četničkog
nasilja, ali i srpskih sela od ustaškog nasilja. Stoga je, u
diferencijaciji/odabiru između četnika i partizana, i velika
većina Srba pristajala uz partizane, osim u Kninskoj krajini,
ponekima jugoistočnim dijelovima Like i dvjema općinama
u Gorskom kotaru.
Sve to je utjecalo, a osobito sposobno komunističko vodstvo,
kojemu su ponajviše pridonijeli bivši španjolski
dobrovoljci, da se antifašistički rat u Hrvatskoj uglavnom
razvijao ravnomjernije i stabilnije negoli u drugima dijelovima
Jugoslavije. Iz tih su se razloga već u prvoj ratnoj
godini u nas i mnogi mlađi te borbeniji Srbi opredjeljivali ne
samo za partizane nego i za KPJ/KPH. Štoviše, u sastavu je,
primjerice, KPH u prvima ratnim godinama znatno brže
rastao broj Srba negoli Hrvata. To je, jer riječ je o prvoborcima
koji su - kao provjereni kadrovi - poslije rata postavljani
na odgovorne položaje u vlasti, kasnije, u političkom