1.3.2.D. Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj

Ivo i Slavko Goldstein 251
najavljuju i borbu za bolje poslijeratno uređenje zemlje - za
demokraciju i međunacionalnu ravnopravnost. Stoga, već u
proglasu Centralnog komiteta KPH od 13. srpnja 1941.
godine, kao ciljeve NOB-a proglašavaju “oslobođenje zemlje
od tuđinske vlasti i dominacije” te uspostavu “nove
demokratske Jugoslavije slobodnih i ravnopravnih naroda,
u kojoj će na bazi samoopredjeljenja biti izgrađena i
slobodna Hrvatska”.
Ipak, u samome početku rata u nas vodstvo KPJ još nije
imalo osjećaj za sve te posebnosti, pa je, primjerice,
područje Kraljevine Jugoslavije tretiralo kao jedinstven prostor
za vođenje borbe protiv okupatora i provedbu socijalističke
revolucije. Smatralo je, stoga, da vodeći partijski
aktivisti moraju odlaziti u bilo koju sredinu diljem zemlje i
preuzimati odgovorne funkcije tamo gdje je to potrebno,
gdje partijske potrebe to zahtijevaju. Iz tih su razloga u
Hrvatsku u prvima tjednima ustanka 1941. za provedbu
nekih najvažnijih zadataka stigli aktivisti iz Crne Gore,
Vojvodine i drugih jugoslavenskih sredina. Kasnije, međutim,
više nema takvih dolazaka, što pokazuje da se pristup
mijenja, odnosno potvrđuje da se na hrvatskom prostoru,
pa i drugdje, sve više u obzir uzima i nacionalna komponenta.
Nakon velikih gubitaka partijskog kadra u prvima diverzantskim
akcijama u gradovima, Tito se odlučuje za koncepciju
gerilskog/partizanskog ratovanja. Hrvatsko komunističko
vodstvo, u skladu s njegovim direktivama, od sredine
srpnja 1941. upućuje svoje najbolje organizatore u sela, u
brdovite/planinske krajeve, da se stave na čelo već uznemirenih
i ugroženih srpskih seljaka te povedu opću pobunu
i gerilski rat, koji će se veoma brzo pokazati daleko djelotvornijim
od diverzija u gradovima.