1.3.2.D. Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj

Ivo i Slavko Goldstein 261
Sve do ljeta 1943. Hrvati su u partizanske jedinice i NOV
stupali isključivo dobrovoljno. Samo se u nekim krajevima, i
to onima s isključivo srpskim stanovništvom, od ljeta 1942.
mobiliziraju mlađi ljudi, jer oni, pošto su srpske nacionalnosti,
a usto i partizani, nemaju nikakvih izgleda da ih,
nakon mogućeg bijega iz jedinice, prihvati bilo koja druga
zaraćena strana.
Ustanak je postupno ipak zahvaćao i krajeve s kompaktnim
hrvatskim stanovništvom. Nakon Dalmacije, Hrvatskog primorja
i Gorskog kotara, partizanski se odredi s pretežno
hrvatskim nacionalnim sastavom 1942. i osobito u proljeće
1943. javljaju i na Žumberku, u Pokuplju i Hrvatskom
zagorju, na Kalniku te u dijelovima Moslavine i Slavonije.
Hrvati, potom, ponajviše nakon kapitulacije Italije u rujnu
1943. godine, a osobito u priobalju i na otocima, masovno
stupaju u NOV, a partizanske vlasti prvi put u nekim
mjestima i mobiliziraju hrvatske mladiće.
Dezertera iz partizanskih jedinica veoma je malo, a s razvojem
ratne situacije sve više ih je iz domobranskih jedinica
vojske NDH: 1944. mjestimično već i cijele domobranske
jedinice pod komandom svojih zapovjednika prelaze na
stranu NOV-a. Te se godine, usput, a i uvjetno, jer o tome
ne postoje niti se mogu izvesti brojčani pokazatelji,
razaznaje politička opredijeljenost hrvatskog naroda, koji
se, prema tom kriteriju, može podijeliti u tri velike skupine:
prva, najbrojnija je ona koja simpatizira NOB; druga,
također druga i po brojnosti, vjerojatno obuhvaća Hrvate
razočarane i ogorčene postupcima ustaških vlasti, ali nepovjerljive
i prema partizanima, koji se još nastoje držati
neutralno (njima treba pribrojiti i mnoge koji su se nastojali,
slijedom tradicionalnog straha, kompromiserstva i
konformizma, što je moguće više držati po strani); treću,