1.3.2.D. Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj

Ivo i Slavko Goldstein 259
pridobivali su ih odlučnom borbom protiv četnika i
nacionalno mješovitim sastavom jedinica, pokazujući da
parole o borbi za ravnopravnost naroda u poslijeratnoj
Jugoslaviji nisu isprazna fraza. Njihovu jačanju pridonosio
je i socijalni program s proklamiranim težnjama o dokidanju
siromaštva i uspostavi pravednijeg društva. Simpatije
su osvajali i zbog sve učestalijih vijesti o njihovim uspjesima,
dobroj organiziranosti i stalnom jačanju partizanskih
jedinica. Ohrabrujuće su, također, već od 1942. djelovale i
slutnje o tome da sile Trojnoga pakta neće pobijediti u
ratu. Na raspoloženje je hrvatskog građanstva, koje je i
ranije respektiralo Sjedinjene Američke Države, svakako
utjecalo i stupanje te zemlje u rat. No, nedvojbeno najjači
utjecaj na širenje simpatija za antifašistički pokret među
Hrvatima u gradovima imali su sve katastrofalniji neuspjesi
ustaške vlasti, popraćeni brutalnom diktaturom te sve
češćim progonima i neistomišljenika među Hrvatima.
Ključno je, pritom, bilo i držanje najjače prijeratne političke
stranke u Hrvatskoj - Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja
je u NDH bila zabranjena. Velika je većina vodećih HSSovaca,
unatoč početnoj suradnji nekih dijelova vodstva HSS
s ustaškim režimom, odbijala suradnju s ustašama i nastojala
biti pasivna u očekivanju pobjede zapadnih saveznika.
Zbog toga je, primjerice, i Vladko Maček stalno bio u
kućnom pritvoru, a osam je mjeseci bio zatočen i u
Jasenovcu. Mnogi su članovi HSS bili zatvarani, a neki,
poput popularnoga pučkoga tribuna i književnika Pavleka
Miškine, i ubijeni. Stoga su već 1942. poneki članovi i
aktivisti HSS tražili kontakte i suradnju s partizanima, a