1.3.2.D. Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj

Ivo i Slavko Goldstein
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi
u Hrvatskoj
Karakter antifašističkoga otpora i ustanka u Hrvatskoj odredile
su tri glavne skupine sudionika narodnooslobodilačke
borbe (NOB):
1. Komunisti, dakle članovi Komunističke partije Hrvatske
(KPH) i njihovi bliski suradnici te članovi Saveza komunističke
omladine Jugoslavije: oni su, iako relativno malobrojni
(rijetko su činili više od 10 posto sastava pojedinih
partizanskih jedinica), bili jedina dobro organizirana i dovoljno
borbena snaga sposobna da pokrene i predvodi
oružani NOB.
2. Srbi, odnosno dijelovi srpskog stanovništva: oni su, u
prve dvije godine rata u nas, bili najbrojniji među sudionicima
NOB-a, a ponajviše su se regrutirali iz ruralnih
krajeva, gdje su bili izloženi raznovrsnim diskriminacijama i
životno ugroženi ustaškima genocidnim akcijama. Pojedince
koji su pružali mjestimični otpor i skupine bjegunaca od
pokolja komunisti su brzo uspjeli povezati i povesti u
ustanak.
3. Hrvati nekomunisti: znatni dio ih je u početku simpatizirao
Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), no ubrzo su, nezadovoljni
i razočarani njome, počeli pružati pasivni, a potom
i aktivni otpor ustaškom režimu. Njihov je otpor postupno
sve snažniji, pa borci hrvatske nacionalnosti, već od ljeta
1943. godine, postaju najbrojnijima u jedinicama Narodnooslobodilačke
vojske (NOV) u Hrvatskoj.

248
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
Takav karakter i razvoj NOB-a u Hrvatskoj determinirali su i
brojčane odnose između Hrvata i Srba u borbenim jedinicama,
pa i njihove međusobne odnose u hrvatskome antifašističkom
ratu.
1. Komunisti
U političkom životu Hrvatske 30-tih godina 20. st. nastaju
dva izrazito različita, antagonistički suprotstavljena tabora:
prema brojnosti te utjecaju i dalje prevladavala građanska
opcija predvođena Hrvatskom seljačkom strankom (HSS),
ali, s druge strane, i simpatizeri krajnje lijevih i krajnje
desnih ideologija postaju sve snažniji i prisutniji u javnosti.
Ta podjela je bila izrazito oštra u gospodarski nerazvijenim,
pasivnima krajevima, u kojima su političke vrijednosti građanskog
društva i građanskih stranaka slabije zaživjele, o
čemu svjedoče i sljedeći primjeri:
Iz Kraljevine Jugoslavije je u Španjolski građanski rat krenulo
boriti se na strani republikanaca približno 1300 dobrovoljaca.
Iz Hrvatske ih je bilo približno 700, dakle više od
polovice, a gotovo 10 posto - njih 63 - iz Imotskog (prema
popisu stanovništva iz 1931. općina je Imotski imala 41.397
stanovnika): samo iz maloga Zagvozda, koji je prema istome
popisu imao 2663 stanovnika, bilo ih je osam. 1 U
Španjolsku su, usto, primjerice otišla i 32 Livnjaka. Dakle,
španjolski su se dobrovoljci regrutirali iz prve generacije
došljaka u grad iz siromašnih sela, natprosječno, pak, baš iz
krajeva koji tih istih godina daju i mnogo ljudi u ustaški
pokret: prema jednome popisu iz 1936. godine, među 509
1 Prema: M. Korenčić, Naselja i stanovništvo Socijalističke Republike Hrvatske
1857.-1971. godine, Zagreb, 1979., 300-301.

Ivo i Slavko Goldstein 249
ustaša u talijanskoj emigraciji brojčano su također prevladavali
ljudi iz Imotskog i šire okolice, potom oni iz Livna,
zapadne Hercegovine i Like. 2
Sve u svemu komunisti su pred rat, a osobito u vrijeme rata
u nas jačali. U vrijeme rata, međutim, nisu otvoreno izražavali
svoje ciljeve, pa u redovima Komunističke partije
Jugoslavije (KPJ) i KPH prevladava mišljenje da su predanost
antifašističkom programu i predvođenje NOB-a
najbolji načini poslijeratnoga ostvarivanja stranačkog programa,
tj. uspostave jednostranačke komunističke vlasti i
socijalističkog poretka u zemlji. Pritom su relativno rano i
spoznali da ne samo oni nego i svi drugi politički pokreti u
predratnoj i ratnoj Jugoslaviji ne mogu biti uspješni bez
jasnih stavova o rješavanju nacionalnog pitanja. To je ponajbolje
iskazao Josip Broz Tito u svome poznatom programatskom
članku Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlu
narodnooslobodilačke borbe, objavljenom 1942. u Proleteru,
br. 16, u kojemu, s jedne strane, konstatira da su “baš
nacionalno ugnjetavanje i neravnopravnost” omogućili “fašističkim
osvajačima da lako porobe” mnoge “zemlje”, pa i
Kraljevinu Jugoslaviju te, stoga, s druge strane, sažima
nacionalni program komunista:
Komunistička partija Jugoslavije i dalje će se boriti za bratsku,
slobodnu i ravnopravnu zajednicu svih naroda Jugoslavije [...], [a]
protiv velikosrpskih hegemonista koji teže ponovnom ugnjetavanju
svih naroda Jugoslavije.
Iz toga je, potom, proizišao tročlani program KPJ provođen
od 1941. do 1945. godine: prvo, odlučna borba protiv
nacifašizma i njegovih domaćih izdanaka kao globalno i
lokalno najizravnijega i najpogibeljnijeg neprijatelja; drugo,
2 Usp. B. Krizman, Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978., 564-574.

250
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
održavanje jugoslavenske zajednice, ali bitno reformirane
na temelju ravnopravnosti naroda, a protivno dotadašnjoj
velikosrpskoj hegemoniji; i treće, poslijeratna uspostava
jednostranačke vlasti i socijalističkog poretka s osloncem na
Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).
Programski deklarirana borba za nacionalnu ravnopravnost,
kao jedna od specifičnih političkih komponenti jugoslavenskog
antifašizma i NOB-a, pružala je osnovu za stanoviti
stupanj autonomije hrvatskog antifašizma i hrvatskog
NOB-a unutar općejugoslavenske cjeline. Ta je autonomnost
povremeno bila sputavana centralističkim ustrojstvom
KPJ kao predvodničke snage, ali se unatoč tome održavala,
prije svega zahvaljujući autohtonim korijenima hrvatskog
antifašizma koji su izvirali iz specifičnih političkih okolnosti
u Hrvatskoj.
Tome pripomažu i tadašnje poruke Komunističke internacionale/Kominterne,
koja od početka rata, zbog općih
povijesnih okolnosti, upozorava KPJ da se “radi o oslobođenju
od fašističkog podjarmljivanja, a ne o socijalističkoj
revoluciji”, što je u skladu i s ranijim procjenama KPJ i KPH
da se, privremeno zanemarujući ideologiju, valja staviti na
čelo svenacionalnoga otpora. Stoga u tadašnjima proglasima
i propagandi KPH (pa i cjelokupne Komunističke
partije Jugoslavije) nema spomena klasne borbe, rušenja
buržoaskog poretka, socijalističke revolucije...: općenito,
pozivi su na ustanak isključivo antifašistički i patriotski,
protiv strane okupacije i ustaškog režima. Pritom se komunisti
veoma dobro prilagođuju zatečenima međunacionalnim
odnosima: suprotstavljaju se bratoubilačkom ratu te
osuđuju ustaške zločine nad Srbima, kao i osvetništvo
četnika te njihove zločine nad Hrvatima. Oni, usto, posve
svjesni nezadovoljstva naroda s predratnom Jugoslavijom,

Ivo i Slavko Goldstein 251
najavljuju i borbu za bolje poslijeratno uređenje zemlje - za
demokraciju i međunacionalnu ravnopravnost. Stoga, već u
proglasu Centralnog komiteta KPH od 13. srpnja 1941.
godine, kao ciljeve NOB-a proglašavaju “oslobođenje zemlje
od tuđinske vlasti i dominacije” te uspostavu “nove
demokratske Jugoslavije slobodnih i ravnopravnih naroda,
u kojoj će na bazi samoopredjeljenja biti izgrađena i
slobodna Hrvatska”.
Ipak, u samome početku rata u nas vodstvo KPJ još nije
imalo osjećaj za sve te posebnosti, pa je, primjerice,
područje Kraljevine Jugoslavije tretiralo kao jedinstven prostor
za vođenje borbe protiv okupatora i provedbu socijalističke
revolucije. Smatralo je, stoga, da vodeći partijski
aktivisti moraju odlaziti u bilo koju sredinu diljem zemlje i
preuzimati odgovorne funkcije tamo gdje je to potrebno,
gdje partijske potrebe to zahtijevaju. Iz tih su razloga u
Hrvatsku u prvima tjednima ustanka 1941. za provedbu
nekih najvažnijih zadataka stigli aktivisti iz Crne Gore,
Vojvodine i drugih jugoslavenskih sredina. Kasnije, međutim,
više nema takvih dolazaka, što pokazuje da se pristup
mijenja, odnosno potvrđuje da se na hrvatskom prostoru,
pa i drugdje, sve više u obzir uzima i nacionalna komponenta.
Nakon velikih gubitaka partijskog kadra u prvima diverzantskim
akcijama u gradovima, Tito se odlučuje za koncepciju
gerilskog/partizanskog ratovanja. Hrvatsko komunističko
vodstvo, u skladu s njegovim direktivama, od sredine
srpnja 1941. upućuje svoje najbolje organizatore u sela, u
brdovite/planinske krajeve, da se stave na čelo već uznemirenih
i ugroženih srpskih seljaka te povedu opću pobunu
i gerilski rat, koji će se veoma brzo pokazati daleko djelotvornijim
od diverzija u gradovima.

252
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
U središnjoj Hrvatskoj, koja postaje žarištem ustanka,
nastaju prvi partizanski odredi, organizirani i predvođeni
komunistima (pretežno hrvatske nacionalnosti), a s boračkim
sastavom u kojemu brojčano prevladavaju srpski seljaci.
Zauzevši tako već od samog početka NOB-a gotovo sve
vodeće pozicije, komunisti ih drže sve do kraja rata. Oni,
usto, borbenošću i najčešće iskazanom sposobnošću vođenja
partizanskog rata, pridobivaju nove članove i pristaše
te postupno antifašističku borbu kanaliziraju prema svojima
dugoročno glavnim ciljevima – preuzimanju poslijeratne vlasti
i uspostavljanju komunističkog/socijalističkog poretka.
2. Srbi
Tijekom posljednjih desetak godina revizionistička je historiografija
u Hrvatskoj razvila tezu da su 1941. Srbi digli
ustanak protiv hrvatske države i da su ustaške represalije
bile izazvane tim ustankom. 3 No, za takve tvrdnje nema
dokaza, jer su događaji od travnja do početka kolovoza
1941. tekli upravo obrnutim slijedom. Dijelovi jugoslavenske
kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9.
do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava
vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz
Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri
seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim
i Ilići pokraj Mostara. 4 Međutim, to su zločini izoliranih
dijelova poražene vojske, a sličnih u to vrijeme, pa ni 3,5
3 O revizionizmu u odnosu prema NDH usp. I. Goldstein (u suautorstvu sa
S. Goldsteinom), Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., 596-618.
4 Prema: Z. Dizdar i M. Sobolevski, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj
i u Bosni i Hercegovini (BiH) 1941.-1945. godine, Zagreb, 1999., 155-160.

Ivo i Slavko Goldstein 253
sljedeća mjeseca više nema, te se ne može govoriti o
ustanku protiv hrvatske države. Prvi masovni zločin, sada,
pak, četničkih pristaša nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28.
srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno
37 Hrvata iz obitelji Ivezić. 5 No tom su zločinu prethodila
brojna ustaška genocidna ubojstva velikih skupina Srba,
osobito u Lici.
Inače, od samog početka uspostave ustaške vlasti srpsko je
stanovništvo bilo izloženo raznovrsnoj diskriminaciji, hapšenjima
istaknutijih članova zajednice u gotovo svima hrvatskim
gradovima, genocidnim prijetnjama (u tisku i u javnim
istupima vodećih ustaša)... Već u prvih 30 dana postojanja
NDH izvršena su i prva masovna ubojstva Srba, prije svega
muškaraca, bez sudskih postupaka i bilo kakvih utvrđenih
krivnji, dakle isključivo s genocidnim namjerama: 196 ih je
ubijeno u Gudovcu 27. travnja, približno 400 u Hrvatskom
Blagaju 9. svibnja, 260 u Glini 11. svibnja 1941. godine...
Nakon daljnjih skupnih ubijanja po selima i masovnog
odvođenja srpskih muškaraca u logore, uslijedio je od 1. do
3. srpnja 1941. godine, a pod komandom Maksa Luburića,
prvi masovni pokolj po selima donjolapačkoga kotara u
kojemu su prije svega stradali djeca, žene i starci (u selima
Suvaja, Osredci, Bubanj ubijeno ih je više od 300). 6
“Ubrzo su”, stoga, “formirani zbjegovi po šumama gdje se
narod okupljao i sklanjao” u dijelovima Like, a potom i u
drugima krajevima Hrvatske. 7 Odlučniji i hrabriji pojedinci
laćaju se oružja kojega su sačuvali nakon kapitulacije jugo-
5 Usp. isto, 76.
6 Usp. Kotar Donji Lapac u NOB-u, zbornik radova, Karlovac, 1985., 28,
103, 168, 832-838 i 862-864.
7 Usp. isto, 31, 44, 105, 841 i 856.

254
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
slavenske kraljevske vojske te se mjestimično, posve neorganizirano,
javlja i pojedinačni oružani otpor ustaškim
ophodnjama. Komunisti povezuju te pojedince i skupine,
pripremaju ih za ustanak, koji izbija posljednjih dana srpnja
1941. godine, gotovo istodobno u Baniji i Kordunu, a još
žešće i u Lici, a najžešće, pak, u susjednoj Bosanskoj krajini.
Bezobzirne i krvave ustaške represalije po srpskim selima
rezultiraju brojnijim pristupanjima partizanskim jedinicama
koje stalno jačaju. Tako se u dijelovima središnje Hrvatske
stvaraju najbrojnija i najjača uporišta antifašističkog otpora
u Hrvatskoj u 1941. i 1942. godini.
Usputno, Srbi su, doduše, umjesto odlaska u borbene jedinice,
mogli prijeći s pravoslavlja na katoličanstvo i imati,
osobito u gradovima, veoma izgledne šanse očuvanja života,
no koliko je takvih prijelaza bilo za sada je još
nepoznato. 8 Postojala je i mogućnost, pogotovu ako prihvate
katoličanstvo, da se uključe u domobranske jedinice,
ali se i o tome, točnije o broju takvih slučajeva, može samo
nagađati.
U prvima tjednima ustanka mjestimično su sudjelovali ili s
ustanicima surađivali i neki organizirani četnici te njihove
pristaše. Oni su, doduše bezuspješno, nastojali od bolje
organiziranih i borbenijih komunista preuzeti vodeće položaje
u jedinicama, raspirujući osvetnički gnjev kod
progonjenoga i postradalog srpskog stanovništva. U tom su
sklopu i nastali već spomenuta osveta nad nedužnim
Hrvatima u Brotnji, potom zločin 2. kolovoza 1941. u
Boričevcu, pa i učestaliji slični zločini u Kninskoj te, ponaj-
8 Približne bi se procjene o tome mogle napraviti pregledom skupine Nadbiskupski
duhovni stol u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, ali to do sada
još nitko nije učinio.

Ivo i Slavko Goldstein 255
više i najžešće, u susjednoj Bosanskoj krajini. Komunistički
su rukovodioci ustanka, osobito oni na odgovornijim
položajima, a koji su u većini bili Hrvati, suzbijali taj
osvetnički gnjev te su, sve do potkraj rata, takvi ispadi s
partizanske strane bili veoma rijetki, a ako su se i
mjestimično javljali bili su strogo kažnjavani.
Ne samo iz tih razloga početna se suradnja četnika i partizana
brzo raspala i, već do proljeća 1942. godine, prerasla
u žestoko političko i oružano neprijateljstvo, u borbu koja
se u krajnjoj instanci zapravo vodila za osvajanje poslijeratne
vlasti u zemlji. Četnici su, potom, počeli surađivati s
Talijanima, kasnije čak i s vlastima NDH i s njemačkom
vojskom, a gdjegod su mogli provodili su i genocidne akcije
protiv Hrvata te ponajviše i protiv Muslimana u BiH. Partizani
su, pak, ratujući i protiv četnika, u mnogim prigodama
postali braniteljima hrvatskih sela od četničkog
nasilja, ali i srpskih sela od ustaškog nasilja. Stoga je, u
diferencijaciji/odabiru između četnika i partizana, i velika
većina Srba pristajala uz partizane, osim u Kninskoj krajini,
ponekima jugoistočnim dijelovima Like i dvjema općinama
u Gorskom kotaru.
Sve to je utjecalo, a osobito sposobno komunističko vodstvo,
kojemu su ponajviše pridonijeli bivši španjolski
dobrovoljci, da se antifašistički rat u Hrvatskoj uglavnom
razvijao ravnomjernije i stabilnije negoli u drugima dijelovima
Jugoslavije. Iz tih su se razloga već u prvoj ratnoj
godini u nas i mnogi mlađi te borbeniji Srbi opredjeljivali ne
samo za partizane nego i za KPJ/KPH. Štoviše, u sastavu je,
primjerice, KPH u prvima ratnim godinama znatno brže
rastao broj Srba negoli Hrvata. To je, jer riječ je o prvoborcima
koji su - kao provjereni kadrovi - poslije rata postavljani
na odgovorne položaje u vlasti, kasnije, u političkom

256
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
životu socijalističke Hrvatske, imalo prilično dugoročnih
posljedica.
3. Hrvati
Dva su glavna razloga zbog kojih je znatan dio Hrvata sa
zadovoljstvom primio proglašenje NDH: prvo, gotovo
posve bezbolno okončan je kratkotrajni rat te se činilo da je
Hrvatsku trajno mimoišao; i drugo, ostvarena je težnja za
vlastitom državom koja se u Hrvatskoj razvila u međuratnome
razdoblju, u kojemu su se teško podnosili beogradski
unitarizam i centralizam. Međutim, razočaranje je
veoma brzo nastupilo.
Njemački ratni stroj i talijanska okupacija doslovce su, već
od prvoga dana po proglašenju NDH, nemilosrdno eksploatirali
hrvatsko gospodarstvo. Stoga se, već u prvima
tjednima te države, javila nestašica prehrambenih proizvoda
pošto je Nezavisna Država Hrvatska morala snositi
troškove boravka njemačkih i dijela talijanskih jedinica.
Italija joj je, usto, oduzela pomorsku privredu i brodogradnju,
a Mađarska dijelove najnaprednijih poljoprivrednih
područja. I partizani su, nešto kasnije, pod svoju kontrolu
stavili veliki dio poljoprivrede te šumarstvo, a već od 1941.
znatno su ometali, a sljedećih godina i posve blokirali
poneke glavne i mnoge lokalne prometne pravce. Gradsko
je stanovništvo naglo siromašilo i već za jake zime 1941./
1942. bilo bez ogrjeva i na rubu gladi. U proljeće 1942.
godine, točnije 17. travnja, zagrebački Hrvatski narod, br.
43, tješiteljski najavljuje da će “biti dosta mlijeka ne samo
za djecu i starce, nego i za ostalo građanstvo,” no to su
bila isprazna obećanja, jer je oskudica bila sve teža.
Inflacija je galopirala, pa optjecaj novca od sedam milijardi

Ivo i Slavko Goldstein 257
kuna, lansiranih u lipnju 1941. godine, raste na 38,5
milijardi u jesen 1943. i na 150 milijardi u siječnju 1945.
godine. Cijene su se, prema pokazateljima za razdoblje od
1. rujna 1939. do 1. rujna 1944. godine, uvećale za približno
60 puta, a plaće za samo osam puta. 9 Manjak
benzina i autobusa osjećao se već u srpnju 1941. godine, 10
pa sljedeći mjesec, “zbog postojećih ratnih prilika”, dokoni
zagrebački izletnici nisu, primjerice, mogli ni do Karlovca
niti na Sljeme. 11
A nacionalni osjećaji svih Hrvata bili su duboko povrijeđeni
već u svibnju 1941. kada je Ante Pavelić potpisao Rimske
ugovore prema kojima je, talijanskom aneksijom i okupacijom,
Hrvatska izgubila ogromne dijelove svojih mora i
obale. U anektiranoj Dalmaciji, u Hrvatskom primorju i
dijelovima Gorskog kotara to je ojačalo buntovna raspoloženja
i među nekomunistima, pa je ustanak u tim krajevima,
za razliku od ostatka Hrvatske, od početka bio
obilježen sudjelovanjem velikog, štoviše većinskoga broja
Hrvata u partizanskim jedinicama.
I teror je ustaških vlasti djelovao odbojno i na hrvatsko stanovništvo.
Veliki plakati s obavijestima o smrtnim presudama
prijekih sudova i strijeljanjima po 50 ili više talaca
pridonosili su već u ljeto 1941. stvaranju mučne atmosfere
u hrvatskim gradovima. Nemilosrdni progoni Srba i Židova,
s prvima vijestima o koncentracijskim logorima i masovnim
ubijanjima, proizvodili su zebnju i unosili nesigurnost među
9 Prema: F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb, 1977., 133-134.
10 Usp. Članovi Društva Zagrepčana moraju na izlet u Stubičke Toplice
vlakom, Zagreb, br. 6-7, Zagreb, 1941., 178.
11 Usp. Zagreb, br. 10-11, Zagreb, 1941., 257, i br. 5-6, Zagreb, 1942.,
119.

258
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
mnogim Hrvatima, što razvija antipatiju spram režima.
Stoga većina Hrvata, iako ih se dio u ruralnim krajevima s
mješovitim nacionalnim sastavom priključio progonu Srba,
zauzima pasivni stav, a postupno, u mnogim mjestima,
istaknuti pojedinci te veće skupine i javno istupaju protiv
progona i ubijanja, nastojeći ih spriječiti. 12 To, primjerice,
potvrđuje i odlazak Vladimira Nazora (1876.-1949.), koji je
među najistaknutijima hrvatskim književnicima, potkraj
1942. u partizane, a koji u veljači 1944. na pitanje zašto je
otišao u partizane odgovara:
[Na to me je] potaklo nečovječno proganjanje i istrebljivanje
Židova, koji su ljudi kao i mi, a - što je najglavnije - potaklo me
zlostavljanje i klanje Srba, koji su nam po krvi braća i s kojima
skupa živimo ima već toliko vjekova. 13
Međutim, od antipatije prema režimu do dobrovoljnog
odlaska u rat protiv tog režima još je dalek put. Srbi u
Hrvatskoj i BiH bili su naprosto prisiljeni na oružani otpor, a
Hrvati su takvu odluku morali donijeti dobrovoljno. Komunisti
hrvatske nacionalnosti učinili su to odmah, neki već na
sam dan njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941.
“ispunjavajući time svoj internacionalistički dug prema
napadnutoj prvoj zemlji socijalizma”. Njihov daljnji uspjeh
u privlačenju Hrvata u borbu bitno je ovisio o tome u kojoj
će mjeri svojim programom izraziti ogorčenje i revolt
širokih slojeva hrvatskog stanovništva. U tome su postupno
postizali uspjeh: u prvoj godini rata u nas mali, a potom sve
veći.
Najbrže su stjecali pristaše u krajevima koje su Talijani
anektirali ili okupirali, a u drugima dijelovima Hrvatske
12 Usp. Kotar Donji Lapac u NOB-u, n.dj., 29-32, 41, 105 i 832.
13 Prema: Jevrejski pregled, br. 7-8, Beograd, 1966.

Ivo i Slavko Goldstein 259
pridobivali su ih odlučnom borbom protiv četnika i
nacionalno mješovitim sastavom jedinica, pokazujući da
parole o borbi za ravnopravnost naroda u poslijeratnoj
Jugoslaviji nisu isprazna fraza. Njihovu jačanju pridonosio
je i socijalni program s proklamiranim težnjama o dokidanju
siromaštva i uspostavi pravednijeg društva. Simpatije
su osvajali i zbog sve učestalijih vijesti o njihovim uspjesima,
dobroj organiziranosti i stalnom jačanju partizanskih
jedinica. Ohrabrujuće su, također, već od 1942. djelovale i
slutnje o tome da sile Trojnoga pakta neće pobijediti u
ratu. Na raspoloženje je hrvatskog građanstva, koje je i
ranije respektiralo Sjedinjene Američke Države, svakako
utjecalo i stupanje te zemlje u rat. No, nedvojbeno najjači
utjecaj na širenje simpatija za antifašistički pokret među
Hrvatima u gradovima imali su sve katastrofalniji neuspjesi
ustaške vlasti, popraćeni brutalnom diktaturom te sve
češćim progonima i neistomišljenika među Hrvatima.
Ključno je, pritom, bilo i držanje najjače prijeratne političke
stranke u Hrvatskoj - Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja
je u NDH bila zabranjena. Velika je većina vodećih HSSovaca,
unatoč početnoj suradnji nekih dijelova vodstva HSS
s ustaškim režimom, odbijala suradnju s ustašama i nastojala
biti pasivna u očekivanju pobjede zapadnih saveznika.
Zbog toga je, primjerice, i Vladko Maček stalno bio u
kućnom pritvoru, a osam je mjeseci bio zatočen i u
Jasenovcu. Mnogi su članovi HSS bili zatvarani, a neki,
poput popularnoga pučkoga tribuna i književnika Pavleka
Miškine, i ubijeni. Stoga su već 1942. poneki članovi i
aktivisti HSS tražili kontakte i suradnju s partizanima, a

260
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
1943. i 1944. su se počeli u većem broju uključivati i u
aktivnu borbu. 14
Ipak, mnogi su Hrvati, i kada su već odlučili pristupiti NOBu,
odgađali odlazak u partizane. Razlozi su bili mnogobrojni,
a ponajviše obiteljski: u početku je, dok partizanski
pokret nije bitno ojačao, odlazak cijelih obitelji na partizansko
područje bio nezamisliv, a odlazak samo jednoga za
borbu sposobnog člana ugrožavao je druge članove obitelji.
Ustaški je režim, usto, strogo nadgledao sva zbivanja na
području koja je kontrolirao te ograničavao kretanje policijskim
satom, zabranjenim zonama i specijalnim dozvolama.
Svaki se neobjašnjiv nestanak mogao tumačiti bijegom u
partizane, s posljedicama stradanja bližih ili daljnjih bjegunčevih
rođaka. 15 Naposljetku, odlazak je u partizane iz
Zagreba i drugih hrvatskih gradova bio moguć samo preko
konspirativnih veza, a one su držane u najvećoj tajnosti, što
je otežavalo odlazak u partizane, osobito onima koji s
ljevičarskim revolucionarnim pokretom otprije nisu imali
kontakte. 16 Stoga je izvjestan broj ljudi, koji su samoinicijativno
krenuli u partizane, na putu uhvaćen i ubijen.
Srbi, osobito oni iz ruralnih područja zahvaćenih ustankom,
takvih problema nisu imali.
14 Usp., detaljnije, F. Jelić-Butić, HSS, Zagreb, 1983., i Z. Radelić, HSS
1941.-1950. godine, Zagreb, 1996.
15 Tako je, primjerice, jasenovački logoraš Šime Klaić (1926.) 1942. deportiran
u Jasenovac jer mu je starija sestra otišla u partizane.
16 Tako je, primjerice, velike teškoće da se stupi u kontakt s partizanima i
priključi se njihovim jedinicama imala skupina logoraša iz Jasenovca,
dislocirana na rad u slavonsko selo Obradovce, kojima su, ipak, u rujnu
1942. prebjegli (usp. C. I. Danon, Sasečeno stablo Danonovih. Sećanje na
Jasenovac, Beograd, 2000., 104 i dalje).

Ivo i Slavko Goldstein 261
Sve do ljeta 1943. Hrvati su u partizanske jedinice i NOV
stupali isključivo dobrovoljno. Samo se u nekim krajevima, i
to onima s isključivo srpskim stanovništvom, od ljeta 1942.
mobiliziraju mlađi ljudi, jer oni, pošto su srpske nacionalnosti,
a usto i partizani, nemaju nikakvih izgleda da ih,
nakon mogućeg bijega iz jedinice, prihvati bilo koja druga
zaraćena strana.
Ustanak je postupno ipak zahvaćao i krajeve s kompaktnim
hrvatskim stanovništvom. Nakon Dalmacije, Hrvatskog primorja
i Gorskog kotara, partizanski se odredi s pretežno
hrvatskim nacionalnim sastavom 1942. i osobito u proljeće
1943. javljaju i na Žumberku, u Pokuplju i Hrvatskom
zagorju, na Kalniku te u dijelovima Moslavine i Slavonije.
Hrvati, potom, ponajviše nakon kapitulacije Italije u rujnu
1943. godine, a osobito u priobalju i na otocima, masovno
stupaju u NOV, a partizanske vlasti prvi put u nekim
mjestima i mobiliziraju hrvatske mladiće.
Dezertera iz partizanskih jedinica veoma je malo, a s razvojem
ratne situacije sve više ih je iz domobranskih jedinica
vojske NDH: 1944. mjestimično već i cijele domobranske
jedinice pod komandom svojih zapovjednika prelaze na
stranu NOV-a. Te se godine, usput, a i uvjetno, jer o tome
ne postoje niti se mogu izvesti brojčani pokazatelji,
razaznaje politička opredijeljenost hrvatskog naroda, koji
se, prema tom kriteriju, može podijeliti u tri velike skupine:
prva, najbrojnija je ona koja simpatizira NOB; druga,
također druga i po brojnosti, vjerojatno obuhvaća Hrvate
razočarane i ogorčene postupcima ustaških vlasti, ali nepovjerljive
i prema partizanima, koji se još nastoje držati
neutralno (njima treba pribrojiti i mnoge koji su se nastojali,
slijedom tradicionalnog straha, kompromiserstva i
konformizma, što je moguće više držati po strani); treću,

262
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
najmanju, ali još veoma brojnu, čine oni koji su do kraja
ostali privrženi ustaškoj vlasti i ideji NDH (u njoj su mahom
Hrvati iz nacionalno mješovitih krajeva, a koji su stradavali
od četnika i partizana, čiji su članovi obitelji bili u ustaškim
postrojbama i koji su se iz raznih razloga - ideoloških ili
interesnih - tijekom rata povezali s ustaškom vlašću, pa su
smatrali da bi ih nova vlast mogla progoniti i osvećivati im
se).
Ovakva se podjela u političkim opredjeljenjima Hrvata vjerojatno
održala sve do potkraj, pa i samoga kraja rata. No,
zbog brojnih zločinačkih postupaka i osvetništva NOV-a
potkraj rata i nakon njegova okončanja te zbog nasilničkih
postupaka novih komunističkih vlasti opredjeljenja su se
Hrvata počela naglo mijenjati, i to na štetu novih vlasti.
4. O brojevima
Broj pripadnika partizanskih jedinica u Hrvatskoj stalno raste:
njih je 7000 potkraj 1941. i 25.000 potkraj 1942. godine,
a već 100.000 potkraj 1943. i čak 150.000 potkraj
1944. godine. Do kraja rata njihov je broj sustavnom
mobilizacijom još i uvećan. Na drugoj je strani regularna
vojska NDH - domobrani - najbrojnija potkraj 1943. kada
obuhvaća 130.000 vojnika. Godinu dana kasnije tih je
vojnika upola manje, iako su tada elitne dobrovoljačke
jedinice ustaša najbrojnije: potkraj 1944. broje približno
76.000 vojnika. No, valja znati, nasuprot partizanskoj
statistici koja uključuje samo borce iz Hrvatske, da su u
ustaško-domobranske statistike uključeni i Hrvati iz BiH, pa
i veći broj Muslimana/Bošnjaka.
Među 7000 hrvatskih partizana potkraj 1941. godine, prema
procjenama koje su, čini se, dosta točne, bilo je prib-

Ivo i Slavko Goldstein 263
ližno 5400 Srba (77) te po 800 Hrvata i ostalih te nepoznatih
nacionalnosti (po 11,5 posto). 17 Tijekom te godine
poginulo ih je 1188: Srba 927 (78,0), Hrvata 231 (19,4) te
ostalih i nepoznatih nacionalnosti 30 (2,6 posto). 18
Postotak Hrvata u partizanima do kolovoza 1942. raste na
32, a do rujna 1943. na 34 posto: 19 tada je, navodno, u
partizanima u Hrvatskoj bilo približno 19.500 Srba i 10.500
Hrvata. No, čini se da je procjena o broju potonjih preniska,
jer ona, sudeći prema svemu, ne uključuje pripadnike
pozadinskih jedinica, naoružanih seoskih straža, saniteta i
drugih pomoćnih službi.
Posve nesporno je da u tjednima nakon kapitulacije Italije
broj partizana ubrzano raste te se njihov broj, prema procjenama,
u desetak dana udvostručio, narastao na 60.000, s
time da su novopridošle u većini činili Hrvati. A 30.
studenoga 1944. bio je u partizanima u Hrvatskoj 121.351
borac: Hrvata je bilo 73.327 (60,4), Srba 34.758 (28,6) te
ostalih i nepoznatih nacionalnosti 13.266 (11 posto). 20
U pojedinim jedinicama, koje su bile objedinjene u tadašnje
54 partizanske brigade, Hrvata je bilo od 38 posto u
17 Prema: V. Ivetić, Srbi u antifašističkoj borbi na područjima NDH 1941-
1945. godine, Vojnoistorijski glasnik, br. 1, Beograd, 1995., 152-167.
18 Prema: D. Cvetković, Stradali pripadnici NOV Jugoslavije iz Hrvatske
prema popisu Žrtve rata 1941.-1945. iz 1964. godine. Analiza trenutnog
stanja prema do sada izvršenoj reviziji, u: Dijalog povjesničara/istoričara
(Dijalog...), 6, prir. H.-G. Fleck i I. Graovac, zbornik radova sa međunarodnoga
skupa održanog u Zagrebu 5.-7. listopada 2001. godine, Zagreb,
2002., 365-381.
19 Prema V. Ivetić, n.dj., 156 i 158.
20 Prema: isto, 165.

264
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
1. tenkovskoj do čak 96 posto u Zagorskoj brigadi. 21 Inače,
Hrvati su činili većinu u 49 brigada. U partizanskim divizijama,
pak, od kojih je prva osnovana u studenome 1942.
godine, bilo je 62,6 posto Hrvata. No, i tu postoci variraju:
u 6. ličkoj, u srpnju 1943. godine, ih je 4,5, a u 34. karlovačko-pokupskoj,
u ožujku 1945. godine, čak 95,4 posto. 22
U Hrvatskoj je, prema popisu iz 1964. godine, u partizanima
stradao 60.131 borac: Hrvata 31.805 (52,9), Srba
26.715 (44,4) te ostalih i nepoznatih nacionalnosti 1611
(2,7 posto). 23 Ovi se brojevi u budućim istraživanjima
dijelom mogu još korigirati, ali se, prema svemu sudeći,
navedeni odnosi time neće bitno mijenjati. 24
Kada se navedeni brojevi usporede s brojevima partizana u
drugima republikama prijašnje Jugoslavije može se uočiti
da su Hrvati iz Hrvatske dali približno 22 posto operativnih
snaga tadašnje Jugoslavenske armije, iako su, prema popisima
stanovništva, činili tek 16 posto ukupnog stanovništva.
Dakle, Hrvata iz Hrvatske bilo je u partizanima 40
posto više u odnosu na jugoslavenski prosjek. 25 Srbi su iz
Hrvatske istodobno činili približno 4-5 posto ukupnoga
jugoslavenskog stanovništva, a potkraj 1941. bilo ih je
21 Prema: B. Dubravica, Vojska antifašističke Hrvatske (1941.-1945.),
Zagreb, 1996., 3.
22 Prema: isto, 36.
23 Prema: D. Cvetković, n.dj., 366 i dalje.
24 Gotovo je sigurno da rezultate popisa iz 1964. valja značajno korigirati
ponajviše u slučaju židovskih žrtava (usp., detaljno s literaturom, I. Goldstein,
Holokaust u Zagrebu, n.dj., 636-648, i Istraživanja židovskih žrtava:
razmatranja o Zagrebu i Hrvatskoj, u: Dijalog... 5, prir. H.-G. Fleck i I.
Graovac, zbornik radova sa međunarodnoga skupa održanog 2.-4. ožujka
2001. u Herceg Novome, Zagreb, 2002., 445-463.
25 Prema: B. Dubravica, n.dj., 3.

Ivo i Slavko Goldstein 265
između 20 i 25 posto među pripadnicima partizanskih odreda.
I potkraj 1944. godine, unatoč masovnom pristupanju
jedinicama NOV i mobilizaciji u čitavoj Jugoslaviji, Srbi u
Hrvatskoj čine gotovo 10 posto ukupnih pripadnika NOV
Jugoslavije (NOVJ). Tako je ispodprosječno sudjelovanje u
narodnooslobodilačkom ratu Srba iz Srbije na svojevrstan
način kompenzirano iznadprosječnim sudjelovanjem Srba iz
Hrvatske (i BiH) u tom ratu. 26
Naposljetku, neosporna je i ne može biti sporna činjenica
da su operativne jedinice iz Hrvatske činile približno trećinu
ukupnih snaga NOVJ. 27 Time je partizanski pokret u Hrvatskoj,
ostvaren zajedništvom Hrvata i Srba, prema masovnosti
i organiziranosti bio bez premca u Evropi (ravan mu
je, moguće, samo partizanski pokret u okupiranim dijelovima
SSSR-a).
Sažetak
Karakter antifašističkoga otpora i ustanka u Hrvatskoj odredile su tri
glavne skupine sudionika narodnooslobodilačke borbe: komunisti, Srbi
i Hrvati nekomunisti. To je determiniralo i brojčane odnose između
Hrvata i Srba u borbenim jedinicama, pa i njihove međusobne odnose
u hrvatskome antifašističkom ratu: tako je, među hrvatskim partizanima
potkraj 1941. godine, bilo približno 77 posto Srba te po 11,5
posto Hrvata i ostalih te nepoznatih nacionalnosti; postotak Hrvata u
partizanima do kolovoza 1942. raste na 32, a do rujna 1943. na 34
posto te, nakon kapitulacije Italije, još ubrzano raste; potkraj 1944.
Hrvata je 60,4, Srba 28,6 te ostalih i nepoznatih nacionalnosti 11
posto u hrvatskima partizanskim jedinicama. Sve u svemu, kada se ovi
pokazatelji usporede s brojevima partizana u drugima republikama
prijašnje Jugoslavije, Hrvata iz Hrvatske bilo je u partizanima 40 posto
26 Usp. isto.
27 Prema: isto.

266
Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj
više u odnosu na jugoslavenski prosjek. Srbi iz Hrvatske, pak, koji su
obuhvaćali 4-5 posto ukupnoga jugoslavenskog stanovništva, čine
gotovo 10 posto ukupnih pripadnika Narodnooslobodilačke vojske
Jugoslavije.
Zusammenfassung
Der Charakter der antifaschistischen Widerstandsbewegung und des
Aufstands in Kroatien wurde von drei Hauptgruppen, die sich am
Volksbefreiungskampf beteiligten, geprägt: Kommunisten, Serben und
nicht-kommunistische Kroaten. Dies bestimmte sowohl das Zahlenverhältnis
zwischen Kroaten und Serben in den Kampfeinheiten als auch
ihre gegenseitigen Beziehungen im kroatischen antifaschistischen
Krieg: so gab es unter Partisanen aus Kroatien gegen Ende 1941 ungefähr
77 Prozent Serben und 2x11,5 Prozent Kroaten und anderer
Nationalitäten. Der Anteil von Kroaten unter Partisanen stieg bis
August 1942 auf 32%, und bis September 1943 auf 34 Prozent. Nach
der Kapitulation Italiens stieg es noch wesentlich weiter, so daß gegen
Ende 1944 kroatische Partisanentruppen 60,4% Kroaten, 28,6% Serben
und 11% andere und unbekannte Nationalitäten hatten. Wenn
diese Zahlen mit der Anzahl von Partisanen in anderen Republiken des
ehemaligen Jugoslawiens verglichen werden, so gab es – verglichen
mit dem jugoslawischen Durchschnitt – 40 Prozent mehr Kroaten aus
Kroatien in Partisanen. Serben aus Kroatien, die in der Gesamtbevölkerung
Jugoslawiens einen 4-5% Anteil hatten, hatten einen fast
10% Anteil in der Volksbefreiungsarmee Jugoslawiens.
Summary
The character of antifascist resistance and uprising in Croatia was
determined by three major groups of participants in people’s fight for
liberation: communists, Serbs and Croats non-communists. This also
determined number ratio between Croats and Serbs in combat units,
and also their mutual relationships in the Croatian antifascist war:
thus, among Croatian partisans at the end of 1941 there were
approximately 77% Serbs and 2x11.5% Croats and others as well as
unknown nationalities; the percentage of Croats in the partisan troops
had increased to 32% by August 1942, which rose to 34% by

Ivo i Slavko Goldstein 267
September 1943. After capitulation of Italy, it continued to increase
rapidly and at the end of 1944 there were 60.4% Croats, 28.6% Serbs
and 11% of other unknown nationalities in Croatians partisan units.
All in all, when these indicators are compared with number of partisans
in other republics of ex-Yugoslavia, Croats from Croatia made up for
40% more in relation to Yugoslav average. Serbs from Croatia, who
constituted 4-5% total Yugoslav population, made up for almost 10%
of total members of People’s Liberation Army of Yugoslavia.
.