Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
110 Liečnički Viestnik <strong>1898.</strong> Br. 4.<br />
Br. 4. Liečnićki Viestnik <strong>1898.</strong> '111<br />
U krutoj oprJeCl s ovimi temeljito uglavljenimi činjenicami stoji teorija,<br />
kojom je ovih dana iznenadio sav učeni sviet Julius Heinrich Hans M ii l ler<br />
u Berlinu. Iz serije publikacija, koje je namislio' izdavati pod naslovom: "Forschungen<br />
in der Natur", izašla je netom prva radnja, koja ima nadpis "Baliterien<br />
und Eumyeten oder Was sind und. wo her stam men die Spaltpilze"· (Berlin,<br />
Kronfeld). Sto ta radnja sadrži, mora da u velike interesira i medicinski sviet,<br />
pak držim s toga, da će kratki referat o tome dj elu uz neke kritičke primjetbe<br />
i slavni liečnički sbor rado slušati.<br />
Glavna teza, što ju auktor nastoji dokazati, služeći se pri tome na oko<br />
vrlo eksaktnimi eksperimentalni mi metodami, jeste ta, da b a k t er i j e n i s n<br />
samostalna, specifična bića, nego da su tek osebujni članovi<br />
u razvoju vegetabilnih organizma, da u ·stan ovitih prilikah<br />
postaj u preobrazbom od izvjestnih organa različnih pravih<br />
v i š i h g l j i v a (E u my e e t e s).<br />
Da i oni u mikologiji manje verzirani štioci Miillerovu teoriju bolje<br />
shvate, osvrnut mi se je s nekoliko rieči na neke točke nauka o razplodu gljiva.<br />
Sve se gljive razplodjuju trusom (sporari1i). '!'ruska (spora) n jednom je<br />
sluraju produkat seksualne oplodnje, u drugom slu(ju ona pm;taje bezspolnim<br />
1mtem, bez intervencije kakog seksualnog akta. Niže, algam u mnogom pogledu<br />
slične gljive (Phycomycetes) razplodjuju se spolno i bezspolno, cl ok kod viših<br />
reprezentanata (Mesomycetes i Mycomycetes) seksualiteta - kako barem najbolj i<br />
naši komparativni mikolozi tvrde - nema; elementi, koji razplodn služe, dakle<br />
SJJore, postaju kod nj ih sasvim aseksuelno. Prema tome, kako i gdje te bezspolne<br />
spore postaju, valja razlikovati u bitnome dva tipa : spore se razvijaju<br />
jedanput kao tipične endospore u nutrini t. zv. sporangija, koje kod viših gljiva,<br />
gdje su se. dovinuli · stalnog ol)lika i sadrže stalan broj spora, zovemo asknsi,<br />
a spore u njih askosporami, a drugi put posta:iu spore kao eksospore ili konidije<br />
odjeljivanjem (Abschni.irung) na ograncih micelija, koje zovemo obćenito koniclijskimi<br />
nosioci, a kod viših gljiva, gdje su se ti nosioci konidija dovinuli<br />
stalnog oblika i odieluju konst!tan broj spora, napose ih zovemo bazicliji,<br />
odnosno spore njihove bazifliosporami. Na toj se diferenciji temelji prirodna<br />
razdioba viših gljiva u d vie skupine : Ascomycetes i Basidiomycetes. Kod prvih<br />
glavna je fruktifikacija reprezentirana askusi i njihovimi askosporami, kod potonjih<br />
bartidiji i njihovimi bazidiosporami.<br />
Medjntim je zanimljiva činjenica i kod viših gljiva daleko razširen pojav,<br />
da pored spomenutih glavnih fi·nktifikacija imajn i sporednih fruktifikacija,<br />
L j. one produciraju pored tipičnih askoSIJOra, odnosno bazidiospora još razlii'ine<br />
druge vrste b·usa, koji se takodjer sasvim aseksnalno diferenciraju i razplorlu<br />
služe. Takov nam trus reprezentirjn primjerice t. zv. chlamiodospore, koje postaju<br />
ravno od micelijskih elemenata, pak onda raznolične konidije, koje se<br />
odjeljuju od različnih konidijskih nosilaca. - . Medju višimi je gljivami (askomyceti<br />
i bazidiomyceti) sasvim obi !ian pojav, ela pored glavne fblldifikacije imaju<br />
jednu ili dvie, kaclšto tri , i'ietiri sporedne, bilo chlamidosporske, bilo konidijske,<br />
ili jedne i druge fr nktifikacije, koje se kadto pomaljajn istodobno, češće tekom<br />
razvoja dotične gljive v.remeni.to jeđna za c:Irugom.<br />
Od tih sporednih fruktifikacija zapremaju s obzirom na teoriju Miillerovu<br />
u velike naš interes stanovite truske, što ih vrlo često produciraju različne<br />
g\jive, a koje strogo komparativno-morfoložki uzete nisu ništa drugo, nego konidije.<br />
One nose u deskriptivnoj mikologiji ime p i k n o s p or a (piknokonidija ili<br />
stilospora) odnosno spermacij a, a postju odjeljivanjem na malenih konidijskih<br />
nosiocih u nutrini sitnih, malenim posudicam sličnih, u substrat, na kome<br />
gljiva dotična žive, obično manje više utisnutih plodištih, koje mikologija zove<br />
pilmidiji, odnosno spermogoniji. Imena "spermogonij" i "spermacij" poječu još<br />
iz onoga doba, kadno se vjerovalo - a ima mikologa, koji to i danas još vjeruju,<br />
· a takav je, čini se, i Hans M ii ller - da i kod viših gljiva postoji<br />
seksualitet i da su baš pomennti spermaciji mužki oplodjujući elementi. Danas<br />
se medju tim znade - hvala u prvom redu klasičnim iztraživanjim Brefeld<br />
o v i m i nj egovih učenika - da t. zv. spermacije nemju digniteta, koji im<br />
se je pripisivao, nego da nisu drugo nego osebujan oblik konidija, dakle spora,<br />
što dokazuje nj ihovo klijanje na povoljnih substratih. Piknospore i spermacije<br />
su po tome homologni ustroji, na prosto aseksualna postale sporedne truske,<br />
koje se obično veličinom svojom razlikuju, baš tako, kako nema ni esencijaln(:\<br />
razlike izmedju piknidija i spermogonija, t. j. izmedju plodišta jedne i druge<br />
vrsti trusaka. Poradi toga je moderna mikologija napustila imena "spermogonij"<br />
i "spermacij", pak govori samo o piknidijih, razlikujući takove sa vrlo sitnimi<br />
truskami (konidijami), (to su nekadašnji spermogoniji sa spermaciji) i takove<br />
s obično većimi sporami (to su sensu stricto piknidiji s piknosporami starijih<br />
auktora). Ako baš hoćemo silom imati različna imena za jedne i druge_ samo<br />
u veličini različne konidije, onda možemo reći jedanput : gljiva ima kao sporednu<br />
fi:uktifikaciju piknidije s makrokonidijami, a drugiput piknidije s mikrokonidijami.<br />
Hans Mi.iller uvodi za konidij e, štono u piknidijih postaj u (dakle za<br />
lJiknospore i spermacije, osobito za potonje) novo ime "protospore", a piknidije<br />
same, na ime plodišta protospora zove "prototeciji". Ovo je po mome sudu sasvim<br />
suvišno ; na m,j esto očistiti i razbistriti, još više pom ućivati i onako mutan<br />
i zamršen terminoložki kaos, ne držim napredkom, a po tome niti zaslugom<br />
auktorovom. Pored toga znači rieč "proto" - uviek nešto primarnoga, prvotnoga,<br />
prvanjega, a to baš sporedna fruktifikacija kod gljiva nikako nije. Upamtimo<br />
si medjutim M ii !lero v e termine, pak pogledajmo sada, što su te pratospore<br />
različnih gljiva po shvaćanju M i.i ller o v u i što od njih postaje<br />
Uporabom različnih u bakteriologiji običajnih tinkcijonih metoda dolazi<br />
Miiller do uvjerenja, da se protospore ponašaju kao prave pravcate<br />
bakterije. Što nitko na njih dosele nije zamjetio, to on vidi, tako primjerice<br />
clieljenje, koje je čas orthogonalno, t. j. okomito na duljnu os, čas aksialno, t. j.<br />
sudara se s duljnom osi, dapače i tangencijalno. On vidi dalje u protosporah<br />
sitna protopla.zmatička tjelešca, koje zovemo paleosporami, on vidi dapače trepavice<br />
ili cilije u nekih slučajevih i polagano gibanje spermacija pomoću istih.<br />
M i.i l ler sve te prilike prikazuje i slikovno na d vih li ep ih koloriranih tablah,<br />
ali ne mogu prešutjeti, da iz tih slika čovjek slabo razabire ono, o čem M ii ller<br />
toliko apodiktički govori. Na mene čini utisak, da je u slikah mnogo toga<br />
prikazano, što nije drugo nego produkt i posljedica preparacije, dakle naprosto
Change language