1898. godina

412 Liečnički Viestnik 1898. l:lr. 12.
Br. 12. Liečnički Viestnik 1898. 413
na tamnicu. 'l'uj se je vladao tako napadno, da je poslan u ludnicu. Svj edočba
liečnička, kojom je bolestnik popraćen, glasi la je, da je nj egovo vladanje sumnj
ivo kao simulacija. U l u dnici upoznasmo u nj em odmah prava pt;avcata, gotova
paral yti ka. Kod njega dotluse nije bilo
ni jednoga klasičnoga syrnptoma
paralyze, ali on je ipak za nekoliko mjeseei u toj IJolesti umro. Ja Ram nvjeren,
da je taj čovjek u času, kad je krivotvorio mj enice, već hio paraly tičan. Za što
Mimoilazeći ine suvremene pojave, koje nam pripovir,dase nj .)gova rodbina,
drim ja vee sam njegov poRtupak paralytii:nom ataxijom. On je imao sam o
jedan eilj pred okom, da uzpostavi bankin integritt-'t. U tn svrhn je n l oio sve
svoje Rile, pnmaprezao se l1uševno i obolio. U tom je zamislio smionu osnovn,
da banku pokrije kri votvorenimi mjenieamL koje će dakako
nakon Rtanovitoga
roka gotovim novcem odknpiti. (\n je smetnuo S uma lllOrctl n i IIH>Illt)llt, da .i•:
to prevara, smptnuo je ::; urna .woj vlastiti i rodbi ne sn>j e imt. talc, koji .ina, ona je uzdignuta, maničnom vatrom
podpirena, bolestniei rado se podavaju fantastičnom zanosn, odušerljenju, gradjenj n
visokih osnova, kojimi kadkada upravo inponiraju. Često čuti eemo na našn osbiljnu
opomenu, neka se bolestnik kani duševnog i tj elesnog naprezanja. odgovor, da to
njemu tako lahko od ruke ide, da mn to ue može škoditi, a sumnju glede prietPle
pogibelji odbija okolina bolestnikova primjetbom, kako da se nasllH:.uje o
mozgovnom umekšanju, gdje satno "nermzni" čovjek oda:ie toli visoku inteligenciju.
Ako se t3:j ma.nični sjaj spaja s pS.)'chičJIOill ataxij om, ito se ohičmo s hi va,
onda hiva duševno ponrn reenj. j oš jasnije, kao kod našega bolestnika, koji je ll
svoj oj revn oj , napornoj dj elatnosti ll
'qms :w oje banke išao kri votvorit i mjenicP.
Bivši ll grada(koj ludnici, našao sa,m ll tamošnjf:'m penzionatu vrlo i ntP­
Iigentrra i otmena i'ovjeka, kod kojega dllgo vrieme diagnoza bolnsti nije bila
izvjestna. Dva starija, izkmmija liei'milm nisu ni njmanje dvojila o paralyti!noj
n mobol est i, dočinl smo nas (:.etiri mlatljih bili o ptilllistien iji . .la sam se s tim
bolestnikom izvažao i šetao po štajt>rRkilt gorah i vrlo ugodno zabavljao, Ramo
što je on u svojem ivahnom i nepl'l'Stanolu pripo vi edanj u rado l agao i pretjeravao
; nu to je mana i mnogih zdravih lj udi . .Jednoga dana dovezosmo se
ll l irpo 1njestance, i moj suputnik dade pri rediti ll gostioni za nas troj icn užinu,
kakova bi barem dilset gladnih pješaka zasititi morala, a idući m irn o jednoga
šeširdj ij e, naruei si ništa rnanjr. nego se11am ešira, za :;vaki po llriP velike šta-
jerske pet:janice ! Od tog časa nij e ni za me bilo dvoj be, da je nesretni čovjek
paralytičan. Kod toga bol estni ka bio je dugotraj no jedini psyehični sympto m
njegora neprestana uzbudjenost, n kojoj se je prikazi vao veoma veselim, brzim,
okretnim, na svaku ludoriju spremnim, kadkad i duh ovitim, dok ga nije manična
hitnja sgodnim slučajem natjerala, da mahne
pravu paralytie.nn ludoriju.
d aleko preko cilja i počini
Ta dva nezdrava pojava n krugu estezij e i inteligencij e, tiha manija i prilo·ivena
ataxija, povodom su mn ogim ludorijam i štetam, što ih počinjaju bolest.nici
u svoj ih obiteljskih, social n ih i zvaničnih odnošajih, dok
ih još nitko
holest.nimi ne drzi ; oni nagone bolestnika na zloporabu nj egove snage, prenaprezanje
i prenžitkP, koji spremajuće se zlo poveeavaju i pospješnj u ; oni zavaravaju
okoliš bulest.nika glede osbiljnosti obstojećega " ncrvozitr-ta" ; nam pako neka budu
signalom, da ta pritaj ena, ali uztrajno tinjajuea vatra naviešta poguban požar.
Ako smo dakle za vrernena vatru opazili,
prHdnsretnemo poraznu poaru
kako da ju ugasimo, kako da
P!Jysioložko izkustvo uči nas, da umoreni žil'ae, nakon što je u svojoj djelatnoRti
popustio, može opet k sebi do1;i, ako mu puštamo mira, da se odmori,
ako mn pri yeJt!mo obilnu hranu, vlagu, toplinu, da se iztrošeno nadomjesti,
oslabljeno oporavi ; svaki pako nori funkeionalni porlraža:j da umornost pospješnju
i l ah ko dotjera do podpunog uništt>nja. Što vriedi za pojedini živac, vriedi
tctkodjer za skupno živčerlje, i za eentral no, jer tn s•:. sbiv3:j n
pretvorbe živčanoga
stt·nj enja u osjećaj e, misli, čnvsh'a i motorne impulze, kao bitni i konaeni
ueinak molekularnih živčanih dj elatnosti.
'L'o ph ysi oložko izknstvo postal o je temeljnom podlogom današnje psychiatt·ije
i dalo joj je therapentič.ki pravac.
Da li, osim odmora, hrane i po volj nib ž i vo tnih okolnosti, još i specifične
tvari, ljekarije mogu nmornomn živcu privesti gracliva za oporavljenj e i za
restituc iju fu nkcionalne valjanosti, o tom današnja psyehiatrija nema još dokaza,
ona se mora zadovoljiti pokuša:ji.
(J-lede paralytične umobolesti svakako možemo konstatovati znatan napredak,
jl'r nam, nakon prvobitne dogme o absolutnoj
neizliečivosti te bolesti, dolaze
r.astupnici psychiatrične znanosti s pozitivnom tvrdnjom, da irna pojedinih sluča:j
eva pantlyze, u kojih bolestnici opet postignu duševno zdravlje. Da li sn ti
bolestniei trp i l i od prave paralyze ili od pseu doparalyze, to može biti prieporno ;
ali sig-urno je, da se stanoviti slučajevi mogu izlučiti iz okvira strašne te bolesti,
i to pogledom na izlazak, dočim vanjskim s voj im licem u taj okvir pristaju .
Možemo li iz toga fakta erpiti kakvu naulm za eventualne lj ekovne therapeutične
pokuša:je
Mi stojimo u očigled čudnoj činjenici, ela oni paralyti ci ozdravlj uj u obično
sami od e be, bez akti vu oga therapeutičnoga sudjelovanja, kod koji h se je bolest
razvila po cl np li vom toxil: ni lt i infe kcioznih agencija ; a baš tn mogli bismo izčeki
vati uspjeh od speeifi čnoga liečenja. Ostali pako ogromni broj paralytika, kod
kojih su je lJoltst ntzrila samo pod uplirom tran matičnih i funkcionalnih laezija,
stupaju samo jed nom stazom, koja vodi do sigurne smrti.
Mo7,da će na1 11 bndn6nost i nwno nastojanje naše znanosti razriešiti taj
paradoxon !