1898. godina

Liećnićki Viestnik 1898. Br. ·9.
svega toga ogromnoga pitanja, experimentiranjit i . izumljivarija od trajne vriednosti o tom
može sud izreći samo budučnost i donekle izkustvo praktičnoga liečnika; kojemu je od
svega tog obilja samo otegoćen izbor u očigled bolesti, koju ima da svlada. Neuko ob­
(instvo naprečac rado prihvaća najnovije, a malo uvažuje staro, jer mu· se čini zastarjelo.·
u istu pogriešku upada neizkusan mlad liečnik, ali dokora nauči ga sbilja praktičnoga
djelovanja, da svršetkom školskoga nauka nije još okrunjeno znanje, nego da liečniksvakim
danom više. toga izlrusi i nauči i da je ljudski život. makar kako dug bio, vasda
prekratak rok . do podpunoga savršenstva, da se ljudi poput P·asteura i Billrotha ne
radjaju svake godine, a runoge novotarije da nisu drugo, nogo povrat k staromu.
Nakon ovog obćenitoga razmatranja, da progovorim još nešto o domaćih · naših liečničkih
prilikah.
U nas je stereotypna rieč: ne imamo dosta liečnika. Mnogo je toga, česa nain
manjka pred drugimi naprednijimi narodi, ali ja držim, da n taj manjak ne spadaju liečnici.
Statistika vasda ne odlučuje, jer se mora nvažiti i kakvoća onoga, što se brojkami
označuje. Pučan . stvo naše ne oskudieva liečnici, jer ih slab_o treba ; ali mnogi DtLši liečnicl
oskudievaju poslom i zaradom ; kad bi se broj njihov znatno pomnožao, bojat se je zaista ,
da će ljuta oskudica mnogoga liečnika snaći.
Promotrimo malo naše stanje. Temelj našega naroda je seljačtvo. Svatko, tko je
živio u narodu, znade, da je naše seljačtvo, premda većinom vrlo darovito, do skrajnosti
osiromašeno, neuko i neizmjerno sporo prema syeobćemu napredku današnjega vremena.
Samo u nekih predjelih, gdje pučanstvo neplodnost tla i oskudica od kuće tj era mi. široko
more, u daleki sviet, opaža se donekle napredak, na koliko se postići dade marljivošću,
štedljivošću . i' trieznošću, n čem ga poučiše žalostna izkustva ·i dobar primjer u tudjem·­
svietu. Drugdje osujećuje prenapučenje svaki napredak ; a baš n najplodnijih naših pre·
djelih- silno propada naše domaće scljnčtvo i biva izrinuto stranimi naseljenici, koje ali
ne dovadja u našu zemlju bogatstvo, nego oskudica. Takovo aeljačtvo slabo traži učena
liečnika, što od neinara, što od neznanja, što od neimućtva. Gdjegod u našoj domovini
ima uvjeta obstanka za liečnika, tu ih je od vajkada bilo dosta, tako u Primorju, Posa•
vini i nekojih predjelih Slavonije; sve drugo zapremiše od zemaljske vlasti, a u najnovije
doba od obćina namješteni liečnici. I ja sam liečnikovao po ladanjskih mjestib, gdje na
velike dalj ine i med mogobrojnim pučanstvom nije bilo ni jednoga drugoga liečnika, pa
sam imao veoma malo posla. Često sam se u sdvojnosti pitao, čemu sam ja tuj, kad me
n1tko ne treba ; čemu sam učio i mučio se, da tako uzalud vrieme tratim Pripi3ao bih
krivnju sebi samomu, kad ne bih od mnogih drugova isto izkustvo čuo bio. A kako e
plaća trud liečnika u takovih obstojnostih, o tom ne ćemo ni govo fiti ; da nije plaće od
zemlje i nešto malo prištednje od priatojba za uredovne funkcije; ne bi se moglo živjeti,
van da njmiš seljačku kućaricu, te ohučeš gaće i opanke. Tako je na ladanju kod nas
pretežnijim dielom, oAim riedkih iznimaka, gdje još živi po koji imućniji vlastelin i nešto
manje siro!na§an puk.
Naša inteligencija u ničem se ne razlikuje. od int