Vlasništvo Hrvatske vatrogasne zajednice

komentar
dovesti Hrvatsku vatrogasnu zajednicu,
kao udruženje pravnih osoba
koja ima cca 60.000 vatrogasaca, i
Udrugu profesionalnih vatrogasaca
Hrvatske čiji su članovi fizičke osobe
(cca 700-800 vatrogasaca), a koji
su istovremeno putem svojih vatrogasnih
postrojbi ex lege (sukladno
navedenom članku 16. ZOV-a) već
članovi vatrogasnih zajednica na
lokalnoj i područnoj razini.
Člankom 8. nacrta zakona u cijelosti
se predlaže izmjena važećeg
članka 40. Zakona o vatrogastvu
koji se odnosi na upravni, stručni i
inspekcijski nadzor nad provedbom
ZOV-a. U obrazloženju zakona
(vidi točku II – Ocjena stanja...) kao
jedan od razloga zašto je potrebno
preciznije propisati ovlasti inspektora
je taj što „vatrogasne postrojbe
osporavaju stvarnu nadležnost
DUZS-a za inspekcijske poslove i u
postupcima pred Upravnim sudom
Republike Hrvatske“. Potonja konstatacija
je generalna te paušalno
izrečena i naprosto nije točna jer je
u praksi samo manji broj vatrogasnih
postrojbi je inspektorima za
vatrogastvo osporavao nadležnost
inspekcijskog nadzora temeljem
važećih zakonskih odredbi rukovodeći
se laičkom prosudbom da u
ZOV-u ne piše DUZS već MUP.
Činjenica da u ZOV-u ne piše
DUZS već MUP istodobno ne znači
da inspektori DUZS-a nemaju
stvarnu nadležnost i inspekcijske
ovlasti, što je već potvrđeno pojedinim
rješenjima Upravnog suda i
Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Dakako, potrebno je detaljnije
i preciznije propisati ovlasti inspektora
za vatrogastvo, ali isto tako potrebno
je i izrijekom propisati da su,
između inih, subjekti inspekcijskog
nadzora i osiguravajuća društva
koja izdvajaju novčana sredstva za
provedbu vatrogasne djelatnosti.
Iako su nacrtom zakona, osim
gore navedenog, predložene i druge
izmjene i dopune (obrazovanje vatrogasaca
i dr.), većina sudionika u
raspravama je ocjenila da je predloženi
nacrt zakona neprihvatljiv jer
ne rješava krucijalna i druga važna
pitanja hrvatskog vatrogastva.
Vlasništvo Hrvatske vatrogasne zajednice
Hrvatska vatrogasna zajednica je
jasno, odnosno nedvojbeno, izrazila
svoje stajalište po pitanju predloženog
nacrta zakona te traži od
Ministarstva unutarnjih poslova da
se budućim izmjenama i dopunama
zakona o vatrogastvu riješe dva bitna
pitanja za vatrogastvo:
a) nadležnost Hrvatske vatrogasne
zajednice tj. da se Hrvatska
vatrogasna zajednica utvrdi kao
nadlženo tijelo za ukupno vatrogastvo
na razini cijele Republike Hrvatske,
i slijedom toga da se propiše
nadležnost za županijsku, gradsku i
općinsku zajednicu što sada nije
propisano jer su županijske, gradske
i općinske vatrogasne zajednice
jedine koje provode ukupnu vatrogasnu
djelatnost. Slijedom toga,
potrebno je uspostaviti odnosno
zakonom propisati jedinstvenu vertikalu
zapovijedanja unutar vatrogasne
organizacije
b) pitanje ravnomjernog financiranja
– pomoć iz državnog
proračuna za provedbu vatrogasne
djelatnosti treba osigurati svim jedinicama
lokalne samouprave temeljem
mjerljivih kriterija.
Pitanje ravnomjernog financiranja
vatrogastva u pravilu iznjedri
određene prijepore i nesuglasice
između profesionalnog i dobrovoljnog
dijela vatrogasnog sustava.
Profesionalni dio sustava smatra
da se decentralizirana sredstva za
vatrogastvo koja se izdvajaju na
godišnjoj razini, ni u kojem slučaju
više ne smiju smanjivati na štetu
postojećih javnih vatrogasnih postrojbi,
te ako i dođe do osnivanja
novih, da se za iste trebaju osigurati
dodatna sredstva u državnom proračunu.
S druge strane, dobrovoljni
dio sustava je stajališta da se i dobrovoljnim
vatrogasnim postrojbama
u državnom proračunu trebaju
osigurati decentralizirana sredstva
za vatrogastvo jer sukladno Ustavnim
i zakonskim obvezama (a ne
svojom voljom) provode vatrogasnu
djelatnost, odnosno protupožarnu
zaštitu na svom području.
Pitanje naknade od općekorisnih
funkcija šuma je pitanje oko
kojeg se slaže većina profesionalnog
i dobrovoljnog dijela sustava.
Naime, prevladava stajalište da se
sredstva prikupljena od naknade
za korištenje općekorisnih funkcija
šuma (članak 47. Zakona o vatrogastvu)
trebaju uplaćivati svim vatrogasnim
zajednicama u Republici
Hrvatskoj, a ne samo prema vatrogasnim
zajednicama jedinica lokalne
samouprave „s područja krša“
(Istarska, Primorsko-goranska,
Ličko-senjska, Šibensko-kninska,
Zadarska, Splitsko-dalmatinska i
Dubrovačko-neretvanska) kako je
utvrđeno važećim zakonom.
I na kraju, u mnogim raspravama
je zaključeno da bi bilo uputno da
se izmjene i dopune Zakona o vatrogastvu
ni u kojem slučaju ne donose
po hitnom postupku (tj. „preko
koljena“ iliti „preko noći“) bez
provedbe šire javne rasprave svih
subjekata koji participiraju u provedbi
vatrogasne djelatnosti. Hoće
li se donijeti samo izmjene ili novi
Zakon o vatrogastvu stvar je suglasja
svih čimbenika u vatrogastvu,
a nikako samo jedne strane. Svako
daljnje odlaganje rješavanja bitnih
pitanja za vatrogastvo, a poglavito
ravnomjernog financiranja svih vatrogasnih
postrojbi, i dalje će imati
za posljedicu porast broja javnih
vatrogasnih postrojbi te dovesti u
pitanje funkcioniranje profesionalnog
dijela vatrogasnog sustava.
Stoga, buduća zakonska rješenja
trebaju se temeljiti na načelima
koja neće izazivati prijepore i nesuglasice
između profesionalnih i
dobrovoljnih vatrogasnih postrojbi,
kao i prijepore između institucija
nadležnih za vatrogastvo. Potrebno
je stvoriti vatrogasni sustav u
kojem neće biti zapostavljenih tj. u
kojem će svi naći svoje mjesto pod
suncem. Jedino takav sustav može
jamčiti dobro organizirane snage
i kvalitetnu protupožarnu zaštitu
osoba i imovine na cijelom području
Republike Hrvatske.
U protivnom, postojeći sustav može
doživjeti slom što može imati dugoročne
i nesagledive posljedice.
Vatrogasni vjesnik srpanj / kolovoz2012.
9