KLINICKA BOLNICA SPLIT

Prof. dr. sc. Duško Modly - doc. Dr. sc. Gordan Mršić 

ISTRAŽIVANJE MJESTA DOGAĐAJA-INTERNI PRIRUČNIK 

SVEUČIILIIŠTE U SPLIITU 

UNIIVERSSIITASS SSTUDIIORUM SSPALATENSSIISS 

SSVEUČIILIIŠŠNII SSTUDIIJJSSKII CENTAR ZA FORENZIIČNE ZNANOSSTII 

( KNJIGA 1)

Prof. dr. sc. Duško Modly 

Doc. dr. sc. Gordan Mršić ISTRAŽIVANJE MJESTA DOGAĐAJA - KNJIGA 1


Doc. dr. sc. Gordan Mršić ISTRAŽIVANJE MJESTA DOGAĐAJA - KNJIGA 1 

SADRŽAJ 

1. Uvodna izlaganja ............................................................................................................................................ 1 

2. Osnovni pojmovi ............................................................................................................................................ 7 

3. Istraživanje mjesta događaja kao proces sui generis: ................................................................................... 17 

4. Mjesto događaja ........................................................................................................................................... 23 

4.1 Određivanje istraživačko operativnih modela istraživanja mjesta ....................................................... 27 

4.2 Neke polazne odrednice kod istraživanja mjesta događaja .................................................................. 30 

4.3 Policijsko izviđanje (policijski izvidi) ................................................................................................. 32 

4.4 Prvi zahvat policije .............................................................................................................................. 36 

4.5 Izvidi kaznenih djela ............................................................................................................................ 44 

4.6 Mjere osobne zaštite pripadnika tijela postupka prilikom obrade mjesta događaja. ............................ 48 

4.7 Cilj istraživanja mjesta događaja ......................................................................................................... 52 

4.8 Predmet istraživanja mjesta događaja .................................................................................................. 52 

4.9 Organizacija istraživanja mjesta događaja ........................................................................................... 57 

4.10 Operativni plan pretrage mjesta događaja ............................................................................................ 61 

4.11 Preliminarno istraživanje ..................................................................................................................... 62 

4.12 Nastavno istraživanje ........................................................................................................................... 66 

4.13 Pregled kriminalne scene ..................................................................................................................... 67 

4.14 Ocjena rezultata pregleda mjesta događaja .......................................................................................... 74 

5. Istražitelji ...................................................................................................................................................... 83 

5.1 Kvalifikacije i dužnosti istražitelja. ..................................................................................................... 83 

5.2 Istražitelji i procjenjivanje ................................................................................................................... 86 

5.3 Neka pitanja o kojima treba stalno voditi računa ................................................................................. 89 

5.4 Što se očekuje od istražitelja kod istraživanja mjesta događaja ........................................................... 92 

5.5 Jezik istražitelja ................................................................................................................................... 97 

5.6 Neznanstveni duh rada istražitelja ....................................................................................................... 97 

5.7 Neki uzroci loše kvalitete rada istražitelja ........................................................................................... 98 

5.8 Edukacija istražitelja .......................................................................................................................... 101 

5.9 Neke spoznaje i pitanja o kojima treba stalno voditi računa u svakodnevnom radu istražitelja ........ 102 

6. Pretraživanje kriminalne scene ................................................................................................................... 111 

7. Izvori informacija ....................................................................................................................................... 120 

8. Tehnike obavijesnog (informativnog) razgovora ........................................................................................ 128 

8.1 Istražitelji i aktivni sudionici u istraživanju kao svjedoci : ................................................................ 130 

8.2 Elementi tehnike prikupljanja obavijesti od osoba ............................................................................ 131 

8.3 Plan intervjua i obavijesnog razgovora .............................................................................................. 135 

8.4 Obavijesni (informativni) razgovor ................................................................................................... 136 

8.5 Zablude kod iskaza osoba, koje su od interesa za materiju istraživanja mjesta događaja :................ 138 

8.6 Neke pogreške prilikom prikupljanja obavijesti od osoba :............................................................... 139 

8.7 Mogućnosti psihološkog utjecanja prilikom ispitivanja svjedoka i osumnjičenika ........................... 140 

9. Par napomena o odnosu pravo-forenzične znanosti. ................................................................................... 146 

9.1 Neke napomene u vezi s istraživanjem kriminalne scene .................................................................. 149 

10. Oblici sumnji kod istraživanja mjesta događaja ......................................................................................... 154 

11. Opći stadiji istraživanja mjesta događaja ................................................................................................... 158 

11.1 Analiza stanja na mjestu događaja ..................................................................................................... 158 

11.2 Metodologija dokazivanja ................................................................................................................. 160 

11.3 Dokumentiranje kriminalne scene. ..................................................................................................... 161 

11.4 Prikupljanje materijalnih nositelja (izvora) informacija. ................................................................... 162 

11.5 Uloga viktimogeneze ......................................................................................................................... 163 

12. Rekonstrukcija kriminalne scene. ............................................................................................................... 164 

12.1 Fokusiranje istraživanja ..................................................................................................................... 166 

13. Prikupljanje i osiguranje dokaza ................................................................................................................ 168 

14. Zakonski značaj dokaza .............................................................................................................................. 172 

15. Upućivanje materijalnih nositelja informacija u forenzični laboratorij ...................................................... 180 

16. Napuštanje kriminalne scene ...................................................................................................................... 184 

17. Zaključna razmatranja ................................................................................................................................ 185 

18. Neka pitanja u vezi s istraživanjem mjesta događaja .................................................................................. 198 

19. Korištena literatura :................................................................................................................................... 214


Doc. dr. sc. Gordan Mršić ISTRAŽIVANJE MJESTA DOGAĐAJA - KNJIGA 1



ISTRAŽIVANJE MJESTA DOGAĐAJA 

1. Uvodna izlaganja 

Pojam „istraživanje mjesta događaja“ koji je u uporabi na kriminalističko pravnoj i 

forenzičnoj sceni unas i doktrinama tih znanosti prilično je hetrogen. Nadležna tijela koja 

provode istraživanje mjesta događaja moraju se pridržavati pravnih, kriminalističkih i 

forenzičnih načela i normi, na kojem području vlada određeno „šarenilo“. Istraživanje mjesta 

događaja najčešće je parapostupovna djelatnost iz područja policijskog prava s naglašenim 

heurističkim (otkrivačkim) sadržajima. Sam pojam „istraživanje“ ukazuje da je riječ o procesu 

otkrivanja novih činjenica. Istraživanje se može provoditi na neformalan i formalan način. 

Neformalan način je u pravilu u ingerenciji policije. Budući da se i u okviru neformalne 

djelatnosti nerijetko zahvaća u prava i slobode građana i za tu neformalnu djelatnost vrijede 

neke opće odredbe i načela Zakona o kaznenom postupku ( u daljnjem tekstu ZKP). 

Istraživanje mjesta događaja kada se provodi u okvirima formalnog postupka , primarno prije 

istrage najčešće kod očevida, također se vrši uz primjenu pravila kriminalistike. Praktičari i 

neformalno i formalno istraživanje ako se primjenjuje uz primjenu pravila kriminalističke 

znanosti nazivaju kriminalističko istraživanje. U stvari sve službene osobe koje u 

neformalnom ili formalnom postupku u radu na mjestu događaja primjenjuju pravila 

kriminalističke znanosti su de facto kriminalisti sui generis. Svrha istraživanja mjesta 

događaja je utvrđivanje novih činjenica, ali i istraživanje (analiza) zatečenog činjeničnog 

stanja. 

Neformalno istraživanje mjesta događaja, kada je riječ o policiji naziva se „izvidi“. Primarna 

svrha policijskih izvida je otkrivanje postojanja kaznenog djela (kriminalnog događaja), 

njegovog počinitelja, žrtve i svjedoka, onemogućavanje bijega osumnjičenika i osiguranje 

njegove dostupnosti, otkrivanje tragova i predmeta kaznenih djela koji mogu poslužiti pri 

utvrđivanju i dokazivanju činjenica, kao i prikupljanje svih obavijesti, iz dostupnih izvora 

informacija koje mogu biti od koristi za vođenje postupka. Iz navedenog proizlazi da je svrha 

Stranica 1 od 225



istraživanja mjesta događaja prikupljanje podataka, iz materijalnih i personalnih izvora 

informacija. Hitan izlazak na mjesto događaja u pravilu je redoviti i nužni početni zahvat 

policije, kad postoje osnovi sumnje ili neki viši oblik sumnje da je počinjeno kazneno djelo 

koje se progoni po službenoj dužnosti. Osnovni cilj te neformalne operativno-kriminalističke 

mjere kako je navedeno, je provjera raspoloživih informacija iz različitih izvora informacija 

na mjestu događaja, kako bi se procijenila situacija. Ukoliko se pretpostavi da je riječ o 

kaznenom djelu koje se progoni po službenoj dužnosti, započinje se s mjerama osiguranja 

mjesta događaja do dolaska očevidne ekipe. Istovremeno se radi na pronalaženju i 

identifikaciji osoba za koje se sumnja da su bile aktivno ili pasivno umiješane u slučaj 

(osumnjičenici, žrtve, svjedoci). 

Razlozi hitnosti postupanja na mjestu događaja, kao realnoj pojavi u vanjskom svijestu 

determinirani su time, što se događaj koji je objekt od operativnog onteresa ne nalazi u 

statičkom stanju, nego u procesu stalne dekompozicije i promjena, što ima negativne 

reperkusije s informacijskog stanovišta (informacijska entropija). Zbog mijenjanja, 

preobrazbe, kontaminacije i nestajanja objektivne stvarnosti, primarno u obliku tragova i 

predmeta u vezi s događajem, koja je kaznenopravno relevantna, svako grubo kašnjenje u 

pogledu izlaska na mjesto događaja je postupanje vitium artis. Esencijalni element izlaska na 

mjesto događaja je planiranje početnih općih verzija o događaju. Verzije nastaju već prilikom 

primanja prvih dokaznih informacija i stalno se u „hodu“ postupka planiraju, provjeravaju i 

odbacuju, pri čemu bitno utječu na način i tok postupanja. Verzije kao svojevrsni misaoni 

putokazi su dio operativnih i procesnih radnji i mjera. 

Načelo hitnosti postupanja uvažava i zakonodavac. Tako u čl. 213. st. 2. ZKP-a propisuje da 

državni odvjetnik, ili na temelju njegovog naloga istražitelj, mogu prije pokretanja istrage 

(kada je istraga obavezna) provesti dokazne radnje za koje postoji „opasnost od odgode“, a 

policija privremeno oduzeti predmete kada provodi izvide kaznenih djela (čl. 261. ZKP-a). U 

kriminalističkoj znanosti pandan pojmu „opasnost od odgode“ je hitnosti.. Razlozi hitnosti 

postupanja kod istraživanja mjesta događaja leže u okolnosti da se kaznena djela i kriminalni 

događaji kao pojave u vanjskom Svijetu ne nalaze u statičkom stanju, nego u procesu stalne 

dekompozicije koja ima negativne posljedice s informacijskog stanovišta. Zbog raznih oblika 

mijenjanja, preobrazbe, nestajanja ili nastajanja objektivne stvarnosti svako neutemeljeno 

grubo kašnjenje s izlaskom na mjesto događaja je postupanje vitium artis. 

Stranica 2 od 225



Da bi se mjesto događaja moglo eksploatirati u otkrivačko-dokaznom smislu mora biti što 

prije stručno, temeljito i apsolutno neutralno (adekvatno) osigurano. Na mjestu događaja 

javljaju se određene specifičnosti vezane uz karakter i modalitete događaja, njegovu lokaciju, 

opseg i slično. Iako se o osiguranju mjesta događaja kao specifičnoj radnji govori u posebnom 

dijelu ovog rada, o njoj će biti riječi i na drugim mjestima, osobito u prvom dijelu. Na prvi 

pogled može se steći dojam da je riječ o svojevrsnom ponavljanju. Međutim sadržaj je 

predstavljen na način da se o osiguranju mjesta događaja govori i na drugim mjestima i 

drugom kontekstu kao i zato, što određeni dijelovi rada traže to ponavljanje. Postupku 

pronalaženja, prikupljanja, selekcije, kompariranja, ispitivanja i interpretacije tragova i 

predmeta, kao i njihovom dokumentiranju, primarno u okviru očevida, prethodi postupak 

njihovog osiguranja, primarno osiguranjem mjesta događaja. Pravodobnost i adekvatnost 

osiguranja mjesta događaja sa zatečenim stanjem na njemu, ima važnu ulogu u kasnijem 

postupku kriminalističko-forenzične identifikacije, ako do njega dođe, jer se pravodobnim i 

pravilnim osiguranjem mjesta događaja osigurava njegov identitet i integritet, kao i tragova i 

predmeta na njemu kao budućih stvarnih dokaza ili predmeta vještačenja kao i dostupnost 

personalnih izvora informacija. Da bi se tragovi i predmeti kao potencijalni budući materijalni 

dokazi pravodobno i adekvatno osigurali nije dovoljno poznavati samo vrste tragova, njihovu 

morfologiju i mehanizme nastanka, odnosno postupke za njihovo pronalaženje i osiguranje, 

nego treba znati i svrhu njihove zaštite, a u osnovi to znači da mogu poslužiti kao podaci u 

budućem postupku. Tragove i predmete treba osigurati i onda kada uzročno-posljedična veza 

između njih i kriminalnog događaja ili kaznenog djela nije odmah očita, odnosno kada je 

dvojbena. Osiguranje mjesta događaja nije sporedan (marginalan) rad. Zato ovlaštene osobe 

koje provode osiguranje mjesta događaja moraju biti dovoljno stručne, osobito u traseološkom 

području, kako bi mogle adekvatno provesti osiguranje mjesta događaja. Osim stručnog 

znanja i profesionalnog iskustva (kompetencija), ovlaštene službene osobe moraju dobro 

poznavati uvjete i načine za pronalaženje i osiguranje tragova i predmeta. Osiguranje mjesta 

događaja mora biti učinkovito, kako bi se tragovi i predmeti zaštitili o kontaminacije ili 

uništenja, odnosno uzrokovanja sekundarnih tragova, koji su često varljivi, kao i osigurali 

personalni izvori informacija od štetnih utjecaja. Propusti na planu pravodobnog i adekvatnog 

osiguranja mjesta događaja u pravilu umanjuju njegovu dokaznu vrijednost i onemogućavaju 

da se tragovi i predmeti kasnije shvate i prouče. Prethodno privremeno osiguranje tragova i 

predmeta u pravilu se provodi osiguranjem mjesta događaja poduzimanjem osnovnih mjera i 

radnji za osiguranje zatečenog objektivnog stanja. Pri tome traseološki razlozi koji puta traže 

Stranica 3 od 225



da ovlaštene službene osobe koje su prve došle na mjesto događaja uđu u tzv. unutarnji krug 

mjesta događaja prije dolaska očevidne ekipe. To su slučajevi kada treba provizorno, ali 

stručno zaštititi tragove i predmete, osobito one prolaznog karaktera. 

C. R. Swanson i dr. (134) smatraju da je djelovanje na mjestu događaja odmah nakon 

njegovog otkrivanja i izvještavanja, preliminarno istraživanje. Smatraju da treba slati 

ovlaštene osobe u uniformi koje su osposobljene za preliminarno osiguranje i istraživanje 

mjesta događaja. Cilj je tog preliminarnog istraživanja uz ostalo i pružanje hitne pomoći 

ozlijeđenim osobama, ako ih ima, i ako su ovlaštene osobe za to osposobljene, utvrđivanje da 

li je počinjen kriminalnii događaj ili kazneno djelo i o kom tipu se radi, što nerijetko može biti 

veliki problem. Traži se što sveobuhvatnije simultano izvođenje prvih koraka, posebno u 

pogledu osiguranja integriteta mjesta kriminalnog događaja ili kaznenog djela u smislu da se 

ne unište, izgube, izmijene ili kontaminiraju potencijalni materijalni dokazi do te mjere, da se 

eliminira njihova dokazna vrijednost u postupku. Slijedi razgovor sa svjedocima i 

osumničenikom ako je dostupan (po potrebi i uhićenje), a ako je izbjegao uhićenje treba 

organizirati mjere traganja, radi osiguranja dostupnosti. Pravilo je da se osobe kao potencijalni 

izvori relevantnih informacija razdvoje i sa svakom obavi razgovor ponaosob. Treba izvršiti i 

tzv. vruću pretragu okoliša mjesta događaja, ako se sumnja da se tu nalazi osumnjičenik. 

Iz navedenog proizlazi da istraživanje mjesta događaja ima dualni karakter heurističkosilogistički. 

Ovisno o vrsti postupka, prikupljeni dokazi mogu imati spoznajni karakter, tzv. 

neformalni dokazi ili operativno-kriminalistički ili dokazni karakter kao dokazi u formalnom 

smislu. 

Pavišić, B. i dr. (Kriminalistika, knjiga 1., Zagreb, 2006. str.234.) ističu da je važno 

razlikovanje izvida kaznenih djela i formalnih postupovnih radnji zbog toga, što među njima 

postoji stvarna (fizička) podudarnost ili sličnost njihove strukture npr. osjetilno opažanje, 

način ostvarenja spoznaje i sl., a posebno u pogledu načela koja se primjenjuju u postupku. 

Nalazi tijekom istraživanja mjesta događaja su u pravilu indicijalni dokazi (indicijalne 

činjenice), svojevrsni indikatori u vidu osnova sumnje. Te indicije mogu biti upotrebljene u 

operativne svrhe ili kao dokazne činjenice. U okviru istraživanja mjesta događaja koriste se 

sve više znanstvene forenzične metode za otkrivanje izvora saznanja o činjenicama, kao i za 

Stranica 4 od 225



utvrđivanje samih činjenica, ovisno o vrsti i stadiju postupka. Pri tome stadij postupka u 

pravilu ne diktira primjenu metode ili sredstva sa znanstvenog stanovišta. 

Prema B. Pavišiću i dr. (108) istraživanje mjesta događaja je sustavna obrada tragova na 

heuristički ili silogistički način i njihovo osiguranje. Istraživanju mjesta događaja u pravilu 

prethodi pregled tog mjesta koji se svodi na analizu i prosudbu opće objektivne situacije na 

mjestu događaja. Završni dio istraživanja mjesta događaja treba biti ocjena postignutih 

rezultata i dokumentacija mjesta događaja. 

Iz do sada navedenog proizlazi da je istraživanje mjesta događaja primjena određenih metoda 

i sredstava uočavanja, mjerenja, popisivanja i prikupljanja budućih dokaza. 

Kod istraživanja mjesta događaja treba slijediti aktualna uputstva o radu, pažljivo promatrati, 

precizno mjeriti i ispravno računati, točno opisivati i registrirati opaženo, pažljivo analizirati 

opaženo, točno tumačiti rezultate, odmah pisati izvješće o radu i pridržavati se mjera zaštite 

na radu. Kada je riječ o izražavanju sa znanstvenog područja svaki izraz mora imati točno 

određeno značenje sukladno pojedinim strukama. 

Putovi do istine u okviru istraživanja mjesta događaja moraju biti vidljivi i „čisti“, od mjesta 

događaja do procedura u forenzičnim laboratorijima, sve do suda. Ključna uloga forenzičnih 

znanosti danas u primjeni pravosudnog sustava zahtijeva permanentno poduzimanje mjera 

kojima se osigurava sveobuhvatna kvaliteta znanstveno-tehničkih otkrića. Pri tome treba imati 

u vidu da sustav kvaliteta podliježe stalnim izmjenama i dopunama sukladno razvoju znanosti 

i tehnike. 

Specijalna znanja potrebna su danas sve više, ne samo u odnosu na ocjenu činjenica, nego i 

pri traganju za materijalnim nositeljima informacija (signali), osiguranju mjesta događaja i 

fiksiranja relevantnih tragova i predmeta. 

Istraživanje mjesta događaja, osobito u početnim fazama često zahtijeva brzu spoznaju i 

donošenje zaključaka na brzinu. Smatra se da je bolje odmah saznati manje informacija, ali 

kritičnih. Danas je brzo odlučivanje na temelju malo informacija, ali relevantnih (pravih) vrlo 

učinkovito. Riječ je o razmišljanju i odlučivanju „u tren oka“. Ima mnogo situacija u kojima 

se radi pod određenim pritiskom i u stresu, kada se ne može odmah prikupiti mnogo 

informacija za temeljito razmišljanje, nego se mora donijeti naglu procjenu i brzu odluku. 

Stranica 5 od 225



Često se u prvih nekoliko minuta, ako ne i sekundi oblikuju tzv. instant stavovi i prvi 

dojmovi, koji mogu biti vrlo snažni i utječu na sve kasnije odluke i stavove. U takvim 

situacijama dolazi do izražaja praktična i teorijska intuicija, kao iznenadni oblik spoznaje. Po 

najnovijim spoznajama ona podrazumijeva nesvjesnu, emocionalnu reakciju. Ono što se 

događa u prvim sekundama je obično „pravo mišljenje“, samo mnogo brže i po mnogočemu 

drukčije od pažljivog, odmjerenog razmišljanja koje obično povezujemo s donošenjem 

odluka. Prvi dojmovi često su presudni za uspjeh ili propust. Nažalost takvi sudovi su često 

pogrešni. Nesvjesne predrasude rasne, vjerske, nacionalne, socijalne i druge mogu djelovati na 

brzu spoznaju, iskriviti ju. Ali brza spoznaja može biti i točna, ako ju donosi iskusna 

ovlaštena službena osoba. Danas, treba priznati važnost spoznaje u različitim segmentima 

života npr. u susretu s novim ljudima, novim idejama ili složenim situacijama u kojima 

moramo smjesta reagirati. Uvjetno rečeno postoje dvije strategije mozga. Jedna je svjesna i na 

temelju nje se donoser zaključci. Zovu je i logička strategija, koja traje dugo. Druga strategija 

je ona koja brzo djeluje, gotovo odmah, ali pripada podsvijesti. „Mozak zaključuje, ali nam to 

ne govori“. 

Stranica 6 od 225



2. Osnovni pojmovi 

Nastavno se navode neki pojmovi koji se koriste u ovom radu, a relevantni su za 

razumijevanje i praćenje teksta. 

Istraživanje 

Istraživanje je planirano, sustavno i pouzdano dolaženje do podataka i utvrđivanje novih 

činjenica, tijeka postupka i produbljavanje spoznaja. Pod istraživanjem u kriminalističkoj 

znanosti danas se podrazumijeva spoj teorijskog znanja i umijeća koje u svom radu 

primjenjuju, bolje reći koje bi morali primjenjivati kriminalisti i druge ovlaštene osobe. 

Procedura 

Procedura je model izražen kao pravilo ili skup pravila s kojima se određuju procesne 

(formalne) karakteristike jednog postupka ili zadatka. Sinonim za proceduru u praksi je 

postupak, ali to ne vrijedi za pravnu znanost, jer postupak obuhvaća i materijalne i formalne 

elemente, dok je procedura isključivo formalni korelat postupka. 

Metoda 

Znači put istraživanja. Obično se definira kao : 1. planirani način pristupanja činjenicama 

određenog znanstvenog područja i njegovog obrađivanja, da se postignu znanstveno ispravni 

Stranica 7 od 225



rezultati. Taj pristup se u pravilu mora temeljiti na nekoj općoj teoriji, metodi kao skupu 

načela i 2. usvojeni i institucionalizirani način obavljanja nekog posla, postavljanja i izvršenja 

nekog zadatka. 

Operativno postupovni sustav otkrivanja i istraživanja 

To je sustav metodike istraživanja pojedinih kategorija kaznenih djela ili kriminalnih 

događaja kao model sui generis. Riječ je o nizu procesa po određenom redoslijedu, shemi 

postupanja. 

Otkrivanje kaznenih djela (događaja) i njihovih učinilaca 

Je dinamički proces koji prolazi kroz niz faza. Riječ je o pronalaženju latentnih i potencijalnih 

informacija o kaznenom djelu (događaju) i učiniocu i svim okolnostima djela i njihovom 

dešifriranju (dekodiranju). Ova djelatnost okarakterizirana je primjenom algoritama 

kriminalističke znanosti, osobito u sferi interpretacije informacija. S njim se otkriva tzv. tamni 

pojas kriminaliteta, a razjašnjava svjetli pojas. Riječ je o heurističkoj djelatnosti, čiji je cilj 

prerastanje osnova sumnje u neki viši oblik sumnje. To je strogo retrospektivan proces. 

Objekti otkrivačke djelatnosti su kaznena djela i kriminalni događaji. Cilj otkrivačke 

djelatnosti je prerastanje osnova sumnje u viši oblik sumnje. Polazi se od osnovnih početnih 

informacija raspoređenih u tri strukture : 

1. hijerarhijsku, 

2. uzročno-posljedičnu i 

3. kronološku. 

Radi se o stvaralačkom heurističkom procesu izrazito dinamičke prirode, koji prolazi kroz 

više razina. 

Stranica 8 od 225



Operativno-taktička djelatnost otkrivanja policije 

To je sustav operativno taktičkih mjera i radnji, primarno u okvirima tzv. prve intervencije 

policije, kao i hitnih istražnih (procesnih) radnji prvog zahvata, koje policija poduzima u 

procesu traganja za kaznenim djelima i događajima i njihovim učiniocima. Ova djelatnost u 

pravilu se odvija u vanprocesnoj formi. 

Otkrivanje i otkriti 

Taj pojam označava sustav metodike otkrivanja i istraživanja pojedinih kategorija događaja 

kao model sui generis. Riječ je o nizu procesa po određenom redoslijedu, shemi, algoritmu 

postupanja. Taj pojam u kriminalističkom smislu obuhvaća postupak u okviru kojeg se 

istraživanjem i pročuavanjem postojećih informacija dolazi do novih informacija, odnosno 

saznanja. Riječ je o specifičnoj spoznajno-informacijskoj i represivno-preventivnoj 

djelatnosti. Otkrivačka djelatnost o kojoj je riječ, determinirana je raspoloživim fondom 

informacija. Radi se o dinamičkoj cjelini taktičko-tehničkih zahvata koju uvjetuju okolnosti 

svakog konkretnog slučaja, aktualna pravila kriminalističke i drugih znanosti i pozitivni 

propisi kojima je regulirano provođenje određenih radnji. 

Sustav istraživanja kaznenih djela (događaja) 

Taj pojam u širem smislu obuhvaća materijalne, informacijske i energetske veze koje 

omogućavaju djelovanje njegovih elemenata. U užem smislu to su mjere i radnje otkrivanja 

kaznenih djela (događaja) i učinioca djela vanpravnim i postupovnim mjerama i radnjama. 

Istraživanje kaznenih djela je dinamički materijalni proces s određenim posljedicama i 

međudjelovanjem. U procesu istraživanja kaznenih djela traže se znanstvena utemeljenost i 

Stranica 9 od 225



orijentacija. Istraživanje kaznenih djela od strane policije i drugih tijela represije je primarno 

kriminalistička spoznajna djelatnost. Ona mora biti svrhovito planirana i organizirana 

sukcesija operativnih mjera i radnji i dokaznih ( istražnih) radnji usmjerenih na pronalaženje, 

prikupljanje i osiguranje objekata istraživanja. 

Mjesto događaja su sva mjesta u vezi s nekim događajem od potencijalno kriminalistički 

operativnog i kazneno pravnog značaja. Treba imati u vidu da je mjesto događaja na određeni 

način ostvarena psihologija onih koji su djelovali na tom mjestu. Treba razlikovati 

kriminalistički i kaznenopravni pojam mjesto događaja. Mjesto događaja je geografska 

cjelina. U praksi se javljaju problemi njegvog pronalaženja i identifikacije, određivanja u 

smislu dimenzija i tipologije, kriminalističke procjene itd. 

Mjesto kaznenog događaja ili djela u širem smislu je bliža ili dalja okolina mjesta 

događaja/djela, tj. sva mjesta u uzročno-posljedičnoj vezi s mjestom kaznenog ili kriminalnog 

događaja ili djela. 

Mjesto kriminalnog (kaznenog) događaja ili djela u užem smislu je prostor gdje su se 

događaj ili djelo dogodili. Mjesto događaja ili djela je polazišna točka i materijalni okvir u 

kojem se određeni kazneni (kriminalni) događaj ili djelo zbio. O opsegu i karakteristikama 

korištenja navedenih mjesta u traseološkom smislu ovisi kojim putom će biti usmjeren rad 

tijela postupka i kasniji kazneni postupak (ako do njega dođe). 

Mjesto kaznenog događaja u kriminalističkom smislu je svako mjesto koje je u vezi s 

kaznenim (kriminalnim) događajem. To su mjesta gdje je djelo pripremano, pokušano, 

počinjeno i gdje su nastupile posljedice. 

Stranica 10 od 225



Identifikacija mjesta kaznenog (kriminalnog) događaja 

To mjesto kao sustavna cjelina uključuje svaki prostor koji je objekt primarno 

kriminalističkog istraživanja. Da bi tijelo postupka moglo objasniti okolnosti na mjestu 

kriminalnog (kaznenog) događaja treba ga prethodno utvrditi (identificirati), a to uključuje : 

(1) njegovu točnu lokaciju, (2) granice rasprostranjenosti (opseg) (3) objekte koji ga čine, (4) 

stanje koje na njemu vlada, njegove karakteristike, vrstu događaja, način počinjenja, vrstu 

tragova i predmeta i (5) okvirne odrednice daljnjeg postupanja. Mjesto kaznenog događaja je 

najvažniji izvor relevantnih informacija, osobito onih materijalno traseološke prirode. 

Materijalni nositelji informacija (tzv. signali) to su nositelji operativnih i dokaznih 

informacija u obliku tragova i predmeta kaznenih događaja ili djela. Nastaju pripremanjem, 

pokušajem ili počinjenjem kaznenog djela, odnosno prikrivanjem njegovih posljedica. Kada 

su jedanput nastali imaju samostalnu fizikalnu prirodu, postaju neovisni o 

kriminalnomdogađaju ili djelu, jer oni više ne postoje. Njihova je funkcija da kod istražitelja 

izazovu odraz saznanja, istu reakciju kao da su osobno prisustvovali pripremanju, pokušaju, 

počinjenju ili prikrivanju kaznenog djela Informacija je sadržaj signala, a materijalno ruho 

signala čuva i prenosi informaciju. Signal kao materijalni nositelj informacija je jedinstvo 

sadržaja (informacija) i oblika. Bez signala nema informacija, ali ako one nisu „izvučene“ iz 

signala (dekodirane, dešifrirane) signal nije prenio informaciju, ona je ostala latentna, 

prikrivena. Istražitelji trebaju otkriti signale i njihov sadržaj-informacije. Ovo otkrivanje 

provodi se putom tzv. kanala veze u obliku operativnih i postupovnih radnji. Iz navedenog 

proizlazi da je signal kodirano priopćenje koje se izražava u promjeni materijalnih nositelja 

informacija, tragova i predmeta ili signal je fizikalni proces koji nosi informaciju. 

Istraživanje istražitelja je sustavna metoda ispitivanja činjenica, koja je više znanost nego 

vještina. Logika znanstvene metode mora biti nadopunjena inicijativom i okretnošću 

istražitelja, duhovnom i tjelesnom. Slijed istraživanja treba primarno smatrati znanstvenim 

operativnim okvirom koji, kada se primjenjuje na konkretni slučaj, može zahtijevati 

improvizaciju. Istraživanje može biti povezano s nizom pristupa u odnosu na koje prethodno 

Stranica 11 od 225



treba učiniti evaluaciju i prosudbu, prije nego se prijeđe na drugi. Pri tome težište treba staviti 

na induktivno-deduktivni pristup. 

Istraživanje mjesta događaja je usko povezano poduzimanjem svih potrebitih mjera i radnji u 

okvirima određene operativne ili postupovne aktivnosti i njihovo podređivanje zajedničkom 

cilju, a to je svestrano razjašnjavanje okolnosti kaznenog djela ili događaja i prikupljanje 

dokaznog materijala. Istraživanje mjesta događaja nadovezuje se na njegovo otkrivanje.Ovo 

istraživanje vrši se vlastitim osjetilima ili pomoću njihovih pomagala. Istraživanje može imati 

karakter kriminalističke operativne radnje ili procesne radnje. Nerijetko u „hodu“ istraživanja 

mjesto događaja se može transformirati u mjesto kriminalnog (kaznenog) događaja ili djela. 

Nadležna tijela koja provode istraživanje mjesta događaja, neovisno o njihovom statusu u 

postupku, moraju se pridržavati pravnih, kriminalističkih i forenzičnih načela i pravila. Treba 

nastojati da na tom području vlada što manje „šarenilo“. Po prirodi poslova istraživanje 

mjesta događaja traži primjenu kaznenopravnih, kriminalističkih i forenzičnih mjera i radnji 

utemeljenih primarno na prirodnim znanostima i njihovim saznanjima i iskustvenim 

postulatima. 

Istraživanje kaznenog djela ili događaja (kriminalni događaj) je aktivnost tijela postupka u 

predkaznenom i kaznenom postupku, bez obzira tko, kada i u kom obliku obavlja pojedine 

aktivnosti i kakva im je postupovna namjena. Temeljna radnja u okviru koje se provodi 

istraživanje, je očevid. Riječ je o utvrđivanju ili razjašnjavanju ćinjenične situacije opažanjem 

vlastitim osjetilima i njihovim pomagalima. 

Istražna situacija je cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi postupak, 

neformalni ili formalni. To je dinamički sustav objektivnih i subjektivnih čimbenika, 

organizacijske, informacijske i dokazne prirode. 

Stranica 12 od 225



Okolnosti kaznenog djela ili događaja su svojstva, stanja i uvjeti koji prate jedno kazneno 

djelo ili događaj i koji im mijenjaju i modificiraju karakter, odnosno koji prate i mijenjaju ili 

modificiraju prirodu nekog djela. 

Činjenica je dio stvarnosti koji je spoznat (tragovi, predmeti, zbivanja, pravila, iskustvo itd.) 

koji treba u postupku utvrditi da bi se na nju posredno ili neposredno primijenilo pravo. 

Činjenično stanje je skup (kompleks) određenih činjenica koje se moraju utvrditi u postupku 

radi donošenja pravilne odluke. Činjenično stanje je osnovica odluka svih tijela postupka. 

Kriminalna situacija kaznenog djela ili kriminalnog događaja je sustav elemenata okoline 

u kojoj su događaji ili djela pripremani, pokušani ili počinjeni. Riječ je o geografskom, 

topografskom, tehničkom, socijalnom, klimatskom, atmosferskom (meteorološkom) okružju i 

ostalim uvjetima mjesta počinjenja u trenutku počinjenja događaja ili djela. Analizom 

navedene situacije može se dobiti odgovor u pogledu objektivnih mogućnosti počinjenja djela 

ili događaja u danoj situaciji, načinu i mehanizmu počinjenja, tjelesnim svojstvima i 

vještinama počinitelja, njegovom poznavanju prilika na kriminalnoj sceni i sl. Ovaj pojam u 

sebi uključuje materijalnu (objektivnu) situaciju mjesta događaja ili djela, kao i okolnosti koje 

su otežavale, pogodovale ili sprječavale počinjenje djela ili događaja, psihičke odnose među 

sudionicima događaja ili djela, njihovo ponašanje, kronološku fabulu itd. Razlikujemo 

primarne i sekundarne kriminalne scene. 

Kriminalističko istraživanje P. B. Weston i K. M. Wells (147) definiraju kriminalsitičko 

istraživanje kao zakonsko istraživanje (istragu), traganje za osobama i predmetima korisnim u 

rekonstrukciji okolnosti delikta i pratećeg mentalnog stanja počinitelja i drugih sudionika. Po 

njima, to je istraga od poznatog ka nepoznatom, retroaktivan proces, a cilj mu je utvrđivanje 

istine do granica do kojih se može otkriti u „post festum“ istrazi. Kriminalističko istraživanje 

Stranica 13 od 225



je primarno u ingerenciji policije. Riječ je o ukupnosti policijskih ovlasti koje se poduzimaju 

kada postoje osnovi sumnje da je počinjeno kazneno djelo ili kriminalni događaj. 

Forenzična znanost kolokvijalno zvana „Forenzika“ je primjena znanstvenih metoda u okviru 

propisanih procedura. Ona je dio sveukupne znanosti koja se primjenjuje u procesu dobivanja 

zakonitih odgovora. To podrazumijeva ispitivanje, procjenu i objašnjenje materijalnih dokaza 

i ponašajnih karakteristika osoba, kao i stanja osoba prije, u toku i nakon počinjenja određenih 

radnji u pravnom postupku. Najčešće se metode forenzičnih znanosti koriste na mjestu 

događaja i prilikom instrumentalnog procesiranja u laboratorijima. 

Načini utvrđivanja činjenica u okviru procedure istraživanja mjesta događaja su : 

1. neposredno opažanja ili pomoću tehničkih pomagala tijela postupka i 

2. putem dokaza. 

Cilj uvrđivanja činjenica je dobivanje situacijske slike o događaju. Ona je rezultata spoznaja 

tijela postupka prikupljenih u određenom trenutku. Ona omogućava planiranje i postupanje 

usmjereno cilju. One služe spoznaji, analizi i prognozi razvoja događaja relevantnih za tijelo 

postupka. Svrha sastavljanja situacijske slike je prikupljanje činjenica i podataka radi 

donošenja ključnih odluka vezanih uz taktiku i strategiju postupanja u konkretnoj situaciji. 

Sastavljanje i analiza situacijske slike : ono u svakom konkretnom slučaju mora uključivati : 

1. analizu i vrednovanje zadataka, 

2. prognozu razvoja situacije, 

3. planiranje, analizu i realizaciju organizacije, 

4. rukovođenje angažiranim snagama, 

5. komunikaciju, 

Stranica 14 od 225



6. koordinaciju, 

7. obuku, 

8. opremu, 

9. alternativne mjere i radnje, 

10. izvješća o situaciji i 

11. informiranje javnosti. 

Procjena situacije : je kontinuirana ili sporadična analiza i vrednovanje aktualne situacijske 

slike s donošenjem zaključka o daljnjem postupanju. Ona nije jednostavno ponavljanje 

sadržaja stanja stvari, nego je njen zadatak informacije koje proizlaze iz stanja stvari, odabrati, 

analizirati i izvesti spoznaje (zaključke, rezultate). Riječ je o svojevrsnom povezivanju 

raspoloživih činjenica. 

Struktura odluke u istraživanju mjesta događaja : ona u osnovi sadržava : 

1. rukovodne smjernice, 

2. taktički cilj, 

3. taktičke mjere i 

4. bitne tehničke i organizacijske mjere i radnje. 

Dokaz u ovom radu je faktični (stvarni) podatak koji je sadržan za zakonom predviđenim 

izvorima ili nositeljima dokaza, na temelju kojih u postupku propisanom pozitivnim 

propisima nadležno tijelo utvrđuje postojanje ili nepostojanje kaznenog djela, krivnju 

određene osobe i druge okolnosti od značaja za donošenje odluke. Dokaz se može definirati i 

kao kaznenopravno relevantna informacija sadržana u osoba i stvarima, koja je dobivena na 

postupovno propisani način i uporabom postupovno predviđenih načina (sredstava). U širem 

smislu dokaz se može definirati i kao utvrđena činjenica koja služi za utvrđivanje drugih 

činjenica, odnosno bilo što, što logički teži da dokaže ili opovrgne činjenicu koja se javlja kao 

sporno pitanje u nekom sudskom slučaju. 

Stranica 15 od 225



Dokazivanje u postupovnom smislu je sustavni skup operativnih aktivnosti nadležnog tijela 

pomoću kojih se dolazi do saznanja o relevantnim činjenicama za određeni postupak. To je 

zakonom regulirana djelatnost ili skup radnji nadležnog tijela na planu : 

1. pronalaženja, 

2. osiguranja i prikupljanja, 

3. provjeravanja i izvođenja i 

4. ocjene dokaza. 

Specifičnost dokazivanja je u tome što se dokazivanjem utvrđuju činjenice iz prošlosti. 

Historijat dokaza ovisan je o : 

1. relevantnosti za slučaj i 

2. dopuštenosti izvođenja sukladno pozitivnim propisima. 

Na kriminalističko-forenzičnoj sceni važi pravilo : „Ako ne znaš kako korektno postupati s 

dokazom ili nemaš zakonsku mogućnost da budeš uključen u slučaj, prepusti to stručnjacima 

„. Dokazi se mogu znatno razlikovati u odnosu na stupanj do kojeg mogu biti analizirani i 

uspoređeni s poznatim izvorima. 

Stranica 16 od 225



3. Istraživanje mjesta događaja kao proces sui generis: 

Istraživanje mjesta događaja je procedura s bogatim kriminalističkim sadržajima. Riječ je o 

sustavu sui generis. Stanje tog sustava je nepredvidivo. U tom sustavu cilj je stvaranje 

informacija. Kako ističu Pavišić, B. i dr. (108) put do kriminalističkih informacija sastoji se 

od : 

1) činjenica kao objekata promatranja, 

2. podataka kao onog što se opisuje, 

3) obrade podataka, 

4) vijesti i 

5) sadržaja vijesti. 

Unutar procesa istraživanja mjesta događaja, osobito kada je riječ o kaznenim događajima ili 

djelima i njihovim činjeničnim situacijama, istraživanje u pravilu ima u početku otkrivački 

(heuristički) a u kasnijem postupku dokazni (silogistički) karakter. Riječ je o stvaralačkom 

procesu, koga treba krasiti kreativnost, izrazito dinamične prirode, koji u pravilu prolazi kroz 

više stadija i razina. Ta dinamična aktivnost ima izrazito rekonstruktivan karakter i u osnovi 

se sastoji u pronalaženju potencijalnih (latentnih) informacija o kaznenom događaju ili 

kaznenom djelu, počinitelju, žrtvi, svjedocima i svim okolnostima događaja/djela i njihovom 

interpretiranju, koje najčešće ima karakter traseološkog dešifriranja (dekodiranja). Ova 

djelatnost okarakterizirana je primjenom algoritama kriminalističkih i forenzičnih znanosti, 

osobito u području interpretacije materijalnih dokaznih informacija ili dokaza. 

Rad u proceduri istraživanja mjesta događaja traži pretežito izvanpravna znanja 

koja omogućavaju potrebitu komunikaciju i interakciju s drugim subjektima u postupku i 

određeno ponašanje prema okolini. Taj rad traži na strani aktivnih sudionika poznavanje 

komunikacijskih vještina. U toku istraživanja treba osigurati selektivnost i otpornost prema 

iskrivljavanju informacija i bilo kakav utjecaj na primatelja informacije. 

Istraživanje mjesta događaja unutar postupaka istraživanja kaznenih djela i 

kriminalnih događaja, te činjeničnih situacija, je postupak unutar kojeg se istraživanjem i 

proučavanjem raspoloživih informacija, primarno materijalnih, dolazi do novih informacija i 

spoznaja, u čemu je bit istraživanja. Riječ je o specifičnoj spoznajno-informativnoj 

Stranica 17 od 225



djelatnosti. Ulogu igraju modeli obrade mjesta događaja, cilj istraživanja, načela u radu, 

organizacija istraživanja, koordinacija i integracija napora, tehničke istraživačke usluge, 

istraživanje na mikro i makro razini, postavljanje kriminalističke diferencijalne dijagnoze 

(teorije o zločinu), temeljne kriminalističko forenzične vještine obrade mjesta događaja, 

hodogrami i algoritmi istraživanja, konkretna organizacija rada i istraživanja mjesta događaja 

kroz funkcije : 

1. koordinacije i integracije napora, 

2. tehničko forenzične usluge i 

3. istraživačke usluge, zatim razlike u istraživačkom lancu u odnosu na vrstu događaja, 

instruktaža sudionika, poredak obrade, izvori relevantnih informacija, tehnika 

istraživanja kroz prizmu : 

a. taktičkog načina i taktičkog rješenja, 

b. taktičke preporuke, 

c. taktičko-operativne kombinacije i 

d. «gramatike» forenzičnog istraživanja u smislu standardizacije istraživanja i 

njegovog integriranja u svekolike istraživačke procese. 

Iz do sada navedenog proizlazi da se istraživanje mjesta događaja odvija na dva različita 

načina : 

1) izvidima kaznenih djela, dakle, na neformalan načina i 

2) dokaznim radnjama, dakle, na formalan načina. I u jednoj i u drugoj proceduri riječ 

je o kriminalističkom postupanju. 

Međutim, kriminalističko postupanje nije jedini način kojim se prikupljaju podaci o kažnjivim 

radnjama, primarno kaznenim djelima. Postoje i druge radnje kao što je npr. angažiranje 

privatnih istražitelja i sl. Izvidi kaznenih djela imaju primarno otkrivačko značenje, a hitne 

dokazne radnje dokazno značenje, a iznimno otkrivačko. 

Kriminalističko istraživanje je oblik kriminalističke procedure. Glavne komponente te 

procedure su : 

1) opisivanje, 

2) objašnjenje i 

3) predviđanje (prognoza). 

Bit je kriminalističke procedure rekonstruiranje prošlosti, na misaoni ili realni način (misaona 

i realna rekonstrukcija). Riječ je o otkrivanju novog, nepoznatog. Kriminalističku proceduru 

Stranica 18 od 225



krasi spoznajni (gnoseološki) element, koji je izravno povezan s materijalnim, 

organizacijskim i tehničkim uvjetima. 

Kriminalističko istraživanje je komunikacijski sustav, koji se sastoji od : 

1) davatelja informacije, 

2) primatelja informacije, 

3) sadržaja informacije, 

4) sredstva informacija i 

5) toka komunikacije. 

Kako upozoravaju Pavišić, B. i dr. (ibidem) i u okviru kriminalističkog istraživanja mora se 

osigurati : 

1) selektivnost informacija, 

2) otpornost prema iskrivljavanju i brzina ispravljanja iskrivljenih informacija, 

3) utjecaj na primatelja informacije i 

4) ekonomičnost. 

Svaki komunikacijski proces mora počivati na četiri temeljna načela : 

1) pravilnosti, 

2) preciznosti, 

3) prikladnosti i 

4) izražajnosti. 

Kako ističu navedeni autori na str. 132., citiramo : „Značajka kaznenog postupka kao 

komunikacijskog sustava jest formalizacija oblika komunikacije. To je posebno važno za 

planiranje i vođenje…….“. Osim onoga što je bilo ranije rečeno, valja istaknuti da se 

komunikacija u postupku može razmatrati s gledišta : 

1) sintakse (legislativnog ustrojstva, komunikacijskih kanala i redundacije), 

2) semantike (značenja sredstava komuniciranja) i 

3) pragmatike (utjecaja komunikacije na ponašanja sudionika u postupku). 

Za praksu je najvažniji pragmatički aspekt, koji se vrlo jasno odražava u strukturi temeljnoga 

radijacijskog sustava : pitanje-odgovor“. 

Spoznaje stvorene i oblikovane u okviru kriminalističkih procedura moraju biti 

takve da se mogu optimalno upotrijebiti u kaznenom postupku. Taktika kriminalističkih 

procedura mora biti takva da se njenim pravilima postižu optimalni rezultati na ekonomičan i 

djelotvoran način, uz plansko postupanje. Pri tome se traži i pravilan izbor vrste i oblika 

Stranica 19 od 225



radnje. Rezultati radnji otkrivanja nakon ocjene moraju se osigurati tako, da se mogu 

upotrijebiti u daljnjem postupku. 

Osnovni koraci u istraživanju mjesta događaja su : 

1) opažaj sve, 

2) prepoznaj potencijalne izvore informacija (dokaze), osiguraj ih i kada je potrebno 

izvedi dokaze, 

3) pribilježi sve na mjestu događaja i izvan mjesta događaja što je sumnjivo ili očevidno, 

4) markiraj mjesta na kojima se nalaze predmeti i tragovi od interesa za postupak, 

5) procijeni i provjeri nalaz sa što je moguće više informacija, 

6) postavi radne verzije o mogućem toku i modalitetima događaja (npr. ulogama 

sudionika), 

7) usporedi postavljene verzije s raspoloživim dokazima, 

8) koristi sve dostupno što koristi misaonoj rekonstrukciji i utvrđivanju aktivnosti 

sudionika na mjestu događaja, a u slučaju potrebe provedi realnu rekonstrukciju itd. 

Otkrivene ili prikupljene dokaze treba analizirati prema postavljenim radnim verzijama. Pri 

tome treba imati u vidu da dokazi koji pobijaju postavljenu teoriju o događaju mogu biti 

dvosmisleni i tako otvaraju mogućnost višestruke interpretacije. 

U toku istraživanja mjesta događaja činjenice se, kako je navedeno, u osnovi 

mogu utvrditi u tzv. spoznajnom i postupovnom smislu. U prvom slučaju riječ je o 

utvrđivanju činjenica opće spoznajnim kriminalističkim procesima u svakodnevnom životu, 

dakle, izvan kazneno postupovnog smisla. U drugom slučaju riječ je o istim spoznajnim 

procesima, ali u okviru postupovnih normi. Ukoliko se u toku spoznajnog procesa primjenjuju 

pravila kriminalističke znanosti van procesnih procedura, kako je navedeno, riječ je o spoznaji 

činjenica u operativnom smislu. Kada se činjenice utvrđuju opće spoznajnim procesima uz 

primjenu postupovnih propisa, riječ je o spoznaji činjenica u kazneno postupovnom smislu Na 

taj način činjenice mogu utvrđivati službene osobe tijela koja su na to ovlaštene normama 

ZKP-a ili drugih propisa. Sve ostale (neovlaštene) službene osobe u postupku utvrđuju 

činjenice u spoznajnom smislu. Pojam „utvrđivanje činjenica u kazneno-postupovnom 

smislu“ u sebi uključuje dva momenta: 

1. djelatnost pronalaženja (otkrivanje i prikupljanje), fiksiranja i ocjenu činjenica od 

strane ovlaštenih osoba tijela kaznenog postupka, za koje ovlaštene osobe u momentu 

utvrđivanja, obzirom na konkretne okolnosti smatraju da su kazneno pravno relevantne i 

Stranica 20 od 225



2. konstatacije tijela postupka da određene činjenice u tom času, obzirom na fazu 

postupka smatra utvrđenima. Vidimo da u kazneno pravnom smislu činjenice nisu utvrđene 

dokle god nadležno tijelo postupka u svojoj odluci ne utvrdi njihovo postojanje, odnosno ne 

uzme određene činjenice kao postojeće ili nepostojeće. 

Ovaj pojam znači reproducirati činjenice onako ili približno onako, kako su one u stvarnosti 

izgledale, dakle, istinito i to u postupku koji je propisan odredbama ZKP-a. U tzv. 

predistražnom postupku, u pravilu se još ne utvrđuje činjenično stanje, nego se tek prikupljaju 

obavijesti, pronalaze i prikupljaju dokazi i činjenice, kao i drugi izvori saznanja koji se tiču 

„glavne stvari“. Činjenice čije postojanje nije utvrđeno u kazneno postupovnom smislu, mogu 

postojati u spoznajnom smislu i u daljnjem postupku može doći do njihove transformacije u 

činjenice u kazneno postupovnom smislu. 

Istražitelji se prilikom istraživanja mjesta događaja moraju koristiti 

kriminalističko-forenzičnim procedurama, kao specifičnim procesima istraživanja činjeničnih 

okolnosti. Pri tome važnu ulogu igra struktura istraživanja. U širenm smislu pod tim pojmom 

treba razumijevati materijalne, informacijske i energetske veze koje omogućavaju djelovanje 

te strukture. U užem smislu, to je sustav istraživanja mjesta događaja koji uključuje mjere i 

radnje otkrivanja, vrste i modalitete događaja bilo operativnim, bilo procesnim mjerama i 

radnjama. Stalno treba imati u vidu da je proces istraživanja u kriminalističkoj znanosti spoj 

teorijskog znanja i vještine koje u svom radu primjenjuju kriminalisti (podsjećamo da u ovom 

radu pod kriminalistima podrazumijevamo sve ovlaštene osobe tijela postupka, koje u svom 

radu moraju primjenjivati pravila kriminalističke znanosti).. To je poseban proces 

spoznavanja stvarnosti, sličan procesu znanstvenog istraživanja. Srž je kriminalističke 

procedure otkrivanja novoga, nepoznatog. Ta je djelatnost obilježena istodobnom simultanom 

i sukcesivnom primjenoma spoznajnih funkcija promatranja, mišljenja i prakse. Kako ističe 

Francois Gorphe (35) prilikom istraživanja mjesta događaja s dokazima na njemu treba 

opasnost od zabluda svesti na minimum. Autor upozorava, da znanstveni dokazi ne trebaju 

samo služiti utvrđivanju činjenica, nego ih i metodički objasniti putem eksperimentalnih 

podataka. Dokaze na mjestu događaja se ne smije ispitivati na način bez primjene određenih 

načela i metoda kriminalistike i forenzičnih znanosti. Kada je riječ o analizi F. Gorphe 

(ibidem) upozorava da po racionalnom shvaćanju pravde, a osobito dokaza, uvjerenje koje 

dovodi do odluke treba da bude logičan ishod analitičkog ispitivanja činjenica i kritičke 

Stranica 21 od 225



ocjene elemenata dokaza. Ono na taj način prelazi iz stanja subjektivnog vjerovanja u stanje 

pravog objektivnog saznanja, koje je moguće kontrolirati. 

Po dolasku na mjesto događaja u okviru mjera prvog zahvata, ovlašteni 

istražitelj treba primiti prijavak od osobe koja je (ako je) osiguravala mjesto događaja. U 

pravilu će to biti policijski djelatnici. Prijavak se sadržajno treba odnositi na uočene činjenice 

od časa dolaska na mjesto događaja, do časa podnošenja prijavka i sve eventualno nastupjele 

promjene i njihove uzroke. Vrlo je važno da istražitelj bude što bolje obaviješten o slučaju, 

prije istraživanja mjesta događaja, koje se transformira u mjesto očevida obzirom na stadij 

postupka. Kada je potrebno treba poduzeti mjere zaštite mjesta događaja i instruirati osoblje 

koje će provoditi zaštitu, ako je to potrebno, o čemu će nastavno biti riječi. 

Stranica 22 od 225



4. Mjesto događaja 

Mjesto događaja u ovom radu je naziv koji se odnosi na mjesto događaja shvaćenog u 

najširem smislu riječi, kriminalnog događaja ili kaznenog djela. U ovom radu pretežito će biti 

riječi o mjestima kriminalnog događaja ili kaznenog djela. Mjesto događaja može biti svašta 

npr. soba, obala, pristaništa, staze, mrtvo tijelo, razni predmeti, tvari i slično, sve do tipke ili 

slušalice u javnoj telefonskoj govornici. Često se koristi izraz „prizor na mjestu događaja“. 

Prostor mjesta događaja može biti : netaknut, neizmijenjen i izmijenjen. Netaknutim se smatra 

ako, nakon događaja na mjesto događaja nije nitko pristupio i njegovo stanje je ostalo onakvo 

kakvo je bilo prvobitno u vrijeme događaja, dakle intaktno. Uslijed vanjskih utjecaja ili 

djelovanja ljudi (namjernog ili nenamjernog) može doći do strukturalnih promjena stanja 

(situacije) u materijalnom smislu. Izmjenjeno mjesto događaja, tj. njegova situacija i stanje 

postoji, ako su se njime kretale osobe, životinje, na kojem su pomicani predmeti ili stvoreni 

novi, odnešene ozlijeđene osobe itd. Zbog navedenog došlo je do traseološke kontaminacije i 

destrukcije mjesta događaja. Od dimenzija mjesta događaja ovisi koliko će vremena biti 

potrebno za njegovo istraživanje (ispitivanje) lege artis. Mjesto događaja treba lokalizirati, 

riječ je o preciznom smještanju u određeni geografski prostor. Kako navodi Pavišić, B. (112) 

lociranje predstavlja lociranje u užem smislu riječi, tj. određenje predjela u kojem se mjesto 

događaja nalazi kao cjelina, što u osnovi znači orijentaciju. U slučaju potrebe ona se 

ostvaruje egzaktnim metodama. Navedeni postupak usložavaju slučajevi dimenzija mjesta, 

plurilokalizacija ili diskontinuitet mjesta događaja. Mjesto događaja može ukazati na na broj 

pojedinaca koji su povzani s događajem i njihove uloge. Prostor koji obuhvaća mjesto 

događaja zbog subjektivno-objektivnih razloga nije uvijek jasno određen. Određivanje granica 

mjesta događaja je operacija koja se u prvom redu provodi u okviru mjera prve intervencije 

policije, od strane uniformirane policije, a kasnije od strane tijela postupka, primarno tijela 

očevida. Prilikom smještanja mjesta događaja u određeni geografski prostor, orijentacija se 

može izvršiti pomoću topografskih karata, planova, upotrebom busole, sve do GPS sustava, 

elektronskim ili radarskim putem i sl,. Radarski sustavi, kao jedna od mogućnosti 

pozicioniranja mjesta događaja, predstavljaju sigurnu i preciznu pomoć prilikom utvrđivanja 

pozicije mjesta događaja na plovnim i vodenim površinama, osobito ako je riječ o potonuću 

plovnog objekta. Riječ je o pozicioniranju. Ono uključuje određivanje unutarnjeg 

Stranica 23 od 225



prostornoga odnosa cjeline mjesta događaja prema drugim objektima koji ne pružaju dovoljan 

stupanj preciznosti, ali su značajni za obradu mjesta događaja i koji će biti predmet 

istraživanja u kasnijim stadijima obrade. Prilikom izlaska ne majesto događaja pozicioniranje 

se ostvaruje na indicijalnoj razini. Kada se govori o mjestima povezanim s događajem, to su u 

pravilu sva mjesta na kojima su prije i poslije događaja poduzete neke radnje koje su s njim u 

vezi. Danas, mjesta povezana s događajem mogu imati međunarodne razmjere i obuhvatiti 

desetine lokacija i pojedinaca, tisuće tragova i predmeta i brojne osobe. Kriminalni događaji i 

kaznena djela dešavaju se svugdje, i nije uvijek lako odrediti prostor, predmete i osobe koje su 

povezane s njima. Kao objekti istraživanja često se javljaju prostori, situacije i predmeti na 

njima. Pod otvorenim prostorom u ovom radu podrazumijevaju se prirodni otvoreni prostori 

bez ograničenja na kopnu i vodi, te ograničeni otvoreni prostori kao što su dvorišta, okućnice, 

oranice, livade i sl. Stalno suočeni s opasnošću od promjene stanja na mjestu događaja i 

raznim iznenađenjima, tim za istraživanje mjesta događaja ulaže maksimalne napore u 

njegovo osiguranje. Prva službena osoba koja dođe na mjesto događaja može se suočiti s 

različitim situacijama npr. žrtvom kojoj je potrebno odmah pružiti pomoć, svjedocima koji su 

spremni otići, mogućnošću daljnje kriminalne aktivnosti itd. Ta osoba mora procijeniti 

situaciju i hitno reagirati npr. na planu zaštite tragova i predmeta osiguranjem mjesta 

događaja, obilježavanjem sigurnog prolaza za osoblje hitnih službi i slično. Treba imati u vidu 

da je svaka situacija na mjestu događaja na neki način posebna. Riječ je o zaštiti mjesta 

događaja kao cjelini koja se provodi od stadija prvog dolaska ovlaštenih službenih osoba, do 

prvog izlaska očevidne ekipe (mjere prvog zahvata). 

Mnoga mjesta događaja su zbunjujuća svojim asortimanom, skupom raznih 

stvari i tvari koje mogu ili ne moraju biti povezane s događajem od interesa. Zbog navedenog, 

istraživanje mjesta događaja traži visoku razinu racionalnog profesionalnog opažanja. Rad na 

istraživanju mjesta događaja je u osnovi sposobnost racionalnog razmišljanja i sposobnost 

razlikovanja mnogih varijabli radi interpretacije što specifične stvari znače na mjestu 

događaja. D. Modly (91) navodi da istražitelji kao kriminalisti, dakle istraživači mjesta 

događaja, trebaju koristiti slijedeće obrasce razmišljanja : 

(1) indukciju, koja je statičko razmišljanje koje vodi prema vjerojatnom zaključku koji se 

temelji na učestalosti određenih pojava, 

(2) dedukciju kao specifičnom zaključku koji je ograničen aktualnim dokazima spoznatim 

u lancu razmišljanja koji vodi do njih i 

Stranica 24 od 225



(3) abdukciju i retrodukciju u smislu odvođenja i vraćanja. To je proces postavljanja 

vjerojatnih objašnjenja za neki događaj, koja moraju biti testirana. Abdukcija je 

struktura koja nastaje pravilnim povezivanjem indicija i tragova. Izvođenjem solidnog 

zaključka usmjeravamo količinu nagađanja i prikupljamo više dokaza i precizno 

razmišljamo. 

Kad kada mjesto događaja dovodi istražitelje svih kategorija u težak položaj. 

Tada radne verzije pomažu u određivanju pravca djelovanja. Pri tome treba imati u vidu da 

se verzije uvijek moraju mijenjati, ako novi dokazi to zahtijevaju. Iako istražitelji imaju 

karakterističan vlastiti način razmišljanja, on ne mora uvijek dovesti do zaključka koji je 

odgovarajući i konzistentan s utvrđenim činjenicama. Činjenice koje se nalaze u strukturi 

razmišljanja istražitelja moraju biti solidne i relevantne za konkretni slučaj. Primjena 

zananstvenih metoda kriminalističke i forenzičnih znanosti omogućavaju u radu istražitelja 

izbjegavanje osobnog mišljenja koje ih može „zaslijepiti“. Svatko na određeni način robuje 

predrasudama, što može pokvariti proces istraživanja. Čak najiskusniji istražitelji su skloni toj 

pogrešci. Pod predrasudama u ovom radu podrazumijevamo, pogrešne stavove i uvjerenja 

koje nastaju zbog donošenja zaključaka prije dovoljnog upoznavanja objekata predrasuda. 

Predrasude su česta pojava i štetno djeluju na istražitelje, a time i na proces istraživanja mjesta 

događaja. U osnovi sastoje se od pogrešnog stava i uvjerenja koji obično postavljaju predmet 

predrasuda u nepovoljan položaj. 

Neka mjesta događaja mogu se „obraditi“ pomoću opće kriminalističke 

stručnosti, dok druga traže učešće specijalista. Istražitelji korištenjem različitih izvora 

informacija i razvijanjem osjećaja za mjesto događaja retrospektivnim postupkom zvanim 

misaona rekonstrukcija, nastoje dobiti odgovor primarno na 9 zlatnih pitanja kriminalistike. 

Taj proces može biti vrlo kompliciran. Siromašna praktična obuka (trening), nepotpun i 

nepravilan postupak s dokazima i unaprijed stvorene ideje mogu doprinijeti nekorektnoj 

interpretaciji činjeničnog supstrata. 

Svako mjesto događaja sadrži elemente koji mogu otežati posao istraživanja, 

ali ipak, ranije iskustvo pruža jednu grubu sliku o tome što treba činiti i zbog kojih razloga se 

moraju poduzeti pojedine mjere i radnje. Preporučuje se da službene osobe koje se prve 

zateknu na mjestu događaja suočene sa složenom situacijom prije poduzimanja bilo kojih 

mjera, trebaju sagledati situaciju i odlučiti kako postupati. Možda je počinjenje kaznenog 

Stranica 25 od 225



djela još uvijek u toku ! Ta osoba treba pretpostaviti da je mjesto događaja nesigurno i opasno, 

dok se ne utvrdi drugačije. Treba utvrditi glavne karakteristike zatečenog stanja, ljudi (živih, 

mrtvih, ozlijeđenih, pribranih ili uznemirenih itd.), te puteve koji vode do kao i od mjesta 

događaja. Ako je moguće treba utvrditi identitet osoba koje su na neki način umiješane u 

slučaj. Treba zabilježiti dolazak i odlazak svih osoba ili vozila, utvrditi mjesto na kojem se 

dogodio kriminalni događaj ili kazneno djelo i sva druga mjesta koja se mogu povezati s 

mjestom događaja itd. Također treba omogućiti siguran prilaz mjestu događaja ili pričekati 

dok se to ne bude moglo uraditi sigurno. 

Na temelju rezultata opažanja, treba pozvati sve neophodne službene osobe 

kako bi se uspostavilo sigurno okruženje za sve prisutne. Ukoliko se posumnja da je riječ o 

eksplozivnoj napravi, nužan je dodatan oprez zbog moguće sekundarne eksplozije. Ako 

postoji biološka ili kemijska prijetnja treba postaviti odgovarajuće upozorenje za sve one koji 

prilaze mjestu događaja. Treba upozoriti sve prisutne na mjestu događaja, uključujući žrtve i 

svjedoke, na moguće opasnosti. Provjeriti stanje u kojem se nalaze svjedoci i žrtve i u slučaju 

potrebe kakvu im vrstu pomoći treba pružiti. Osigurati pružanje pomoći. 

Važnu ulogu igra proces utvrđivanja ciljeva. Utvrđivanje ciljeva istraživanja 

je važan taktički element. To pretpostavlja stvaranje uvjeta koji će ostvariti realizaciju i 

motivirati sudionike. Kako ističu Grigoleit, B. i dr. (37.) utvrđivanje ciljeva istraživanja znači 

da se kroz različite hijerarhijske razine stvaraju mjerljive odrednice. Utvrđivanje ciljeva služi 

ispunjenju svrhe organizacije istraživanja. „Utvrđivanje ciljeva započinje uključivanjem 

suradnika na vlastitu inicijativu ili na osnovu odrednica“. Ciljevi služe istraživačkoj ekipi za 

orijentaciju, a stvaraju se na temelju situacijske slike i zadataka koje treba obaviti. Prilikom 

formuliranja ciljeva potrebno je posebno utvrditi sadržaj, opseg, vremenski okvir, prostor i 

sudionike istraživanja. Da bi se ostvarili postavljeni ciljevi traži se kontinuirano i fleksibilno 

planiranje i odlučivanje. Situacijske slike su pretpostavka za ciljano istraživanje mjesta 

događaja. One proizlaze iz značajnih spoznaja koje su prikupljene u određenom trenutku. 

Sastavljanje situacijskih slika je pretpostavka za funkcionalno ispunjenje zadaća. Situacijske 

slike su i pretpostavke za postupanja usmjerena prema cilju ili ciljevima. One služe spoznaji, 

analizi i prognozi razvoja istraživanja. 

Svrha sastavljanja situacijske slike jest, prikupljanje činjenica i podataka 

radi donošenja ključnih odluka vezanih uz taktiku i strategiju istraživanja. Posebno treba 

Stranica 26 od 225



provesti analizu i vrednovanje zadataka, prognozirati razvoj situacije, ocijeniti komunikaciju i 

koordinaciju itd. Procjena situacije je kontinuirana ili sporadična analiza i vrednovanje 

aktualne situacijske slike sa zaključivanjem o daljnjem postupanju. Cilj kontinuiranog ili 

sporadičnog procesa planiranja jest, optimiziranje uspjeha istraživanja i smanjenja rizika. 

Svaka procjena situacije u osnovi obuhvaća : 1. odabir, 2. analizu i 3. povezivanje i procjenu. 

Uloga situacijske slike : je rezultat spoznaja tijela postupka i sudionika u 

postupku prikupljenih u određenom trenutku. Ona omogućava planiranje i postupanje 

usmjereno određenom cilju. Svrha sastavljanja situacijske slike je prikupljanje činjenica i 

podataka radi donošenja ključnih odluka vezanih uz taktiku i strategiju postupanja u 

konkretnoj situaciji. Sastavljanje i analiza situacijske slike u svakom pojedinačnom slučaju 

treba uključivati : 

(1) analizu i vrednovanje zadataka, 

(2) prognozu razvoja situacije, 

(3) organizaciju, planiranje i realizaciju, 

(4) rukovođenje angažiranim snagama, 

(5) komunikaciju, 

(6) koordinaciju , 

(7) obuku, 

(8) opremu, 

(9) alternativne mjere i radnje, 

(10) izvješća o situaciji i 

(11) informiranje. 

Procjena situacije je kontinuirana ili sporadična analiza i vrednovanje aktualne situacijske 

slike sa zaključivanjem o daljnjem postupanju. Ona nije jednostavno ponavljanje stanja stvari 

(sadržaja), nego njen zadatak. Informacije koje proizlaze iz sadržaja treba odabrati, analizirati 

i izvesti zaključke. Riječ je o svojevrsnom povezivanju. 

4.1 Određivanje istraživačko operativnih modela istraživanja mjesta 

Određivanje istraživačko operativnih modela istraživanja mjesta događaja obzirom na prostor 

i taktičke preporuke igra veliku ulogu. Stalno treba voditi računa o kriminalističkim vodećim 

elementima u toku istraživanja mjesta događaja. Riječ je o spoznajnim funkcijama u 

Stranica 27 od 225



procesiranju mjesta događaja u koje spadaju : opisivanje, objašnjenje, predviđanje, 

gnoseološka komponenta, uloga kognitivnih sposobnosti, spoznajni tok kriminalističkoforenzičnog 

istraživanja i holizam kriminalističko forenzične spoznaje, očevid, misaona i 

realna rekonstrukcija i istražni pokus, rad s verzijama i indicijama, ocjena i korištenje 

rezultata istraživanja itd. Osim navedenog ulogu igraju : materijalne situacije na mjestu 

događaja, osnovni pojmovi vezani uz identifikaciju i grupifikaciju, načini utvrđivanja 

identiteta materijalnih izvora informacija i dr. Slijedi postupak na mjestu događaja obzirom 

na kategoriju događaja, kategorije tragova i predmeta kao objekata kriminalističko-forenzične 

obrade i specifičnosti kod pojedinih kategorija obrade. Ulogu također igraju : profili 

kompetentnosti aktivnih sudionika u obradi mjesta događaja, načela kriminalista i forenzičara: 

inicijative, neovisnosti u radu, objektivnosti, osobne odgovornosti i dr., komunikacijski 

odnosi između sudionika u obradi mjesta događaja, okvir istraživanja mjesta događaja, 

potencijalne kriminalističko-forenzične verzije na mjestu događaja, pravilno određivanje 

koncepcije tehnike istraživanja, realna i misaona rekonstrukcija, karakteristike sustavnog 

skupa kriminalističko-forenzičnih aktivnosti kao temelja za saznanje relevantnih činjenica i 

kontrolni sustav materijalnih dokaza, uloga adekvatnog opisivanja materijalne situacije s 

diferencijalnog stanovišta i podložnosti promjenama, variranje procesa istraživanja na mjestu 

događaja i korištenje rezultata obrade mjesta događaja in situ, retroaktivno kronološko 

sastavljanje slike kriminalnog događaja, metode pronalaženja i prikupljanja potencijalnih 

objekata vještačenja (aservati) na mjestu događaja itd. Osim elemenata obrade ulogu igra i 

određivanje prioriteta, objektivno dokumentiranje objektivnog nalaza s diferencijalnog 

stanovišta i podložnosti promjenama, plastičnost prezentiranja toka istraživanja mjesta 

događaja i slično. 

Iz do sada navedenog proizlazi da u procesu istraživanja mjesta događaja 

važnu ulogu igra taktika istraživanja mjesta događaja. Riječ je o stvarnom i učinkovitom 

korištenju ljudskih resursa i materijalnih sredstava u procesu istraživanja mjesta događaja, kao 

načinu postupanja u pojedinom slučaju uz primjenu strategije i vodećih smjernica. Taktika 

istraživanja mjesta događaja je podložna promjenama. Ona nije nepromjenjivo ustrojstvo, jer 

na nju utječu promjene, iskustvo i razvoj kriminalnih aktivnosti. Taktikom se stvarno utvrđuje 

kojim sredstvom i načinom postupanja se može postići cilj istraživanja mjesta događaja. 

Ovisno o vrsti događaja ulogu igraju tzv. vodeće poveznice između strategije i taktike koje 

Stranica 28 od 225



služe orijentaciji u postupanju prilikom istraživanja mjesta događaja. Strategija u odnosu na 

taktiku najčešće se javlja kao ad hoc taktika, dakle, odnos posebnog i općeg. 

Sadržaji taktike postupanja u istraživanju mjesta događaja variraju u praksi. U osnovi riječ je 

o : pripremi, provođenju i naknadnoj analizi procesa istraživanja. Treba razviti poseban 

taktički pristup kako bi se istražni tim mogao uključiti u istraživanje upravo u pravo vrijeme 

uz dovođenje u sklad snaga, vremena i prostora. Sudionici u istraživanju mjesta događaja da 

bi ostvarili pravilno taktičko postupanje moraju biti dobro pripremljeni. Oni trebaju vladati 

znanjima iz područja istraživanja mjesta događaja. Također treba vladati znanjima o 

određivanju ciljeva i povezanom djelovanju sudionika u procesu istraživanja. Pri tome veliku 

ulogu igraju organizacija i planiranje, te odlučivanje. U to se ubrajaju : 

1. izrada situacijske slike, 

2. sustavne, pravodobne i ispravne procjene situacije, 

3. donošenje pravilnih i pravodobnih taktičkih odluka i 

4. pretvaranje odluka u taktičko rukovođenje. 

Rečeno predpostavlja da sudionici u istraživanju znaju koje im taktičke mjere stoje na 

raspolaganju. 

Istraživač (istražitelj) mjesta događaja dužan je : 

5. utvrditi ciljeve koje istraživanjem treba postići, linije rukovođenja, formirati stožer i 

sl., 

6. odrediti opseg zadaća i pojedinačne zadatke, nadležnosti i odgovornosti, 

7. odrediti osoblje i sredstva koja će se koristiti i 

8. predvidjeti plansko odvijanje pojedinih faza rada. 

Time je formirana organizacijska struktura i tok ispunjenja zadaća. Kako ističku B. Grigoleit i 

dr. (Taktika policijskog postupanja, Zagreb, 2004., MUP RH, str.13.) pod organizacijskom 

strukturom treba podrazumijevati planirani trajan raspored kojim se opisuje i utvrđuje 

obvezujuća podjela stalnih radnih zadataka i nadležnosti. U praksi se javljaju trajna i 

kratkoročna organizacijska struktura. 

Istražitelj pri ulasku na mjesto događaja mora postupati vrlo oprezno imajući u 

vidu potencijalna uporišta (nositelji materijalnih informacija) materijalnih dokaza (pod, razni 

objekti i sl.). Prije početka istraživanja istražitelj treba stati i dobro razmisliti o slučaju. To je 

vrlo važno, jer previd bilo čega može uzrokovati štetne posljedice. Iz do sada navedenog 

Stranica 29 od 225



proizlazi da istraživanje mjesta događaja trebaju krasiti : organizacija, temeljitost i opreznost, 

tri bitna uvjeta za uspjeh istraživanja. 

Obveze tzv. linijskih istražitelja kao rukovoditelja u odnosu na stožer su : 

1. predočavanje postavljenih ciljeva i opširno i detaljno informiranje o idejama 

istražitelja i 

2. kontinuirano obavještavanje stožera o učincima koje je proizvelo istraživanje. 

U praksi se postavlja pitanje : koliko istražitelja treba raditi na mjestu događaja Danas se 

smatra da je najbolje da rade dvojica. Koji puta je poželjno da bude samo jedan istražitelj, a 

drugi puta dvojica. Razlog nije samo u vezi s traseološkom obradom mjesta događaja, nego i 

eventualnim kasnijim svjedočenjem na sudu. Postoje međutim slučajevi kada neka striktna 

pravila trebaju biti napuštena. Ukoliko rade dva istražitelja oni moraju biti vični zajedničkom 

radu na mjestu događaja. U svakom slučaju moraju biti sposobni za kooperaciju. Oni na 

mjestu događaja ne smiju raditi odvojeno na zadacima, nego kao tim. To pretpostavlja da oni 

poznaju načine podjele rada (posla). Dva istražitelja mogu opaziti mnogo više nego jedan. Što 

god jedan istražitelj otkrije, treba odmah priopćiti partneru. U procesu istraživanja mjesta 

događaja moraju razgovarati o različitim mogućnostima, npr. kako je jedno „čvorište“ 

(uporište) moglo biti uzrokovano i sl. Treba imati u vidu da ono što ne može pasti na pamet 

jednom istražitelju, može drugome. 

Da bi se osiguralo pravilno i pravodobno istraživanje mjesta događaja uz ostalo 

treba osigurati sredstva za rukovođenje i intervenciju, osobito informacijska i komunikacijska. 

4.2 Neke polazne odrednice kod istraživanja mjesta događaja 

a) istraživanje mjesta događaja mora biti spoj primjene vještine i postulata suvremenih 

znanosti i tehnike, koji se temelji na brojnim praktičnim preporukama. 

b) pravilna inspiracija u izboru metoda i sredstava često ima značajnu ulogu. 

c) osnovni alati istražitelja svih profila su : 

1. informacija, 

2. ispitivanje i 

3. instrumentalizacija. Prema anglosaksonskoj kriminalistici riječ je o 3 „I“. 

Stranica 30 od 225



d) ne postoje normativni kriteriji za ocjenu uspješnosti ili neuspješnosti istraživanja. 

Činjenica da je događaj ostao nerazjašnjen ne mora nužno indicirati na propuste i 

nedostatke u istraživanju. S druge strane uspješno okončana istraživanja ne moraju biti 

garant da su provedena na adekvatan i inteligentan način. 

e) pogrešan je stav u praksi da su svi kriminalni događaji ili kaznena djela u osnovi 

rješivi, da uvijek postoji dovoljno dokaza. Znatan broj događaja ostaje nerješiv zbog 

nedovoljnosti ili neadekvatnosti u istraživanju, osobito onih vezanih uz korištenje 

potencijalnih izvora informacija, bilo personalnih bilo materijalnih. 

f) istraživanje se može smatrati uspješnim ako su raspoloživi materijalni dokazi u 

potpunosti i pravodobno otkriveni i na adekvatan način korišteni u otkrivačko-dokazne 

svrhe, ako su svjedoci pravilno intervjuirani (ispitani) i ako su polazne osnove 

istraživanja pravilno iskorištene. Pravomoćne oslobađajuće presude ne moraju se 

nužno smatrati kriterijem neuspjelog istraživanja. 

Stranica 31 od 225



4.3 Policijsko izviđanje (policijski izvidi) 

Policijsko izviđanje (policijski izvidi) kod istraživanja mjesta događaja je 

ciljano prikupljanje informacija iz određenih izvora relevantnih za istraživanje mjesta 

događaja, a osobito onih vezanih uz procjenu situacije, te sastavljanje i aktualizaciju 

situacijske slike. Svrha izviđanja je prikupljanje relevantnih informacija za slučaj kao i 

dobivanje aktualne slike stanja u svakoj pojedinoj fazi izviđanja. Informacije o kojima je riječ 

su potrebne u svim pojedinačnim fazama postupanja : pripremanju, provedbi i analizi, kako bi 

na taj način u svakom trenutku stanje bilo aktualizirano. Rezultati policijskog izviđanja 

moraju se verificirati. Kod provođenja radnji policijskog izviđanja treba primjenjivati 

slijedeća načela : 

1. izviđanje je zadatak svih ovlaštenih policijskih djelatnika, 

2. kada je riječ o otvorenim prostorima svi ovlašteni policijski djelatnici dužni su na 

različite načine pribavljati informacije od značaja za situacijsku sliku, 

3. treba imati u vidu da su radnje izviđanja važne i zbog vlastite sigurnosti, 

4. opseg i pravac radnji izviđanja potrebno je s pravnog i taktičkog gledišta 

jednoznačno odrediti, te uskladiti u okviru cjelokupne koncepcije izviđanja, 

5. traži se adekvatno i pravodobno dokumentiranje saznanja, 

6. taktika davanja naloga igra posebnu ulogu, 

7. opseg radnji izviđanja dužan je odrediti rukovoditelj itd. 

U okviru policijskog istraživanja važnu ulogu igraju policijske opservacije. One su ciljano 

prikupljanje (prikriveno ili otvoreno) informacija od interesa za slučaj. U vezi s navedenim 

važnu ulogu igraju karakteristike operativnog istraživanja policije : 

1. svestranost, 

2. cjelovitost, 

3. osnovanost (točnost), 

4. novost (nema šablona, traže se novonastale situacije), 

5. optimalnost i 

6. ispravnost. 

Stranica 32 od 225



Prije bilo kakvih djelovanja policije treba izvršiti analizu sadržaja saznanja 

(dojave), dakle ocijeniti situaciju i nakon toga izvršiti prognozu. Analiza može pokazati da je 

riječ o : 

1) događaju koji nije ni od kakvog interesa za policiju, 

2) da je riječ o lažnoj dojavi, 

3) da je riječ o događaju od interesa za policiju, 

4) da je riječ o događaju od operativnog interesa za policiju i 

5) da je riječ o kriminalnom događaju ili kaznenom djelu. 

Koliko je potrebno dokaznih činjenica za izvođenje navedenih zaključaka je faktično pitanje. 

U praksi se obično operira s izrazom „…da postoji vjerojatnost da se radi o ….“. Kada je riječ 

o prognozi treba dobiti odgovor na pitanja : 

1) da li je djelatnost policije potrebna ili ne i 

2) ako je potrebna da li je moguća ili nemoguća 

Ukoliko se ocijeni da je potrebno provesti kriminalističko istraživanje prognozira se : 

1) koje osnovne mjere i radnje treba poduzeti, 

2) minimum očekivanog uspjeha i 

3) razlozi za hitnost. 

Prve (početne) policijske mjere i radnje tzv. prva intervencija policije. Ovom pitanju 

posvećujemo detaljnu pozornost, jer od pravodobnog poduzimanja tih radnji ovisi sav kasniji 

postupak osobito u pogledu formiranja tzv.lanca dokaza. Karakteristika tih radnji i mjera je u 

pravilu nužnost hitnog postupanja, nepotpunost informacija i potreba pravilne početne ocjene 

činjeničnog stanja i prva kvalifikacija događaja.Te mjere i radnje bile bi : 

‣ početni prijem informacija iz dostupnih izvora po dolasku na mjesto događaja, 

‣ određivanje lokacije i dimenzija mjesta događaja, 

‣ osiguranje mjesta događaja i neometanog obavljanja poslova u vezi s istraživanjem 

mjesta događaja,(U zakonu o policijskim poslovima i ovlastima N.N. 76/09. u čl. 13. 

govori se o osiguranju mjesta događaja. U Zakonu o policiji N.N. 129/2000. u članku 

50. govori se o uvjetima primjene ).ovlasti osiguranja i pregleda mjesta događaja 

Stranica 33 od 225



‣ davanje uputa i naloga prisutnim policajcima, 

‣ određivanje uloge pojedinih policajaca na mjestu događaja, osobito po pitanju 

njegovog provizornog osiguranja, 

‣ određivanje metoda pregleda (pretraživanja) na način da se time ne vrijeđa integritet 

mjesta događaja, 

‣ donošenje odluke o potrebi hitnog korištenja pasa tragača, 

‣ primjena univerzalnih mjera opreza od različitih ugroza (hazarda), 

‣ zbrinjavanje ozlijeđenih ili ugroženih živih osoba, razgovor sa zdravstvenim 

ustanovama, razgovor in articulo mortis i sl., 

‣ stavljanje osumnjičenika pod nadzor, a po potrebi i drugih osoba ili uhićenje 

osumnjičenika, 

‣ u slučaju pronalaska mrtvog tijela obaviti vizualni pregled bez mijenjanja stanja i 

dodirivanja, a u slučaju dolaska mrtvozornika zabilježiti što poduzima i utvrditi 

njegove identifikacijske podatke i podatke u vezi s radnim mjestom (radni podaci), 

‣ u slučaju potrebe hitan transport osumnjičenika na određeno odredište npr. radi 

vađenja krvi i uzimanja urina i sl. Nastojati zbjeći uništenje tragova na tijelu 

osumnjičenika čiji je nositelj riječ je o traseološkoj predostrožnosti, 

‣ intervjuiranje zatečenih osoba, 

‣ razmatranje pitanje potrebe policijskog pojačanja, 

‣ ako je medicinsko osoblje stiglo prije policije i zatečeno je na mjestu događaja treba 

ustanoviti koje stanje su zatekli i što su poduzeli i utvrdili uz uzimanje osob nih 

podataka i onih vezanih uz radno mjesto, 

‣ dokumentiranje zatečenog stanja primarno bilježenjem, a eventualno i tehničkim 

sredstvima kao neformalnom operativnom radnjom policije, 

‣ nadziranje ponašanja osoblja sredstava javnog informiranja, 

‣ registriranje ponašanja svjedoka očevidaca i drugih osoba npr. žrtava, 

‣ u slučaju potrebe izoliranje i razdvajanje svjedoka sukladno konkretnim uvjetima. U 

slučaju potrebe poduzeti mjere traganja za svjedocima, 

‣ evidentiranje svih osoba koje su ulazile na mjesto događaja uz naznaku razloga, 

vremena i mjesta ulaska, što je radila kao i područja kretanja i kako dugo se osoba 

zadržala na mjestu događaja, 

‣ pokuštai utvrditi pretpostavljeni put kretanja počinitelja u dolasku i odlasku s jesta 

događaja, 

Stranica 34 od 225



‣ težište staviti na vizualnu inspekciju mjesta događaja (pretpostavljenog) uz bilježenje 

opaženog i poštovanje traseoloških standarda, 

‣ pokušati dobiti odgovore na što više od 9 „zlatnih“ pitanja kriminalistike, 

‣ izvršiti odabir tragova i predmeta koji traže hitnu provizornu zaštitu, 

‣ u slučaju potrebe organizirati mjere neposrednog traganja. To traganje dans sve više 

uključuje stručne osobe uz poznavanje strukture događaja, 

‣ izvođenje preliminarnih zaključaka o tome kako, kada i pod kojim okolnostima se 

događaj dogodio, 

‣ u slučaju potrebe izraditi „kroki“ sheme po mogućnosti uz dopuštene izmjere, 

‣ stalno vršiti ocjenu validnosti i podobnosti izvedenih mjera i radnji, 

‣ odlučiti o primjeni posebnih policijskih mjera npr. stavljanje osoba ili mjesta pod 

nadzor itd. 

Stranica 35 od 225



4.4 Prvi zahvat policije 

Mjere prve intervencije policije može nazvati i prvi zahvat policije. Pojmovno prvi zahvat 

policije je posebna sustavno ujedinjena cjelina radnji tipizirana načinima postupanja 

policije. U pravilu taj pojam obuhvaća policijske taktičke radnje odbrane od opasnosti i/ili 

radi razjašnjavanja kaznenog djela. Prvi zahvat policije vezan je uz mjesto i vrijeme, što 

znači da policija mora najprije utvrditi mjesto gdje se nešto desilo i prikupiti informacije 

koje su nužne za preliminarnu kriminalističku dijagnozu. Ovaj pojam je primarno povezan 

sa sumnjom (pretpostavkom) o mogućem postojanju kaznenog djela, tj. vjerojatnosti da je 

počinjeno kazneno djelo. Vjerojatnost o kojoj je riječ se uzima kao najmanji sadržaj 

potreban za kriminalističko istraživanje. Postavljanje preliminarne kriminalističke 

diferencijalne dijagnoze u okviru ovog prvog zahvata usmjereno je ka rješavanju temeljne 

dvojbe : vjerojatnosti postojanja kaznenog djela i otkrivanja počinitelja.. Izlasku na mjesto 

događaja prethodi analiza saznanja o potrebi izlaska bez obzira na to da li se do toga 

saznanja došlo radom policijskih službenika ili na neki drugi način. Nakon dolaska na 

mjesto događaja potrebne radnje razvijaju se u više smjerova. Uvjetno ih možemo 

podijeliti u tri skupine : radnje pružanja prve pomoći i otklanjanja daljnje opasnosti, 

utvrđivanje osoba koje mogu dati informacije o događajzu i utvrđivanje prostora na kojem 

se nalaze tragovi kako bi ih se zaštitilo od propadanja ili oštećenja.Pretežit broj 

kriminalističko taktičkih radnji koje se poduzimaju u sklopu ovog prvog zahvata važne su 

za očevid. 

Prvi zahvat policije (mjere prve intervencije) može se promatrati kao 

poduzimanje mjera i radnji na mjestu događaja koje su dio kriminalističke procedure, a 

označavaju se kao upravljanje postupanjem na mjestu događaja (engl. Crime Scene 

Management). Ovo postupanje ima tri odvojena aspekta : a) kriminalističko 

proceduralni,b) operativni i c) pravni. Za prvi aspekt je značajno da policijski službenici 

koji su upućeni na mjesto događaja svoje postupanje moraju prilagoditi propisanim 

procedurama odlaska na mjesto događaja, boravka na tom mjestu i napuštanja mjesta 

događaja. U toku odlaska na mjesto događaja policijski službenici moraju raspolagati 

informacijama o događaju. To mogu biti informacije o prisustvu počinitelja na mjestu 

događaja kako bi postupali s posebnim oprezom, zatim trebaju obratiti pažnju na vozila i 

Stranica 36 od 225



osobe koje se udaljavaju ili dolaze iz pravca mjesta na koje su upućeni. Osnov za 

zadržavanje pojedinih osoba može biti različit. To može biti opis s kojim policijski 

službenici raspolaže dobiven od građana, operativno komunikacijskog centra ili drugih 

izvora. 

S operativnog stanovišta policijski službenici moraju biti osposobljeni za 

učinkovito poduzimanje svih mjera i radnji na mjestu događaja, bez obzira na njihov 

karakter (pomoć ozlijeđenima, osiguranje mjesta događaja, prikupljanje obavještenja, 

lišavanje slobode, osiguranje tragova i dokaza i sl. Svakako da policijski službenici 

moraju raspolagati potrebnim znanjima o pravnim aspektima mjera koje se poduzimaju u 

okviru prve intervencije (zahvata) policije kao što su : ovlaštenje za ulazak u zatvorene 

prostorije i prostore, pretrage i preglede, lišavanje slobode itd. Ovakvo shvaćanje prvog 

zahvata policije nalaže propisivanje jasnih internih procedura za postupanje na mjestu 

događaja i njihovo permanentno nadograđivanje kao i osposobljavanje policijskih 

službenika koji obavljaju navedene poslove i zadatke, kako bi znali što se od njih očekuje 

na mjestu događaja i koje su najčešće pogreške u radu. 

Načela taktičkog postupanja kod istraživanja mjesta događaja : 

‣ dobra priprema, 

‣ davanje jasnih zapovijedi i poštovanje hijerarhijskih odnosa 

‣ određivanje težišta istraživanja i prioriteta, 

‣ zaštita informacija, 

‣ briga o vlastitoj sigurnosti, 

‣ ekonomično korištenje ljudskih i tehničkih (materijalnih) resursa, 

‣ brzo, obuhvatno i redovito obavještavanje o situaciji, 

‣ utvrđivanje ciljeva, 

‣ organizacija pretraživanja i rukovođenje pretraživanjem, 

‣ kod ocjene rezultata pregleda analizu ne provoditi izolirano, 

‣ ocjenu vršiti objektivno, 

‣ ne ograničavati krug vinovnika, svjedoka i sl., 

‣ ocijeniti izmjene stanja na mjestu događaja i uzroke promjena, 

‣ ocijeniti protumjere počinitelja, 

Stranica 37 od 225



‣ kritički ocjenjivati nalaze i mišljenja specijalista, 

‣ postavljati što više verzija, 

‣ ocijeniti značajna vremena u vezi s poduzetim mjerama i radnjama, pravilno korištenje 

tzv. kriminalističkih evidencija itd. 

Izlazak na mjesto događaja je redoviti i potreban početni operativnih zahvat 

(operativna mjera) primarno uniformirane policije, kada postoje osnove sumnje da je riječ o 

kaznenom događaju ili djelu koje se progoni po službenoj dužnosti. Cilj je te neformalne 

mjere provjera raspoloživih informacija iz različitih izvora, procijena situacije, osiguranje 

mjesta događaja do dolaska očevidne ekipe, pronalaženje i identifikacija osoba čiji su iskazi 

važni za budući postupak, otkrivanje i /ili hvatanje počinitelja i suučesnika itd. 

da: 

Rad na mjestu događaja kod mjera prve intervencije policije mora biti takav 

1) se ne čine pogreške, bilo činjenjem, bilo nečinjenjem, 

2) se onemogući kontaminacija, uništenje ili transfer tragova i predmeta i sve što 

omogućava rekonstrukciju (misaonu ili realnu) ili može poslužiti kao izravni dokaz tzv. 

stvarni dokazi ili putem vještačenja, 

3) se vodi računa o tome da rad na mjestu događaja mora biti jednak za sve rangove 

policajaca, jer su pravila ista, 

4) težina događaja ne smije utjecati na rad na mjestu događaja, 

5) se ne učini bilo što, što može istraživanje usmjeriti u krivom pravcu, 

6) opseg i karakter preliminarnih mjera na mjestu događaja bude u proporciji s tipom 

događaja, lokacijom i karakteristikama scene, raspoloživom osoblju i opremi itd. 

Preliminarno osiguranje mjesta događaja igra veliku ulogu u postupku. Mjesto događaja 

treba uvijek promatrati kao potencijalno mjesto očevida. Pravilnim osiguranjem 

trasiraju se buduće operativne i procesne istraživačke aktivnosti tijela postupka. Osim 

pravilnog određivanja granica mjesta događaja, potrebno je osigurati i sačuvati zatečeno 

stanje. Neka mjesta događaja ne mogu se pravilno (propisno) osigurati npr. kod 

prometnih nesreća na frekventnim površinama za promet ili kada se ne može 

pravovremeno stići na mjesto događaja itd. Odlučujući faktor kod osiguranja mjesta 

događaja pod takvim uvjetima je, da se pođe od vjerojatnosti da je počinitelj ostavio 

povezujuće niti i da te niti poveznice vjerojatno mogu biti otkrivene, 

Stranica 38 od 225



7) da se vodi računa da mjere koje treba poduzeti odmah na početku na prvi pogled mogu 

izgledati jednostavnim i ne izvan dometa rutinskih policijskih dužnosti, što nije slučaj 

itd. 

Mjestu događaja ne smije se pristupiti brzo. Kretanje mora biti smireno i promišljeno. Uvijek 

treba sumnjati na najgore i poduzeti ono što sprječava preveliku promjenu uvjeta. Ne treba 

pristupiti izvršenju zadatka isključivo rukovođen težinom događaja, jer to može voditi u 

nemar i pogrešne korake. 

Mjere prve intervencije policije su prvi korak u obavljanju policijske 

otkrivačko-dokazne djelatnosti. Riječ je o općim policijskim mjerama i radnjama, koje su 

primarno u ingerenciji temeljne policije. Te radnje i mjere imaju karakter preliminarnog 

istraživanja. Često je naglašena hitnost intervencije zbog niza razloga npr. gnoseološki 

kritičnog vremena i slično. Cilj tih mjera je utvrđivanje da li postoje neophodni elementi koji 

govore u prilog postojanja kaznenog događaja ili djela i počinitelja. Prve dužnosti policajaca 

po dolasku na mjesto događaja ovise o analizi i ocjeni stanja na mjestu događaja. 

Kada policajci dođu na mjesto događaja trebaju, kao što je navedeno, što je 

prije moguće procijeniti zatečenu situaciju. Ta ocjena je osnova za bilo koju daljnju aktivnost. 

Kada policajac pravilno uđe na mjesto događaja ili čvornu (žarišnu) točku događaja, ako je to 

potrebno, on mora nastaviti rad s velikim oprezom i usredotočiti svoju pažnju na moguće 

zaključke koji nastaju na temelju zatečenog objektivnog stanja. Ništa se na mjestu događaja 

ne smije pomaknuti, osim ako je to apsolutno nužno, jer mjesto događaja mora biti, što je 

duže moguće netaknuto (intaktno). Ukoliko je nužno pokriti ili pomaknuti neki predmet na 

javnoj površini jer može biti pomaknut od znatiželjnika, policajac ga treba tretirati kao 

potencijalnog nositelja vidljivih i nevidljivih tragova. Prije nego neki predmet bude pomaknut 

treba pribilježiti i po mogućnosti označiti njegovu lokaciju. Položaj nekog predmeta može biti 

od vitalne važnosti za rješenje slučaja. Ni pod kojim uvjetom policajci ne smiju hodati po 

mjestu događaja ili dodirivati predmete, da bi zadovoljili svoju znatiželju. Ne smiju koristiti 

toalet, puštati vodu, pušiti, koristiti ručnike na mjestu događaja, bacati otpatke, žvakaćegume 

i slično. Policajci moraju imati u vidu, osobito oni koji su bili prvi na mjestu događaja, da 

mogu biti kasnije pozvani da objasne svoje poduzete radnje i mjere na mjestu događaja i 

razloge za to. To je potrebno radi dobivanja jasne slike originalnih uvjeta i stanja na mjestu 

događaja. Treba imati u vidu da kadkada rođaci i prijatelji osumnjičenika ili žrtve (osobito 

kada je riječ o pokojniku), pokušavaju namjerno (iz različitih pobuda) ili nenamjerno očistiti 

Stranica 39 od 225



ili izmijeniti stanje na mjestu događaja. Radnje se poduzimaju da sve bude „u redu“ kada 

dođe policija. Nerijetko će biti riječ o prikrivanju originalne situacije na mjestu događaja. 

Ukoliko je takvo „preuređenje“ u toku dolaska policajaca, oni moraju izdati nalog da se s njim 

prekine. Ako je „preuređenje“ već izvršeno ili policajac posumnja da je o tome riječ, mora 

provesti detaljnu provjeru da bi ustanovio izvorne (originalne) uvjete na mjestu događaja i sve 

to pribilježiti. Tako je npr. moguće otkriti predmete bačene u smeće, zakopane ili na drugi 

način prikrivene. Zbog navedenog što je prije moguće policajci moraju zaštititi mjesto 

događaja od ljudi (znatiželjnici, članovi obitelji, prijatelji itd.), životinja, negativnih vanjskih 

uvjeta i slično. Pri tome moraju koristiti svoju domišljatost. Sve osobe treba zadržati izvan 

područja pretpostavljenog mjesta događaja. Opseg i način zaštitnih mjera ovisit će od 

karakteristika svakog slučaja. Zaštitne mjere na mjestu događaja treba poduzeti što je prije 

moguće. 

Iako će o osiguranju mjesta događaja biti riječi u drugim poglavljima ovog rada 

na ovom mjestu ukratko će biti navedeni zadaci policajaca. Osiguranje mjesta događaja je u 

pravilu prva faza (stadij) dijelom uklopljen u vrijeme od prvog dolaska, pa sve do prvog 

zahvata. U praksi su se iskristalizirale slijedeće skupine mjera osiguranja : 

1. osiguranje sudionika i svjedoka događaja, 

2. osiguranje prostora mjesta događaja i 

3. osiguranje tragova i predmeta. 

1. Radnje osiguranja sudionika i svjedoka događaja uključuju prije svega njihovu hitnu 

identifikaciju i utvrđivanje u kojem se svojstvu pojavljuju u događaju. Te radnje treba 

provesti odmah po dolasku i djelotvorno razdvojiti sudionike i svjedoke radi sprečavanja 

komunikacije i osigurati učinkovit nadzor. Nakon toga slijedi udaljavanje svih drugih 

osoba iz prostora mjesta događaja. 

2. prostor mjesta događaja treba osigurati što prije. U slučaju dvojbi treba poduzeti šire 

osiguranje. Na taj način se osigurava krug mjesta događaja kao prostor nastavnog 

djelovanja. Nakon toga slijedi zatvaranje mjesta događaja. 

3. sve tragove i predmete treba osigurati prikladno njihovoj prirodi i konkretnom stanju. U 

širem smislu riječ je o svojevrsnom konverzacijskom postupku. Ovo osiguranje 

podrazumijeva i testiranje stanja sudionika u događaju u ovisnosti od konkretnih okolnosti. 

Pozivanje službe hitne pomoći i pružanje prve pomoći, organizira se, ako je to potrebno. 

Treba objasniti medicinskom osoblju kojim putema se trebaju kretati, tako da ne dođe do 

oštećenja tragova i da što prije stignu do žrtve. Provjeriti da li je medicinsko osoblje svjesno 

Stranica 40 od 225



potrebe očuvanja tragova i zatečenog stanja na mjestu događaja. Treba uzeti kratke izjave od 

žrtava, ako ih mogu dati. Zatražiti od medicinskog osoblja da zabilježi dane izjave. Pobrinuti 

se da policija sačeka žrtvu u zdravstvenoh ustanovi, ukoliko nitko ne prati žrtvu na putu s 

mjesta događaja. Sve prisutne osobe treba otpratiti do lokacije s koje ne mogu utjecati na 

promjenu stanja na mjestu događaja. Da bi se spriječilo raspravljanje o događaju ili mjestu 

događaja, najbolje je razdvojiti prisutne. Nakon razdvajanja svjedoka, osumnjičenika, 

promatrača treba započeti s utvrđivanjem identiteta, uzimanjem izjava, smirivanjem neke 

osobe ako je to potrebno itd. Pobrinuti se da tzv. „službeni“ dio promatrača (novinari, 

policajci koji nisu uključeni u slučaj i drugi, ne prilaze mjestu događaja. 

Fizičko osiguranje mjesta događaja i tragova i predmeta na njemu provodi se : 

1. osiguranjem mjesta događaja od pristupa izvana, svih ulaza i izlaza, 

2. osiguranjem svih vozila koja se mogu dovesti u vezu s događajem, svjedocima, 

osumnjičenikom ili žrtvama. Pri tome treba koristiti trake, oznake, konop ili druga 

odgovarajuća formacijska ili prisutna sredstva, 

3. ukoliko bi moglo doći do uništenja ili oštećenja nekog očiglednog dokaza potrebno ga 

je na provizoran način zaštititi, 

4. zabilježiti sve što je učinjeno, osobe na mjestu događaja i popisati osobe pozvane na 

mjesto događaja, životinje uključene u slučaj, lokacije vozila, položaj vrata i prozora, 

stanje u okolini itd. Kada je moguće treba izraditi kroki skice i izvršiti potrebna 

mjerenja, osobito kada je riječ o prolaznim tragovima, itd. Posebni problemi javljaju 

se kod tzv. neočiglednih mjesta događaja. 

Kada je riječ o tzv. specijalnim lokacijama kao neuobičajenim mjestima na kojima se 

materijalni dokazi mogu pronaći uz pomoć forenzike potrebno je pravodobno osigurati 

odgovarajuće profile forenzičara. Postoje tragovi koji su skoro isključivo u domeni 

forenzičara npr. DNK tragovi. Forenzičari pomažu na planu kako prepoznati, sakupiti, 

spakirati i poslati određene materijalne dokaze na analizu. Treba voditi računa da neki 

događaji traže obučenije osobe za njihovo istraživanje. 

Iz izloženog proizlazi da bi policija izvela preliminarni zaključak da je neki događaj 

kriminalni ili kazneno djelo, mora izvršiti ocjenu početne situacije s kojom raspolaže. Kako 

je navedeno, ocjena se sastoji od analize sadržaja saznanja i prognoze. Rezultat analize 

sadržaja saznanja determinira sadržaj rada policije. Prognoza daje odgovor na pitanje : da li su 

Stranica 41 od 225



određene djelatnosti policije potrebne, a ako jesu, da li je njihovo provođenje moguće i pod 

kojim uvjetima. 

Da bi ovlaštene službene osobe policije mogle odrediti prostor kao mjesto 

događaja i na kojem će se kasnije u postupku tražiti i pronalaziti relevantni tragovi i predmeti 

i provizorno ga zaštititi moraju znati morfologiju i fenomenologiju pojedinih materijalnih 

izvora informacija (tragovi i predmeti), koji se tragovi mogu očekivati obzirom na vrstu 

događaja i sl. Ovu procjenu često treba izvršiti u vrlo kratkom vremenu. Mjesto događaja je 

traseološki gledano, vrlo dinamičan prostor, i kao takvo često je podložno brzim negativnim 

promjenama. Osnovni zadatak ovlaštenih službenih osoba koje osiguravaju mjesto događaja 

je sprečavanje nastupanja pojava koje mogu uništiti ili trajno promijeniti tragove kao 

materijalne nositelje informacija, odnosno spriječiti nastanak novih irelevantnih tragova za 

sam događaj. Uvijek je neizbježno poduzimanje mjera za izbjegavanje kontaminacije mjesta 

događaja i tragova na njemu. 

Za uspješan rad policije u okviru istraživanja mjesta događaja ulogu igraju tzv. 

funkcjskii istražni modeli pri čemu glavnu ulogu igraju modeli situacije ostvarenja događaja i 

modeli načina ostvarenja događaja. 

Naprijed navedena primarno predprocesna djelatnost policije, ima svoju 

autonomiju, svoje karakteristike i locirana je van kaznenog postupka, iako su određene mjere i 

radnje, kao i subjekti i načela, sadržani u u odredbama ZKP-a. Iznimno zbog opasnosti od 

odgode policija pod uvjetima koje propisuju pozitivni propisi može poduzeti i formalne 

postupovne radnje. Ta djelatnost ima izrađenu svoju vlastitu fizionomiju. Analizom sadržaja 

policija može zaključiti da je vjerojatno riječ o: 1. događaju koji nije od interesa za policiju, 2. 

događaju koji je od operativnog interesa za policiju, 3. kaznenom događaju i 4. kaznenom 

djelu. Da bi policija mogla izvesti zaključak da je riječ o kaznenom događaju ili djelu mora 

raspolagati saznanjima o svim elementima činjeničnog stanja, a osobito onima koji 

predstavljaju zakonska obilježja kaznenih djela. Riječ je o razjašnjavanju činjeničnog stanja 

koje se provodi pronalaženjem i osiguranjem izvora dokaza i samih dokaza. 

Iz do sada navedenog proizlazi da izlazak na mjesto događaja i njegovo 

osiguranje igraju veliku ulogu u pogledu osiguranja tragova i predmeta koji mogu poslužiti 

kao dokaz. Način i opseg osiguranja mjesta događaja ovisi od okolnosti konkretnog događaja, 

vrste i prirode tragova i predmeta, lokacije mjesta događaja, vremenskih i drugih uvjeta, 

Stranica 42 od 225



načina počinjenja djela i njegovih modaliteta itd. Osiguranje mjesta događaja po pravilima 

kriminalističke znanosti je uvijek hitno i nužno. Samim tim i izlazak na mjesto događaja 

javlja se kao hitan i nužan. Protokom vremena i neadekvatnim osiguranjem mjesta događaja u 

traseološkom smislu, informacijski deficit (entropija) je neminovna pojava, što može 

onemogućiti utvrđivanje relevantne veze između tragova i predmeta i konkretnog događaja i 

osoba umiješanih u njega. Stalno treba imati u vidu da svaku kriminalističku, a u 

konsekvencama i kazneno postupovnu situaciju karakterizira činjenica, da se protokom 

vremena mijenja njeno informacijsko stanje i to na gore, bez obzira da li je riječ o 

informacijama materijalne ili personalne prirode. Razlozi nužnosti hitnog osiguranja 

materijalnih i personalnih izvora informacija i informacija iz tih izvora leže u njihovoj 

informacijskoj vrijednosti i odraz su kriminalističkog načela opertivnosti (brzina i 

iznenađenje). Osiguranje mjesta događaja ulazi u kompleks radnji koje su povezane s 

očevidom. Pravilno osiguranje mjesta događaja obuhvaća niz raznovrsnih zadataka. Pristup 

zadatku osiguranja mjesta događaja određuje se primarno prirodom konkretnog događaja, kao 

vrsti pojave, obzirom na mjesto i prostor gdje se događaj dogodio. U slučaju da postoji 

sumnja da je riječ o deliktu, treba voditi računa o postdeliktnoj sekundarnoj dinamici. 

Pravodobnim osiguranjem mjesta događaja sprječava se informacijski deficit, ali i registriraju 

se sve promjene u traseološkom smislu, jer se kazneni događj ili kazneno djelo kao realne 

pojave u vanjskom svijetu ne nalaze u mirovanju, nego u procesu stalne dekompozicije. 

Osiguranjem mjesta događaja osigurava se identitet i integritet tragova i predmeta na njemu. 

Identitet se provlači kao crvena nit kroz sve faze postupka i predstavlja osnovni problem od 

mjera prve intervencije policije do glavne rasprave. Iz navedenog je vidljivo da osiguranje 

mjesta događaja s tragovima i predmetima na njemu nije sporedan posao u okvirima 

policijskih mjera i radnji. Ako je osigurano mjesto događaja, to još ne znači da su samim tim 

osigurani tragovi i predmeti na njemu. Njih treba pronaći i na adekvatan način osigurati, pa 

makar i provizorno. Osiguranje mjesta događaja od strane policije je oblik operativne pomoći 

tijelima postupka. Riječ je o pravnoj pomoći u širem smislu. 

Osiguranje mjesta događaja u strogom smislu riječi ponekad nije moguće zbog 

postojanja fizičkih prepreka npr. planinski masiv, rijeka, morski prostor i sl. U takvim 

slučajevima treba posegnuti za analognim radnjama (supstitutima). Hitnost koji puta dovodi 

do poremećaja vremenskog slijeda radnji osiguranja mjesta događaja. Osiguranje mjesta 

događaja ovisno o vrsti mjesta i događaju provodi se različitim sredstvima i efektivima. 

Stranica 43 od 225



Preliminarno osiguranje je ono koje se poduzima radi otkrivanja mjesta koje treba izolirati 

radi daljnje obrade, dakle, da bi se provelo traganje za predmetima ili osobama. 

Pravodobno određivanje prostora mjesta događaja je jedan od važnijih 

čimbenika njegovog odgovarajućeg obilježavanja i zadržavanja nepozvanih osoba na 

određenoj udaljenosti. Da bi se pravilno odredio prostor mjesta događaja ovlaštene službene 

osobe moraju izvršiti misaonu rekonstrukciju. Misaona rekonstrukcija mora biti 

sveobuhvatna, jer joj je cilj pronalaženje i zaštita, a kasnije i prikupljanje što više tragova i 

predmeta. Pri tome se još ne ulazi u ocjenu njihove relevantnosti. Ova uvjetno rečena prva 

misaona rekonstrukcija koja se događa prilikom određivanja granica mjesta događaja i 

njegovog osiguranja, nužan je preduvjet za kasnije misaone rekonstrukcije, koje se odvijaju u 

kasnijim stadijima postupka. Uvijek treba nastojati utvrditi dinamiku nastajanja tragova. Za 

postavljanje prve misaone rekonstrukcije važno je što prije pronaći vodeći trag ili trag jezgro, 

često zvan i stožerni trag. 

Prilikom određivanja mjesta događaja prema njegovom opsegu, treba imati u 

vidu da to nije samo mjesto na kojem se nalaze vidljivi tragovi i predmeti (makro količine i 

veličine), nego i šira okolina, kao i utvrđeni ili pretpostavljeni putevi dolaska i odlaska 

počinitelja. Ako se tragovi i predmeti nalaze na otvorenom prostoru izloženi su brojnim 

promjenama. Da se spriječi štetno djelovanje atmosferskih i klimatskih prilika, treba ih često 

provizorno zaštititi. 

4.5 Izvidi kaznenih djela 

Izvidi kaznenih djela su radnje koje se poduzimaju ako postoje osnove sumnje 

da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti. Kako ističe Pavišić, B. i 

dr. (108) saznanja prikupljena izvidima kaznenih djela ne mogu se upotrebljavati kao dokaz u 

kaznenom postupku, osim ako to pozitivni propisi iznimno predviđaju. Rezultat izvida su 

dokazi u tzv. spoznajnom ili kriminalističkom smislu. Pravna pravila koja uređuju izvide 

kaznenih djela prema svojoj naravi pripadaju posebnom upravnom pravu, primarno 

policijskom. U toku izvida prikupljaju se podaci u vrijeme kada još nisu zreli 

Stranica 44 od 225



Uvjeti za vođenje kaznenog postupka. Osnovna pravila o izvidima uvrštena su u ZKP, pa na 

taj način izvidi kaznenih djela pripadaju kaznenom postupovnom pravu. Međutim, pravna 

narav izvida regulirana je drugim propisima. 

Svrha izvida je pronalaženje počinitelja kaznenog djela, onemogućavanje 

njegovog skrivanja ili bijega (tzv. osiguranje dostupnosti), otkrivanje i osiguranje tragova i 

predmeta kaznenog djela koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica, kao i prikupljanje svih 

obavijesti koje mogu biti od koristi za uspjeršno vođenje (budućeg) kaznenog postupka. 

Predmet izvida je prikupljanje podataka. Kada je podatak protumačen postaje 

obavijest (informacija). Da bi se obavijest mogla upotrijebiti u kaznenom postupku, mora biti 

oblikovana na način propisan postupovnim pravilima. Tad postaje izvor saznanja u kaznenom 

postupku i može se upotrijebiti kao dokaz. 

Prema našem pozitivnom zakonodavstvu postoje dvije vrste izvida kaznenih 

djela : a) opći izvidi i b) posebni izvidi. Opći izvidi namijenjeni su za sva kaznena djela koja 

se progone po službenoj dužnosti. Posebni izvidi poduzimaju se samo za zakonom određena 

kaznena djela i prema posebnim pravilima. Tako npr. u Zakonu o Uredu za suzbijanje 

korupcije i organiziranog kriminaliteta uređeni su posebni postupci (modaliteti) i neki posebni 

oblici izvida kaznenih djela za čiji je progon nadležan ured. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da su razlike između izvidnih i postupovnih 

radnji u tome, što se prvima vrši otkrivanje, a drugima dokazivanje. Izvidi služe za donošenje 

odluke o pokretanju postupka. Rezultati do kojih se došlo izvidima kaznenih djela služe za 

odlučivanje o pokretanju kaznenog postupka, provedbu pojedinih radnji u prethodnom 

postupku i iznimno kao dokaz u kaznenom postupku. 

Iz naprijed navedenog vidljivo je da su opći izvidi usmjereni na otkrića bitna 

za budući kazneni postupak. Njihovi rezultati služe kao izvor spoznaje u obliku pismena, 

snimki, usmenog priopćenja i pamćenja. Rezultati tih izvida mogu biti i povod za za istražne 

radnje u okviru kojih se spoznaja do koje se došlo oblikuje na postupovno predviđeni način, 

osobnim ili stvarnim dokaznim sredstvima. Sa spoznajnog stajališta, to je pretvorba izvidnih u 

istražne radnje. Postupovni propisi predviđaju određeni broj izvidnih radnji, koji je 

enumeriran. Obzirom na mogućnost novih izvidnih radnji zakonodavac se poslužio tzv. 

Stranica 45 od 225



generalnom klauzulom na način da navodi, da u izvidne radnje osim taksativno navedenih 

spadaju i „druge mjere i radnje“. 

Ovom pitanju nastavno će biti posvećeno više pažnje, jer rezultat općih 

izvidnih radnji, kako je navedeno, je podloga za daljnje poduzimanje formalnih postupovnih 

radnji, primarno očevida i vještačenja. Iz do sada navedenog vidljivo je da u djelovanju koje 

prethodi kaznenom postupku policija može samostalno poduzimati opće izvidne radnje. Što 

više, ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj 

dužnosti, policija je dužna poduzeti te radnje. Svrha tih radnji je provođenje otkrivačke 

djelatnosti s ciljem hvatanja počinitelja i pronalaženje činjenica koje će biti korisne u 

kaznenom postupku. Zakonski pobrojene radnje koje spadaju u opće izvide omogućavaju 

zahvate u različita prava građana tokom prikupljanja korisnih podataka. Ove radnje mogu se u 

osnovi podijeliti na one kojima se prikupljaju činjenice od građana i one koje predstavljaju 

različite oblike osobnog opažanja ili istraživanja policajaca. Kada je riječ o prikupljanju 

obavijesti od građana razlikuju se tehnike intervjua (sa žrtvama i svjedocima) i tehnike 

obavijesnog razgovora (s osumnjičenikom). U provođenju znatnog broja općih izvidnih radnji 

građani nisu osnovni davatelji podataka, već policajci koji sami otkrivaju činjenice prilikom 

provedbe raznih oblika policijskih zahvata. Traženje podataka moguće je i od pravnih osoba 

kroz uvid u poslovne isprave (knjige) i podatke, te provjeru istovjetnosti telekomunikacijskih 

adresa. Postoje složene izvidne radnje među koje, za ilustraciju navodimo, utvrđivanje 

istovjetnosti predmeta i osoba, u vezi s čim je u pravilu potrebno poduzeti i druge radnje. 

Kako je navedeno s dokaznog stajališta opći izvidi spadaju u neformalne 

radnje zbog smještaja u predistražni postupak, koji nije dio kaznenog postupka. Spoznajni 

učinak rezultata tih radnji ovisi o općem načinu započinjanja i provođenja pretprocesne 

djelatnosti policije. Pri tome se uzimaju u obzir slijedeće okolnosti : odlučivanje o početku 

istraživanja, izbor radnji koje treba provesti, način uporabe rezultata radnji, način završetka 

postupka i značaju zaključka koji se ostvaruje. 

Ne postoji izričita odredba koja bi načelno zabranjivala uporabu svih činjenica 

prikupljenih općim izvidima za dokazivanje u kaznenom postupku., nego je zakonski 

obilježen samo dio izvidnih radnji. Zakonski je to tako regulirano što postoji institut 

izdvajanja obavijesti koje su policiji dali građani, osim ako je razgovor proveden uz 

ispunjavanje formalnih uvjeta za ispitivanje osumnjičenika sukladno odredbama ZKP-a. 

Stranica 46 od 225



Sudska praksa u nas koristi se rezultatima općih izvidnih radnji u postupku dokazivanja. Ona 

u skladu s izričitim zakonskim određenjem, ne dopušta dokaznu uporabu prikupljenih 

obavijesti, a dopušta korištenje činjenica utvrđenih ostalim općim izvidnim radnjama za 

dokazivanje u kaznenom postupku. Sukladno naprijed navedenom u to spadaju sva osobna 

utvrđenja policajaca na mjestu događaja. Dok određene norme ZKP-a negativno određuju 

mogućnosti dokazivanja nekih rezultata izvidnih radnji, postoje i pozitivne norme koje 

utvrđuju što se može koristiti u postupku dokazivanja. 

Sudska praksa, pod određenim uvjetima dopušta dokaznu uporabu službenih 

zabilješki policije o provedenim općim izvidnim radnjama. Polazi se sa stanovišta da 

pouzdanost činjenica ne ovisi o nazivu radnje koja se provodi, nego spoznajnih mogućnosti 

policajaca i njihove vjerodostojnosti. 

Opći izvidi većinom su mali zahvati u prava građana. Naime, u općim izvidima 

policija ne zahvaća opsežno u zaštićena temeljna prava građana, već svojim zapažanjem 

obuhvaća činjenice koje su javno dostupne i koje bi prigodno mogao zapaziti bilo koji 

građanin. Navedeno se u potpunosti odnosi i na istraživanje mjesta događaja od strane policije 

kao općoj izvidnoj radnji. Kao poseban dokazni oblik javlja se mogućnost ispitivanja 

policijskih službenika na sudu u formalnom postupku o onome što su neposredno opazili ili 

na drugi način saznali. Kako je navedeno istraživanje mjesta događaja od strane policije 

smatra se općom izvidnom radnjom Ona ima za posljedicu opažanje određenih činjenica. 

Međutim, kada opće izvidne radnje prerastu u kriminalističko istraživanje, kao posebnu 

složenu djelatnost policije, vezanu uz određene oblike sumnji, onda postoji poseban režim 

korištenja utvrđenih činjenica u kaznenom postupku, ali to nije objekt interesa ovog rada na 

ovom mjestu. 

Tok istraživanja kaznenog događaja ili djela obično polazi od neprovjerenih i 

nepouzdanih podataka i nije unaprijed moguće odrediti kod kojih će postupanja dovesti do 

stanja koje zahtijeva daljnje usmjereno istraživanje. U kaznenom postupku otkrivačka uloga 

policijskih radnji je bitno smanjena. Na početku policijskih izvida nema dovoljno podataka 

koji bi omogućili zaključak o osnovanoj sumnji. „Od izvida se očekuje izbor i priprema 

sadržaja, jer su vremenski najbliži kažnjivom događaju“. D.Krapac (58). Smatra se, ako su 

opći izvidi potrebni u otkrivanju i dokazivanju, nadležno tijelo postupka trebalo bi ih obaviti. 

Da li će to biti tijelo kaznenog postupka ili policija ovisi o ocjeni raspoloživih mogućnosti i 

Stranica 47 od 225



postupovnoj situaciji. U početnim razdobljima istraživanja obično nije jasno o kojem se 

događaju radi i zato su ovlasti policije samo okvirno određene. Potreba poduzimanja izvidnih 

radnji često proizlazi iz opće sigurnosne djelatnosti policije i policajcima nije unaprijed 

poznato koju će mjeru i prema kojoj osobi ili kaznenom djelu morati poduzeti. 

U početnoj fazi prilikom izlaska na mjesto događaja, određivanje njegovih 

granica, kako je upozoreno, vrši se na temeljnoj indicijalnoj razini. Detaljno pozicioniranje 

vrši se kasnije u statičkoj i dinamičkoj fazi očevida. 

Prema nekim teorijskim stajalištima nije prihvatljiva dokazna uporaba osobnog 

zapažanja koje provodi policija tokom općih izvida, iako postupa u skladu sa zakonom i 

koristi se uobičajenom spoznajnom djelatnosti. Smatra se da bi u takvim slučajevima policija 

trebala obavijestiti nadležno postupovno tijelo. Ova stajališta nisu općenito prihvaćena i 

smatra se da se dokazne činjenice koje su zapazili policijski djelatnici tokom provođenja 

općih izvida dokazno uporabive u spoznajnom smislu, a kasnije eventualno i u postupovnom 

uz nužđnu transformaciju. 

U slučajevima istraživanja mjesta događaja nakon proteka znatnog vremenskog 

razdoblja od događaja do poduzimanja operativnih i istražnih radnji, istraživanje se provodi u 

obliku rekonstrukcijske analize, pri čemu osiguranje mjesta događaja uopće ne treba biti 

poduzeto. Ipak, češći su slučajevi kada je osiguranje mjesta događaja paralelan, 

komplementaran postupak s očevidom. 

4.6 Mjere osobne zaštite pripadnika tijela postupka prilikom obrade 

mjesta događaja. 

Kako upozorava N. Bojanić (12) svaki događaj bio on kriminalni ili neke druge vrste npr. 

elementarne nepogode, nesretan slučaj i sl., zahtijeva različite obaveze i odgovornosti 

ovlaštenih službenih osoba ( i ne samo njih ), pri čemu je prva i glavna dužnost zaštita života i 

zdravlja. Zaštita života uključuje život žrtve, osumnjičenika, svjedoka, ovlaštenih službenih 

osoba i građana koji se zateknu na mjestu događaja. Policajci u okviru mjera prve intervencije 

nerijetko se susreću s pitanjem : kako postupiti kada se radi o teško ozlijeđenim osobama, a 

nema se uvida u njeno zdravstveno stanje ili infektološko stanje Sudionici obrade mjesta 

Stranica 48 od 225



događaja često nisu svjesni mogućnosti da je žrtva mogući nositelj nekog zaraznog oboljenja 

npr. hepatitisa, HIV-a, sifilisa i sl. Često nisu svjesni opasnosti i zanemaruju mjere 

samozaštite. Posebna opasnost prijeti kod pružanja prve pomoći umjetnim disanjem „usta na 

usta“. Danas se preporučuje korištenje posebne plastične pumpe kojom se pruža umjetno 

disanje. 

Ozbiljnost određenog događaja, kao i drugi elementi, određuju prioritete 

postupanja, kako policije, tako i drugih aktivnih sudionika u obradi mjesta događaja. Tako 

npr. mjesta ekoloških katastrofa u prostornom pogledu odlikuju se velikom površinom. 

Nerijetko je riječ o velikim razaranjima, prisutnosti otrovnih tvari u svim agregatnim stanjima 

i sl., što zahtijeva posebnu tehhničku opremljenost djelatnika koji obrađuju mjesto događaja. 

Specifičnost tragova i predmeta ovisi o vrsti ekološkog incidenta. Obrada mjesta u takvim 

slučajevima ne smije se provoditi bez sudjelovanja stručnih osoba različitih profila ovisno o 

vrsti i okolnostima događaja. 

Prilikom pristupa mjestu događaja koje je rizično područje treba voditi računa 

o nekim činjenicama. N. E. Genge (31) navodi slijedeće : 

1. Prvi prioritet treba biti ljudski život. Bez obzira koji dokazi mogu biti uništeni, zaštita 

života je prioritet broj jedan. To podrazumijeva utvrđivanje vrste i broja ozljeda i u 

skladu s tim pružanje prve pomoći : 

a. treba provjeriti stanje u kome se nalaze žrtve, svjedoci i osumnjičenici i 

kolateralne žrtve. Koji puta će biti potrebno ustanoviti znake života i donijeti 

odluku o vrsti pomoći koju treba pružiti, 

b. pozvati službu hitne pomoći i pružiti prvu pomoć, ako je to potrebno, pod 

pretpostavkom da je osoba obučena za pružanje prve pomoći i 

c. objasniti medicinskom osoblju kojim putem da se kreću do mjesta događaja, na 

mjestu događaja i kojim putem da ga napuste. Uz vođenje računa o očuvanju 

tragova i predmeta treba voditi računa i o tome da se što prije stigne do 

ozlijeđene osobe, 

d. utvrditi do kojih se zdravstvenih ustanova ozlijeđena osoba može najbrže i 

najlakše transportirati, 

e. zatražiti od medicinskog osoblja da zabilježe izjave ozlijeđenih osoba ukoliko 

ih daju u toku transporta ili u bolnici, 

Stranica 49 od 225



f. treba nastojati da policija dočeka ozlijeđenu osobu u zdravstvenoj ustanovi, 

ukoliko nitko od ovlaštenih službenih osoba ne prati žrtvu na putu do 

zdravstvene ustanove, 

2. treba ustanoviti da li postoje opasne tvari koje stvaraju problem ili ga mogu stvoriti npr. 

biološke, fizikalne i kemijske prijetnje, 

3. ustanoviti mogućnost eksplozivnih prijetnji. Ukoliko se posumnja na eksplozivna 

sredstva, zbog moguće sekundarne eksplozije, neophodan je dodatni oprez. Uvijek treba 

upozoriti sve prisutne osobe, uključujući žrtve i svjedoke, na moguće opasnosti, 

4. ocijeniti aktualni požar ili mogućnost požara itd. Uvijek treba blokirati mjesto događaja i 

osigurati ulaz za neophodno osoblje. Poseban problem mogu predstavljati situacije s 

taocima, zabarikadiranim osumnjičenikom ili više njih itd. 

Sve navedeno traži od ovlaštenih službenih osoba da imaju u vidu kada se 

očekuje da se nešto neće dogoditi, obično se dogodi suprotno. Sudionici u obradi mjesta 

događaja moraju biti pripremljeni na moguće opasnosti koje ih mogu očekivati. 

Služba hitne medicinske pomoći može na mjesto događaja doći prije ili 

neposredno iza dolaska policije. Zbog izuzetne važnosti relevantnih tragova i predmeta 

ovlaštene službene osobe trebaju skrenuti pažnju medicinskom osoblju, ukoliko to 

dozvoljavaju konkretne okolnosti, da prilikom pružanja medicinske pomoći obrate pažnju na 

očuvanje tragova i predmeta. One su dužne pratiti i bilježiti tok mediciske intervencije i u 

službene zabilješke unijeti sve izmjene nastale na mjestu događaja u toku pružanja medicinske 

pomoći. Isto vrijedi i za vatrogasce i druge specijalizirane službe koje mogu biti angažirane. 

Kako je navedeno, treba se pridržavati mjera predostrožnosti tamo gdje se ovlaštene službene 

osobe susreću s krvlju, tjelesnim izlučevinama, eksplozivima, otrovima i drugim štetnim 

tvarima. Pošto je teško odrediti tko ima prenosivu zaraznu bolest ili da li je mjesto događaja 

kontaminirano opasnim agensima svi koji rade na njegovoj obradi moraju se pridržavati 

određenih mjera predostrožnosti. Nije moguće navesti sve mjere i radnje koje bi bile 

univerzalne u svakoj prilici, pa se nastavno ukazuje na one najčešće : 

1. nikada ne treba pristupiti mjestu događaja bez odgovarajuće opreme za osobnu zaštitu, 

2. treba koristiti univerzalne mjere predostrožnosti, 

3. treba paziti na opasnosti biološke, kemijske i fizikalne prirode, 

Stranica 50 od 225



4. paziti na oštre predmete kao što su hipodermičke igle, noževi, britve, slomljeno staklo, 

čavli, oštri metalni predmeti i sl., 

5. nikada se golim rukama ne smiju dirati opasni i oštri predmeti, 

6. kada se vrši pregled skučenih i uskih prostora treba koristiti zrcala, baterijske lampe i 

kefice za boje prije nego li se predmeti dodirnu rukama itd. 

Tehnike zaštite su različite. Za ilustraciju navodimo samo neke : 

1. pranje ruku nakon dodirivanja (kontaminacije) sumnjivih predmeta, nakon skidanja 

zaštitnih rukavica i nakon obavljenog posla, 

2. nositi rukvice i mijenjati ih nakon kontaminacije ili ako se poderu ili probuše, 

3. nositi štitnik (vizir) za lice ili masku kada to situacija nalaže, kao i odgovarajuće 

pokrivalo za glavu, 

4. uvijek bi trebalo nositi zaštitno odijelo (kuta, kombinezon i sl.) itd. 

Stranica 51 od 225



4.7 Cilj istraživanja mjesta događaja 

Cilj istraživanja mjesta događaja primarno je utvrđivanje da li se radi o 

kaznenom djelu ili događaju ili ne. Taj cilj se postiže etapno, ovisno o raspoloživom 

informacijskom fondu. Slijedi utvrđivanje modaliteta počinjenja događaja i sudionika u 

događaju, oštećenika, eventualne štete itd. Važnu ulogu u istraživanju igra proces utvrđivanja 

ciljeva. Istražitelj kao rukovoditelj treba stvoriti uvjete koji će osigurati učinkovito postupanje 

i povećati radnu motivaciju članova tima. U njih spadaju dogovori o suradnji, rukovođenju i 

ciljevima. Kako ističu B. Grigoleit i dr. (37) rukovođenje se mora odvijati sustavno u fazama : 

utvrđivanje ciljeva, pravodobno planiranje, odlučivanje, zapovijedanje, rukovođenje i 

kontrola. Autori navode citiramo : „Utvrđivanje ciljeva služi ispunjenju svrhe organizacije. 

Utvrđivanje ciljeva znači da se kroz različite hijerarhijske razine stvaraju mjerljive 

odrednice“. Utvrđivanje ciljeva započinje uključivanjem suradnika na vlastitu inicijativu ili na 

temelju odrednica. Ciljevi služe kao orijentacija, a proizlaze iz situacijske slike, te zadataka 

koje treba obaviti. 

Prilikom formuliranja ciljeva potrebno je utvrditi sadržaj, opseg, vremenski 

okvir, prostor i sudionike. Planiranje ciljeva mora biti kontinuirano i fleksibilno. Prilikom 

utvrđivanja preporučuje se smislena podjela ciljeva na : kratkoročne, srednjeročne i 

dugoročne. Također se preporučuje očekivane ciljeve podijeliti na pod ciljeve (parcijalne 

ciljeve), kako bi se s njima moglo zadužiti pojedine osobe. Iz ciljeva proizlaze pojedinačne 

zadaće u smislu što treba i kako postići 

4.8 Predmet istraživanja mjesta događaja 

Predmet istraživanja mjesta događaja je sustavno traženje odgovora na 9 

„zlatnih“ pitanja kriminalističke znanosti. U hodu istraživanja prioriteti i redoslijed pitanja se 

mijenjaju, ovisno o konkretnim okolnostima pojedinog događaja. U vezi s navedenim veliku 

ulogu igra hodogram općeg modela istraživanja mjesta događaja. Taj hodogram u osnovi 

obuhvaća : 1. dobivanje odgovora na temeljna pitanja kriminalističke znanosti, 2. kategorije 

Stranica 52 od 225



radnji prikupljanja informacija iz svih potencijalnih traženih izvora informacija, 3. tok 

istraživanja koji treba imati kompoziciju predviđenu pozitivnim propisima i pravilima 

kriminalističke znanosti, 4. subjekte istraživanja, 5. subjekte stručno-ekspertizne djelatnosti i 

6. ostale subjekte. 

Pogreške učinjene tokom preliminarnog istraživanja mjesta događaja možda 

mogu djelomično biti ispravljene, ali pogreške počinjene u osiguranju i ispitivanju mjesta 

događaja u pravilu ne mogu biti potpuno popravljene. Uspjeh istraživanja mjesta događaja 

tako može u potpunosti ovisiti od preventivno-preliminarnih mjera poduzetih od policajaca 

koji prvi dođu na mjesto događaja. Kod teških uvjeta na mjestu događaja, policajci su često 

suočeni s problemima koji stavljaju na tešku kušnju njihovu sposobnost da brzo analiziraju 

situaciju i poduzmu odgovarajuće korake. Oni moraju slijediti temeljno pravilo da treba 

preduhitriti najgore i poduzeti maksimum, a ne minimum mjera opreza. Samo na taj način biti 

će u mogućnosti da izbjegnu većinu ozbiljnih pogrešaka. Budući da uvjeti na mjestu događaja 

znatno variraju, nije moguće donijeti čvrsta i trajna pravila. Mogu se formulirati pitanja koja 

imaju karakter vodića. Ona će se u pravilu primjenjivati kod težih i složenijih slučajeva. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da se kod istraživanja mjesta događaja mora imati u vidu : 

1. da je istraživanje zadatak, 

2. da svi sudionici u istraživanju moraju prikupljati informacije od značaja za sastavljanje 

situacijske slike, 

3. da su radnje istraživanja značajne i zbog vlastite sigurnosti, 

4. da je opseg i pravac radnji istraživanja potrebno s pravnog i operativnog (taktičkog) 

gledišta jednoznačno odrediti i uskladiti s cjelokupnom koncepcijom istraživanja, 

5. da treba izbjegavati praznine i preklapanja, 

6. da se traži adekvatno dokumentiranje saznanja, 

7. da taktika izdavanja naloga igra posebnu ulogu, 

8. da opseg radnji istraživanja treba donijeti vodeći istražitelj u dogovoru sa sudionicima u 

istraživanju itd. 

Precizno kronološko bilježenje vremena od velike je vrijednosti za istražitelje 

mjesta događaja. Ono je uz ostalo važno za provjeru iskaza osumnjičenika, oštećenika i 

svjedoka, njihovih priča o njihovim aktivnostima, a često može biti važno i u vezi s drugim 

činjenicama i okolnostima. Zbog navedenog već prvi policajac koji stigne na mjesto događaja 

Stranica 53 od 225



treba pribilježiti vremena koja mogu biti od važnosti za istraživanje npr. kada se stiglo na 

mjesto događaja, što je zatečeno i što je i kada poduzeto itd. Takve bilješke također doprinose 

preciznosti i relevantnosti kod svjedočenja policajaca koji mogu kasnije u postupku biti 

pozvani da svjedoče o načinu njihovog sudjelovanja u istraživanju mjesta događaja. 

Stalno treba voditi računa o ključnim elementima operativne strategije kod 

istraživanja mjesta događaja : 

1. talentu, 

2. sposobnosti, 

3. vještinama, 

4. znanjima, 

5. organizaciji i 

6. rukovođenju. 

Karakteristike operativnog istraživanja mjesta događaja u osnovi su : 

1. svestranost, 

2. cjelovitost, 

3. točnost i utemeljenost, 

4. novost, što znači da nema šablona i vođenje računa o novonastalim situacijama, 

5. optimalnost i 

6. ispravnost. 

O greškama i njihovim uzrocima na mjestu događaja biti će govora u dijelu u 

kojem s obrađuje očevid. Kada je riječ o uzrocima grešaka objektivno-subjektivne prirode na 

mjestu događaja, posebno su interesantni problemi vezani uz tzv. „zbunjujući asortiman“ 

činjenica koje mogu i ne moraju biti povezane s događajem. 

Otkrivačko-dokazna funkcija istraživanja mjesta događaja determinirana je 

raspoloživim fondom informacija. Kako je navedeno, riječ je o dinamičnoj cjelini taktičkotehničkih 

zahvata, koju uvjetuju okolnosti svakog konkretnog slučaja, kao i aktualni 

kriminalističko-pravni sadržaji i aktualne spoznaje na forenzičnom području. 

Stranica 54 od 225



Uspješno istraživanje se mora temeljiti na točnosti, preciznosti i istinitosti 

zakonskog utvrđivanja činjenica događaja koji se istražuje i potpune odanosti preciznosti i 

poštenju pri izvještavanju rezultata istraživanja. 

Kada je riječ o istraživanju kaznenih djela ili događaja na sceni je proces 

spajanja znanosti s tradicionalnim kriminalističkim istraživačkim tehnikama. Taj proces nudi 

nove horizonte učinkovitosti u navedenim istraživanjima. Traži se sve veća harmonija među 

dokazima. Postavlja se pitanje da li je paralelni sustav istraživanja na mjestu događaja 

poželjan. 

Istraživanje mjesta događaja traži prethodnu ocjenu početne situacije. Ona se 

sastoji u analizi raspoloživog činjeničnog fonda (supstrata) s kojim se tog trenutka raspolaže, 

tzv. spoznati činjenični fond. Ocjena situacije često se provodi uz pomoć stručnih savjetnika i 

pomagača, različitih stručnih profila, kao i vještaka. Iza ocjene početne situacije slijedi 

procjena situacije u smislu utvrđivanja postojećeg stanja na temelju poznatih informacija 

radi predviđanja budućeg toka djelovanja i pripreme varijanti rješenja za donošenje odluke. 

Do procjene se dolazi analizom informacija i podataka uopćavanjem i međusobnim 

povezivanjem informacija o pojavama i događajima. U stvari riječ je o svojevrsnoj prognozi 

koja treba dati odgovor na potrebu poduzimanja konkretnih mjera i radnji od strane nadležnih 

tijela. Zbog prirode suvremenih zločina istražitelji u procesu istraživanja mjesta događaja, ne 

smiju se neosnovano odreći niti jedne mjere ili radnje koje se javljaju kao potrebne. 

Mjesto događaja nerijetko je kriminalna scena. H. C. Lee i suradnici u svom 

radu „Crime Scene Investigation“ iz 1994. g. str 1. pod kriminalnom scenom podrazumijevaju 

područje na kojem je pripremano, pokušano ili počinjeno kazneno djelo. Ona nije ograničena 

na jednu lokaciju i može obuhvatiti više lokacija. 

Razlikuju se primarne ili originalne kriminalne scene i sekundarne. 

Primarne su one na kojima je kazneno djelo ili događaj pripremano, pokušano ili počinjeno. 

Ostale kriminalne scene su sekundarne. Navedeni autori smatraju da u makroskopskom smislu 

(veliko područje,dugo trajanje i sl.). Kriminalna scena može također obuhvatiti područja koja 

nisu u strogom smislu riječi kriminalne scene npr. vozila, osobe i slično, koja se mogu 

smatrati produžetkom kriminalne scene. Načelno u širem smislu, to može biti bilo koji objekt 

Stranica 55 od 225



ili predmet koji se odnose na kazneno djelo ili događaj. Oni se mogu smatrati kriminalnom 

scenom. U pravilu svaki slučaj sadržava makro i mikro kriminalne scene. 

Kada su granice kriminalne scene utvrđene, to mjesto mora biti osigurano i 

istraženo (procesirano). Međutim, bilo koja aktivnost na kriminalnoj sceni mora se temeljiti 

na zakonskim i znanstvenim standardima i zahtjevima. 

Kada granice kriminalne scene nisu pravilno određene, treba konceptualizirati 

(odrediti u mislima) primarne i sekundarne kriminalne scene. Kada su granice i lokacije 

kriminalne scene određene, može se planirati slijed istraživanja (obrade), a potencijalni 

materijalni dokazi mogu biti prepoznati i prikupljeni. 

H.C.Lee i dr. (63) klasificiraju (razvrstavaju) kriminalne scene u 

makroskopskom smislu na više načina. Jedan način je prema tipu prijestupa. Drugi prema 

mjestu počinjenja npr. otvoreni i zatvoreni prostori, vozila, plovila i slično, sukladno fizičkoj 

lokaciji scene. Nadalje kriminalne scene se mogu klasificirati prema uvjetima na kriminalnoj 

sceni, pa se tako razlikuju npr. organizirane i neorganizirane scene. One se mogu nalaziti pod 

vodom i pod zemljom. Glavni razlog klasifikacije kriminalnih scena je pomoć tijelima 

postupka u definiranju kriminalnih scena i da se olakša razumijevanje između makro i mikro 

scena, kao i razumijevanje materijalnih izvora informacija primarno u obliku tragova i 

predmeta. 

Traži se sposobnost istražitelja (ali ne u postupovnom smislu) da profilira 

kriminalnu scenu i izvrši procjenu koliko je kriminalnih scena uključeno u kazneni događaj ili 

djelo, te da odredi prirodu i granice svake scene, te uvjete koji vladaju na svakoj od njih. 

Suvremeni oblici kriminaliteta traže na strani istražitelja kreativnost i sposobnost 

divergentnog mišljenja. H. C. Lee i dr. (ibidem) upozoravaju da većina „ključeva“ koji vode 

rješenju kaznenog događaja ili djela leži na kriminalnoj sceni i materijalnim dokazima. Zato 

istražitelji moraju posjedovati znanja za definiranje i analizu kriminalne scene. Analiza uz 

ostalo omogućava utvrđivanje tipova makro materijalnih dokaza i pretpostavljenih mikro 

scena kod pojedinih tipova kriminalnih scena, zatim gdje i kako locirati materijalne dokaze, 

kako ih prepoznati, zaštititi, prikupiti i obraditi, te rekonstruirati kriminalnu scenu. 

Analiza materijalnih dokaza povezana je s prepoznavanjem, grupifikacijom, 

individualizacijom, identifikacijom i rekonstrukcijom. Glavni cilj istražitelja kriminalne scene 

Stranica 56 od 225



je prepoznavanje, prikupljanje, interpretacija i ocjena materijalnih dokaznih informacija ili 

dokaza. 

4.9 Organizacija istraživanja mjesta događaja 

Organizacija istraživanja mjesta događaja obično prolazi kroz tri funkcije : 

1. koordinacije i integracije napora, 

2. tehničko forenzične usluge i 

3. istraživačke usluge. 

Uvijek treba voditi računa o razlikama u istraživačkom lancu u odnosu na vrstu događaja, 

instruktažu osoblja, poretku obrade, izvorima relevantnih informacija, tehnici istraživanja 

kroz prizmu : 

1. taktičkog načina i taktičkog rješenja, 

2. taktičkih preporuka, 

3. taktičko-operativne kombinacije i 

4. „gramatike“ forenzičnog istraživanja u smislu standardizacije istraživanja i njegovog 

integriranja u svekolike istraživačke procese. 

Pri tome važnu ulogu igra određivanje istraživačko-operativnih modela istraživanja mjesta 

događaja obzirom na prostor i taktičke preporuke. Pravilnom provođenju istraživanja mjesta 

događaja imanentno je variranje procesa kriminalističko-forenzičnog istraživanja i korištenje 

rezulatata kriminalističko-forenzične obrade mjesta događaja. Pri tome uvijek treba prepoznati 

ulogu prioriteta na mjestu događaja. 

Istraživanje kriminalnih scena danas mora imati znanstveni karakter. Taj 

proces uključuje mehaničke aspekte sigurnosti objektivne situacije, dokumentiranje 

kriminalne scene, prikupljanje i zaštitu (osiguranje) materijalnih dokaza itd. Kod pregleda i 

profiliranja kriminalne scene traži se dinamički pristup uz utvrđivanje veza između dokaza i 

osoba, rekonstrukcija kriminalne scene (misaone i realne) itd. Kod istraživanja kriminalne 

scene traži se sustavni pristup od početne reakcije (prvi odgovor), do završetka istraživanja. 

Stranica 57 od 225



Ovo sustavno istraživanje mora se uz ostalo temeljiti na principima teorije transfera „s 

temeljnom logičnom analizom i uporabom znanstvenih spoznaja i forenzične tehnike u svhu 

generiranja istraživačkih pravaca …..“. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da istraživanje kriminalne scene mora biti 

istraživački proces sui generis . Scenu treba pretražiti metodički i pažljivo. U pravilu 

procedure za istraživanje kriminalnih scena sastoje se od brojnih radnih operacija (radnji) koje 

moraju biti provedene po pravilnom redosiljedu lege artis. Osnovna početna radnja je 

osiguranje scene. Ona sadržava, kako je navedeno, brojne zabrane i fizičke prepreke kada je to 

nužno. Osnovni cilj je minimiziranje mogućnosti uništenja dokaza. H. C. Lee (ibidem) 

preporučuje da u idealnim situacijama treba koristiti tri razine sigurnosti kriminalne scene. 

1. prva razina obuhvaća osiguranje opće sigurnosti putem ovlaštenih službenih osoba, 

primarno policajaca. Kada je policija odredila perimetar poduzimaju se mjere osiguranja 

uz određenu točku na rubu perimetra. Svrha te kontrolne točke je da ograniči kretanje 

kroz scenu i da spriječi nepotreban i neovlašten ulaz bilo koga, pa i službenog osoblja. 

2. druga razina sigurnosti svodi se na postavljanje točke najbliže sceni. To je područje uže 

sigurnosti uz zabranu ulaska svim neovlaštenim osobama, pa i policajcima. Samo 

ovlašteno policijsko osoblje, osoblje hitne pomoći, vatrogasci, kontradiverzijski 

stručnjaci i drugo osoblje za podršku kao i njihova službena vozila mogu ući u to 

područje, pri čemu im se određuje trasa na kojoj može doći do najmanje traseološke 

štete. Komandno mjesto (stožer) treba biti postavljeno na to mjesto radi koordinacije 

svih aktivnosti na kriminalnoj sceni kao što su : brifing istražitelja, logistička potpora, 

područje za odmor i prostor za konferenciju sa sredstvima javnog informiranja itd. 

3. treća razina sigurnosti su ciljana mjesta na kriminalnoj sceni. Ta područja moraju biti 

pod striktnom kontrolom i samo istražitelji kriminalne scene mogu ući na njih. 

Glavna svrha istraživanja uvijek mora biti na umu istražiteljima. Oni tragaju za uporištima i 

dokazima o tome što se dogodilo. To ne smije biti besciljno traženje, nego selektivno 

promatranje i traganje za potencijalnim dokazima. Da bi istraživanje uspjelo glavna svrha 

promatranja mora biti svrstavanje s određenim osobitostima u pogledu onoga što se traži. 

Kako navode P. B. Weston i K. M. Wells (ibidem) prepoznavanje, registriranje, prikupljanje, 

obilježavanje (markiranje), pakiranje i zaštita otkrivenih dokaza tokom istraživanja su zadatak 

istražitelja kada su dokazi očito dokazi ili potencijalni dokazi, t.j. kada opći tip dokaza nije 

Stranica 58 od 225



prikriven ili je pristupačan otkrivanju i prikupljanju putom neekspertiznih tehnika. Danas se 

traži specijalizacija istražitelja. U nekim slučajevima stručna pomoć će biti potrebna i 

poželjna. 

Kada je riječ o istraživanju mjesta događaja veliku ulogu igra planiranje. 

Planiranje je stalan proces svjesnog predviđanja, odabiranja i razrade ciljeva i metoda. Ono 

traži stalno ocjenjivanje i prognoziranje. Razlikujemo strategijsko planiranje koje se odnosi 

na programske cjeline i taktičko planiranje rada u konkretnom slučaju. Prema opsegu 

razlikuju se makro i mikro planiranje. Makro planiranje ili planiranje programa polazi od 

dijagnoze i sadrži ciljanu prognozu i provedbenu strategiju. Mikro planiranje ili planiranje 

rada znači predviđanje odvijanja pojedinih radnih operacija i njihovo međusobno povezivanje, 

kako bi se postigli optimalni učinci u pogledu valjanosti, brzine i ekonomičnosti ostvarenja 

posla. Planiranje toka rada mora imati u vidu : 1. određenje cilja, 2. prikupljanje podataka, 3. 

analizu potrebnih operacija, 4. raspored aktivnosti i 5. utvrđivanje redoslijeda operacija. 

Polazište planiranja u istraživanju mjesta događaja je problemska situacija, koju treba 

dijagnosticirati. Slijedi prognoziranje ciljeva, a zatim razrada strategije i taktike. Ovisno o 

stadiju postupka variraju sadržaji planova i oblici sumnji na kojima se temelje. 

Taktičko planiranje u procesu istraživanja mjesta događaja ostvaruje se u dva oblika : 1. 

stvaranjem operativnih modela i 2. razradom konkretnih planova. Operativni modeli temelje 

se na morfologiji događaja, postupovnim uvjetima i najprikladnijim metodama njihovog 

razjašnjavanja. Operativni modeli mogu biti : 1. jednostavni i 2. složeni. Osnovna značajka im 

je tipičnost. Stvarno pojam operativni modeli obuhvaća taktičke načine, opcije i rješenja. 

Planiranje mjesta događaja obuhvaća : 1. osiguranje mjesta događaja, 2. pregled mjesta 

događaja, 3. ispitivanje objektivnog nalaza, 4. vrednovanje objektivnog nalaza i 5. bilježenje 

(dokumentiranje) rezultata provedenog istraživanja. Temeljna shema plana istraživanja treba 

sadržavati : 1. verzije koje treba ispitati, 2. pitanja koja treba razmotriti, 3. postupovne radnje, 

4. vrijeme provođenja i 5. ostalo (posebne odluke). Tokom planiranja treba imati u vidu 

fenomenološke aspekte događaja, kao i morfološke i kriminografske značajke. 

Vidimo da procesiranje mjesta događaja uključuje pažljivo istraživanje 

(ispitivanje), bilježenje, skiciranje, fotografiranje i druge tehničke registracije i sl., kao i 

prikupljanje materijalnih dokaza. Navedeno zahtijeva da se mjestu događaja pristupi na 

Stranica 59 od 225



sustavan i metodičan način, što osigurava plan rada. Koji puta određeni koraci moraju biti 

poduzeti prije drugih. 

Stranica 60 od 225



4.10 Operativni plan pretrage mjesta događaja 

Operativni plan pretrage mjesta događaja znači plan koji omogućava 

dobivanje odgovora na slijedeća pitanja : 1. što ili koga treba tražiti tzv. objekti pretrage. 

Odgovor na ovo pitanje ovisi od konkretne situacije, 2. kod koga treba tražiti, 3. kada treba 

tražiti, 4. kako treba tražiti, 5. gdje treba tražiti, 6. s kakvom opremom i osobljem, posebno 

stručnim treba tražiti itd. 

Danas su se u kriminalističkoj praksi iskristalizirala neka načela taktičkog 

postupanja kod istraživanja mjesta događaja. Ona se temelje na iskustvima stečenim prilikom 

ranijih istraživanja mjesta događaja. Njihovom primjenom smanjuju se rizici kod istraživanja 

mjesta događaja uz osiguranje maksimalnog uspjeha. Međutim, primjena tih načela samih za 

sebe ne garantira uspjeh. Koja načela će biti primjenjena i kojim redom (prioriteti) ovisi od 

konkretne situacije na mjestu događaja. Zbog toga su moguće varijacije, odnosno odstupanja 

od primjene taktičkih načela, ukoliko je to potrebno. Poštovanje načela taktičkog postupanja 

treba omogućiti : (1) jedinstveno ponašanje prilikom rukovođenja i djelovanja u toku 

istraživanja mjesta događaja i (2) visok stupanj vjerojatnosti u pogledu postizanja cilja. U 

navedena načela spadaju : a) priprema istraživanja mjesta događaja. Dobra priprema je važna 

pretpostavka za uspjeh istraživanja. Dobro pripremljeno istraživanje je odraz 

profesionalizma. Uvijek treba planirati (predvidjeti) mogućnost pojave iznenadnih 

neočekivanih situacija, ali mogućih. Dobra oprema omogućava istraživanje lege artis. 

Grigoleit, B. i dr. (ibidem str.29) preporučuju pripremu pomoću liste za provjeru i prema 

određenim pravilima. U tu svrhu po autorima može kao orijentacija poslužiti kratko 

upućujuće izlaganje o situaciji tzv. upućivanje u slučaj, koje treba sadržavati slijedeće 

elemente : (1) povod, (2) tko što radi, kako i od kada, (3) koja su još tijela, odnosno službe 

uključeni u proces istraživanja, (4) koji su daljnji planovi, 5) tko je obaviješten (alarmiran) itd. 

b) osiguranje jasnih zapovijedi i hijerarhijskih odnosa. Važno je da se način rukovođenja 

obznani i jasno dokumentira svim sudionicima u procesu istraživanja, c) promjena 

rukovoditelja istraživanja (u iznimnim slučajevima) traži pripremu. Promjena mora biti nužna, 

jer nosi sa sobom opasnost od gubitka informacija. Razlozi promjena mogu biti različiti. To 

npr. može zahtijevati razvoj situacije, kao i potrebna zamjena radi tjelesne ili psihičke 

iscrpljenosti. Rečeno traži detaljnu primopredaju, radi izbjegavanja gubitka informacija, d) 

Stranica 61 od 225



određivanje težišta istraživačkih mjera i radnji i određivanje prioriteta, te osiguranje brzog, 

sveobuhvatnog i redovitog obavještavanja o situaciji, e) zaštita informacija tzv. zahtjev za 

neotkrivanjem informacija. U posebnim slučajevima može doći do primjene prikrivanja, 

maskiranja ili prikrivenog postupanja kako se prije vremena ne bi otkrilo istraživanje mjesta 

događaja, razlozi istraživanja i slično. Prikrivanje vlastitih namjera i odnosa je taktičko 

sredstvo. Danas, prikrivanje ima posebnu važnost u telekomunikacijskom prometu 

(kodiranje). Treba imati u vidu, da u sustavu rukovođenja koji se temelji na suradnji i 

transparentnosti, prešućivanje informacija vlastitim suradnicima predstavlja problem, jer se 

može tumačiti kao nepovjerenje, f) skrb o vlastitoj sigurnosti. Ona je važna rukovodna zadaća, 

jer neprekidno podsjeća osoblje na vlastitu sigurnost u svakodnevnom rutinskom poslu. Treba 

ograničiti opasnosti i odrediti prioritete, g) ekonomično korištenje ljudskih i tehničkih resursa 

i h) brzo, sveobuhvatno i redovito obavještavanje o situaciji. 

4.11 Preliminarno istraživanje 

Kriminalisti razlikuju preliminarno i nastavno istraživanja. Preliminarno 

istraživanje (eng. Preliminary Investigation), je prvi korak u ostvarivanju istraživačke 

funkcije mjesta događaja. To je podsustav mjera prve intervencije (primarno policije) i prvog 

zahvata. U osnovi mjere i radnje u okviru ovog istraživanja poduzimaju policijski službenici 

koji prvi stignu na mjesto događaja, a odnose se na : a) osiguranje mjesta događaja, b) 

eventualno uhićenje počinitelja, c) pronalazak i obavljanje razgovora s očevicima, d) 

dokumentiranje zatečenog stanja na mjestu događaja i e) pronalalaženje, označavanje i 

osiguranje tragova i predmeta. U okviru preliminarnog istraživanja policijski službenici 

obično koriste standardizirane protokole kako bi odredili faktor uspjeha razjašnjavanja 

događaja (engl. Solvability Factor). U odnosu na kvalitet informacija koje se prikupe na 

mjestu događaja moguće je procijeniti vjerojatnost uspjeha daljnjeg kriminalističkoforenzičnog 

istraživanja, odnosno razjašnjavanja događaja. Cilj ovakvog pristupa je 

razlikovanje onih slučajeva koji imaju malu vjerojatnost razjašnjavanja, od onih slučajeva kod 

kojih treba odmah fokusirati raspoložive resurse u cilju njihovog razjašnjavanja. U vezi s 

navedenim ti protokoli zahtijevaju prikupljanje takvih informacija na mjestu događaja koje će 

dati odgovore na slijedeća pitanja : 1. postoje li svjedoci događaja , 2. može li se 

osumnjičenik imenovati (identificirati) , 3. može li se osumnjičenik locirati , 4. može li se 

Stranica 62 od 225



dobiti osobni opis osumnjičenika , 5. može li se identificirati vozilo koje koristi 

osumnjičenik , 6. može li se ući u trag otuđenoj imovini , 7. može li se utvrditi jasan modus 

operandi počinitelja , 8. postoje li značajni tragovi na mjestu događaja , 9. da li je 

značajnost uočenih tragova potvrđena od strane ovlaštenih službenika kriminalističkotehničkog 

profila 10. može li se opravdano pretpostaviti da će događaj biti razjašnjen 

uobičajenim postupcima istraživanja , 11. postoji li mogućnost da je netko drugi osim 

osumnjičenika počinio kažnjivo djelo itd. Iako svakom događaju treba posvetiti jednaku 

pažnju ovi protokoli omogućavaju usmjeravanje pažnje na one slučajeve koji imaju veću 

vjerojatnost razjašnjavanja u inicijalnim fazama od saznanja za događaj i izlaska na mjesto 

događaja. Preliminarnom istraživanju prethodi provođenje preliminarnog razgledavanja radi 

prikupljanja podataka potrebnih za provođenje istraživanja i sprečavanje nekontroliranih 

konfuznih procesa na mjestu događaja. Preliminarni istražitelj, kao ovlaštena službena osoba 

za preliminarno istraživanje mjesta događaja, treba proći kroz njega sam ili s minimalnim 

brojem ovlaštenih osoba radi utvrđivanja dimnezija područja koje treba pretražiti, metoda i 

potrebne opreme za pronalaženje i prikupljanje materijalnih izvora informacija, identifikaciju 

osoba i dokaza koji mogu biti lako uklonjeni ili nestati, biti uništeni, promijenjeni ili 

kontaminirani. Preliminarno istraživanje provodi preliminarni istražitelj. Kako je navedeno, 

kada je potrebno zbog definiranja granica mjesta istraživanja on prolazi kroz područje mjesta 

događaja uz maksimalne traseološke mjere predostrožnosti. Ako je potrebno on proširuje ili 

smanjuje granice mjesta događaja, predlaže konkretne sheme pretraživanja, koordinira mjere i 

radnje tima i slično. Pri tome treba voditi računa o spisku potrebnih radnji i mjera za sva 

mjesta događaja. To su : (1) pristup i stabilizacija koji se sastoje u : a) promatranju osoba i 

vozila na ili u blizini mjesta događaja, b) bilježenje vremena, vremenskih uvjeta, mogućih 

mirisa, adresa osoba i slično, obavljanje razgovora s osobama, provjeravanje da li je mjesto 

događaja kontaminirano, zašto i u kom opsegu, c) utvrđivanje vlastite uloge u istraživanju, d) 

utvrđivanje sigurnosti mjesta prije ulaska, e) zaštita integriteta mjesta događaja od utjecaja 

ljudi, životinja i drugih elemenata (atmosferilije) koliko je to moguće, (f) uklanjanje i 

izbjegavanje svih mogućih rizika i prijetnji iz okoliša, (2) očuvanje mjesta događaja i (3) 

način obrade mjesta događaja. Obzirom na vrstu (kategoriju) događaja treba koristiti 

specijalizirane liste procedura. Po logici stvari u to vrijeme provodi se narativni opis (svojim 

riječima) mjesta događaja. U to vrijeme može se postaviti i početna teorija o događaju 

(kriminalistička diferencijalna dijagnoza) o tome što se dogodilo i predvidjeti vodić za 

prikupljanje dokaza. Kada je razgledavanje završeno, treba održati brifing kako bi se upoznalo 

Stranica 63 od 225



osoblje što se može očekivati u terminima sigurnosnih razmatranja, postojećih dokaza i 

područja koja traže posebnu pažnju. Priroda događaja diktira način istraživanja, osobito kada 

se traži sveobuhvatno istraživanje. Ako je ekstenzivno pretraživanje kriminalne scene nužno, 

nastavno istraživanje može započeti odmah. P. B. Weston i K.M. Wells (ibidem) smatraju da 

je preliminarno istraživanje u pravilu dio dužnosti i odgovornosti prvog policajca na 

kriminalnoj sceni. Ono je povezano s uhićenjem osumnjičenika i početnom obradom scene i 

dokumentiranjem činjeničnog stanja. Policijski službenici koji su prvi stigli na mjesto 

događaja moraju odgovoriti na nekoliko zadaća. Prije svega, moraju o prikupljenim 

saznanjima na mjestu događaja obavijesti OKC (operativno komunikacijski centar) ili neku 

drugu službenu osobu precizno i sadržajno kako bi se mogao planirati daljnji tok postupanja 

npr. upućivanje dodatnih policijskih snaga radi pružanja pomoći na mjestu događaja, odnosno 

u njegovom širem području ako se radi o mjerama blokade, potjere, zasjede i sl. Slijedi 

obavještavanje medicinskih ustanova ili drugih službi za zaštitu i spašavanje, koordiniranje 

postupanja s pravosudnim i drugim tijelima, pripremanje provođenja daljnjih dokaznih radnji 

i sl. Okolnosti događaja mogu koji puta biti takve da ne dozvoljavaju policijskim 

službenicima koji su prvi stigli na mjesto događaja da svoje nadređene obavijeste o svim 

detaljima koje su uočili na mjestu događaja. Stvaranjem pretpostavki za normalnu 

komunikaciju ovi policijski službenici trebaju u najmanju ruku izvijestiti o slijedećem : a) 

vrsti događaja uz davanje objašnjenja i opisa koji imaju svoju činjeničnu podlogu i mogućnost 

uporabe kodiranih skraćenica, b) kompletnom osobnom opisu osumnjičenika ako je napustio 

mjesto događaja, s pravcem kojim se udaljio i eventualnom opisu vozila koje je koristio, c) 

stupnju opasnosti osumnjičenika. Da li kod sebe posjeduje neko oružje ili oruđe podobno za 

napad, njihovu vrstu i broj itd. Izvješće mora biti kompletirano prije poduzimanja nastavnog 

istraživanja. U toku preliminarnog istraživanja koje mora biti poduzeto u formalnim 

zakonskim okvirima moraju biti kompletirane slijedeće dužnosti : (1) utvrđivanje da li je 

kazneno djelo počinjeno, uhićenje osumnjičenika ako je dostupan, utvrđivanje tipa kaznenog 

djela i njegova klasifikacija, (2) u slučaju postojanja svjedoka očevidaca uzimanje izjava od 

njih u smislu osobnog opisa počinitelja, vozila, pravca odlaska i dr. i proslijeđivanje podataka 

dispečeru i poduzimanje u slučaju potrebe mjera traganja, (3) lociranje i intervjuiranje žrtava, 

(4) zaštita kriminalne scene, traganje za tragovima i predmetima koji su očigledni ili vjerojatni 

materijalni dokazi, obilježavanje dokaza i njihova zaštita od promjena, gubitka integriteta i 

identiteta ili kontaminacije, njihovo adekvatno čuvanje uspostavljanjem kontrole od trenutka 

pronalaska sve dok ne budu korišteni kao dokazi na sudu, (5) utvrđivanje kako je kazneno 

Stranica 64 od 225



djelo počinjeno, njegov opseg i vrsta eventualnih ozljeda i šteta, (6) dokumentiranje svih 

podataka o zločinu. Načelo pravodobnosti igra veliku ulogu. Smatra se da vjerojatnost 

uspješnog razjašnjavanja događaja stoji u izravnoj vezi s protokom vremena od časa kada se 

događaj dogodio do prvih reakcija policije ili nekog drugog nadležnog tijela. Što je taj 

vremenski disbalans veći, očekivano je pretpostaviti da će vjerojatnost uspješnog 

razjašnjavanja događaja biti manja. 

Kriminalna scena je u pravilu u fokusu preliminarnog istraživanja. Putom na 

kriminalnu scenu ovlašteni istražitelji trebaju planirati svoje aktivnosti po dolasku na scenu na 

temelju do tog časa dobivenih informacija i predvidjeti i ocijeniti moguće probleme obično 

povezane s bilo kojom kriminalnom scenom. Istražitelji po dolasku na scenu ne trebaju 

načelno poduzimati mjere i radnje koje je policija poduzela, osim ako su uočili propuste. Iz 

navedenog vidljivo je da rad u okviru preliminarnog istraživanja se koncentrira na tri temeljna 

elementa : (1) pretraživanje kriminalne scene, (2) prikupljanje i osiguranje dokaza otkrivenih 

na kriminalnoj sceni i (3) lociranje i intervjuiranje svjedoka i žrtava, kao i osumnjičenika ako 

su na raspolaganju na kriminalnoj sceni ili njenoj blizini. Prije nastavnog istraživanja treba 

napraviti plan mjesta događaja i specijalnih uvjeta koji mogu zahtijevati dodatnu pomoć ili 

opremu. Prilikom preliminarnog istraživanja dokazi koji su odmah opaženi i zabilježeni služe 

za donošenje strategije njihovog prikupljanja. Prepoznavanje tipova prisutnih dokaza i 

pratećih hazarda u ovom stadiju postupka omogućavaju formulaciju plana za prikupljanje i 

osiguranje dokaza u nastavnom istraživanju. Prepoznavanje unikatnih i specijalnih situacija na 

kojima tipovi nekih dokaza mogu biti u konfliktu jedan s drugim treba se dogoditi sada. 

Stalno treba imati u vidu da poduzete radnje i mjere od strane policijskih službenika koji su 

prvi stigli na mjesto događaja povodom dojave (saznanja) o mogućem počinjenju kaznenog 

djela često determiniraju mogućnost provođenja daljnjih dokaznih radnji i uvjetuju njihov 

kvalitet. 

Stranica 65 od 225



4.12 Nastavno istraživanje 

Odluka o inicijativi za pokretanje nastavnog istraživanja temelji se na kriminalističkoforenzičnoj 

analizi. Te analize su sustav za identifikaciju uzoraka (obrazaca) ili trendova na 

području kriminaliteta. One pomažu u suzbijanju kriminaliteta kroz ranu identifikaciju 

obrazaca aktivnosti kriminalaca i davanju preporuka u okviru specijalnih programa za 

poboljšanje metoda rada. Kriminalističke analize pomažu i u hvatanju kriminalaca 

postavljanjem korelacije između osumnjičenika i kriminalnog događaja ili kaznenog djela. 

Nadalje kriminalističko-forenzične analize pomažu u prevenciji kriminalnih aktivnosti 

davanjem preporuka o raznim oblicima sigurnosti. One mogu poslužiti u uspostavljanju 

komunikacije sa zajednicom kroz grafički prikaz uzoraka kriminalnih aktivnosti. Kriminalisti 

za nastavno istraživanje koriste pojam „…sveobuhvatan rad s hladnim tragovima“. To je 

nužan rad za razjašnjavanje slučaja. Karakterizira ga formalno postupanje, tj. poduzimanje 

dokaznih radnji. Istražitelji se u nastavnom istraživanju nerijetko susreću s prolaznim 

usporavanjem u radu, pri čemu moraju razlikovati te blokade od stvarnih razloga prekida u 

radu. P. B. Weston i K.M.Wells (ibidem) smatraju da su temeljni elementi nastavnog 

istraživanja slijedeći : (1) nastavljanje preliminarnog istraživanja i iniciranje mjera i radnji s 

ciljem identifikacije i uhićenja počinitelja i suučesnika, (2) razvijanje i revidiranje sheme 

zločina (misaona, a po potrebi i realna rekonstrukcija), (3) analiza zakonske podobnosti 

informacija i dokaza, (4) nastavljanje traganja za svjedocima, eventualno žrtvama, kontakt s 

intervjuiranim svjedocima tokom preliminarnog istraživanja i provođenje potrebnog 

reintervjuiranja i intervjuiranja novih svjedoka, (5) uspostavljanje veze s laboratorijskim 

osobljem i procjena analiza materijalnih dokaza, (6) lociranje i uhićenje počinitelja i 

suučesnika (osiguranje dostupnosti) i pripremanje materijala za tjeralicu, (7) uspostavljanje 

odgovarajućeg nadzora i ispitivanja i (8) pripremanje slučaja za sud i savjetovanje s državnim 

odvjetnikom. 

Drugi autori npr. Swanson, C. R. i dr. (136) smatraju da su temeljni elementi 

nastavnog istraživanja : (1) održavanje kontrole koja počinje dolaskom prve ovlaštene 

službene osobe na mjesto događaja i poduzimanjem mjera preliminarnog osiguranja, (2) 

konceptualizacija, (3) misaona rekonstrukcija, (4) oprez, (5) sveobuhvatnost, (6) koordinacija 

napora, (7) zaštita od hazarda i slično. 

Stranica 66 od 225



4.13 Pregled kriminalne scene 

Istraživanje mjesta događaja, kao obrade sui generis započinje njegovim 

pregledom. Realnost obrade mjesta događaja je mnogo zamršenije i detaljnije od onoga što 

čitamo ili gledamo u medijima. Bez mjesta događaja kao kriminalne scene neće se ništa 

dogoditi u laboratorijima. Mjesto događaja je centar forenzičnog svijeta, gdje sve započinje i 

temelj na kome se baziraju sve analize koje slijede. Važnost pravilne obrade mjesta događaja 

kao kriminalne scene ne može se dovoljno naglasiti. Ako se dogode devastirajuće pogreške, to 

utječe na cijeli slučaj. Obrada mjesta događaja je „metoda oprezne destrukcije“. Ona je 

jednosmjerna ulica i nitko se ne može vratiti natrag i poništiti učinjeno Standardne operativne 

procedure i protokoli vode istražitelje kriminalne scene (CSI), osiguravajući okvir za 

sveobuhvatno i točno prikupljanje dokaza, dokumentiranje činjeničnog stanja i slanje 

materijala u laboratorij. Važnu ulogu igraju organizacija pregleda i rukovođenje istraživanjem. 

Nakon izlaska na mjesto događaja ovlašteni rukovoditelj treba stvoriti predodžbu o mjestu 

događaja kroz kriminalističko-kaznenopravnu „optiku“. Riječ je o misaonoj rekonstrukciji. 

On to može učiniti neposrednim opažanjem situacije i materijalnih izvora informacija na 

mjestu događaja ili razgovorom s osobama. Osobe kao izvori informacija mogu varirati u vrlo 

širokom dijapazonu od policajaca, svjedoka, žrtava, osumnjičenika i slično. Uvijek treba imati 

u vidu da je mjesto događaja na određeni način ostvarena (odražena) psihologija počinitelja. 

Prvi korak u obradi mjesta događaja (kriminalne scene) je dobivanje uporišta i dokaznih 

informacija ili dokaza. Rečeno zahtijeva brižljivi pregled okoline i pažljivu evaluaciju 

situacije. Taj postupak kriminalisti često opisuju kao „dugo teško promatranje“. Promišljene 

akcije su prepreka poduzimanju pogrešnih koraka (mjera i radnji). I potpunost saznanja u 

praksi varira ovisno o objektivno-subjektivnim faktorima. Rukovoditelj istraživačkog tima 

pored općeg informiranja treba se istovremeno informirati i o tome da li je na mjestu događaja 

došlo do nekih materijalnih promjena, kojih, kada, zašto i slično. Sve prikupljene obavijesti u 

svojoj ukupnosti olakšavaju orijentaciju rukovoditelju i članovima istraživačkog tima. U vezi 

s rečenim treba imati u vidu i djelovanje opće slike mjesta događaja koja stvara prvi dojam 

kod istražitelja i sudionika u istraživanju i postaje vodić za modificiranje osnovnog plana 

akcija. Kada je scena osigurana, rukovoditelj treba odrediti najiskusnijeg istražitelja scene s 

pomočnikom da izvrše preliminarni pregled scene. Pri tome treba imati u vidu da je bitna 

pretpostavka za kvalitetno istraživanje da svaki član tima koji u nekom svojstvu sudjeluje u 

Stranica 67 od 225



istraživanju točno zna svoje zadatke i da svatko radi ono što spada u njegovu nadležnost, te da 

se nepotrebno ne miješa u rad drugih. Članovi tima o svemu što će poduzeti ili su poduzeli i 

što su utvrdili moraju izvještavati rukovoditelja istraživanja. Timski rad je imperativ. Treba 

vladati kolektivni duh i međusobno uvažavanje i povjerenje. U međusobnim odnosima 

članova tima treba izbjegavati svaki formalizam, jer je to preduvjet i garancija za uspjeh u 

kolektivnom radu. Pri tome treba imati u vidu da za organizirani rad na mjestu događaja punu 

odgovornost snose svi sudionici u timu. Od načina rukovođenja, pravilnosti orijentacije, 

nenametljivosti i uspostavljanju harmonije s ostalim sudionicima, kao i odgovornosti svakog 

sudionika kao pojedinca za njegov dio posla u znatnoj mjeri ovisi kvaliteta rada na mjestu 

događaja. Treba odrediti pravilan broj i stručne profile sudionika u istraživanju mjesta 

događaja. Rukovoditelj istraživanja i članovi tima na temelju raspoloživih podataka moraju se 

orijentirati na mjestu događaja. Nakon orijentacije rukovitelj se treba konzultirati sa 

suradnicima. Praksa uči, ako je na mjestu događaja previše ili premalo djelatnika to vodi do 

ozbiljnih poremećaja u radu. 

Procjena konkretne situacije i orijentacija na mjestu događaja na određeni način utječu 

na redoslijed poduzimanja pojedinih radnji i mjera. Uvijek treba osigurati postupnost i 

temeljitost u radu, jer se samo tako mogu izbjeći nepotpunost i površnost u radu, te 

eventualno nepotrebno ponavljanje mjera i radnji. Treba imati u vidu da se radnje mogu 

fizički ponoviti, ali je njihova kvaliteta diskutabilna zbog ranije nastalih promjena prilikom 

istraživanja mjesta događaja (informacijska entropija). Traži se brižljivost i pedantnost, 

izbjegavanje brzine kada to nije potrebno i površnosti. Istraživanje mjesta događaja (pregled) 

treba provoditi strpljivo, brižno i planski. Pojam „pregled“ u ovom radu treba shvatiti kao 

oblik traženja u prostoru, objektima ili kod osoba od interesa. H.C. Lee i dr. (63) navode listu 

zadataka koji moraju biti ostvareni prilikom pregleda mjesta događaja (scene), kao što su : (1) 

Prvi zadatak je misaona rekonstrukcija događaja, kako bi se moglo doći do relevantnih 

činjenica u vezi s tim događajem. (2) Drugi zadatak je započinjanje registracije prolaznih ili 

uvjetovanih dokaza prisutnih na sceni, kao što su : bilo kakvo stanje (položaj) nečega, 

upaljena ili ugašena svjetla, otvorena ili zatvorena vrata, da li je klima uređaj, televizor, radio 

i sl. bio uključen itd. Već pregledom kriminalne scene treba dobiti početne odgovore na 9 

zlatnih pitanja Kriminalistike. (3) Treći zadatak je bilježenje mjesta i vremena ulaska i izlaska 

određenih osoba, određivanje užeg područja scene, utvrđivanje tipova štete ili bilo koje druge 

posljedice ili situacije uključene u slučaj. (4) Četvrti zadatak je registracija svakog 

Stranica 68 od 225



potencijalnog materijalnog dokaza i obrasca ponašanja sudionika u događaju koji su na 

raspolaganju. Po pronalasku odmah zaštititi takve dokaze. (5) Peti zadatak je da istražitelj 

scene treba obavijestiti rukovoditelja o nalazima, njihovoj interpretaciji i sugestijama koje se 

tiču kriminalne scene itd. Specifična zaduženja (obveze) svakom članu tima trebaju biti 

određene od strane rukovoditelja (tzv. sakupljači dokaza, fotografi, daktiloskopi i sl.). 

Naglasak treba staviti na timski rad, jer su svi aspekti istraživanja vitalni za slučaj. 

Stalno treba imati u vidu da je svaka kriminalna scena kao mjesto događaja 

unikatna. Način počinjenja zločina, lokacija, korištena sredstva, uključene osobe razlikuju se 

od scene do scene. Zbog navedenog protokoli o obradi kriminalne scene mogu biti 

bezvrijedni zbog različitih okolnosti kriminalne scene. 

Kod određenih kaznenih djela mogu se javiti problemi s identifikacijom mjesta 

događaja. Kada je mjesto događaja sa sigurnošću utvrđeno treba ga precizno i točno opisati, 

pri čemu se u praksi javljaju problemi vezani uz nepoznavanje nekih objekata ili predmeta 

npr. tehnička postrojenja, dijelovi nekih aparatura i slično. Uvijek treba voditi računa o 

faktoru vrijeme, što je osobito važno kod usporedbe iskaza osoba uključenih u događaj. Kod 

kriomičnih kaznenih djela kao što su npr. provalne krađe utvrđivanje vremena počinjenja traži 

marljivo istraživanje. Poduzimanje pregleda mora započeti s planom. Plan omogućava 

pravilan slijed rada i daje temeljni osjećaj sigurnosti, osobito ako ovlašteni istražitelj ima 

iskustvo i poznaje bilo koji tip mjesta događaja kao kriminalne scene, tako da ima osjećaj kao 

da je tu bio i ranije. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da je svrha pregleda (obilaska) mjesta događaja 

uočavanje lokacije potencijalnih materijalnih dokaza i stvaranje konture o tome kako treba 

izvršiti pregled mjesta događaja. Pregled mjesta događaja treba započeti što prije i što bliže 

pretpostavljenom mjestu ulaska počinitelja. Prvo što treba pregledati je tlo po kojem treba 

hodati. Svaki uočeni materijalni dokaz treba markirati brojem ili slovom. Vidimo da prije 

nego što počne pregled mjesta događaja treba prikupiti što više informacija o tom mjestu iz 

raspoloživih izvora informacija. Polagan i metodičan pristup se preporučuje kada je to 

moguće. Tek kada su prikupljene sve ili većina informacija radi se plan pregleda mjesta 

događaja. 

Pregled (pretraživanje) treba započeti na centralnom dijelu mjesta događaja. 

Istražitelj treba nastojati raditi po određenom sustavu, koji će varirati od slučaja do slučaja. 

Stranica 69 od 225



Treba poduzeti mjere u pravcu smanjenja rizika od previda. U brojnim slučajevima biti će 

značajno ostaviti najveći mogući broj objekata u njihovim originalnim položajima u toku 

istraživanja. To je vrlo važno za eventualnu kasniju realnu rekonstrukciju događaja. 

Što se pregledom mjesta događaja može utvrditi : 

1. broj osoba koje su sudjelovale u događaju i njihove uloge, 

2. približna dob (uzrast) tih osoba, 

3. njihova tjelesna svojstva, 

4. zdravstveni status (ozlijeđenost, bolest, tjelesni nedostaci i slično), 

5. navike i sklonosti onih koji su sudjelovali u događaju, 

6. prisutnost određenih osoba na mjestu događaja i vrijeme prisutnosti, 

7. zanimanje (profesija) aktivnih sudionika u događaju, 

8. psihičke karakteristike (okrutnost, opreznost, bojažljivost, način razmišljanja i slično), 

9. poznavanje prilika na mjestu događaja itd. 

Nadalje mogu se utvrditi objekti događaja u smislu : 

1. što je bilo objekt događaja (često objekt napada ili radnje), 

2. tjelesne i psihičke osobitosti žrtava, 

3. osobitosti relevantnih predmeta kao što su : grupna pripadnost, individualnost i 

identitet itd. 

Uvijek treba voditi računa o objektivnoj strani događaja koju čine : 

1. vrijeme događaja, 

2. način djelovanja, posebno počinitelja), 

3. okolnosti djelovanja (počinjenja), 

4. posljedice djelovanja, 

5. oblici veza među djelovanjima počinitelja i nastupjelih posljedica itd. 

Od subjektivnih strana događaja važni su podaci o obliku krivnje, motivima i ciljevima 

počinitelja, poznavanje određenih vještina itd. 

Kriminalna scena je kompleksna mješavina statičkih i dinamičkih informacija. 

Situacije na kriminalnim scenama često zahtijevaju da istražitelji kriminalne scene budu 

fleksibilni i kreativni, kada je to nužno. Nerijetko će istražitelji koji slijede propisane 

protokole biti prisiljeni na improvizaciju u prihvatljivim okvirima radi zaštite i čuvanja 

dokaza. 

Stranica 70 od 225



Stalno treba imati u vidu da svi raspoloživi podaci sami za sebe ne govore 

ništa bez interpretacije. Njihova interpretacija se mora odvijati u svjetlu okolnosti ili 

kontekstu koji okružuju slučaj. Kontekst kao sklop povezanosti može biti poremećen i 

interpretacija koja slijedi može biti pogrešna i netočna. 

Naprijed navedeno predstavlja osnovnu metodiku pregleda mjesta događaja. Nju u osnovi 

čine : 

1. određivanje granica pregleda mjesta događaja tzv. mjesto pregleda, 

2. odlučivanje o početnoj točci pregleda, 

3. određivanje redoslijeda pregleda u smislu primjene radnji i mjera (način pregleda), 

4. utvrđivanje broja i profila osoba koje trebaju sudjelovati u pregledu, 

5. određivanje tehničkih pomagala neophodnih za provođenje pregleda po pravilima 

struke, 

6. donošenje odluke o detaljnom pregledu većeg teritorija itd. 

Granice mjesta pregleda stvarno se određuju u „hodu“ pregleda i uz ostalo ovisne su o 

aktualnom nalazu do tog časa. Sva mjesta treba pregledavati s istom pozornošću, osobito u 

slučajevima dislokacija i plurilokalizacija mjesta pregleda. 

Prilikom pregleda mjesta događaja može se javiti potreba za poduzimanjem 

drugih mjera i radnji kao što su vještačenje, uzimanje neutralnih komapartivnih uzoraka, 

istražni pokus, rekonstrukcija i slično, koje često mogu biti paralelne. Treba pažljivo odrediti 

tko će provesti koju radnju ili mjeru i načelno odrediti potrebnu proceduru. Istraživačka ekipa 

može udovoljiti mnogostrukim zahtjevima koji proizlaze iz zadataka istraživanja mjesta 

događaja korištenjem kvalitativno i kvantitativno usklađene opreme, te odgovarajućim 

obrazovanim djelatnicima. Traži se neprekidno prilagođavanje tehničke istraživačke opreme 

sukladno najnovijim dostignućima. Ovlašteni rukovoditelj za istraživanje mjesta događaja 

dužan je osigurati različita sredstva za rukovođenje i intervenciju, kako bi se istraživanje 

uspješno provelo. Obzirom da se danas na sigurnosnoj sceni nalazi vrlo sofisticirana tehnička 

oprema, rukovoditelj istraživanja neće moći poznavati sva raspoloživa sredstva i mogućnosti 

njihove primjene. Stoga kod planiranja istraživanja, kao i njegovog provođenja će se morati 

osloniti na savjete i pomoć stručnjaka različitih stručnih profila. Obično je riječ o stručnim 

savjetnicima, pomagačima ili vještacima. Po mišljenju Grigoleit-a, B. i dr. (ibidem) istražitelji 

u pravilu određuju kada i gdje će tehnička sredstva biti korištena, a koja i način korištenja 

Stranica 71 od 225



prepušten je stručnjacima. Navedeni autori sredstva za rukovođenje i intervenciju definiraju 

kao sredstva : informacijska i komunikacijska, alate, uređaje, vozila, dresirane životinje, 

dokumentaciju i u slučaju potrebe oružje. U navedena sredstva po mišljenju praktičara spadaju 

i : 

1. zapovjedna mjesta, 

2. telekomunikacijska sredstva, 

3. sustavi informiranja i druga pomoćna sredstva za potragu, 

4. planovi istraživanja s katalozima mjera, liste za provjere i razni 

dijagrami, 

5. karte, 

6. motorna vozila, osobito ona za posebne namjene, letjelice, plovila, 

7. dokumentacijska sredstva, 

8. tehnička i zaštitna sredstva, sredstva za blokade i slično, 

9. dresirane životinje itd. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da se rukovođenje kod pregleda mjesta 

događaja mora odvijati sustavno u fazama (utvrđivanje ciljeva, planiranje, odlučivanje, 

provedbeno planiranje, zapovijedanje, rukovođenje i kontrola). Kod rukovođenja važnu ulogu 

igraju taktika davanja naredbi i zapovijedanje. Rukovoditelj mora provjeriti u kom okviru 

izdaje naredbu, odnosno koje mogućnosti mu stoje na raspolaganju. Uvijek mora voditi 

računa o stupnju preciznosti dane naredbe i o tome što mu je na raspolaganju. Treba imati u 

vidu da što je veća razina određenosti u naredbi i dublja regulativa, da to sputava vlastito 

osmišljavanje prostora za djelovanje (kreaciju). Iz navedenog proizlazi obveza vezivanja 

rukovoditelja za dane upute, ali i snažna potreba za dobivanjem povratnih informacija. 

Davanje naredbe mora se temeljiti na procjeni situacijske slike mjesta događaja. Procjena 

situacijske slike u osnovi obuhvaća : (1) odabir, (2) analizu, (3) povezivanje i (4) procjenu 

relevantnih segmenata situacijske slike. Procjena situacije nije jednostavno ponavljanje stanja 

stvari u mislima. Većina praktičara kriminalista smatra da procjena prolazi kroz tri faze : (1) 

odabir, (2) analizu i (3) spoznaju, rezultate i zaključke. Odabir znači utvrđivanje o čemu se 

zapravo radi u procesu utvrđivanja činjenica. Traži se realistično razumijevanje i elastična 

interpretacija sadržaja. Analiza znači predviđanje u kom pravcu se problem može razviti. Za 

provođenje stručne analize traže se analitičke sposobnosti. Istražitelj mjesta događaja koji vrši 

procjenu, mora situaciju dalje razvijati na temelju svog profesionalnog i životnog iskustva. 

Stranica 72 od 225



Povezivanje i vrednovanje znači određivanje načina s kojima je potrebno suočiti se s 

problemima i eventualno kako ih je moguće izbjeći. 

Ulazak i kretanje po kriminalnoj sceni može biti rizična aktivnost npr. kemijski i biološki 

prijeteća okolina, oštri predmeti, eksplozivi, oružje, radijacijski efekti, hazardni materijali i sl. 

U vezi s navedenim navode se neke univerzalne mjere opreza. 

a) treba koristiti zaštitne barijere kao što su rukavice, razna pokrivala za glavu i tijelo 

i navlake za obuću kada se rukuje s potencijalno infektivnim materijalom. 

Rukavice treba uvijek nositi kada postoje ozljede kože ovlaštenih službenih osoba, 

b) rukavice treba promijeniti kada su poderane, probušene i kada je njihova 

funkcionalnost kao barijere kompromitirana, 

c) kada situacija nalaže treba nositi odgovarajuću zaštitu za oči i lice od prskanja, 

sprejeva i prskanja infektivnih i drugih štetnih tvari. Slična zaštita treba se 

primijeniti kada se prikupljaju stanice sasušene krvi, 

d) kontaminirane oštre predmete treba smjestiti u otporne kontejnere kada ih se 

transportira ili dislocira. Kontejnere treba obilježiti etiketom kao hazardni 

materijal. Ne smije se savijati, regenerirati, premještati ili na drugi način rukovati 

s kontaminiranim iglama ili drugim oštrim predmetima, 

e) zabranjeno je jedenje, pijenje, pušenje ili primjena kozmetičkih sredstava i sl. 

općenito, a osobito kada su ljudska krv, tjelesne tekućine i druge potencijalno 

infektivne stvari prisutne, 

f) uvijek treba oprati ruke nakon skidanja rukavica ili drugih zaštitnih predmeta. 

Rukavice i drugu zaštitnu opremu treba skinuti na način koji neće rezultirati 

kontaminacijom nezaštićene kože ili odjeće. 

Treba dekontaminirati opremu nakon uporabe odgovarajućim dezinficijensom. Nekorozivni 

dezinficijensi su danas komercijalno dostupni. Treba osigurati dovoljno vremena da se izvrši 

kompletna dezinfekcija. Stalno treba imati u vidu da velik broj zdravstvenih i sigurnosnih 

hazarda može postojati na mjestu događaja kao kriminalnoj sceni. 

Posebnu pozornost treba obratiti na tzv. transferirajuće materijalne dokaze. Za dokaz koji je 

transferiran od izvora na lokaciju bez posrednika kaže se da je riječ o izravnom (direktnom) 

transferu. Neizravni (indirektni) transfer uključuje jednog ili više objekata posrednika. 

Individualni transfer može biti kompliciran i postavljati potencijalne limite u interpretaciji. 

Stranica 73 od 225



Neizravan transfer je kompliciran za tumačenje i potencijalno može navesti na pogrešan 

zaključak. Posljedica transfera može biti točna i podobna za tumačenje, čak više nego izravni 

dokaz, upućujući da je originalni izvor dokaza transferirajući predmet, ali „transferološka“ 

terminologija može zaglibiti. To vodi do neodrživih tvrdnji što se tiče nekih tipova neizravnog 

transfera (skundarnog, tercijarnog i sl.). Karakteristika transfera je postojanost. Jedanput kada 

je dokaz transferiran, on će ostati ili postojati na lokaciji do idućeg transfera i potencijalno je 

moguće da se izgubi, degradira sve do neuporabivosti ili neprepoznatljivosti. Kako dugo će 

transferirajući dokaz postojati ovisi o : 

1. kojem dokazu je riječ (trava, kosa, akceleranti i sl.), 

2. lokaciji dokaza, 

3. okružju dokaza, 

4. protoku vremena od transfera do prikupljanja i 

5. aktivnostima na ili u okolini lokacije dokaza. 

Neki aspekti kontaminacije : kada su aktivnosti u vezi s počinjenim djelom prestale, svaki 

transfer koji se dogodi može se smatrati kontaminacijom. Riječ je o neželjenom transferu 

materijalnih informacija između pojedinih dokaza. Kao poseban kontaminirajući transfer 

javlja se pakiranje pojedinih dokaza npr. zajedno onih koji potječu od osumnjičenika i žrtve. 

Ali i kontaminacija može biti svojevrsni dokaz. I tu vrijedi Locardovo načelo da svaki kontakt 

rezultira određenom razinom promjena, uključujući i kontaminaciju. Skoro je nemoguće 

izbjeći neke oblike kontaminacije, ali ona može biti maksimalno minimizirana kroz propisno i 

pravilno provedene dokaze, primjenu odgovarajuće zaštitne opreme i kvalitetno napisane 

protokole koji propisuju specifično rukovanje i pakiranje dokaza. 

4.14 Ocjena rezultata pregleda mjesta događaja 

Od pravodobne i pravilne ocjene rezultata pretrage mjesta događaja ovisi tok daljnjeg 

postupka. Pri tome važe slijedeća pravila : 

1. analiza (ocjena) se ne smije provoditi izolirano, nego u vezi s drugim raspoloživim 

dokaznim činjenicama, 

Stranica 74 od 225



2. ocjenu treba vršiti objektivno na temelju nalaza sa stanovišta kaznenopravnih i 

kriminalističko-forenzičnih sadržaja, 

3. ne smije se ograničavati krug mogućih vinovnika događaja, svjedoka i slično, 

4. treba ocijeniti izmjene stanja na mjestu događaja uzrokovane djelovanjem ljudi, 

životinja, prirodnih sila i slično, 

5. treba procijeniti eventualne protumjere počinitelja poduzete radi izbjegavanja 

otkrivanja (uporaba rukavica, maske, fingiranja, podmetanja i slično), 

6. treba kritički ocjenjivati nalaze i mišljenja specijalista uspoređujući ih s drugim 

polučenim rezultatima, 

7. treba svestrano analizirati rezultata operativnog rada, 

8. prilikom razmatranja mehanizama nastanka tragova, treba postaviti što više verzija 

(načelo sveobuhvatnosti i pluraliteta verzija ), 

9. treba ocijeniti uspješnost mjera zaštite mjesta događaja do početka pregleda, 

10. treba ocijeniti značajna vremena u vezi s poduzetim mjerama i radnjama itd. 

Riječ je o kriminalističkoj diferencijalnoj dijagnozi (analizi) tzv. racionalnoj teoriji o događaju 

(zločinu), koja je rekonstruktivnog karaktera. Već prilikom misaone rekonstrukcije u toku 

pregleda mjesta događaja traži se primjena racionalne teorije o događaju. Prilikom 

zaključivanja prevaliraju induktivne metode razmišljanja. Prikupljene informacije (podatke) 

treba pozorno analizirati da se vidi da li podržavaju postavljenu teoriju o događaju. 

Racionalna teorija je više nego znanstvena procjena, ali manje od izvjesnosti. Po prirodi stvari 

ona mora imati visok stupanj mogućnosti, kao mjere vjerojatnosti. Poznato je iz svakodnevne 

kriminalističke prakse da se racionalna teorija koji puta razvija intuitivno, bez razmišljanja o 

mogućim teorijama. Riječ je o intuitivnoj spoznaji kao obliku iznenadne spoznaje utemeljene 

na ranijem iskustvu. Ona se može javiti iznenada i nenadano. Takva intuitivna oštroumnost 

obično je rezultat kombinacije vještine i marljivosti. Često postavljanje teorije odogađaju 

omogućava ponašajna nesmotrenost ili nemarnost počinitelja. Na sreću istražitelja pri tome 

ulogu igraju taština, uvjerenje u vlastitu sposobnost i spretnost počinitelja, što pomaže u 

rješenju slučaja. 

Kada je riječ o ocjeni i procjeni treba imati u vidu da je ocjena utemeljena na 

prethodnom saznanju i osposobljenošću za njegovu primjenu, a povezana je s procesima 

opažanja, predstavljanja, zamišljanja i mišljenja, mjerenja kvalitativno-kvantitativnih odnosa, 

Stranica 75 od 225



logičkim oblicima mišljenja-pojam, stav, sud, zaključak. Ocjena je posljednji čin u procesu 

ocjenjivanja kojim se utvrđuju tri bitne odredbe : 

1. odredba kakvoće, 

2. odredba količine i 

3. i odredba stupnja istinitosti.Termiz, Dž. (140). 

Ocjenu prvenstveno treba shvatiti kao dijagnosticiranje, a procjenu prognoziranje. Ocjene 

kada su i „intuitivne“ ne smiju biti proizvoljne, već determinirane prethodnim saznanjem, 

iskustvom i osposobljenošću, svojstvima i karakteristikama ocjenjivanja. Svaka procjena je 

nužno povezana i prožeta s ocjenama i na njima utemeljena. Procjena je dinamički proces 

kojim se izražava složen sustav kvantitativnih i perspektivno vjerojatnih ocjena. Kada je riječ 

o istraživanju mjesta događaja procjene se temelje na sustavu izgrađenih i provjerenih 

standarda i realizira se definiranom procedurom u kojoj bitnu ulogu igra komparacija. I 

ocjenjivanje i procjenjivanje spadaju u red tzv. intuitivnih metoda mjerenja. Kako ističe 

Termiz, Dž. (ibidem) sve što ima oblik i u društevenoj stvarnosti se manifestira kroz neku 

formu, nesporno je na neki način i kvantitativno određeno. Kvantitativno određenje 

prepoznaje se u obimu, količini, učestalosti i trajanju. Ono se može utvrđivati 

dimenzioniranjem sastava, aspekata, svojstava itd. Kvantitativna određenja otkrivaju se 

raznim vrstama mjerenja, ali utvrđivanje količine stvarno ne započinjue mjerenjem, kao 

ciljanom procedurom, već otkrivanjem i utvrđivanjem činjenica odnosno iskaza o 

činjenicama, dakle konstatiranjem postojanja činjenica. U praksi se postavlja pitanje : da li je 

ocjena sud ili zaključak ili je samo stav Termiz, Dž. (ibidem) smatra, ako je ocjena samo 

jedan čin ona može biti intuitivan sud- činjenični, vrijednosni ili drugi. Ali ako je ocjena 

proizvod složenog, više etapnog ili višefaznog procesa u toku koga se povezuju i uspoređuju 

standardna i sasvim nova saznanja i uzajamno se uspoređuju, onda to ne može biti samo sud, 

već mora biti zaključak. Predmeti ocjene koji su strogo materijalni i objektivno postojeći su 

podobni za mjerenje, kako egzaktno tako i utemeljeno na parametrima koji imaju materijalnoobjektivna 

svojstva. Treba imati u vidu da svi predmeti ocjenjivanja nisu ni približno jednako 

dostupni i podobni za ocjenjivanje, zbog čega su neke ocjene osnovanije, pa time i točnije i 

istinitije od drugih.. Standardni predmeti ocjenjivanja omogućavaju standardizaciju procedure 

ocjenjivanja, pa i standardizirane ocjene, što daje mogućnost za njihovu objektivizaciju. Jedan 

od načina objektivizacije ocjene je kolektivno, odnosno grupno ocjenjivanje. Kolektivne 

ocjene možemo kategorizirati kao : 

Stranica 76 od 225



1. jednoglasne, 

2. većinom i 

3. bez suglasnosti oko ocjene. 

Postavlja se pitanje da li je kolektivna ocjena istinitija od individualne Moguće je, ali nije 

nužno. Iz izloženog vidljivo je, da je ocjenjivanje moguće u razlilčitim etapama i fazama 

istraživanja mjesta događaja i da je utemeljeno na prethodnom sistematiziranom, provjerenom 

saznanju i osposobljenošću za njegovu primjenu. Ni ocjena, kao ni procjena ne moraju biti 

točne. Što više mogu biti i sasvim pogrešne. Razlog je obično to, što je riječ prvenstveno o 

budućim, još neutvrđenim, na temelju sadašnih saznanja, činjenica uz uvažavanje ograničenog 

broja obavještenja i standarda označenih kao relevantnih. Iz naprijed navedenog proizlazi da 

se procjene često vrše i na temelju posrednih podataka, kao i na temelju izvedenih postulata, 

za razliku od ocjena koje se po pravilu formiraju u neposrednom odnosu sa predmetom. Iz 

navedenog proizlazi da postojeću situaciju, s kojom imamo određene neposredne veze 

ocjenjujemo, a predstojeću, na osnovi postojeće procjenjujemo. Procjena je nužno povezana i 

prožeta ocjenama, na njima utemeljena i sljedujuća. Ona je dinamičan proces kojim se 

izražava primarno složen sustav količinskih i perspektivno vjerojatnih ocjena. Temelji se na 

sustavu izgrađenih i pretežito provjerenih standarda i realizira s definiranom procedurom u 

kojoj bitnu ulogu ima komparacija.. Kao i ocjenjivanje i procjenjivanje spada u red tzv. 

intuitivnih metoda mjerenja. 

Vrijednost nekog traga ili predmeta kao dokaza ne temelji se isključivo na njihovom prisustvu 

na mjestu događaja. Analiza mjesta događaja zahtijeva da ovlaštena službena osoba u obzir 

uzme obradu vrijednosti dokaza. Vrijednost dokaza je često više pitanje konteksta, nego 

pitanje sadržaja. U dokaznom postupku prikupljamo konkretne dijelove „slagalice“ na mjestu 

događaja. Koji puta prikupljeni konkretni dijelovi slagalice nisu dovoljni da se vidi potpuna 

slika mjesta događaja. Putem misaone rekonstrukcije ovlaštena službena osoba mora sklopiti 

pojedine dijelove „slagalice“ da dobije stvarnu sliku mjesta događaja. U vezi s rečenim tj. 

procesno-pravnim oformljenjem tragova i predmeta kao dokaza R. M. Gardner (29) ukazuje 

da je navedeni kontekst moguće manifestirati u brojnim prilikama kroz pet efekata, a to su : 

1. očekivani efekti, 

2. neočekivani efekti, 

3. prolazni efekti, 

Stranica 77 od 225



4. odnosni detalji i 

5. funkcionalni detalji. 

Očekivani efekti po autoru su promjene na mjestu događaja ili takva vrsta tragova koji se 

javljaju u određenom periodu ili prema određenom pravilu. Na temelju tog pravila takva vrsta 

tragova, odnosno promjena omogućavaju istražitelju stvarnu vezu ili u krajnjem slučaju 

zaključak o pretpostavci vremena izvršenja događaja. Klasičan primjer predvidivih efekata 

može se naći u forenzičnoj entomologiji, gdje stanje aktivnosti insekata na mjestu događaja 

omgućava entomologu na utvrdi okviran period nastupa smrti. Neočekivani efekti su promjene 

koje se nalaze u nepredvidivim, neočekivanim ili slučajnim oblicima. Riječ je o promjenama 

prvobitnog mjesta događaja, samih tragova i predmeta. Ako nije prepoznat kao efekt može u 

značajnoj mjeri uzrokovati pogrešno tumačenje mjesta događaja. Klasičan primjer 

neočekivanog efekta može se pronaći u aktivnostima policije ili djelatnika hitne medicinske 

pomoći unutar mjesta događaja. Radeći opservaciju mjesta događaja, postdogađajne promjene 

kod tijela postupka, osobito kriminalističkih tehničara, često rezultiraju nepravilnim 

pretpostavkama o vremenu događaja ili ponašanju sudionika u događaju, primarno pri dolasku 

i odlasku. Daljnji primjeri uključuju pomicanje predmeta s jedne pozicije na drugu i sl. Koji 

puta promjene mogu biti katastrofalne za cjelokupnu istragu, tako da se originalni kontekst 

dokaza može poremetiti zauvijek. Redoslijed postupanja dogovoren prije početka obrade 

mjesta događaja, predstavlja mjeru prevencije u zaštiti lanca dokaza. 

Prolazni detalji (efekti) manifestiraju se na mjestu događaja na brojne načine. Oni su često 

prolaznog karaktera. Oni se ogledaju, percipiraju u očima istražitelja. To predstavlja 

neposredno razmišljanje u procesu opservacije, ako su prolazni efekti uočeni. Primjeri 

prolaznih efekata su npr. temperatura u gorenju ili izgaranju cigarete, prisustvo leda u čaši ili 

mirisa kemikalija ili parfema u vrijeme dolaska ovlaštenih osoba na mjesto događaja. 

Tehnološki primjer prolaznih efekata je vruć trag guma na putu. Kada se ocjenjuje značaj 

prometne nesreće ili njene posljedice ručni uređaj za termalnu sliku omogućava 

kriminalističkom tehničaru da razlikuje novi od starog traga guma na putu. Vrijeme i okolina 

uništavaju prisustvo prolaznih efekata na mjestu događaja. Neuspjeh uočavanja mirisa ili 

osjećaja takvog prolaznog traga u ranoj fazi dolaska na mjesto događaja, rezultirat će 

gubljenjem takvih informacija. Kod mnogih aktivnosti u okviru obrade mjesta događaja 

posebno kod mjera prve intervencije, eventualno prvog zahvata očekuje se od ovlaštenih 

Stranica 78 od 225



djelatnika primarna odgovornost za ostvarenje i pravljenje bilježaka po dolasku na mjesto 

događaja radi utvrđivanja takvih prolaznih detalaja. 

Odnosni efekti (detalji) manifestiraju se kroz istražiteljevu sposobnost da utvrdi njihovo 

fizičko prisustvo na mjestu događaja. Primjeri odnosnih detalja mogu uključiti prisustvo 

praznine na zidu omeđene prskotinama krvi, svežnjeve ljuskica omotanih travom, prisustvo 

oružja u neposrednoj blizini žrtve, prepoznavanje ozljeda zadobivenih vatrenim oružjem i 

daljine s koje je pucano itd. Kroz odnosne detalje istražitelji su u mogućnosti da utvrde 

povezanost između različitih objekata. Značajno je u razumijevanju odnosnih detalja, 

uvjerenje da predmetna lokacija daje odgovor o mogućem izvršenju događaja. Dolaskom na 

mjesto događaja ili obradom mjesta događaja, pomicanjem predmeta, često se lako i 

neoprezno, naizgled neopaženo mijenjaju i uništavaju odnosne informacije. Na mjestu 

događaja na otvorenom prostoru mali predmeti mogu biti pomaknuti kao rezultat atmosferskih 

prilika (vjetar, kiša, snijeg, topljenje snijega ili zalijevanja vode itd.). Skiciranje mjesta 

događaja omogućava istražitelju da dokumentira navedene odnosne detalje. Rijetko će 

kriminalistički tehničar ili stručna osoba svaki odnosni detalj iskoristiti, kako bi se donijela 

ispravna odluka u postupku. Zato se u kasnijem postupku koriste odgovarajuće metode 

mjerenja i fiksiranja (trokutna metoda, bazna linija, ortogonalna metoda i sl.) kako bi se mogli 

prihvatiti svi predmeti kao dokazi, a ne samo ono što kriminalistički tehničar misli da je važno 

u tom periodu. Izmjerene veličine se često provjeravaju u laboratoriju, te bez njih odnosni 

detalji mogu biti izgubljeni. 

Funkcionalni elementi (detalji) manifestiraju se tako, da su operativno uvjetovani 

predmetima na mjestu događaja, npr. da li je oružje operativno funkcionalno u normalnim 

uvjetima Da li je zvono na satu bilo namješetno na određeno vrijeme itd. Ovi funkcionalni 

elementi govore istražitelju što je moguće, a što nije moguće dobiti od specifičnog predmeta. 

Funkcionalni detalji pomažu u istrazi na različite načine. Oni mogu opovrgnuti specifične 

iskaze npr. „ispustio sam oružje i samo je opalilo“ ili pomoći odrediti kada se zločin dogodio 

npr. alarm se automatski ugasio u 5 sati ujutro. 

Imajući u vidu ovih pet efekata spoznajemo da je riječ o prikladnim i podesnim metodama 

procjene informacija i dokaza prezentiranih na mjestu događaja. Kod rekonstrukcije događaja 

(realne) vrši se dodatni pristup opažanju tragova i predmeta. Kada se uzme u obzir svaki 

predmet nađen na mjestu događaja istražitelj bi trebao postaviti tri pitanja : 

Stranica 79 od 225



1. Što je to i čemu je služilo/poslužilo , 

2. U kakvoj bi vezi trebao biti taj predmet s mjestom događaja i ostalim predmetima i 

3. Što govori u prilog proračunavanja vremena i načina nastanka traga i rasporeda 

predmeta 

Koji puta kako je predmet pronađen na mjestu događaja ne podudara se s njegovom 

upotrebnom namjenom, nego s njegovom stvarnom upotrebom. Zbog navedenog traži se 

prepoznavanje prirode predmeta što će pomoći istražitelju kada počne tražiti vezu i odluči 

utvrditi da li predmet pripada ili ne miljeu mjesta događaja. Ovo spriječava istražitelja od 

rasipanja istražnih napora do neke buduće točke. Prvo se polazi, ako je moguće, od 

identifikacije predmeta, te se razmatra njegova upotreba, funkcije ili svrha na mjestu 

događaja. Nerijetko se radi o predincidentalnim predmetaima koji nemaju vezu s događajem. 

Ukoliko se smatra da je predmet korišten u ostvarenju događaja utvrđuje se kakvoj je funkciji 

služio. Ispituju se i druge mogućnosti predmeta. Nerijetko se u vezi s nađenim predmetima 

postavlja pitanje da li su oni nađeni na svom „stalnom“ mjestu ili su doneseni. Priroda 

predmeta kao tragova često je takva da bi se mogla zanemariti. Utvrđivanje zašto je predmet 

bio prisutan na mjestu događaja mijenja istražitelju perspektivu o predincidentalnoj namjeni 

predmeta kao otkrivački-dokazno nevažnom ili onom koji bi mogao imati značajnu dokaznu 

vrijednost. 

Većina istražitelja zna što je dokazni trokut i koja je njegova uloga sa 

stanovišta teorije transfera. Nerijetko svaki predmet koji je nađen može biti veza mjesta 

događaja, žrtve ili osumnjičenika u nekom obliku. U praksi, svaki objekt ili trag koji može 

postati dokaz nerijetko se promatra suprotno navedenom konceptu. Priroda ovih veza može ili 

ne može ponuditi pomoć u razjašnjavanju konkretnog slučaja. Svaki dokazni predmet treba 

pažljivo razmotriti da se vidi postoji li veza između tri navedena entiteta (ako je moguće). 

Ako ova transferirajuća veza postoji, onda istražitelj razmatra da li ima dokazni značaj ili je 

moguće razmatrati druge načine za utvrđivanje odgovornosti za počinjeno djelo. 

Istražitelji nadalje moraju razmatrati vremenske i sekvencijske aspekte. 

Proračun vremena i sekvenci su dva posebna koncepta. Aspekti proračuna vremena dopuštaju 

da se na mjestu događaja odredi vrijeme događaja u nekom obliku ili s nekom vjerojatnosti. 

Aspekti sekvenciranja pomažu istražitelju da utvrdi kako se, što se i kojim redoslijedom 

događalo. Riječ je o dinamici događaja. Događaji se ne događaju trenutno. Počinitelj mora 

Stranica 80 od 225



pristupiti mjestu događaja, djelovati na njemu i zatim ga napustiti. Promatranje različitih 

dokaznih objekata vodi utvrđivanju vremena i „kritičnog trenutka“ događaja, kao specifičnog 

vremena kada se događaj dogodio. Kritičan element analize mjesta događaja je logička obrada 

kod određivanja ovih trenutaka kako bi se razumjelo kojim redoslijedom su se događaji 

odvijali. Na taj način istražitelj raspoređuje raspoložive informacije. Gledajući sva sređivanja 

informacija istražitelj je u mogućnosti da objektivno sagleda i složi većinu sekvenci i sastavi 

događaj. Zajednički raspored sekvenci i vremena predstavljaju značajne informacije za 

istražitelja, pri čemu se niti jedan tip informacije ne smije zanemariti. Svaki od navedenih 

pristupa omogućavaju istražiteljima da vrednuju dokaze i informacije pronađene unutar 

mjesta događaja. Utvrđujući učinke ili težeći pitanjima : što je to , kakvu vezu to ima i što 

to govori o vremenskom raspoređivanju istražitelj dobiva jasnoću u razumijevanju onoga što 

mjesto događaja prezentira. Svi sudionici u obradi mjesta događaja, a osobito kriminalistički 

tehničari i stručne osobe ne smiju biti „sakupljači otpada. Oni moraju znati što traže i što im 

svaki dio slagalice govori. Po prirodi stvari, veliku ulogu igra sam rad na mjestu događaja i 

razumijevanje onoga što se traži. Navedeno nedvojbeno dovodi do pitanja : Što se 

podrazumijeva pod dobrim istraživanjem mjesta događaja 

Kako je ranije navedeno svaka aktivnost poduzeta u toku obrade mjesta 

događaja ima destruktivan učinak. Uvijek se nađe nešto što ne može biti spašeno. Materijalna 

degradacija mjesta događaja događa se od momenta početka događaja i nastavlja se dok 

posljednja ovlaštena službena osoba ne napusti mjesto događaja. Iz prakse je poznato da 

akcije osumnjičenika, žrtava, svjedoka, policajaca, pripadnika službe hitne pomoći, 

istražitelja, okoline i drugih aktivnih sudionika obrade mjesta događaja, rezultiraju 

poremećajem i promjenom stanja na mjestu događaja. Shvatiti ove neizbježne promjene 

temeljni su cilj svake metodologije obrade mjesta događaja. Također treba smanjiti moguću 

štetu i pronaći što više dokaza i povezati ih s kontekstom (misaonom cjelinom) mjesta 

događaja.. Gardner, M. R. (ibidem) upozorava da još nitko nije uspio definirati jedini pravi 

put obrade mjesta događaja, ali da iole dobra metodologija obrade zahtijeva da se treba 

pridržavati pet temeljnih principa : 

1. znanje, 

2. vještine i oprema (pribori), 

3. metodološki pristup, 

4. fleksibilnost i 

Stranica 81 od 225



5. istovremeni napori (timski rad). 

Istražitelj kao službena osoba zadužena za istraživanje mjesta događaja mora znati, ovisno o 

konkretnoj situaciji, što treba napraviti. Znanje istražitelja i aktivnih sudionika u istraživanju 

mjesta događaja igra ključnu ulogu. Mora se raspolagati znanjima i vještinama potrebnim za 

interpretaciju tragova i predmeta kao budućih dokaza. Istražitelj treba znati i razumjeti ono što 

traži, što forenzični laboratorij može učiniti s materijalnim dokazima i koja pitanja treba 

postaviti vještacima. U radu ne smije previdjeti relevantne informacije i dokaze. Osim 

teorijskog znanja aktivni sudionici moraju raspolagati i određenim vještinama ovisno o 

njihovim stručnim profilima. Obično je riječ o vještini vezanoj uz upotrebu raznog 

kriminalističko tehničkog pribora. Svaki postupak koji se koristi u obradi mjesta događaja 

mora biti metodičan. Pod metodičnošću treba podrazumijevati da metode koje se primjenjuju 

moraju biti sveobuhvatne i da treba zanemariti šablonski pristup. Bez metodičnog pristupa 

postupci se često zaboravljaju ili previđaju. Kako je navedeno, neki istraživači mjesta 

događaja koriste kao podsjetnik tzv. „chek liste“ funkcionalnih procedura kako bi se 

pridržavali pravila u obradi mjesta događaja. Ne treba se slijepo pridržavati sadržaja chek 

lista. Treba održavati potrebnu razinu fleksibilnosti. Fleksibilnost je ključan element u obradi 

mjesta događaja. Svako mjesto događaja je izazov za sebe. Istražitelj i sudionici u obradi 

mjesta događaja nerijetko moraju donijeti teške odluke kada prikupljaju tragove i predmete, 

posebno o njihovoj dokaznosti i eventualnoj kontradiktornosti. Uvijek treba odrediti prioritete 

i prepoznati kada je potrebno prekinuti s rutinom i primijeniti određenu vještinu, znanje i 

sposobnost i realizirati cilj. Povremeno će se javiti situacije ili problemi u vezi s primjenjenim 

procedurama ili mogućim ishodom obrade koji nisu spominjani ili obrađivani u stručnoj 

literaturi. Aktivnosti trebaju biti takve da ne ostavljaju prostor za kalkuliranje Fleksibilnost je 

dopustiva u cilju sagledavanja problema i nalaženja rješenja. Sve rečeno imperativno traži 

dobru koordinaciju u radu. Svaki sudionik mora znati svoju ulogu i zadatke i biti odgovoran 

za njihovo provođenje. Uz ostalo koordinacija omogućava da svaka poduzeta aktivnost odredi 

stupanj prioriteta svih aspekata obrade mjesta događaja. 

Kada je riječ o materijalnim izvorima informacija (tragovi i predmeti) treba voditi računa o : 

1. dodatnim materijalima, 

2. destrukciji materijala i 

3. kretanju materijala na mjestu događaja (transfer). 

Stranica 82 od 225



Dodatni materijali vezani su uz postincidentalne okolnosti, kretanje službenih osoba i sl. 

Naneseni materijali uvijek su interesantni. Koji puta se javljaju problemi s razlučivanjem 

materijala koji su vezani uz događaj (relevantnost) od onih koji nisu (irelevantnost). 

Prilikom izbora adekvatne metode pretraživanja mjesta događaja treba imati na 

umu da se njenom primjenom treba ostvariti cilj, a to je iscrpno i nedestruktivno otkrivanje 

tragova i predmeta, njihovo prikupljanjje i drugih relevantnih podataka u razumnim 

vremenskim okvirima. Način pretraživanja ovisi od vrste događaja i stanja na mjestu 

događaja. Koji puta situacija nalaže zanemarivanje primjene načela sistematičnosti. To su 

slučajevi kada se mora voditi računa o gnoseološki kritičnom vremenu. 

5. Istražitelji 

5.1 Kvalifikacije i dužnosti istražitelja. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da istražitelji moraju imati određene radne kvalitete. Tako 

moraju brzo razmišljati i biti oštroumni i imati smisla za kombinatoriku. Generalno moraju 

biti kompetentni. Određeni osobni atributi istražitelja doprinose njihovoj uspješnoj karijeri u 

detekciji događaja. Ti atributi su : 

(1) izvanredna sposobnost opažanja, objektivna percepcija i prisjećanje, 

(2) snažno rasuđivanje i dedukcija uz racionalno razmišljanje bez žurbe, 

(3) ekstenzivno poznavanje kaznenog prava (materijalnog i procesnog), pravila dokazivanja 

(postupak dokazivanja), istražnih koncepata i tehnika, znanstvene pomoći i 

laboratorijskih usluga i poznavanje ljudi tzv. znanje o ljudima koji vrše kažnjiva djela ili 

se javljaju kao svjedoci, žrtve i slično, te poznavanje modus operandija, 

(4) snažna intelektualna kontrola konstruktivne mašte i neka „urođena“ znanja o mentalnim 

procesima kriminalaca i njihovih žrtava itd. 

Ultimativna mjera uspješnog istražitelja mjesta događaja je sposobnost razjašnjavanja 

događaja procesom dedukcije iz opaženih činjenica. Uspješni istražitelji su obično oni koji 

Stranica 83 od 225



znaju koristiti svako dopušteno sredstvo koje može voditi istini i koje pomaže prihvaćanju ili 

davanju dojma pozitivnim teorijama. To su osobe koje mogu i znaju slušati sve što druge 

osobe mogu reći, ali koje u tišini izvlače svoje vlastite zaključke prije nego li priopće svoje 

sumnje. Svojim savjesnim, točnim i fer postupcima zadobivaju povjerenje osoba koje 

kontaktiraju. 

Pozitivni propisi kada je riječ o pravnom institutu „istražitelja“ pokazuju jasnu tendenciju k 

širem korištenju znanstveno-tehničkih metoda, načina i sredstava, kao i specijalista različitih 

stručnih profila u kaznenopravnoj praksi. Prema odredbama ZKP-a istražitelje se može 

kategorizirati kao one koji imaju opće ovlasti (policijski službenici) i istražitelje s posebnim 

ovlastima (koji istražuju određena kaznena djela). Istražitelji će pretežito biti korišteni kod 

očevida, pretraga, pokusa i rekonstrukcija. Oni mogu savjetovati ili davati odgovore na pitanja 

: gdje, što, kako, čime treba tražiti, koje kriminalisitčko taktičko-tehničke mjere primijeniti, 

kakav se traseološki nalaz očekuje obzirom na konkretne okolnosti slučaja, kakvu dokaznu 

snagu mogu imati relevantne (važne) činjenice i sl. 

Istražitelji prilikom obavljanja dokaznih radnji obavezno se moraju pridržavati 

pozitivnih propisa, ali i taktičko-tehničkih načela i metoda kriminalističke i drugih forenzičnih 

znanosti. Budući da su istražitelji po prirodi svojih poslova ograničeni na timski rad, upućeni 

su na konzultacije, osobito u pogledu pravilne organizacije izvođenja dokaznih radnji, 

pravilne uporabe tehničkih sredstava (operativna istražna tehnika) i stručne terminologije, 

ocjene prikupljenih informacija itd. 

Iz navedenog proizlazi da istražitelji ne smiju bilo koga i bilo koju situaciju 

podcijeniti. Ne smiju biti krhki u razmišljanju. Moraju dobro znati sastavljati i analizirati 

situacijsku sliku. Situacijska slika je u pravilu rezultat značajnih spoznaja tijela postupka 

prikupljenih u određenom trenutku. Sastavlje situacijske slike služi za funkcionalno 

ispunjavanje zadataka, posebno u području planiranja. Situacijske slike su pretpostavke za 

postupanje prema određenom cilju. One služe : spoznaji, analizi i prognozi razvoja događaja 

relevantnih za tijelo postupka. Svrha sastavljanja situacijske slike je prikupljanje činjenica i 

podataka radi donošenja ključnih odluka vezanih uz taktiku i strategiju postupanja u 

konkretnoj situaciji. Naprijed su navedene pretpostavke za sastavljanje situacijske slike pa se 

o tome na ovom mjestu ne govori. 

Stranica 84 od 225



Iz do sada navedenog proizlazi da se sve orijentira oko pojma istraživanje 

“kriminalne scene“. Kako je ranije naglašeno, to je sustavan pristup obradi (procesiranju) 

kriminalne scene od početka reakcije (odgovora) po dojavi, prepoznavanja, njenog 

osiguranja, pregleda, prepoznavanja potencijalnih materijalnih dokaza, njihovog 

dokumentiranja, iznošenja na vidjelo, njihovog osiguranja, ispitivanja, analize i profiliranja 

kriminalne scene, te po potrebi rekonstrukcije događaja. Sustavno istraživanje kriminalne 

scene mora se temeljiti na principima teorije transfera tzv. kontaktna teorija i temeljnoj 

logičkoj analizi i uporabi znanstvenih spoznaja i forenzične tehnike u cilju generiranja 

istraživačkih pravaca i načina rješavanja slučaja. Vidimo da je istraživanje kriminalne scene 

istraživački postupak sui generis. U toku tog postupka istražitelj i članovi istraživačkog tima 

nastoje otkriti i dokumentirati činjenice kao što su : priroda događaja, njegov uzrok, tipovi 

materijalnih dokaza i druge relevantne činjenice u vezi sa slučajem. 

Istražitelji kriminalnih scena unutar zakonskih okvira i diskrecijskih ovlasti 

preuzimaju inicijativu i prateće rizike. Traseološka obrada mjesta događaja, osobito u pogledu 

utvrđivanja uzroka, uvjeta i načina počinjenja kaznenog djela ili kriminalnog događaja 

predstavlja svojevrsnu tehničku pomoć državnom odvjetniku. 

Različite situacije i kriminalističko-pravni zadaci koji sem postavljaju pred 

istražitelje i aktivne sudionike u istraživanju mjesta događaja zahtijevaju različite načine 

postupanja. Psihološki prag spoznaje aktivnih sudionika u postupku stalno se mijenja i ovisi 

od brojnih čimbenika endogene i egzogene prirode. 

Na sadržaj i tok istraživanja kako je navedeno utječe karakter situacije u 

trenutku saznanja za kazneno djelo ili kriminalni događaj, pravilakriminalističke znanosti koja 

treba primijeniti u konkretnom slučaju, kao i odredbe ZKP-a i drugih relevantnih propisa. 

Osim ovih „primarnih“faktora na tok istraživanja utječe i tzc. „kaznena težina“ sadržana u 

kaznenom djelu ili kriminalnom događaju, kao i pretpostavljena sudbina predmeta kada se 

nađe pred državnim odvjetnikom ili sudom. Pri tome stalno treba voditi računa o tome da 

izvori saznanja (dokaza), kao i nositelji dokaza i spoznajnog materijala o relevantnim 

činjenicama mogu biti samo oni koje je ZKP tipsi odredio.. Sa stanovišta teorije informacija 

dokazi u kaznenom postupku moraju sadržavati potpuno određen, konkretan identitet, jer 

utvrđivanje samo apstraktznog (generičkog) identiteta diskvalificira dokazne informacije iz 

redova dokaza. Zbog navedenog poduzimanje anticipiranih (hitnih) dokaznih radnji javlja se 

Stranica 85 od 225



kao nužno. Zbog fizikalno-kemijskih promjena u samo tvari i raznoraznih negativnih vanjskih 

utjecaja dokazne informacije materijalne prirode, kao buduće realne dokaze ili aservate 

(potencijalni objekti vještačenja) treba pravodobno uočiti, osigurati i fiksirati na postupovno 

propisani način, prije nego nastupe promjene koje znače promjenu konkretnog identiteta. 

Navedena opsanost od odgode (hitnost) odnosi se na opasnost od fizičkog nestanka ili bitne 

materijalne promjene dokaznih informacija. Zato tu opasnost ne treba tretirati kao izuzetak, 

nego kao pravilo u kriminalističko-pravnoj praksi. 

Po naćelu hitnosti treba osigurati i nepobitan neutralni komparativni materijal 

(neutralni komparativni uzorci). Riječ je o reprezentativnim materijalnim objektima, 

neutralnog i nesumnjivog porijekla, koji se izuzimaju za potrebe vještačenja. Zovu ih i 

ekspertni uzorci. Oni sami po sebi nisu dokaz već isključivo služe kao komparativni materijal 

za potrebe vještačenja. Oni ne mogu biti ni tzv. stvarni dokazi (tragovi i predmeti koji mogu 

poslužiti kao dokaz, a za čiju interpretaciju nije potrebno posebno znanje, već je dovoljno 

znanje tijela postupka) jer nisu u izravnoj vezi s kaznenim djelom ili kriminalnim događajem, 

zbog čega i jesu neutralni. Neutralni komparativni uzorci važni su jer dovode u funkciju 

neposredne i posredne dokaze, omogućavaju njihovu potpunu uporabu u dokazne svrhe i 

omogućavaju njihovu pravilnu interpretaciju. 

5.2 Istražitelji i procjenjivanje 

Obavljanje istražiteljskih poslova traži uz ostale sposobnosti i sposobnost preciznog, 

objektivnog i pravodobnog procjenjivanja radnih situacija i sudionika koji su aktivno 

uključeni u situaciju. Procjena situacije je u osnovi utvrđivanje postojećeg stanja na temelju 

raspoloživih informacija iz materijalnih i personalnih izvora informacija, predviđanje budućeg 

toka djelovanja i priprema varijanti rješenja za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Do 

procjene se dolazi analizom informacija i podataka, kao i uopćavanjem i međusobnim 

povezivanjem informacija i podataka o pojavama i događajima iz djelokruga rada istražitelja. 

Da bi istražitelj pravilno procijenio, mora shvaćati sve ono što radi. Samo za ono što je 

kriminalni događaj ili kazneno djelo, istražitelj i drugi aktivni sudionici moraju raspolagati s 

Stranica 86 od 225



određenim relevantnim dokaznim činjenicama ili dokazima, osobito onima koje predstavljaju 

zakonska obilježja kaznenih djela. 

Istražitelj često mora donijeti odluku po pitanju koje dokazne činjenice treba samo osigurati, a 

koje i dokazno izvesti. Ta odluka prvenstveno ovisi o mogućnosti i obaveznosti izvođenja 

dokaza na raspravi. To znači da istražitelj treba stalno voditi računa o činjenicama koje 

diktiraju neponovivost dokaza uz ponovivost dokaznih radnji kojima se dokazi izvode. 

Neponovive dokazne radnje su one kod kojih ne postoji mogućnost da se u normalnim 

uvjetima ponovnim izvođenjem iste radnje dođe do bitno istih rezultata u dokaznom smislu. 

Rečeno traži od istražitelja da stalno imaju u vidu potrebu hitnog izvođenja dokaznih radnji, 

radi toga što se njihovim kasnijim izvođenjem ne bi postigli bitno isti rezultati Ova 

neponovivost i hitnost u izvođenju dokaza uvjetovana je mogućim promjenama ili uništenjem, 

kao i generiranjem novih irelevantnih dokaza kada je riječ o materijalnim nositeljima 

informacija tzv. signalima u obliku tragova i predmeta. Kada je riječ o autentičnosti 

personalnih izvora informacija treba stalno voditi računa o štetnim posljedicama zbog protoka 

vremena. Sa stanovišta forenzične psihologije iskazivanje osoba je u načelu ponoviva radnja 

u smislu procesa davanja iskaza (izjave), ali je u pogledu sadržaja iskaza neponoviva, jer se ne 

može ponoviti s bitno istim rezultatom. Zbog toga bi već tokom prvog kontakta s osobama 

kao izvorima informacija njihov iskaz trebalo procesno oformiti. Pri tome treba imati u vidu 

da je drugi status iskaza osoba koji su dani u operativne svrhe kao putokazi za daljnji rad npr. 

pokazivanje pravca bijega počinitelja i sl. Zbog navedenog izvore personalnih informacija 

treba pronaći što prije, prije nego što dođe do neminovnih suštinskih promjena u zapamćenim 

sadržajima. Po svemu zakonodavac koristi termin „opasnost od odgode“ i za personalne 

izvore informacija. Naprije navedeno govori u prilog da opasnost od odlaganja ne bi trebala 

biti izuzetak, nego redovna pojava. 

Pravodobnim propisanim načinom fiksiranja dokazne informacije personalne prirode, po 

načelu operativnosti i brzine, kvalitativnosti i učinkovitosti postupka, spriječava se 

zakonomjerni informacijski defici (entropija). Nikada se ne zna da li će se taj informacijski 

deficit odnositi i na bitne (važne) informacije. Hitnost izvođenja dokaza izjavama osoba 

uvjetovana je procesom brzog zaboravljanja percipiranih činjenica i popunjavanjem praznina 

u pamćenju izmišljenim sadržajima ili zimjenama sadržaja pamćenja, uključujući i utjecaje sa 

strane, kao i opasnosti neistinitog iskazivanja zbog razmišljanja, dogovaranja i sl. (koluzioni 

razlozi). Obzirom na djelovanje navedenih faktora, ponovivost radnje u smislu istinitosti 

Stranica 87 od 225



sadržaja iskaza, uvjetovana je protokom vremena od časa događaja o kojem se iskazuje do 

trenutka iskazivanja. Ponovivost izvođenja dokaza ne treba poistovjećivati s fizičkom 

mogućnošću ponavljanja iskaza. Neponovivost iskaza, makar i relativna, može postojati i 

samo u pogledu jednog dijela iskaza npr. podaci o datumima, iznosima novca, registarskim 

brojevima vozila itd. Iz navedenog proizlazi da je izvođenje dokaza izjavama osoba samo 

relativno ponovivo. 

Tragovi i predmeti koji su objekt istraživanja u vezi s kaznenim djelima ili kriminalnim 

događajima, javljaju se kao materijalni nositelji informacija tzv. signali. Ti signali imaju 

samostalnu fizikalnu prirodu. Njihova je funkcija da kod istražitelja i drugih aktivnih 

sudionika izazovu saznanje (reakciju) kao da su prisustvovali činu izvršenja kriminalnog 

događaja ili kaznenog djela. Ti signali kada jedanput nastanu postaju neovisni od 

događaja/djela, jer oni više ne postoje. Međutim signal kao fizikalni proces koji nosi 

informaciju egzistira u okviru organiziranih sustava kakvi su kriminalni događaji ili kaznena 

djela. Kako je rečeno, ako su kriminalni događaj ili kazneno djelo prošli signali oni znače 

samo fragmente događaja, zbog informacijskog deficita. Informacijski deficit je pojava s 

kojom treba uvijek računati. Zbog kemijsko-fizikalnih promjena kada je riječ o materijalnim 

signalima i zakona forenzične psihologije kada je riječ o tzv. idealnim tragovima u obliku 

engrama, dokazne informacije podliježu brzom mijenjanju ili nestanku. U pravilu nastale 

promjene ne mogu se restituirati, pa čak ni prepoznati zbog čega istražitelj ne zna da nema 

više posla s izvornim kaznenopravno relevantnim identitetom, nego s novim irelevantnim 

identitetom. U takvim slučajevima uzima se nešto kao dokaz iako to više nije. Rečeno je u 

uskoj vezi s ranije navedenim načelom hitnosti. Samo hitno poduzimanje radnji prvog 

zahvata, na čelu s očevidom dopušta zatjecanje tragova i predmeta u prvobitnom stanju ili 

položaju, dakle stanju u kojem još nije došlo do većih materijalnih promjena. Iz navedenog 

proizlazi da se radnje prvog zahvata javljaju kao neponovive u sadržajnom smislu 

(rezultatski). Brzina postupanja jamči točnu informaciju, a ona u kaznenom postupku znači 

isključenje bitne modificiranosti stanja konkretnog relevantnog identiteta. 

Za suvremenog istražitelja nepoštivanje načela operativnosti znači stručni konzervativizam. 

Nepoštivanje tog načela rezultira informacijskim deficitom. U pravilu svako kašnjenje je 

postupanje vitium artis i reflektira se se negativno na planu identifikacijskog postupka. 

Stranica 88 od 225



Saznanja za događaj koja upućuju na postojanje kriminalnog događaja ili kaznenog djela, 

zbog njihove česte sadržajne nepotpunosti i moguće neistinitosti sadržaja saznanja, neovisno 

od izvora informacija, zahtijevaju hitan izlazak na mjesto događaja. Pri tome istražitelj treba 

voditi računa o obaveznosti izlaska na mjesto događaja s kriminalističkog stanovišta. Cilj 

izlaska na mjesto događaja je dobivanje neposrednih saznanja o čemu se radi. Načela 

kazneno postupovnog prava, posebno načelo traženja i utvrđivanja istine, sve veća orijentacija 

na materijalne i znanstvene dokaze, kao i kriminalistička i praktična iskustva podržavaju 

zahtjev za što češćim izlaskom na mjesto događaja. 

Sve navedeno na strani istražitelja pretpostavlja sposobnost komunikacije s građanima. To je 

njihova vrlo važna vještina koju trebaju posjedovati. Nažalost nerijetko je učinkovito 

komuniciranje s građanima otežano prirodom poslova istražitelja. Riječ je o komuniciranju 

pod otežanim uvjetima. Rečeno traži vladanje verbalnom i neverbalnom komunikacijom. To 

istražiteljima omogućava brzo i točno procjenjivanje osoba i situacija. Zbog navedenog 

istražitelji moraju : 

1. kontrolirati vlastite poglede i nazore na svijet, kao i svoja očekivanja, 

2. vješto i brzo analizirati situacije u kojima se nalaze, 

3. kreirati adekvatan pristup konkretnoj situaciji, 

a) 4.definirati i održati jasan smisao svog postupanja, 

4. primijeniti verbalne i neverbalne poruke (govor tijela) u skaldu sa situacijom, 

5. rješvatai probleme na različite načine, ali uvijek u skladu s pozitivnim propisima, 

6. razvijati ocjećaj profesionalnosti, samopouzdanja i samopoštovanja, 

7. unaprjeđivati vlastitu sigurnost i sigurnost drugih sudionika itd. 

Navedeno postupanje istražitelja odvija se po slijedećim etapama : 

1. analizi i procjeni situacije, 

2. prilagođavanja situaciji i 

3. uspostavljanje nadzora nad situacijom. 

5.3 Neka pitanja o kojima treba stalno voditi računa 

Stranica 89 od 225



-Da li istražitelji dobro poznaju načine participacije forenzičnih znanosti u 

otkrivačko dokaznim procedurama, osobito in situ (na kriminalnim scenama). Pri tome oni 

trebaju znati provjeravati znanstvenu utemeljenost forenzičnih tvrdnji u smislu da li je 

istraživanje od mjesta događaja do sudnice provedeno objektivno i disciplinirano u smislu 

metodologije rada, protokola i sl., dakle, lege artis. 

o Da neutralnost i objektivnost istraživanja moraju biti imperativ svakog istražitelja. 

o Da li se dovoljno radi na promjeni mentaliteta i stila rada istražitelja u procesu 

istraživanja sukladno kretanjima u području kriminala u svijetu i u nas 

o Da li se vodi dovoljno računa o kredibilitetu istražitelja 

o Da li se u procesu istraživanja istražitelja sve više javljaju poslovi koji iziskuju više 

znanja uz prateće više obrazovanje i obuku (trening) 

o Da li se istražitelji adekvatno tretiraju kao subjekti u izvođenju dokaza 

• . Da li je kultura komuniciranja između istražitelja i drugih sudionika u postupku i 

građana zadovoljavajuća 

• -Da li su istražitelji prilikom prezentacije svojih nalaza i mišljenja (osobito na sudu) 

dovoljno civilizirani, pristojni, stručni, da li odgovaraju artikulirano, pokazuju li 

intelektualnu ozbiljnost i širinu itd. 

• Da li istražitelji vode dovoljno računa o tome da ključ uspjeha leži u kreativnosti, jasnoći 

i dosljednosti 

• Da li se istražitelji u svom radu pridržavaju maksime da nije primarno da budeš u pravu, 

nego da radiš po pravu 

• Da li među istražiteljima istih stručnih profila postoje prevelike razlike u interpretaciji 

istovrsnih situacija 

• Da li se vodi dovoljno računa o tome da osobna afektivna stanja istražitelja utječu, 

pozitivno ili negativno na njihove procjene, čega oni često nisu svjesni 

• Da li su svaki puta informacijski kanali kojima informacije dolaze do istražitelja legalni, 

pravno-etički i znanstveno prihvatljivi Da li te informacije prolaze kroz filter 

otkrivačkog dokaznog sustava 

• Da li se vodi računa o tome da istražitelji „stoje i padaju“ s neorganiziranosti, 

nesustavnosti i nedoljednosti u procesu pribavljanja novih informacija koji mora biti u 

stalnom kontinuitetu 

• Da li se vodi dovoljno računa o važnosti pravilnog izbora metoda i sredstava kojima se 

pribavljaju informacije 

Stranica 90 od 225



• Da li se ima u vidu da su neke dokazne radnje kao npr. očevid i pretrage neponovive u 

kriminalističko-tehničkom smislu, dok su istodobno pravno ponovive 

• Da li se proces sumnjanja, kao trenutak spoznaje istražitelja doživljava kao metodički 

princip spoznaje koji ima pozitivnu ulogu ili se sumnja bez utemeljene osnove 

• Da li se taktički načini rada istražitelja temelje na saznanjima i rezultatima logike, 

psihologije i znanstvene organizacije rada 

• Da li istražitelji u toku svog misaonog rada pri ocjeni dokaza polaze od višeznačnosti 

dokaza 

• Da li se kultivira međusobna zamjenjivost istražitelja u slučajevima spriječenosti ili 

odsutnosti 

• Da li se u praksi javljaju tzv. opasne greške istražitelja Te greške u pravilu su : 

1) pretjerana samouvjerenost, 

2) osjećaj nezamjenjivosti, 

3) nedovoljna kritičnost i samokritičnost, 

4) pojava lažnog elitizma, 

5) sklonost izvođenju zaključaka na prečac, 

6) neproširivanje i neobnavljanje svoje stručne naobrazbe i nepraćenje razvoja 

svoje struke, 

7) površnost i brzina u istraživanju, 

8) prelaženje granica svoje struke itd. 

• Da li se na strani istražitelja kada je to potrebno traže teorijska „potkovanost“ i/ili 

iskustvo iz prakse (profesionalnost) 

• Da li postoje standardi za kontrolu tehničkih operacija u postupku istraživanja 

• Da li se teorije o zločinu tzv. kriminalističke diferencijalne dijagnoze koji puta previše 

temelje na iskustvu, a koji puta čak i na predrasudama, postojećoj kulturi i običajima, a 

manje na aktualnim znanstvenim spoznajama 

• Da li istražitelji dovoljno poznaju fenomenološko-morfološke aspekte kaznenih djela koja 

su objekt njihovih istraživanja 

• Kako na rad istražitelja utječu normativna inflacija ili neuroza u smislu prečestih izmjena 

i dopuna propisa 

• Da li se pravilno određuju istraživačko-operativni modeli istraživanja mjesta događaja 

obzirom na njihov prostor i taktičke preporuke 

Stranica 91 od 225



• Da li se nekim informacijama i dokazima neutemeljeno poklanja više pozornosti i koji su 

razlozi tome 

• Da li se vodi dovoljno računa o četiri profesionalna atributa istražitelja koji doprinose 

uspješnoj detekciji i razjašnjavanju zločina : 

1) posebnoj sposobnosti opažanja, objektivnoj percepciji i prisjećanju, 

2) snažnom rasuđivanju i dedukciji s racionalnim razmišljanjem bez žurbe, 

3) poznavanju pravnih propisa koje u svom radu primjenjuje, pravila dokazivanja, 

istražnih koncepata i tehnika, znanstvenih usluga, uloge forenzičnih laboratorija 

itd., 

4) snažna intelektualna kontrola konstruktivne mašte, znanja o mentalnim procesima 

kriminalaca i žrtava itd. 

Istražitelja ne smije „krasiti“ egestas animi siromaštvo duha, uskogrudnost i ograničenost, 

nedovoljna širina, skučenost u razmišljanju itd. 

5.4 Što se očekuje od istražitelja kod istraživanja mjesta događaja 

‣ Da stalno vodi računa o elementima operativne strategije kod istraživanja mjesta 

događaja. Pri tome ulogu igraju : 1. talent, 2. sposobnosti, 3. vještine, 4. znanja, 5. 

organizacija i rukovođenje itd. 

‣ Da poznaje karakteristike operativnog istraživanja na mjestu događaja, u što 

spadaju : 1. svestranost, 2. cjelovitost, 3. točnost i utemeljenost, 4. novost, što 

znači da nema šablona uz vođenje računa o novonastalim situacijama, 5. 

optimalnost i 6. ispravnost. 

‣ Da se njegovo istraživanje mjesta događaja da bi bilo uspješno mora temeljiti na : 

1. točnosti, 2. preciznosti, 3. istinitosti, 4. zakonitom utvrđivanju činjenica, 5. 

potpunoj odanosti poštenju, osobito prilikom pisanja izvješća o rezultatima 

istraživanja itd. 

‣ Da u postupku istraživanja primijenjuje proces spajanja postulata znanosti s 

tradicionalnim kriminalističkim istraživačkim tehnikama. 

Stranica 92 od 225



‣ Da je sposoban da uspješno profilira kriminalnu scenu i izvrši procjenu koliko je u 

slučaj stvarno uključeno kriminalnih scena, te da odredi prirodu i granice svake 

kriminalne scene, uvjete koji na njima vladaju ili su vladali. To su osobito 

slučajevi kod plurilokalizacije i diskontinuiteta mjesta događaja itd. 

‣ Da adekvatno procijeni izvore informacija. Riječ je o sposobnosti izbora između 

brojnih alternativnih izvora najpouzdanijeg i točnog izvora u odnosu na dani 

subjekt. 

‣ Da odvaja činjenice od uvjerenja. To je sposobnost temeljitog razlikovanja između 

činjeničnih navoda (onih koji mogu biti demonstrirani ili verificirani empirijski) 

od uvjerenja koja su stvar vjerovanja ili stanovišta koja ne mogu biti dokazana. 

‣ Da identificira stereotipe. Riječ je o prepoznavanju prejednostavnih i pretjeranih 

opisivanja (korisnih ili nekorisnih) koja se temelje na pogrešnim informacijama ili 

nedostatku informacija. 

‣ Da je sposoban razmotriti suprotna gledišta i izvršiti njihovu kritičku analizu. 

Riječ je o posebnoj vještini. 

‣ Da raspolaže posebnim vještinama čitanja i razmišljanja. Te vještine mu 

omogućavaju da razumije ono što čita i da odvojiu činjenice od mišljenja, 

prepozna frazeologiju i da bude bolji konzument raspoloživih informacija. 

‣ Da identificira uzroke kriminala i preventivne funkcije istraživanja mjesta 

događaja- 

‣ Da prepozna tvrdnje koje su dokazive. One u osnovi mogu biti : 1. dokazive, 2. 

nedokazive i 3. previše kontroverzne. 

‣ Da poznaje heurističko-silogističke kriminalističke procedure koje se poduzimaju 

na mjestu događaja, kao kriminalnoj sceni. Postoje tri glavne funkcije te procedure 

: 1. koordinacija rada, 2. tehničke usluge i 3. istražne usluge. 

‣ Da poznaje pravila postupanja istražitelja kriminalne scene, koja se u osnovi svode 

na : 1. održavanje kontrole, 2. konceptualizaciju prilikom obrade mjesta događaja, 

koja se u osnovi sastoji u pridržavanju poznatih činjenica i utemeljenih zaključaka, 

što olakšava misaonu rekonstrukciju i identifikaciju metoda počinjenja djela i 

sugerira moguće postojanje određenih tipova materijalnih dokaza, te pomaže kod 

određivanja strategije istraživanja. Priliko misaone rekonstrukcije istražitelji 

moraju biti svjesni opasnosti pripisivanja vlastitih mogućih motiva i akcija 

počinitelju (osim ako postoje solidne osnove za to), 3.oprez-mnoga mjesta 

Stranica 93 od 225



događaja omogućavaju trenutno usmjeravanje istraživanja, što koji puta može biti 

štetno, 4. sveobuhvatnost-pravilo o sveobuhvatnosti diktira da svaki raspoloživi 

dokaz mora biti pribavljen, a kada se javi pitanje da li neki trag ili predmet 

predstavljaju dokaz, treba polaziti od pretpostavke da su dokaz. Razlog tome je da 

se izbjegnu greške u smislu isključenja dokaza. 

‣ Da izbjegava tendenciju registriranja samo osnovnih činjenica slučaja i koraka koji 

su dali pozitivne rezultate. Treba registrirati sve elemnte istraživanja, pa mak nisu 

dali korisne informacije. Svrha toga je da se ukaže na potpunost (kompletnost) 

istraživanja, iako se mogu provesti i dodatna istraživanja. 

‣ Da provodi pravilnu instruktažu osoblja koje sudjeluje u istraživanju mjesta 

događaja. 

‣ Da integrira napore sudionika od tehničkih do istražnih profila i provodi 

koordinaciju rada. 

‣ Da udovolji zakonskim zajtjevima koji se odnose na uvođenje dokaza u formalni 

postupak. Da to provede mora biti sposoban : 1. da identificira svaki materijalni 

dokaz, pa i nakon dugog protoka vrmena, sve do predočavanja na sudu, 2. da opiše 

lokacije i uvjete koji suvladali pri prikupljanju dokaza, 3. asistirati u dokazivanju 

da je dokaz bio konstantno pravilno čuvan oddo njegovog prikupljanja do 

korištenja u dokaznom postupku, 4. pomagati kod opisivanja bilo koje promjene 

koja se mogla dogoditi od vremena prikupljanja dokaza do predstavljanja na sudu 

itd. 

‣ Da vlada istražiteljskim zadacima : 1. prikupljanja informacija iz različitih izvora, 

2. sortiranja informacija, 3. probiranja i 4. ocjene i procjene informacija. 

‣ Da kultivira i pravilno prakticira intervjuiranje personalnih izvora informacija. 

‣ Da je svjestan da tko god je u statusu istražitelja mjesta događaja,, sukladno 

zakonskim rješenjima, za njega vrijede istra pravila u pogledu procesa istraživanja 

mjesta događaja. Pri tome treba imati u vidu da mjesta događaja (najčešće kao 

kriminalne scene sui generis) sadrže potencijalne informacije koje mogu biti 

pronađene sustavnim pretraživanjem na zakonit i znanstveni način i koje mogu 

pomoći istražitelju i sudionicima u istraživanju da znaju kako pronaći što više 

relevantnih informacija na mjestu događaja. 

‣ Moraju stalno imati u vidu da počinitelji kriminalnih događaja ili kaznenih djela 

po zakonima fizike uvijek ostavljaju neku vrstu tragova : makro, mikro i submikro 

Stranica 94 od 225



i da je njihov zadatak pronaći te tragove i osigurati ih. Pri tome da stalno imaju u 

vidu da koji puta na prvi pogled nevažan trag ili predmet mogu u nastavku 

istraživanja postati ekstremno dokazno važni nakon protoka određenog vremena. 

Ovo pravilo odnosi se i na standardne uzorke (neutralni komparativni uzorci) i 

eliminacijske otiske kada su prikladni za eliminaciju. 

‣ Da od početka moraju postupati smireno i promišljeno, ne pristupajući zadatku s 

unaprijed stvorenim zaključkom ili donošenjem brzih zaključaka. Važi pravilo, da 

je bolje da istražitelji rade previše, nego premalo, jer u protivnom može doći do 

previda. 

‣ Da stalno ima u vidu da greške učinjene u toku istraživanja na mjestu događaja 

mogu biti nepopravljive (ireparabilne). Budući da su istražitelji osobnog odgovorni 

za greške imaju pravo odrediti mjere i radnje i način njihovog prorovđenja na 

mjestu događaja. 

‣ Da stalno ima u vidu da je svako mjesto događaja različito od drugih mjesta. 

‣ Da vodi računa o tome da su važne karakteristike dobrog istražitelja intuicija i 

osjećaj za ono što treba biti učinjeno u svakom pojedinom slučaju uz dobro 

poznavanje metoda lociranja i osiguranja dokaza. Zbog navedenog nije moguće 

oblikovati specifična pravila za provođenje istraživanja mjesta događaja. Mogu se 

dati samo pravci za provođenje istraživanja u grubo, koji odgovaraju beskrajnim 

varijantama uvjeta. Bez obzira koliko je istražitelj iskusan, uvijek će postojati nove 

situacije s kojima će se suočiti i potpuno nepoznati problemi koje mora svladati. 

‣ Da prije početka istraživanja zna sastaviti sustavni plan koji može obuhvatiti : 1. 

geometriju pretrage, 2. buduću lokaciju, 3. sudionike, 4. moguće izvore uporišta 

tzv. čvorne situacije itd. 

‣ Da pokazuje profesionalnu znatiželju za sve, čak i za „male“ objekte. Mora znati 

razmišljati kao počinitelj (empatički pristup) i rekonstrirati njegove postupke. Ako 

to razmišljanje nije dalo određeni smisao ili ako postoje praznine u njemu treba se 

vratiti na polaznu točku i ponoviti proces. Treba voditi računa o tome, da ako nije 

nužno otvorene prostore ne treba pretraživati noću, nego na danjem svjetlu. Iskusni 

kriminalisti znaju da je najbolji pomoćnik dnevno svjetlo. 

‣ Da ne započinje s istraživanjem mjesta događaja ako je očito da je nužno 

sudjelovanje specijalista, osim zbog razloga hitnosti. 

Stranica 95 od 225



‣ Da zna da mu je primarna dužnost otkrivanje i prikupljanje svih dokaza, a ne samo 

otkrivanje osumnjičenika. 

‣ Da prije početka istraživanja zastane i dobro razmisli o slučaju. To je vrlo važno 

jer previd bilo čega može uzrokovati štetne posljedice. 

‣ Da znaju sastaviti i analizirati situacijske slike. 

‣ Da znaju dobro procijeniti situaciju. Riječ je o kontinuiranoj i sporadičnoj analizi i 

vrednovanju aktualne situacijske slike sa zaključivanjem o daljnjem postupanju. 

Morra znati informacije koje proizlaze iz stanja stvari i odabrati, analizirati i 

izvesti spoznaje (zaključke). Riječ je o povezivanju. 

‣ Da zna tumačiti indicijalne dokaze što je povezano sa sposobnošću i znanjem. 

‣ Da mu je metodološki pristup u dokazivanju utemeljen na : 1. objektivnosti, 2. 

znanstvenoj validnosti, 3 analitičkoj procjeni i 4. verifikacijskoj provjeri. 

‣ Da stalno vodi računa o stadijima istraživanja kao kriminalističkoj proceduri sui 

generis. Stadiji su : 1. primarni, 2. sekundarni i 3. tercijarni. Primarni obuhvaćaju 

događaje prije i u toku događaja (ante i tempore delicti). Sekundarni obuhvaćaju 

postupanje poslije događaja (post delictum). Tercijarni stadij je rekonstrukcijski. 

‣ Da stalno ima u vidu da korisne informacije iz raspoloživih izvora koje pravo ne 

predviđa nisu uporabive pred sudom- Da se neupotrebivim dokazima pripisuje 

„nulta vrijednost). 

‣ Da zna da je u osnovi promatrač i analizator. Njegovo istraživanje je primarno 

traganje za nepoznatim činjenicama. 

‣ Da zna da ne smije ocjenjivati dokaze svakodnevnim načinom razmišljanja. 

‣ Da zna da mora postupati : 1. logično, 2. racionalno, 3. praktično, 4. hrabro, 5. 

kreativno, 6. neemocionalno, 7. imaginacijski, 8. znati razmišljati u predodžbama, 

simbolima i metaformama,9. da koristi projekciju ideja i samokontrolu, 10. da 

mora posjedovati inteligenciju, biti kompetentan, imati „oštra“ osjetila, 11. da 

mora u procesu istraživanja vladati velikom energijom i strpljenjem, 12. da mora 

pravilno komunicirati, 13. da se zna čuvati postupaka koji odvraćaju pažnju i 

rasplinjuju napore itd. 

‣ Da uspješno procesira informacije i podatke i dr. 

Sve navedeno traži na strani istražitelja određene radne kvalitete. Prelazi potrebe ovog rada da 

se o njima na ovom mjestu govori. 

Stranica 96 od 225



5.5 Jezik istražitelja 

Istražitelji po prirodi svojih poslova moraju se koristiti pravnim jezikom i tzv. 

kriminalističkim rječnikom, kao i rječnikom svoje struke. Riječ je ospecifičnoj terminologiji 

koja se koristi u okviru obavljanja istražiteljskih poslova, i koja je različita od svakodnevnog 

kjezika. U teoriji i pravilima kriminalističke znanosti mnogi izrazi imaju specifično značenje. 

Burno i dinamično vrijeme danas gasi tradicionalne pojmove i dosadašnje misaone sheme, te 

svakodnevno stvara nove kako na području kriminalističkeznanosti, tako i prava. Osim 

pojmova veliku ulogu igraju termini koji se koriste u istražiteljskom postupku. Oni su oblik 

konvencije, dogovoreni sustav značenja za koje su se stručnjaci složili da je u stanju izraziti 

specifičnosti predmeta kojim se istražitelji bave. Područja znanosti čije postulate primijenjuju 

istražitelji, primarno kriminalističke znanosti, obzirom na njihov predmet interesa, vrlo je 

dinamično i u njemu postoje brojni specifični pojmovi i svakog dana se javljaju novi. Naglo 

proširenje i obogaćenje jezika pojedinih znanosti je karakteristika našeg vremena. Budući da 

rječnik istražitelja treba odražavti društvena kretanja u području prevencije i represije 

kriminaliteta, izložen je stalnim promjenama. Zato taj jezik treba biti suvremen i jezično 

otvoren. Suvremenost rječnika o kojem je riječ podrazumijeva ažurnost i aktualnost, a jezična 

otvorenost pun raspon izraza, od biranih do šatrovačkih. Istražitelji su spoznali da njihov 

rječnik sadrži relevantne tehnologizme, kriminalistički žargon i sl. Riječ je o vokabularu 

potrebnom za razumijevanje situacija i materijalne svakodnevnice danas. 

5.6 Neznanstveni duh rada istražitelja 

Najbolje se može objasniti primjerima, koje se nastavno navodi : 

1. mističnost : „Kada vi budete radili tako dugo taj posao kao što ga ja radim…..“, 

2. intuicija : „Ja se pouzdajem u svoj intuitivni osjećaj….“, 

Stranica 97 od 225



3. samozadovoljstvo : „Riješio sam tisuće slučajeva i nikada se nije utvrdilo da sam 

bio u krivu….“ i 

4. ukapanje u rov : „Podnijelo je test vremena ….“. 

Ocjena rada istražitelja u osnovi svodi se na dobivanje odgovora na pitanja : 1. Koliko je 

istražitelj poštovao norme pravnih propisa koje mora primjenjivati u svom radu 2. Da li 

se nalaz i mišljenje istražitelja kreću u granicama njegove kompetentnosti (struke, 

specijalnosti) , 3. Da li je istražitelj vodio dovoljno računa o identitetu i integritetu, 

podobnosti idovooljnosti po opsegu i kvaliteti objekata istraživanja za davanje pravilnog 

zaključka , 4. Na ocjenu pravilnosti odabira korištenih metoda (načina), redoslijeda 

primjene i adekvatnosti primijenjenih sredstava, koja moraju biti aprobirana, 5. Kakv je 

obim i kvaliteta obavljenog istraživanja , 6. Da li su objektivno utvrđene činjenice koje 

su osnov za davanje mišljenja i nalaza istražitelja 7.Da li je mišljenje istražitelja jasno, 

razumljivo i logično itd. 

5.7 Neki uzroci loše kvalitete rada istražitelja 

se neki : 

Uzroci loše kvalitete rada istražitelja su brojni. Nastavno ilustracije radi naode 

1. Nedostatak pouzdanog znanja. 

2. Premalo profesionalnog iskustva. 

3. Nedostatak kompetentnosti i specijalnosti u odnosu na konkretne „dodijeljene“ 

slučajeve. Riječ je o nedostatku tehničke sposobnosti. 

4. Izopačena etička mjerila uz nedostatak visokih radnih i profesionalnih svojstava. 

5. Postojanje predrasuda zbog ponavljanja sličnih slučajeva. 

6. Preveliko oslanjanje na intuiciju. 

7. Pretjerano samozadovoljstvo u radu. 

8. Nerazmišljanje o svim aspektima istražiteljske funkcije. 

9. Upuštanje u analizu i ocjenu činjenica u područjima kojima se ne vlada. 

Stranica 98 od 225



10. Rad s neadekvatnom stručnom savjesnošću i odgovornošću. Gubitak iz vida da 

savjesnost istražitelja mora pokrivati sve etape istraživanja. 

11. Pretjerana samouvjerenost, 

12. Osjećaj nezamjenjivosti. 

13. Nedovoljna kritičnost i samokritičnost. 

14. Pojava lažnog elitizma. 

15. Sklonost izvođenju zaključaka na brzinu. 

16. Nedostatak bogate kartoteke moralnosti. 

17. Nestručna, nerazborita, neobjektivna i nevješta primjena pravila struke. 

18. Nepridržavanje aktualnih stručnih standarda rada ili primjena nestručnih standarda 

rada. 

19. Prihvaćanje problematičnih vrijednosti unutar struke. 

20. Precjenjivanje osobnih sposobnosti. 

21. Nesklonost za organizirane kontakte s tijelima postupka, pri čemu se zaboravljaju 

da ti kontakti ne moraju imati nekakav poseban institucionalni oblik. 

22. Nesklonost planiranju općih i posebnih verzija. 

23. Nesklonost postavljanju pitanja, traženju razjašnjenja, predlaganju izvođenja 

dokaza. 

24. Sklonost solipističkim greškama. To je pojava po kojoj sve vanjske činjenice 

dopiru do svijesti istražitelja putom njihovih osjetila, a „greške“ nastaju zbog 

ograničenosti ljudskih osjetila koja omogućavaju spoznaju, kao i zbog 

ograničenosti profesionalnog iskustva, a koji puta i životnog. 

25. Stvaranje više pretpostavki od potrebni, jer to vodi u redukcionizam. 

26. Neinformiranost, arogantnost i populistička orijentiranost. 

27. Kada ne vode računa o tome da su glavni ciljevi istražitelja prepoznavanje, 

prikupljanje i interpretacija (ocjena) svih relevantnih materijalnih dokaza, 

osiguranje korisnih informacija za rješenje slučaja. 

Stranica 99 od 225



28. Kada ne vode računa o činjenici da materijalni dokazi uključuju dokazne uvjete, 

dokazne uzroke, udružene dokaze, prolazne, kratkotrajne dokaze i sl. 

29. Nevođenje računa o tome da se trasiranje istraživačkih pravaca (putokaza) postiže 

analizom materijalnih dokaza. Riječ je o produktivnom i usmjerenom istraživanju. 

Pri tome pravci mogu biti izravni ili neizravni. 

Stranica 100 od 225



5.8 Edukacija istražitelja 

Ovaj dio izlaganja započeli bi s mišlju J. W. Goethe-a koji je svojevremeno 

rekao : „Ništa nije zastrašujuće kao neznanje koje je u akciji“. Temelj u radu predstavljaju 

spoznaje (postulati) kriminalističke znanosti. Ona je logički organiziran sustav teorija, 

pojmova, informacija, spoznaja itd. Svojstva i funkcije njezinih podsustava određeni su 

svojstvima i funkcijama kriminalističke znanosti kao sustava i ne mogu se odvojiti od njega. 

Krug interesa kriminalističke znanosti je mnogo širi od kazneno postupovne znanosti, što traži 

sveobuhvatnost, potpunost i interdisciplinarnost u procesu obrazovanja kriminalista, pa tako i 

istražitelja. 

Kriza u otkrivanju i suzbijanju (prevencija i represija) kriminaliteta, stručni 

konzervativizam, precjenjivanje uloge pravnih normi (normativizam) i slično, traže 

diferencijaciju potrebe obrazovanja i obuke kriminalista i istražitelja. Mora se raditi o širokoj 

humanističkoj naobrazbi, a ne uskom obrazovanju i obuci za izvršavanje kriminalističkih i 

istražiteljskih zadataka. Važan aspket navedene edukacije je kontrola načina usvajanja znanja. 

Mora se upravljati procesom studija. Slušateljima ne treba pružati samo zbroj informacija, već 

ih treba animirati da sami pribavljaju i obrađuju relevantne informacije. Pri tome treba voditi 

računa o metodama selekcije i aplikacije informacija. Profesionalnost istražitelja 

podrazumijeva usvajanje i primjenu brojnih znanja, osobito iz područja kriminalističke 

znansoti i drugih znanstvenih područja važnih za istražiteljski postupak. 

Naprijed navedeno upućuje da se ličnost istražitelja mora promatrati kroz 

prizmu njihovog informacijsko-spoznajnog procesa. To su procesi koji se odvijaju u 

spoznajnom sustavu koga infformatičari nazivaju „G“ sustavom. Strukturu tog sustava čine 

kazneno djelo kao objekt spoznaje i istražitelj kao subjekt spoznaje. Kaznena djela „emitiraju“ 

materijalne nositelje informacija tzv. signale putem informacijskog toka, a istražitelji nastoje 

otkriti taj tok operativno taktičko-tehničkim postupovnim mjerama i radnjama. 

Dobro naučeno i usvojeno može se primijeniti u svakodnevnom radu, pod bilo 

kojim okolnostima. Pri tome se traže, kako je ranije navedeno, brzina i odgovarajući 

profesionalni način razmišljanja, govora, kretanja, položaja tijela, motorike i gestikulacije, 

pogleda i brojnih komunikacijskih vještina. 

Stranica 101 od 225



5.9 Neke spoznaje i pitanja o kojima treba stalno voditi računa u 

svakodnevnom radu istražitelja 

1. Danas se javljaju na području kaznenog prava sve brojniji i glasniji zahtjevi za 

uporabom znanstvenih standarda u postupku. 

2. Istražitelji prilikom rješavanje nekih kategorija slučajeva mogu izgubiti emocionalni 

dio sebe. 

3. Nije važno što gledaš nego što vidiš. 

4. Najčešći uzroci grešaka u radu istražitelja su : 1. neznanje ili pogrešna primjena 

znanja, 2. nemar, 3. nedostatak suradnje, 4. neadekvatna tehnička opremljenost, 5. 

pogrešna argumentacija, kao argumentacija kod koje su zastupljeni : jednostranost, 

neprecizna uporaba riječi (osobito termini tehnici), prebrza generalizacija, kritike 

motiva umjesto argumenata, konzervativnost mišljenja, pozivanje na većinu, tradiciju i 

iskustvo, pogrešne autoritete, sredstva javnog priopćavanja, „direktivu“ i analogiju 

itd., očemu je bilo riječi ranije. 

5. Da li su istražitelji dorasli očekivanjima zakonodavca i sredine u kojoj djeluju 

6. Da li postoji tendencija da se neka kaznena djela relativiziraju i banaliziraju do 

apsurda 

7. Nota bene : ni najboljizaključci ne vriede, ako ih se ne može dokazati. 

8. Dokazi se ne smiju prilagođavati slučaju, nego obratno. 

9. Kriminalistički misliti znači primarno uspoređivati. 

10. Pravosuđe se mora razvijati sukladno s razvojem suvremene kriminalističkoforenzične 

tehnologije i tehnike. 

11. Metodička kompetencija istražitelja je uvjet za uspješno provođenje istraživanja. Faze 

(stadiji) metodičke kompetencije su : 1. planiranje, 2. prikupljanje, 3. red informacija 

(memoriranje), 4. ocjena informacija, 5. analiza, 6. sinteza, 7. predlaganje (razvoj 

zaključaka), 8. proslijeđivanje i 9. evolucija. 

Stranica 102 od 225



12. Da li se u praksi kod korištenja istražitelja javlja previše očigledno glupih zadataka, 

neadekvatno formuliranih pitanja i naloga i sl. 

13. Rješavanje slučajeva nije proizvod formalno elaborirane i već postojeće misaone 

elaboracije, nego je rezultat specifičnog životnog i profesionalnog iskustva istražitelja. 

14. Razjašnjavanje slučajeva je rezultat jednog kompleksnog socijalnog, praktičnog i 

kognitivnog procesa koji se sastoji od : a) faze podjele posla i b) faze zajedničkog 

rada. 

15. Postupak istražitelja ne smije biti nepraktičan i neprofesionalan. 

16. Treba „slušati“ dokaze a ne pretpostavljati ih. 

17. Dobar istražitelj ne nagađa. 

18. Opasna je raštrkanost i nepovezanost informacija. 

19. Zakoni moraju imati konačnost, 

20. Da li je kod nas na društvenoj sceni sigurnosna nekultura 

21. Da li postoji previše disfunkcionalnih točaka u zakonima 

22. Da li je na pravosudnoj sceni prisutna nezgrapnost, dugotrajnost i mučnost postupaka 

23. Kod istraživanja mjesta događaja važi pravilo : „Budi jednostavan i drži se činjenica“. 

24. Kazneno materijalno i postupovno pravo (kazneno pravo u užem smislu)) nisu ni 

teorijska ni metodološka osnova za kriminalističku znanost. Keiminalistička znanost 

ne ostvaruje samo kazneno materijalne i postupovne zadaće. Ona se bavi brojnim 

problemima koji su izvan kruga interesa, primarno kaznenog postupovnog prava. 

Međutim pravila kriminalističke znanosti moraju se primjenjivati sukladno općim 

principima kazneno postupovnog prava, kada se primjenjuju u vezi s potencijalnim ili 

aktualnim kaznenim postupkom. 

25. Kaznenopravna i kriminalistička znanost počivaju na dva različita misaona procesa. 

Pravno mišljenje je primarno ocjenjivanje. Primjena prava slijedi iz jednog reda u 

ocjenjivanju. Norme koje u tom smislu postoje dovode do primjene prava. 

Kriminalistički misaoni rad primarno je vezan uz otkrivanje i dokazivanje kaznenih 

djela. 

Stranica 103 od 225



26. Istražitelji moraju imati zdrav razum, ali i zdrav način razmišljanja. Povezivanje 

normativo pravnog i činjenično znanstvenog kriminalističkog mišljenja otežano je 

time, što se u osnovi dva različita mišljenja moraju dovesti u vezu. 

27. Danas se kriminalističku znanost „gura“ u područje znanstvene policije i policijske 

prakse. Ta tendencija postoji kod onih koji ne vladaju znanjima koja se tretiraju na 

području kriminalističke znanosti što vodi de facto do jačanja kaznenog progona izvan 

prava i do osiromašenja kaznenog pravosuđa. 

28. Dans je na kazneno pravnoj sceni spoznaja da se pouzdano izvođenje dokaza i njihovo 

ocjenjivanje, kao krucijalno pitanje kaznenog postupka i utvrđivanje istine može 

ostvariti samo uz pomoć spoznaja kriminalističke znanosti. Pri tome treba imati u vidu 

da se odnos između kaznenopravnih znanosti i kriminalističke znanosti ne ostvaruje 

samo pravnim, već i kriminalističkim normama. 

29. U radu istražitelja važnu ulogu igraju njihove vještine. Vještina je brzo i precizno 

izvođenje nekog složenog slijeda naučenih radnji. Pri tome treba razlikovati 

psihomotorne vještine, kod kojih je naglašena vanjska motorno-mišična komponenta i 

verbalno-simbolične vještine, kod kojih je motorno-mišična komponenta neznatna. 

Vještina uvijek predstavlja oraniziranu sekvencu (slijed) aktivnosti, a ne neku 

izoliranu mišičnu reakciju. 

30. Institut istražitelja omogućava da se otklone eventualni nedostaci vezani uz mogućnost 

brzog operativnog djelovanja državnih odvjetnika. 

31. Sadašnja rješenja u vezi s navedenim institutom omogućavaju državnom odvjetniku da 

u jednom predmetu, ovisno o njegovim karakteristikama, može koristiti paralelno ili 

sukcesivno više istražitelja. 

32. Institut istražitelja traži smanjenje na minimum eventualne fluktuacije kadrova u 

državnom odvjetništvu. 

33. Traži se objektivno opisivanje činjenica koje su rezultat osjetilnog opažanja, bez 

iznošenja vlastitih ili tuđih sudova. To traži načelo objektivnosti. To znači da se u 

postupku ne smije biti pristran ili jednostran. Ovo načelo dolazi do izražaja kroz 

sustavnost, svestranost, potpunost i realnost u provođenju mjera i raddnji u postupku. 

Osobito dolazi do izražaja u provođenju očevida. 

34. Analiza i obrada mjesta događaja mora imati rekonstrukcijski karakter. 

Stranica 104 od 225



35. Opisivanje kao navođenje svojstava nečeg uvijek ima subjektivan karakter. 

36. Svaki slučaj treba biti podjednako važan. 

37. Na slučaju ne smiju raditi nekompetentni istražitelji, jer to nije dobro za razjašnjavanje 

slučaja. 

38. Istražitelji trebaju uvijek zadržati svoj kredibilitet. 

39. Istražitelji moraju imati praktičan pristup istraživanju i biti na distanci i racionalno 

promatrati. 

40. Za istraživanje vrijedi pravilo : „Želiš li nešto otkriti pitaj zašto“ 

41. Opasno je za saznanje istine pogrešno ili nepotpuno određivanje mjesta događaja. 

42. Istražitelji se trebaju pozivati na činjenice, a ne nagađati. 

43. Istražitelji moraju stalno voditi računa o tome, da su pravila kaznenopravnih znanosti i 

kriminalistike u osnovi otkrivanja. 

44. Nema razloga objašnjavati nelogičan postupak. 

45. „S istinom se ne šali i ne trguje“ izjava uzoritog Kardinala dr. F. Kuharića prilikom 

homilije u Policijskoj akademiji 1993. g. u Zagrebu. 

46. Stupanj kompetencije istražitelja ne smije drastično varirati. 

47. Istražitelji moraju imati izoštrenu intuiciju. 

48. Pravda mora imati svoj koncept. 

49. Istražitelj je profesija koja nije samo zanimanje, nego i poziv. 

50. Treba voditi računa da u situacijama kada se ne mogu napasti dokazi, napadaju se 

načini njihovog pribavljanja ili istražitelji. 

51. Dokazni standardi ne smiju biti skromni. 

52. Uklanjanje nepotrebnih informacija je najbolji put do istine. 

53. Traži se oprez kod očitog, jer se mogu previdjeti dokazi. 

54. Treba imati originalan pristup mjestu događaja. 

55. U istraživanju važnu ulogu igraju koordinacija i tehničke usluge. 

56. Događaje koji su objekt istraživanja treba analizirati sustavno. 

Stranica 105 od 225



57. Istražitelj mora shvatiti vezu viktimologije i mjesta događaja. 

58. Istražitelji trebaju imati u vidu izreku A. Einstein-a : „Ako ne možete nešto 

jednostavno objasniti, ne razumijete to dovoljno“. 

59. Da li istražitelji u svom radu otkrivaju minijaturne replike slučaja 

60. Svaki važan podatak koji je nezabilježen, je zapravo izgubljen. 

61. Istražitelji ne trebaju raditi presamostalno. 

62. Krug informiranih osoba u nekim slučajevima ne treba biti prevelik. 

63. Treba što točnije utvrditi kronološki slijed događaja. 

64. Uvijek treba identificirati izvor informacija. 

65. Istražitelj treba tražiti pojedinosti. 

66. Istražitelj si u svom poslu ne može dopustiti luksuz da vjeruje bilo kome. 

67. Istražitelj kao rukovoditelj treba inspirirati druge. Za istražitelje vrijedi kriminalistička 

krilatica : „Koliko daleko gledaš unazad, toliko ćeš vidjeti unaprijed“. 

68. Istražitelj se ne smije povoditi općem mišljenju, nego činjenicama. 

69. Ne treba vjerovati teorijama koje su dokazno neutemeljene. 

70. Da li je došlo vrijeme za užu specijalizaciju istražitelja U nekim zemljama postoje 

istražitelji amo za pretrage mjesta događaja i sl. 

71. Treba imati u vidu da neka mjesta događaja mogu traseološki biti vrlo složena. 

72. Šifra uspješnosti istraživanja mjesta događaja je dobro uigran tim stručnjaka. 

73. Ključ uspjeha istražitelja leži u kreativnosti, jasnoći i dosljednosti. 

74. Treba paziti da kriminalni slučaj ne postane roba na kojoj svi zarađuju. 

75. Poprište kaznenog djela ja markantna etapa u istraživanju, magistralna putanja po 

kojoj bi trebala da započne i da se kreće istraga. 

76. Istraživanju mjesta događaja treba od početka pristupiti savjesno, stručno, inventivno 

po izrađenoj matrici (hodogramu) i ustaljenom redoslijedu. U protivnom može doći do 

kaosa. 

Stranica 106 od 225



77. Opasno je za ishod istraživanja kada se na početku „iskoči“ iz sheme i matrice 

redoslijeda odvijanja istraživanja. 

78. Sve treba sortirati i klasificirati prema dokaznoj vrijednosti. 

79. Nestručni istražitelji rade pogreške u odabiru informacija što za posljedicu ima masu 

dezinformacija koje cirkuliraju. 

80. Istražitelji se trebaju čuvati autoriteta položaja i ravnati se po autoritetu zakona i 

znanja. 

81. Istražitelji si ne smiju dozvoliti luksuz na pravosudnoj sceni u smislu promašenih 

itrepretacija zakona. 

82. Istražitelj je uvijek u osnovi promatrač i analizator. 

83. Istraživanje istražiteljaje primarno traganje za nepoznatim činjenicama. 

84. Istražitelji ne smiju upasti u kolotečinu. 

85. Mjesto događaja kao objekt interesa se u pravilu teško profilira. 

86. Postupanje po načelu hitnosti mora biti u skladu s razumnim rasuđivanjem i 

sigurnosnim standardima. 

87. Istražitelji moraju dorasti standardima vlastite struke. 

88. Istražitelji moraju uvijek voditi računa o konspirativnosti. Trebaju imati u vidu da 

„curenje“ informacija je skoro uvijek odavanje službene tajne. 

89. Istražitelji moraju raditi po scenarijima postupanja prema fenomenološkomorfološkim 

pojavnim oblicima događaja. 

90. Opasno je kada se tradicionalni modeli rada istražitelja suočavaju s netradicionalnim i 

neujednačenim pojavnim oblicima kriminaliteta. 

91. Istražitelji se trebaju čuvati sudova koji proizlaze iz : lakomosti, neznanja, ogorčenosti 

ili kakvih drugih okolnosti koje onemogućavaju donošenje ispravnog i temeljitog 

konkretnog rješenja. 

92. Istražitelji trebaju tumačiti zakonske odredbe stručno i razumno. 

93. Istražitelji u okviru diskrecijskih ovlasti ne smiju raditi previše samostalno. 

Stranica 107 od 225



94. Istražitelji ne smiju čitati prebrzo, loše i donositi sudove prije nego su pročitano 

shvatili. 

95. Sadržaj postupka istraživanja istražitelja determiniran je : 1. karakterom početne 

situacije, 2. pravilima kriminalističkih i forenzičnih znanosti i 3. odredbama ZKP-a i 

drugih propisa. 

96. Istražitelji nema ovlast prosuđivati neko djelo kao moralno ili nemoralno, ispravno ili 

neispravno. Oni trebaju samo utvrditi što se dogodilo sa što više pratećih okolnosti. 

Nevedeno traži isključenje vlastitih emocija, osobnih uvjerenja i vrednovanja. 

Taktička orijentacija i operativno-preventivna djelatnost istražitelja moraju biti 

pravilno usmjereni i dozirani. 

97. Istražitelji trebaju stalno voditi računa o artikulacijskoj funkciji „osnova sumnje“. Pri 

tome trebaju imati u vidu, da bi taj oblik sumnjebioutemeljen i predstavljao osnovicu 

za zahvat u neko negativno statusno pravo čovjeka, moraju biti ispunjena četiri 

minimalna uvjeta : 1. artikuliranost, 2. prethodnost, 3. specifičnost i 4. konkretnost. 

98. Istražitelji moraju koristiti spoznaje kriminalističke fenomenologije kao putokaz u 

istraživanju kaznenih djela. 

99. Istražitelji trebaju utvrđivati integriranost, cjelovitost, potpunost i suglasnost svih 

raspoloživih dokaza, a ne samo nekih. 

100. Treba imati u vidu da su spoznajne funkcije istražitelja izravno povezane s 

materijalnim, organizacijskim i tehničkim uvjetima. 

101. Putovi do istine istražitelja uvijek moraju biti zakoniti, stručni i časni. 

102. Istražitelji trebaju raditi na unapređenju postupka unutar istražiteljskih 

procedura na taktičko-tehničkom i organizacijskom planu. 

103. Istražitelji trebaju raditi na upotpunjavanju i obogaćivanju sadržaja teorije 

dokaza, osobito na području korištenja materijalnih dokaza. 

104. Istražitelji moraju raditi na tome da se spriječi relativiziranje i banaliziranje 

nekih oblika kaznenih djela, 

105. Moraju jasno definirati probleme. 

Stranica 108 od 225



106. U radu se trebaju pridržavati pravila Al Einstein-a : 1. radi bez konfuzije, 2. 

kloni se nesklada i 3. u teškoćama nađi podesan izlaz. 

107. Treba nastaviti s trendom da se što više činjenica spozna „in situ“ . 

108. Ustrojstveni modeli tijela čiji djelatnici su aktivni sudionici u istraživanju 

mjesta događaja, moraju slijediti fenomenologiju aktualnog i očekivanog kriminaliteta. 

109. Treba poboljšati i aktualizirati suradnju tijela koja su uključena u korištenje 

instituta istražitelja. 

110. Istražitelji trebaju razvijati strast prema pravdi. 

111. Istražitelji trebaju raditi ono za što su plaćeni i što zahtijeva njihov stručni 

profil. 

112. Istražitelji se uvijek moraju pozivati na relevantne činjenice a ne nagađati. 

113. Istražitelji trebaju stalno voditi računa o tzv. zakonu „neželjenih posljedica“. 

114. Rad istražitelja treba se temeljiti na : 1. sumnji, 2. uspoređivanju i 3. 

povezivanju. 

115. Zakoni i istina trebaju upravljati životima istražitelja. 

116. Sve podatke treba ocijeniti po kriterijima kvalitete i pouzdanosti. Ocjenjivanje 

treba biti sustavno uz prateću kategorizaciju zadataka. Uz ostalo treba ocjenjivati i 

izvore informacija i same informacije. Na kraju treba svrstati i sintetizirati podatke. 

117. Analiza elemenata materijalnih dokaza zahtijeva završnu sintezu, koja 

određuje uvjerenje istražitelja. Pri tome zaključak se ne smije stvarati prije nego su 

uzeti u obzir svi elementi dokaza i dok nisu dokazno-vrijednosno ocijenjeni. Pri tome 

dokaze se ne smije precijeniti, niti podcijeniti da bi zaključak bio vjerodostojan, a 

uvjerenje sukladno činjenicama. 

118. Istražitelji moraju biti specijalisti (stručnjaci) što znači da raspolažu posebnim 

znanjima. 

119. Koje iskustvo vrednovati u postupku imenovanja istražitelja Po logici stvari 

to je rad na slučajevima za koje se istražitelj imenuje. 

Stranica 109 od 225



120. Koji problemi se javljaju na strani državnih odvjetnika kada procjenjuju 

posebnu osposobljenost istražitelja za konkretni slučaj, osobito kada je riječ o 

istražiteljima za mladež. 

Stranica 110 od 225



6. Pretraživanje kriminalne scene 

Pretraživanje kriminalne scene je dio pregleda kriminalne scene. Prvi korak u obradi mjesta 

događaja (kriminalne scene) za dobivanje uporišta (ključa) i dokaza je, pretraživanje okoline i 

pažljiva evaluacija situacije, što kriminalisti opisuju kao „dugo teško promatranje“. 

Promišljene akcije u to vrijeme su prepreka pogrešnim mjerama i radnjama, tj. greškama. 

Djelovanje opće slike kriminalne scene na istražitelja u smislu prvog dojma (primacy effect) 

osigurava vodić za modificiranje osnovnog plana akcije. Ovlašteni istražitelj treba što je prije 

moguće utvrditi gdje je djelo počinjeno. Obično je kriminalna scena odmah vidljiva. 

Poduzimanje mjera i radnji na mjestu događaja započinje s planom. Pravilan slijed rada daje 

temeljni osjećaj sigurnosti, osobito ako istražitelj ima iskustva i poznaje bilo koji tip 

kriminalne scene. Pretraživanje se poduzima na širem, okružujućem i užem području scene. 

Riječ je o pretraživanju terena, prostorija, objekata itd. Taj pojam obuhvaća vrlo širok krug 

objekata, tragova i predmeta za koje se pretpostavlja da su u vezi s kaznenim događajem ili 

djelom. Nerijetko treba koristiti posebna kriminalističko-tehnička sredstva i metode. 

Pretraživanje često uključuje učestvovanje stručnjaka različitih stručnih profila u svojstvu 

savjetnika, pomagača ili vještaka. Pretraživanje treba provoditi kao složeni slijed aktivnosti 

koje se odvijaju na temelju planskog odvajanja dijelova prostora, prostorija, objekata, 

vremenskog rasporeda radnji i prikladnog angažiranja ljudstva. Primarna svrha pretraživanja 

kriminalne scene je prepoznavanje, osiguranje i prikupljanje materijalnih dokaza u okviru 

neformalnih i formalnih (postupovnih) radnji. Ukoliko potencijalni materijalni dokazi nisu 

prepoznati i prikupljeni, nema laboratorijskih analiza. Pretraga određenog područja ili objekta 

mora biti pažljivo planirana. Postoje različiti modeli i metode pretraživanja kriminalne scene 

koji se mogu primijeniti u toku pretraživanja. Uvijek treba kompletirati opću ček listu 

kriminalne scene. Lista treba sadržavati sve važnije zadatke koje treba poduzeti na 

kriminalnoj sceni. Pri pretraživanju mjesta događaja treba polaziti od pravila da dokazi i 

informacije osjetljive prirode trebaju biti prikupljeni prije materijala koji su manje osjetljivi. 

Kako je naglašeno pretraživanje treba vršiti na sustavan način. Postoje brojni načini 

pretraživanja čiji odabir ovisi o situaciji na mjestu događaja. Uvijek treba imati u vidu cilj 

pretraživanja. Preporučuje se da zatvorene prostore pretražuju dvije ovlaštene osobe. Podjela 

rada među istražiteljima svih profila, varirat će od slučaja do slučaja. Nakon prvog 

Stranica 111 od 225



pretraživanja oni trebaju zamijeniti prostore koje će pretraživati. Kada je riječ o otvorenim 

prostorima koji se prostiru na velikom području, traže se brojna pretraživanja. Sustavna 

metoda pretraživanja je i tu imperativ. Ne treba samo gledati na pod ili sa strane npr. zidovi, 

nego i prema gore (plafon i sl.). Praksa uči da se pretraživači obično koncentriraju na ono što 

je na podu ili u visini očiju. 

I. E. Bihovskij i dr. (11) navode da se pregledom mjesta događaja mogu npr. 

utvrditi slijedeći podaci : subjekti događaja (delikta) u smislu broja osoba koje su sudjelovale 

u ostvarenju događaja i njihovih uloga, uzrast (dob) sudionika, tjelesna svojstva npr. tjelesna 

snaga, zdravstveni status (ozlijeđenost, bolest, tjelesni nedostaci i sl.), navike onih koji su 

sudjelovali u ostvarenju događaja, prisutnost osoba na mjestu događaja, zanimanje (profesija) 

aktivnih sudionika, psihičke karakteristike sudionika (okrutnost, opreznost, bojažljivost, način 

razmišljanja i sl., poznavanje prilika na mjestu događaja itd. 

Sustavno pretraživanje, prikupljanje i zaštita potencijalnih dokaza, osobito 

materijalnih forenzičnih pridonosi uspješnom rješenju slučaja i to je jedan od glavnih ciljeva 

istraživanja kriminalne scene. Ti dokazi mogu se koristiti za rekonstrukciju kaznenog 

događaja, izradu istražnih smjernica i identifikaciju osoba i predmeta. Kako ističu H. C. Lee i 

dr. (63) da bi se postigli ti ciljevi istražitelji moraju razumjeti koncept povezivanja i principe 

teorije transfera. Koncept povezivanja je temelj za istraživanje bilo koje kriminalne scene. 

Konceptom se daju odgovori na pitanja kako povezati neku osobu ili predmet sa scenom. Cilj 

je pretraživanja i ustanovljenje veza između različitih vidova kriminalne scene, žrtava, 

fizičkih dokaza, osumnjičenika i sl. Sve te komponente moraju biti povezane za uspješno 

rješenje slučaja. Princip povezivanja mora se temeljiti na teoriji transfera. Kao što je poznato, 

dokazi nastali transferom su rezultat kontakta dviju površina. Prilikom kontakta javlja se 

uzajamni prijenos tvari s kontaktnih površina. Koji puta se transfer može dogoditi bez 

kontakta npr. kod tragova pucanja deponiranih na nekoj površini prostim padom. U pravilu 

dokazi nastali transferom sastoje se od različitih grupa tvari ili uzoraka, koji mogu biti 

analizirani i interpretirani. 

Kada je riječ o lokaciji materijalnih dokaza kod bilo kojeg zločina po H.C. 

Lee-u i dr. (63) to pitanje je vezano s 4 opća područja na kojima se obično nađu materijalni 

tragovi. To su : 1. točka ulaska, 2. put kojim se kretao počinitelj, 3. uže područje gdje se 

zločin dogodio i 4. točka izlaska. 

Stranica 112 od 225



Pretraživanje (istraživanje) kriminalne scene (mjesta događaja) treba vršiti na 

temelju plana, a ne spontano. Planiranje se može odnositi na makro i mikro razinu. Kod 

istraživanja mjesta događaja prevalira planiranje rada na mikro razini. To je najvažnija vrsta 

planiranja. To planiranje toka rada mora imati u vidu : 1. određivanje cilja, 2. prikupljanje 

podataka, 3. objektivna ograničenja (primarno uzrokovana okružjem), 4. raspored aktivnosti i 

5. utvrđivanje redoslijeda aktivnosti (operacija). 

Prilikom pretraživanja mjesta događaja treba stalno voditi računa o legalnim i 

znanstvenim aspektima procesa pretraživanja. Navedeno zahtijeva, kako je navedeno, poseban 

plan ili metodu pristupa. 

Kada se traže usluge prepoznavanja, identifikacije, individualizacije, 

prikupljanja i osiguranja materijalnih izvora informacija treba pozvati forenzičare ili 

istražitelje specijaliste, ovisno o vrsti događaja, lokaciji mjesta događaja i slično. 

F. Gorphe (36) upozorava da posebnu pozornost treba obratiti prvim nalazima 

na mjestu događaja, koji su obično indicijalnog karaktera. Po njemu oni su presudni i ništa 

kasnije ne može ih zamijeniti, jer mjesto događaja mijenja svoj izgled, a uspomene svjedoka 

blijede. Autor upozorava da se izgubljeno vrijeme ne može nadoknaditi. 

Generalni koncept pretrage kriminalne scene : Za pravilnu obradu kriminalne 

scene u pogledu materijalnih dokaza nužno je sagledati kriminalnu scenu u totalu, njenoj 

potpunosti, ne fragmentarno i ne samo iz perspektive pojedinih operacija uključenih u 

prikupljanje dokaza. Kako bi se ostvario taj zadatak treba istražiti područja koja prirodno 

izgledaju da su u vezi s kriminalnom scenom. Za dokazima treba tragati iz različitih povoljnih 

položaja (točaka) npr. na razini poda, na povišenoj razini, pod kosim kutom itd. Pri tome treba 

koristiti sva osjetila kada priroda slučaja to traži radi boljeg kompletiranja opažanja. Važno je 

okvirno odrediti potrebno vrijeme za metodičko i sustavno pretraživanje scene. Takav pristup 

osigurava da kritični dokazi neće biti oštećeni, kontaminirani, previđeni ili uništeni. 

Metode pretraživanja treba prilagoditi tipu događaja, uvjetima kriminalne 

scene, raspoloživom osoblju, tehničkoj opremi i vremenskim prilikama. Tipovi dokaznih 

informacija i dokaza u postupku i njhova dokazna korisnost diktiraju način pretraživanja 

mjesta događaja i oblikuju glavno žarište preliminarnog istraživanja. Zvog rečenog vrlo je 

važno što točnije odrediti granice mjesta događaja. Riječ je o određivanju dimenzija 

Stranica 113 od 225



(perimetra, obujma) prostora koji treba pretražiti. Navedeno pretpostavlja prethodnu 

identifikaciju mjesta događaja. Sve ovisi o tome radi li se o otvorenom ili zatvorenom 

prostoru. Izbor načina pretraživanja varira obzirom na objektivne uvjete. Preporučuje se da u 

razumnom vremenskom periodu treba provesti sekundarno pretraživanje scene, nakon prvog 

pretraživanja. Nikada ne treba žuriti s napuštanjem kriminalne scene. Nerijetko kada ju se 

napušta trebat će je staviti 24 sata (ili više) pod nadzor, odnosno sve dok njezina obrada nije 

završena. Propust da se to učini rezultira gubitkom integriteta bilo kojeg materijalnog dokaza 

nakon prvog pretraživanja. Jedan član tima mora biti odgovoran za prikupljanje fizičkih 

dokaza. To znači da mu drugi članovi tima moraju ukazati na pronađene dokaze. Prikupljanje 

i osiguranje fizičkih dokaza je najvažniji zadatak istražitelja kriminalne scene. Pri tome treba 

donijeti dvije kritične odluke : 1. koje dokaze treba prikupiti i 2. kako ih osigurati da bi se 

maksimalizirala njihova otkrivačko-dokazna korisnost. Jedan važan dokaz može biti učinjen 

beskorisnim pogrešnim rukovanjem, nepravilnim osiguranjem ili pakiranjem. Treba voditi 

računa o tome da svaki tip materijalnih dokaza ima jedinstvena svojstva i mora biti prikupljen 

i osiguran oprezno po traseološkim pravilima i pravilima struke, da se izbjegnu kontaminacija 

ili uništenje (destrukcija). 

Istražitelji kriminalne scene moraju raditi timski. Da bi se ostvarilo temeljito, 

koordinirano i uspješno istraživanje svi aktivni sudionici moraju znati svoje odgovornosti, 

značajnost i ograničenja. Svaki pojedinac od onoga koji je prvi stigao na kriminalnu scenu do 

istražitelja, laboratorijskih djelatnika, do državnog odvjetnika ili suca, moraju raditi jedan s 

drugim, a ne jedan pored drugog na rješavanju slučaja. Ovlašteni istražitelj mjesta događaja 

kao rukovoditelj odgovoran je za otkrivačko-dokazno gledajući uspješan završetak 

pretraživanja, oslobađanje od sumnje nevinih osoba uključenih u slučaj ili fokusiranja 

istraživanja na pogrešnu osobu ili osobe. Odgovornost za iznošenje na vidjelo dokaza koji će 

pomoći istrazi, kao i pri identifikaciji i hvatanju počinitelja ili će poslužiti državnim 

odvjetnicima leži na ovlaštenom istražitelju. Riječ je o zapovjednoj odgovornosti koja je 

krajnja (ultimativna). 

Priroda događaja, kazneni događaj ili djelo i odnos između vremena njihovog 

otkrivanja do početka istraživanja determiniraju da li će slučaj biti obrađen po hitnom 

postupku (opasnost od odgode). U praksi se javljaju problemi u vezi s određivanjem 

potrebnog vremena za istraživanje mjesta događaja, kao i prestanka istraživanja. Ta vremena 

znantno variraju od slučaja do slučaja, ovisno o promjenjivim vrijednostima (varijablama) kao 

Stranica 114 od 225



što su : (1) veličina i priroda područja koje treba pretražiti (istražiti), (2) složenost slučaja 

primarno traseološka, (3) obimnost ili oskudnost dokaznih informacija i dokaza (primarno 

materijalnih) i (4) raspoloživo osoblje i oprema. Da bi zadovoljio zakonske uvjete uvođenja 

dokaza u formalno pravnu proceduru istražitelj mora, kako je ranije navedeno, biti sposoban 

da : (1) identificira svaku pronađenu dokaznu informaciju ili dokaz bez obzira na protok 

vremena od časa postanka, (2) opiše lokaciju i uvjete koji su vladali u vrijeme prikupljanja 

informacija, (3) asistira u postupku dokazivanja da su dokazi bili konstantno pravilno čuvani 

od časa njihovog prikupljanja do njihove prezentacije na sudu, (4) pomaže u opisivanju bilo 

koje promjene koja se mogla dogoditi na dokazima od vremena prikupljanja do predočavanja 

na sudu itd. Pri tome treba poštovati standarde dobrog kontrolnog sustava dokaza kao što su : 

(1) sprečavanje gubitka ili neovlaštenog pristupa dokazima, (2) uspostavljanje i održavanje 

konstantnog lanca čuvanja dokaza, (3) ustanovljavanje odgovornosti za čuvanje dokaza, (4) 

popis, povezivanje i navođenje mjesta na kojima se čuvaju i uvjeti čuvanja, (5) provođenje 

nadzora prije nego dokaz bude nekome uručen, (6) identifikacija osobe kojoj je dokaz uručen, 

(7) naznaka razloga za svako uručivanje dokaza i (8) vođenje računa o tome da svako 

uručivanje dokaza bude odobreno (autorizirano) uz naznaku njegove konačne dispozicije. U 

vezi s navedenim kao posebno važno pitanje javlja se način upućivanja dokaznih informacija 

materijalne prirode u forenzične laboratorije. Danas u praksi dokazne informacije namijenjene 

forenzičnom ispitivanju šalju se u laboratorij na različite načine : teklićem, zračnom poštom, 

preporučenom poštom, željeznicom i drugim sredstvima prijevoza, putem članova 

istraživačkog tima koji su upoznati s detaljima slučaja itd. Način dostavljanja dokaza 

determiniraju dva faktora : (1) priroda dokaza i (2) razlozi hitnosti dostavljanja. Određeni 

materijalni izvori informacija ne smiju se dostavljati javnim prijevoznim sredstvima dostave 

npr. eksplozivi i oružje, otrovi, radioaktivne tvari, hazardni materijali, zapaljivi materijali i 

slično. Koji puta će biti potrebno zatražiti upute od laboratorija za način dostave dokaza. 

Forenzičnim laboratorijima treba osigurati sve raspoložive relevantne 

informacije, jer to omogućava potpuno i pravilno ispitivanje. Rečeno obično uključuje : (1) 

administrativne podatke i podatke o identitetu predmeta koji će biti objekt ispitivanja, (2) ime 

žrtve, oštećenog i tužitelja, ako se s njima raspolaže, (3) podatke o prirodi događaja i datumu 

njegovog počinjenja, (4) opis područja (lokacije) na kojem se događaj dogodio, (5) broj 

predmeta pod kojim je dostavljen materijal na ispitivanje, (6) podatke o ovlaštenoj službenoj 

osobi koja je uputila materijale i kojoj ih treba vratiti itd. Svi podaci o slučaju trebaju biti dani 

Stranica 115 od 225



sažeto, realno, kronološki, bez zaključaka i mišljenja od strane istražitelja. Zaključci i 

mišljenja mogu se dati odvojeno. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da se u okviru istraživanja mjesta događaja 

(kriminalne scene) traže odgovori na postavljenu teoriju o vrsti događaja tzv. kriminalistička 

diferencijalna dijagnoza. Riječ je o utvrđivanju i ispitivanju materijalnih činjeničnih 

okolnosti. Kako je uvodno navedeno, istraživanje kriminalne scene može se provoditi na 

neformalan i formalan način. Pri tome treba imati u vidu da istraživanje kriminalne scene, 

kao mjesta događaja, u pravilu uvijek uključuje primjenu kriminalističko-forenzičnih pravila. 

Pozitivni pravni propisi propisuju kada se i pod kojim uvjetima podaci (dokazi) dobiveni 

istraživanjem mjesta događaja, mogu upotrijebiti kao dokaz u postupku. Istraživanje mjesta 

događaja okarakterizirano je primarno otkrivačkim (heurističkim) postupanjem. Spoznajna 

(gnoseološka) strana istraživanja mjesta događaja povezana je s materijalnim, organizacijskim 

i tehničkim uvjetima. Kako proizlazi iz do sada navedenog, bit istraživanja mjesta događaja je 

rekonstrukcija prošlosti. Ide se od posljedica prema uzrocima. Pri tome važnu ulogu igra 

predviđanje. Istraživanje mjesta događaja je poseban komunikacijski sustav s naglašenom 

selektivnošću. Pri tome se ono svodi na postavljanje pitanja i dobivanja odgovora na njih. 

Na temelju do sada navedenog proizlazi da je istraživanje mjesta događaja 

vrsta procedure s autonomnom strukturom. To je zakonito istraživanje, istraga sui generis, 

traganje za tragovima i predmetima i osobama korisnim u rekonstrukciji okolnosti kaznenog 

događaja ili djela i pratećeg mentalnog stanja počinitelja. Neki smatraju da uspješno 

istraživanje proizlazi iz intuicije ili nekog bljeska inspiracije ili mašte u tradiciji Sherlock-a 

Holmesa. Drugi smatraju da je riječ o rutini i napornom radu. Treći, osobito u zadnje vrijeme 

misle da se problemi kriminalističkog istraživanja mogu riješiti laboratorijskim analizama. 

Istina leži negdje između ta tri stava. Spajanje znanosti s tradicionalnim kriminalističkim 

istraživačkim tehnikama nudi nove horizonte učinkovitosti u kriminalističkim istraživanjima. 

Paralelni sustav operativnog i forenzičnog istraživanja na kriminalnoj sceni je imperativ. 

Rezultati dobro provedenog istraživanja mjesta događaja mogu se koristiti u preventivne 

svrhe, ako su utvrđeni uzroci i uvjeti koji pogoduju vršenju kaznenih događaja ili djela. U 

njegovim okvirima odvija se : 1). uočavanje (određivanje) problema, 2) postavljanje verzija, 

3) razmatranje u oblikovanje verzija i njihovo ispitivanje, 4) izvođenje zaključaka iz verzija i 

5) praktična primjena dobivenih rješenja. Pri tome je važna uloga aktivnih mjesta istraživanja. 

To su ona koja se koriste za daljnje istraživanje. 

Stranica 116 od 225



Treba imati u vidu da se prilikom istraživanja mjesta događaja u razmišljanju i 

djelovanju ovlaštenih službenih osoba mogu shvatiti samo dijelovi odnosno pojedina svojstva 

neke vremenske ili prostorne cjeline. Nerijetko postajemo svijesni da su nam pristupni samo 

dijelovi cjeline. Zbog toga što se kažnjiva djela stalno mijenjaju, obzirom na vrstu i način 

počinjenja, način istraživanja mjesta događaja treba prilagoditi svakom konkretnom slučaju. 

Istraživanje mjesta događaja ne smije se provoditi nasumice, već temeljem 

logičkog mišljenja i zaključaka. Ono mora biti svrhovita djelatnost, utemeljena na pozitivnim 

propisima, usmjerena na dobivanje odgovora na zlatna pitanja kriminalistike. Taj cilj postiže 

se stupnjevito, ovisno o raspoloživom informacijskom fondu. Pri tome posebnu ulogu igraju 

situacije na mjestu događaja i mehanizmi počinjenja događaja. Pravilno istraživanje mjesta 

događaja može provesti samo dobro organizirana, disciplinirana, stručna ekipa opremljena 

najsuvremenijim tehničkim sredstvima. 

Važnu ulogu igraju i čimbenici koji determiniraju uspješnost istraživanja. U 

osnovi to su : 1. subjekti istraživanja, 2. događaj, (kazneni ili kazneno djelo), 3. objektivni 

uvjeti pod kojima se istraživanje odvija, 4. sredstva i metode koje se koriste, 5. dinamika 

operativnog istraživanja koja ovisi o objektivno subjektivnim čimbenicima, 6. hodogram 

općeg modela istraživanja mjesta događaja, 7. konceptualizacija istraživanja kao prakticiranje 

znanosti (znanstvenog saznanja) itd. 

Ovlaštene službene osobe koje sudjeluju u procesu istraživanja mjesta 

događaja kada osiguravaju materijalne dokaze moraju polaziti od perspektive drugih 

ovlaštenih osoba koje sudjeluju u istraživanju mjesta događaja, kao i onih koje će pripremati 

slučaj za optuženje i suđenje. Materijalne informacije trebaju «pričati» svoju priču. Navedeno 

traži jedinstven i organiziran sustav opisivanja, identifikacije (ili grupifikacije) i rada s 

dokazima. Njihova suradnja kao aktivnih sudionika sa stručnjacima prilikom istraživanja 

mjesta događaja zahtijeva duboko specijalističko znanje, snalažljivost i dalekovidnost. 

Učinkovito i pravilno istraživanje mjesta događaja zahtijeva specijalnu obuku 

svih aktivnih sudionika, posebno djelatnika policije. Treba imati u vidu da ovlaštene službene 

osobe kada poduzimaju neku radnju na mjestu događaja to čine sa svog motrišta i po svojim 

koncepcijama. U istraživanju mjesta događaja vrijedi krilatica : «Bolje više, nego manje». 

Stranica 117 od 225



Treba imati u vidu da kod pravilnog istraživanja mjesta događaja ulogu ne igraju samo 

praktično iskustvo i teorijsko znanje, nego i svrsishodno mišljenje, sposobnost kombiniranja, 

psihološko razumijevanje i intuicija. 

Treba uvijek biti svjestan granica mogućnosti istražnih metoda i čuvati se 

prenaglog iskorištavanja rezultata istraživanja u smislu prevelikog bagateliziranja ili 

neprikosnovenosti. Posebno treba biti oprezan prilikom određivanja razloga zbog kojih se 

određeni događaj zbio. 

Velika je prednost ukoliko ovlaštene službene osobe koje rade u procesu 

istraživanja mjesta događaja znaju i razumiju kako forenzičari pristupaju ispitivanju dokaza 

koji se dostavljaju u laboratorije. Ako istražitelj mjesta događaja zna što će biti učinjeno, 

pokloniti će pozornost prikupljanju i osiguranju dokaza na način koji osigurava dobivanje 

maksimalnog broja informacija iz njih. Pri tome treba voditi računa o načinima na koje dokazi 

mogu biti identificirani, o karakteristikama klase kojoj pripadaju, individualnim 

karakteristikama dokaza, dokazima koji su rezultat transfera (izravnog i neizravnog), okružju 

dokaza, mogućim kontaminacijama i degradaciji dokaza itd. 

Početni perimetar mjesta događaja može kasnije u procesu istraživanja biti 

proširen, ako su nađeni dokazi koji traže to proširenje. Uvijek treba odmah pribilježiti 

specijalni „problem“ područja koje se istražuje kao što su npr. zbijeni razmak, kompleksan 

raspored dokaza ili okružje s prolaznim materijalnim dokazima i sl. Uvijek treba opširno 

opisati scenu, fizičke uvjete i uvjete okružja i zadatke službenog osoblja i njihove aktivnosti. 

Uvijek treba adekvatno i pravodobno procijeniti kakvi se zahtjevi postavljaju u 

vezi s prikupljanjem dokaza. Vrijedi pravilo : osiguraj dostupnost dovoljnog broja potrebnih 

stvari ! Treba imati u vidu da je prikupljanje dokaza više od „pakiranja i etiketiranja“. Lako 

pristupačna područja treba obraditi prva. Stvari ne moraju biti onakve kakve se na prvi pogled 

čine i osoblje koje obrađuje kriminalnu scenu mora procijeniti da li se čini da je scena 

promijenjena uslijed micanja ili mijenjanja predmeta i sl. 

Ovisno o vrsti događaja pretraživanje mjesta događaja mora biti metodično i 

izvršeno po specifičnom obrascu. Izbor obrasca može biti diktiran lokacijom, veličinom ili 

uvjetima koji vladaju na sceni. Tipični obrasci su spiralni, po trakama, po kvadratima i sl. 

Stranica 118 od 225



Velik broj scena može zahtijevati standardni pregled.. Obrada unutarnjih prostora scene je 

uvijek ista osim kod utvrđivanja relevantnih točaka i udaljenosti. 

Kada je istraživanje mjesta događaja (pregled) dovršeno, preporučuje se 

konačni (završni) pregled, obzirom na sve aspekte pretrage. Mjesto događaja kao kriminalna 

scena može biti napušteno nakon konačnog pregleda. To mora biti pismeno dokumentirano, 

uključujući vrijeme i datum napuštanja, i tko je napustio mjesto događaja. Treba imati u vidu 

da koji puta profili nekigh specijalista imaju potrebu pristupa sceni prije njenog napuštanja. 

Mjesto događaja ne smije biti napušteno dok svi sudionici u procesu istraživanja ne smatraju 

da je ono korektno i potpuno pretraženo. 

Stranica 119 od 225



7. Izvori informacija 

U toku istraživanja mjesta događaja ovlašteni istražitelj i sudionici u 

istraživanju koriste dva glavna izvora informacija. Prvi izvor je materijalnog karaktera, a čine 

ga tragovi i predmeti u vezi s događajem, isprave (dokumenti) i tehničke snimke. Drugi izvor 

je personalnog karaktera. Riječ je o osobama koje mogu imati različiti status u postupku 

istraživanja. Pošto će u nastavnim izlaganjima biti više riječi o materijalnim izvorima 

informacija, prvenstveno u obliku tragova i predmeta u vezi s događajem, na ovom mjestu biti 

će primarno riječ o personalnim izvorima informacija. Riječ je o osobama koje su uključene 

na određeni način u događaj koji se istražuje. Izjava (iskaz) svake osobe u pravilu sastoji se od 

četiri glavna elementa : (1) psihičkih procesa opažanja, (2) pamćenja i prisjećanja, (3) 

iskazivanja i (4) mišljenja. Svaki iskaz čini jedinstvenu psihološku pojavu. Navedeni psihički 

procesi događaju se povezano. Obzirom na status u postupku može se raditi o svjedocima 

(očevicima i neočevicima), osumnjičenicima/okrivljenicima, oštećenicima/žrtvama i stručnim 

osobama u statusu savjetnika, pomagača i vještaka. 

Danas se smatra da 90 % istražiteljskih zadataka čine : (1) prikupljanje 

informacija iz različitih izvora, (2) sortiranje informacija, (3) probiranje informacija, (4) 

procjena informacija i (5) korištenje informacija. Istražitelj ne može funkcionirati kao 

istražitelj bez informacija (podataka), a informacije ne mogu biti prikupljene bez pomoći 

ljudi, kao personalnih izvora informacija. 

Osobe kao izvori informacija : Osobe koje su aktivno ili pasivno sudjelovale u 

događaju su personalni izvor informacija. U suvremenom svijetu postoji tendencija da se 

pojam „informacija“ učini što sadržajnijim i to u dva pravca : 1. u pravcu da se dobije što više 

informacija i 2. u pravcu da se dobivene informacije učine što korisnijim, vidi A. Makra (67). 

Dobra obaviještenost je pretpostavka svakoj ozbiljnoj djelatnosti tijela postupka. Na toj 

osnovi je izrasla i nova specijalizacija unutar kriminalističke znanosti u vidu informatičke 

kriminalistike (više o tome vidi : James, M. Edgar 47). Traženje obavijesti od građana je 

osiguranje dokaza izjavama u spoznajnom smislu, a pod određenim uvjetima i u procesnom 

smislu. U osnovi sastoji se u pronalaženju osoba i uzimanja izjava od njih na neformalan ili 

formalan način. To je područje eksperimentalne i forenzične psihologije kako upozorava Z. 

Stranica 120 od 225



Roso (126). Prikupljanje obavijesti ne smije se vršiti rutinski, stereotipno i mehanički. 

Uniformnost u postupanju znači zapostavljanje pravila kriminalističke psihologije i taktike, 

jer je svaki čovjek specifikum za sebe. Budući da se na mjestu događaja kada je riječ o 

korištenju osoba kao izvora informacija, primarno koristi tehnika intervjua, nastavno će biti 

više riječi o toj tehnici. Intervju je prilagođena tehnika ispitivanja koja omogućava da se 

bezbolno premoste određene barijere na relaciji ispitivač-ispitanik, a koje su vezane uz uloge 

koje imaju, ispitivač aktivnu a ispitanik pasivnu. Ispitivači u vezi sa sadržajem ovog rada su u 

pravilu djelatnici tijela represije. Oni imaju određene prednosti u toku prikupljanja obavijesti 

od osoba u odnosu na ispitanike. Iako prikupljanje obavijesti na prvi pogled izgleda 

jednostavan proces, ono postavlja brojne probleme. Glavni od njih je okolnost da je riječ o 

interakciji dviju osoba. Osobe (građani) često iz različitih razloga ne žele dati obavještenja ili 

nisu u stanju da se prisjete činjenica od značaja za slučaj i slično. Susrećemo se i s problemom 

dinamike ličnosti i fenomenom potiskivanja percipiranih sadržaja. Nerijetko, kada je riječ o 

određenim sredinama i događajima tehničko znanje građana ili kulturna pozadina mogu 

predstavljati jezičnu barijeru. Nastavno će biti riječi o intervjuu i obavijesnom 

(informativnom) razgovoru s građanima koji su u statusu osumnjičenika. Intervju s 

osumnjičenikom naziva se obavijesni (informativni) razgovor i u pravilu znači razgovor koji 

je planiran, pa makar i ad hoc, i usmjeren određenom cilju, a to je dobivanje određenih 

informacija. U kriminalističkom smislu pravi intervju je oblik prikupljanja obavijesti od 

osoba, pri čemu davatelj informacije nije u statusu osumnjičenika, koga se ispituje u okviru 

tzv. obavijesnog ili informativnog razgovora. Intervju je jedna od važnijih tehnika u mnogim 

profesijama. Svaka profesija ima svoj specijalizirani intervju. Riječ je o karakterističnom 

obliku priopćavanja činjenica i tumačenja tih činjenica. Intervju je elastična tehnika 

prikupljanja obavijesti i primjenjuje se u svakom području na specifičan način. Svaki intervju 

je razgovor, ali svaki razgovor nije intervju, jer on kao razgovor ima svoje posebnosti. Svrha 

dobro planiranog i vođenog intervjua je u tome, da se osobe motiviraju da daju važne 

obavijesti koje su im dostupne, bez opasnosti za svoj ugled i tjelesni integritet. Intervju je 

uvijek dvostrani proces. Voditelj intervjua traži obavijesti, ali istovremeno i sugovorniku daje 

neke obavijesti, verbalno ili neverbalno (govorom) tijela. Kada je riječ o kriminalnim 

događajima ili kaznenim djelima primjenjuju se tehnike kriminalističko-forenzičnih intervjua. 

Takav intervju temelji se na znanstvenim osnovama, za razliku od „običnog“ razgovora, koji 

je također oblik intervjua. Kriminalističko-forenzični intervju karakterizira : (1) točno određen 

cilj razgovora, (2) postojanje plana o vrsti i redoslijedu pitanja koja su unaprijed pripremljena, 

Stranica 121 od 225



i do određenog stupnja precizirana, (3) bilježenje (registracija) odgovora i simptomatske slike 

ispitanika i (4) praktična obučenost za obavljanje intervjua. Uspješni istražitelj mora 

poznavati i shvatiti tehniku intervjuiranja i imati sposobnost procjene psiholoških razloga 

zašto ljudi pristaju na davanje ili odbijanje informacija. Sposobnosti ispitivača (intervjuera) i 

granice njegovog simultanog kapaciteta moraju biti prepoznati. Sposobnost i način na koji se 

provodi interpersonalna komunikacija, mogu znatno utjecati na kakvoću i količinu 

prikupljenih informacija. Intervjuiranje u procesu istraživanja mjesta događaja je u stvari 

konverzacija „licem u lice“ (face to face ) s ciljem dobivanja informacija od pojedinaca koji 

posjeduju znanja o događaju od interesa i njegovim okolnostima. Budući da se priopćene 

percepcije temelje na vlastitim interesima, prioritetima i sklonostima, dobivanje informacija 

od svjedoka nije lagan posao, kao što se čini na prvi pogled. Istražitelj mora biti osjetljiv na 

bilo koji ili sve psihološke utjecaje i motivacijski štetna djelovanja na precepciju svjedoka, a i 

reprodukciju percipiranog. Ranija, kao i nastavna izlaganja odnose se i na forenzičare 

prilikom postupanja u procesu razjašnjavanja nekog događaja, kada faktički imaju status 

istražitelja. 

Na početku intervjua osoba koju treba intervjuirati, mora udovoljiti određenim 

zahtjevima da bi dobila status svjedoka. Mora biti na raspolaganju (prisutna), osim u 

slučajevima kada je riječ o intervjuiranju preko tzv. „linka“, mora biti svjesna svojeg položaja 

u postupku i pažljiva u odnosu na ono što se dogodilo i u vezi čega daje intervju. Prisutnost i 

svjesnost se relativno lako utvrđuju u procesu intervjuiranja, a pažljivost mnogo teže. Ova tri 

elementa su važna za utvrđivanje točnosti svjedokove percepcije. Pri tome važnu ulogu igraju 

motivacija i percepcija. Postoje brojni tipovi svjedoka i svaki ima različitu motivaciju i 

percepciju koje utječu na ogovore tokom intervjua. Motivacija i percepcija mogu se temeljiti 

ili na svijesnom izboru ili na podsvjesnim pobudama. Istražitelj mora naučiti prepoznavati, 

nadvladati i kompenzirati te faktore. Budući da informacije koje pružaju svjedoci moraju biti 

u svjetlu njihove potencijalne vrijednosti u kasnijem postupku, istražitelji moraju procijeniti 

svjedokove kompetencije i kredibilitet. Kompetencija svjedoka znači njegovu osobnu 

kvalifikaciju da svjedoči u postupku. Ona treba biti utvrđena prije davanja iskaza. Svjedokova 

osobna prikladnost, osobito pojavnost, ovisi od okolnosti koje utječu na njegovu zakonsku 

podobnost da učestvuje kao svjedok u postupku, osobito kada je riječ o svjedočenju pod 

prisegom. Treba imati u vidu da svjedokova kompetencija nema veze s vjerodostojnošću 

informacija koje svjedok daje. 

Stranica 122 od 225



Prilikom procjene podobnosti svjedoka istražitelj (i drugi sudionici) među 

brojnim faktorima kako je navedeno treba procijeniti kompetenciju svjedoka ovisno o 

njegovoj starosti, razini inteligencije, duševnom stanju, odnosu s osobama umiješanim u 

slučaj i ostalim karakteristika koje mogu isključiti korištenje svjedoka za davanje iskaza na 

sudu kao što je npr. kriminalna prošlost i slično. Riječ je o svjedokovom tzv. backgroundu 

(pozadini). Oblici odnosa među pojedincima umiješanim u slučaj, mogu također utjecati na 

svjedočenje na sudu u smislu prihvaćanja ili ne prihvaćanja sadržaja svjedočenja kod njegove 

ocjene. Vjerodostojnost svjedoka treba razlikovati od njegove kompetencije tako, što se 

vjerodostojnost temelji na pretpostavci da je svjedok kvalificiran i da će mu biti dopušteno da 

svjedoči. Vjerodostojnost je vezana uz svojstva svjedoka koje izvođenje svjedočenja čini 

prihvatljivim. Vjerodostojnost u navedenom smislu ista je kao vaganje ili vjerovanje. 

Vjerodostojnost svjedoka temelji se na granicama prisutnosti, svjesnosti uloga i pažljivosti u 

procesu intervjuiranja. Istražitelj treba detaljno istražiti sve navedene uvjete. Među pitanjima 

na koje istražitelj mora dobiti zadovoljavajuće odgovore u procjeni vjerodostojnosti svjedoka 

su : (1) da li je svjedok bio pri svijesti i svjestan u vrijeme događaja , (2) da li je bio pod 

utjecajem omamljujućih sredstava (alkohol, droge i slično), da li je bio umoran, neispavan, 

gladan ili previše sit itd. , (3) kako to da se svjedok zatekao u položaju da opaža : vidi, čuje, 

namiriši ili na drugi način opaža , (4) od kuda je svjedok dolazio i kuda je išao (5) što je 

svjedok točno radio u vrijeme opažanja događaja , (6) da li se u to vrijeme događalo nešto što 

je moglo utjecati na svjedokovu pažnju, na pozitivan ili negativan način itd. Uz naprijed 

navedeno treba utvrditi : (1) da li svjedok ima određene predrasude i koje, osobito u odnosu 

na događaj koji je promatrao, (2) da li je sklon prejudiciranju ili ima kakav osobni interes u 

konkretnom slučaju, (3) da li svjedok ima bilo koji tjelesni ili psihički nedostatak koji je 

mogao utjecati na sposobnost promatranja, prisjećanja ili opširnost iskaza npr. da li nosi 

naočale i da li ih je nosio u kritično vrijeme, kakva mu je dioptrija, da li ima problema sa 

sluhom i kakvih itd., (4) koji su objektivni uvjeti vladali na mjestu događaja u vrijeme 

opažanja (vremenske prilike, svjetlost, vidljivost, čujnost itd., (5) kakva je svjedokova 

reputacija kao iskrene osobe i slično. 

Istražitelj ne smije prihvatiti svjedokovo svjedočenje isključivo vođen 

njegovim izgledom (pojavnost). On mora pitati, provjeravati, provjeravati i ponovo 

provjeravati. Istražitelj mora prepoznati i procijeniti učinke psiholoških i emocionalnih 

karakteristika, vanjskih utjecaja i položaj tijela i ponašanje (govor tijela) u smislu utjecaja na 

Stranica 123 od 225



svjedokovu percepciju i pouzdanost informacija koje posjeduje. Kada je riječ o korištenju 

svjedoka očevidaca (tzv. neposredni svjedoci), za identifikaciju osoba postupkom 

prepoznavanja, taj postupak danas se smatra nepouzdanim oblikom izvođenja dokaza, jer 

uzrokuje mnoge greške u postupku u odnosu na druge načine i metode utvrđivanja istine. 

Ljudska percepcija je prevrtljiva i površna. Ljudsko opažanje i memorija su selektivne 

funkcije, a ne točne kopije događaja koji je opažen. Swanson, C. R. i dr. (ibidem) upozoravaju 

da su percepcija i memorija procesi koji utječu na zaključke i sveukupnost osobnih 

sposobnosti, pozadinu, stajališta, motive i vjerovanja, ovisno o okolini (ambijentalni faktor) i 

načinu prisjećanja. 

Svjedocima se obično ne dozvoljava da izraze svoje mišljenje ili da izvlače 

zaključke o predmetu u vezi s kojim svjedoče. Njihova je funkcija u prezentiranju činjenica 

koje poznaju „iz prve ruke“. Treba imati u vidu da je teško opisati nešto što je opaženo bez da 

se u izlaganju ne nalazi i zaključak izvora informacija. 

Prilikom intervjua posebno treba paziti na govor tijela. Riječ je o neverabalnim 

signalima. Tijelo osobe koja laže s ciljem prevare može pokazivati određene psihološke i 

tjelesne promjene. Međutim, te promjene se mogu javiti i zbog urođenog straha zbog 

otkrivanja, ali i kontakta s tijelima represije. Kod osoba koje lažu strah se intenzivira kada 

pitanja teže da se usredotoče na na one detalje koji se istražuju i koji predstavljaju neku 

opasnost za svjedoka. Govor tijela koji indicira laž, teži da postane izrazitiji kada pitanja na 

neki način svjedoka inkriminiraju. Često svjedoci koji varaju i pokušavaju sakriti svoj govor 

tijela i ostaviti utisak nezainteresiranosti, postižu suprotan učinak. Kada se to dogodi govor 

tijela je naglašeniji i lako se može protumačiti kao znak varanja. Neverbalni znakovi govora 

tijela za koje vjerujemo da upućuju da neka osoba vjerojatno laže, uglavnom su netočni. Misli 

se da lažljivca odaje nervoza, „sitno tapkanje“ tj. puno sitnih pokreta rukama i nogama. 

Utvrđeno je da ljudi koji lažu pokreću stopala i noge, te ruke manje nego kad govore istinu, 

jer su koncentrirani na laganje. To tvrde dr. Paul Seager i Sandi Mann psiholozi na britanskom 

sveučilištu „Central Lancashire“ u svojoj knjizi u kojoj opisuju načine prepoznavanja laži ( 

prema Swansonu, C. R. i dr. (ibidem). Po navedenim autorima svi ljudi lažu. Po njima 

pouzdani znaci laganja su : (1) širenje zjenica (ali to se može dogoditi i pod djelovanjem 

nekih droga, ili pada vidljivosti), (2) neugodan izraz lica, (3) stiskanje usnica i slično. 

Nepouzdani znaci laganja bili bi : (1) učestalo treptanje (tik), (2) izbjegavanje pogleda, (3) 

sklopljene oči, (4) dodirivanje lica, (5) pokreti donje čeljusti, (6) pretjerano klimanje glavom, 

Stranica 124 od 225



(7) slijeganje ramenima, (8) krnji ili jako kratki odgovori i slično. Autori smatraju da 

osmijeh i laži nisu povezani. Laganje se ispoljava i u prešučivanju važnih informacija tzv. 

pasivno laganje, davanju manje informacija, namjernom davanju dvosmislenih informacija, 

davanju nevažnih informacija i slično. Treba znati razlikovati emotivne laži vezane uz 

osjećaje, bilo pozitivne bilo negativne. Uočeno je da lažljivci imaju manje tzv. ilustratora npr. 

upiranje prstom. Kada se laže napreže se mozak i prestaje gestikulacija. Što se kumulira više 

znakova laganja, veća je vjerojatnost da neka osoba laže. Kod intervjua (ali i obavijesnog 

razgovora) pouzdanim znacima laganja smatraju se kada : (1) odgovori nisu detaljni, (2) u 

odgovorima nema provjerljivih činjenica, (3) kada odgovor nije uvjerljiv, (4) odgovori nisu 

logični i suvisli, (5) je osoba nesposobna da nešto ispriča drugačijim redoslijedom, (6) se 

javlja učestalo ponavljanje općih riječi i fraza, (7) postoji slaba suradnja u davanju odgovora, 

(8) postoji veći broj negativnih izjava u odgovorima, (9) osoba ne želi priznati zaboravljanje 

događaja, (10) su stanke prije davanja odgovora veće nego inače, (11) su odgovori kraći nego 

inače, (12) je vrijeme provedeno u razgovoru kratko, (13) je govor brži tzv. bujica riječi 

(obično žene) ili peglanje riječi (obično muškarci), (14) kada postoji neslaganje izvora, (15) je 

glas povišen, (16) je glasovna napetost veća itd. Intervjuiranje je istovremeno umijeće i 

vještina koju moraju biti kultivirani i adekvatno prakticirani. Stalno treba imati u vidu 

činjenicu da ljudi reagiraju po vlastitim obrascima. K. Ramsland (ibidem) upozorava na 

slijedeće tipove ponašanja koji mogu signalizirati laganje (varanje). To su : (1) govor s više 

negativnih nego pozitivnih tvrdnji, otklanjanje sumnji od sebe, uopćavanje, povećan posebni 

stil koji upućuje na izmišljanje itd., (2) neprekidan govor, (3) oklijevajući govor i pauze, dugo 

govorenje da se odgovori na pitanje, razmišljanje o tome što odgovoriti (reći), odgovori koji 

se čine predugački ili su irelevantni, kada nema pojave spontanosti, (4) povećanje broja 

slijeganja s ramenima, treptanja očima i nervoznog ponašanja kao što je glađenje dijelova 

tijela npr. brade, (5) povećani pokreti ruku i nogu (motorika), (6) smanjen broj specifičnih 

verbalnih obavijesti i smanjen broj osjetilnih detalja, (7) pojačano disanje, bljedilo ili crvenilo 

lica, zadržavanje daha, uzdisanje, (8) asimetričan, „jadan“ i bojažljiv smijeh, (9) reducirana 

uporaba gesta rukama, nedostatak kretanja glave, (10) povećanje indicija u ponašanju kada je 

povratna veza pozitivna itd. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da je potrebno u svakom slučaju kada je riječ o 

intervjuu izraditi usmeni ili pismeni plan intervjua, ovisno o težini i složenosti slučaja 

(događaja). Elementi plana bili bi : 1. „izrada“ modela ispitanika i utvrđivanje njegovog 

Stranica 125 od 225



statusa u postupku, što sve mora biti prilagođeno konkretnom događaju, 2. utvrđivanje što 

treba dokazati i otkrivanje „jačih“ dokaza, 3. navođenje činjenica koje su već utvrđene, 4. 

navođenje činjenica koje tek treba utvrditi, 5. slaganje jasnije slike o događaju, 6. stalno 

pravljenje rezimea slučaja, 7. potvrđivanje informacija do kojih se došlo u toku intervjua itd. 

Treba pokazati da ispitivač sluša ono što ispitanik govori. Pri tome ne treba 

pretjerivati jer može zvučati neiskreno ili ispitanik to može shvatiti kao da ga se zapravo ne 

sluša. Kod verbalne komunikacije treba shvatiti što je rečeno. Pri tome ulogu igraju : 

šatrovački govor (slang), akcent, jezik, informacije i sl. Treba imati u vidu da verbalna 

komunikacija ne govori čitavu priču. Tek analizom neverbalne komunikacije može se staviti u 

kontekst ono što je rečeno. Istovremeno pisanje zabilješki o sadržaju iskaza ima svojih 

prednosti i nedostataka. Prednost s operativnog stanovišta je u tome, što kasniji sadržaj 

službenih zabilješki je vjerodostojniji. Nedostaci se manifestiraju u tome što dolazi do 

usporavanja prirodnog toka intervjua, što predstavlja prepreku i oduzima vrijeme i slabije se 

prati govor tijela. Pod uvjetima koje pozitivni propisi predviđaju korisno je intervju snimiti 

audio-vizualnim tehničkim sredstavima. 

Kao što se u ovom radu upozorava, na sadržaj iskaza može utjecati dosta 

stvari, npr. predrasude, mišljenja, društveno i kulturno podrijetlo, očekivanja, skorašnja 

iskustva i razgovori itd. o čemu ispitivač i korisnici informacija iz intervjua trebaju stalno 

voditi računa. 

Iz do sada navedenog proizlazi da ispitanika treba upoznati s karakterom 

intervjua i nastojati mentalno „oživjeti“ ispitanika. U fazi prvog slobodnog prisjećanja, 

ispitanika ne treba prekidati, treba koristiti pauze i ne žuriti. Kod drugog slobodnog 

prisjećanja ako je potrebno, treba promijeniti redoslijed prisjećanja. Kod trećeg slobodnog 

prisjećanja treba mijenjati perspektivu uz više pokušaja prisjećanja i davanja novih 

informacija. Uvijek treba razjasniti nejasnoće, provjeriti točnost iskaza i potaknuti daljnje 

prisjećanje. 

U praksi se koriste i pismeni iskazi (izjave) svjedoka. U vezi s tim javljaju se 

određeni nedostaci npr. : 1. prisjećanje ne funkcionira na najbolji način, 2. prisjećanje na 

događaj nije baš jasno, 3. može doći do zaboravljanja stvari pohranjenih u memoriji, 4. 

ispitanika se ne može voditi na mjesto događaja itd. 

Stranica 126 od 225



Kada je riječ o spoznajnom pristupu treba upoznati ispitanika sa slučajem na 

nesugestibilan način. Sve treba psihički oživjeti, reći sve i ništa ne mijenjati. Treba imati u 

vidu da ono što ispitanici smatraju da je nevažno i da nije vrijedno spomena mogu biti 

informacije od vitalne važnosti.. Treba raditi marljivo, ne prekidati iskaz i ne žuriti se. Treba 

dozvoliti pauze, ako to može pomoći osobi da se sjeti više činjenica. Slobodno prisjećanje 

daje informacije koje su redovno točne. Informacije dobivene postavljanjem pitanja su 

redovito manje točne. 

Stranica 127 od 225



8. Tehnike obavijesnog (informativnog) razgovora 

Tehnike obavijesnog (informativnog) razgovora s osumnjičenikom biti će 

detaljnije elaborirane u nastavnim izlaganjima. Ukratko to bi bilo : predstavljanje ispitivača i 

ukazivanje na ulogu sadržaja iskaza na razjašnjavanje konkretnog slučaja. Nakon toga prelazi 

se na traženje iskaza tj. pristanak ispitanika na iskazivanje. Iskaz u početku mora imati 

spontani karakter. Presumptivnog osumnjičenika mora se pitati od kuda mu je poznato ono o 

čemu iskazuje tzv. causa scientiae (lat. osnova ili uzrok znanja). Postavljanje tog pitanja u 

našem kaznenom pravu je obvezatno. Ono obično glasi : „Navedite, molim vas, od kuda vam 

je poznato ono o čemu svjedočite ili ste svjedočili „. Uvijek treba provjeriti objektivnu 

mogućnost da je ispitanik mogao nešto opaziti. Pojam „opaziti“ odnosi se na opažanje svim 

osjetilima. Treba voditi računa o mogućim prazninama u percepciji. Postoji niz elemenata 

tehnike ispitivanja osoba o kojima u ovom radu neće biti riječi.. 

Kada je riječ o planiranju obavijesnog razgovora s osumnjičenikom, plan mora 

biti dobro osmišljen i fleksibilan. Već u toku pripreme obavijesnog razgovora treba razmotriti 

mogućnost da osumnjičenik samo šuti, odgovara na odabrana pitanja, totalno negira navode, 

govori laži, govori istinu, govori bez prestanka itd. Pravilna priprema obavijesnog razgovora 

sprječava njegovu slabu izvedbu. Treba razmotriti što treba dokazati i moguću obranu. U 

težim i složenijim slučajevima treba napraviti „listu razvoja događaja“. Mnogo je informacija 

o kojima treba razmisliti prije započinjanja obavijesnog razgovora. 

Osnovni cilj obavijesnog razgovora je dobiti što više informacija. Uobičajena 

učtivost je poželjna. Treba se odnositi prema ljudima onako kako bismo željeli da se oni 

odnose prema nama. Treba izbjegavati sukobe. Ukoliko postoji neka prepreka između 

ispitivača i osumnjičenika, mogu se javiti veće poteškoće. Prepreke treba ukloniti, a ne 

stvarati. Treba imati u vidu da je prvi susret vrlo važan itd. 

Bennet, W.W. i Hess, K. M. ((10) ističu, da se taktički i vremenski pravilnom 

komunikcijom među osobama može osigurati prikupljanje relevantnih informacija i to što je 

prije moguće nakon događaja. Traži se obzirnost i prijateljska nastrojenost, korištenje 

prijatnog ambijenta i elminacija fizičkih barijera (što često nije moguće, osobito na otvorenim 

prostorima), poticanje i ohrabrivanje konverzacija, povremeno postavljanje jednostavnih 

Stranica 128 od 225



pitanja, pažljivo slušanje i promatranje itd. Za svaki intervju se treba pripremiti koliko to 

okolnosti dopuštaju (vrijeme, posjedovanje informacija i sl.). Informacije treba prikupiti što je 

prije moguće nakon događaja. Kašnjenje može imati za posljedicu da se ispitanik ne može 

sjetiti nekih važnih pojedinosti i detalja. Uvijek treba uzimati u obzir osjećaje ispitanika. 

Ispitanici obzirom na ono što se dogodilo mogu biti emocionalno potreseni i odsutni duhom. 

Ispitaniku treba omogućiti da se smiri prije nego mu se postave pitanja. U praksi je potvrđeno 

kada emocije rastu, memorija i prisjećanje se smanjuju. S ispitanicima treba biti ljubazan (ali 

ne servilan) i pokušati uspostaviti odgovarajući odnos (transfer) prije postavljanja pitanja. 

Treba koristiti ime ispitanika i gledati ga dok se postavljaju pitanja. Kada je potrebno treba 

reagirati na odgovore. Prostor za razgovor treba koristi na privatan, a ne službeni način. Treba 

ukloniti sve, ako je moguće, što zbunjuje i odvlači pažnju ili može poslužiti za napad ili 

samoozljeđivanje, tako da ispitanik može pokloniti punu pažnju pitanjima koja su mu 

postavljena. Uočeno je da razgovor preko „deska“ ili računala ili kroz prozor na automobilu i 

slično ne ohrabruje konverzaciju. Treba ohrabriti konverzaciju svođenjem govora ispitivača 

na minimum (do 5% vremena), koristiti otvorena i razumljiva pitanja, treba izbjegavati pitanja 

koja traže odgovor s „da“ ili „ne“, izbjegavati duge pauze (pauze u razgovoru ne smiju biti 

neugodne), treba voditi računa da ispitanik treba vremena da razmisli i sredi svoje misli (neki 

više, a neki manje). Ispitaniku treba dati vremena koliko mu treba, osim kada odugovlači 

razgovor namjerno. Bolje je ispitivati sjedeći nego stojeći, jer se ispitanik osjeća udobnije i s 

više volje se angažira u konverzaciji itd. Treba postavljati jednostavna pitanja, ne koristiti 

službenu terminologiju kod postavljanja pitanja, osim ako je to nužno. Govor treba prilagoditi 

govoru ispitanika. Treba koristiti izravan i jednostavan govor. Treba postavljati pravodobno 

jedno pitanje, a ne više. Treba omogućiti ispitaniku da odgovori potpuno na postavljeno 

pitanje prije postavljanja slijedećeg pitanja. Pozorno treba slušati što i kako ispitanik govori. 

Treba pripaziti na indikatore napetosti (tenzije), nervoze, iznenađenja, zbunjenosti, ljutnje, 

straha ili krivnje i slično. 

Navedeni autori upozoravaju na određene barijere u komunikaciji. Ljudi često 

imaju brojne razloge zašto ne žele odgovoriti na određena pitanja i premda ti razlozi često 

nemaju logičke temelje, mogu biti opće barijere u komunikaciji. Najčešće barijere u 

komunikaciji su : (1) urođeni stavovi i predrasude, (2) strah, (3) ljutnja, (4) neprijateljstvo, (5) 

samoodržanje i slično. Predrasude se mogu odnositi na rasu osobe, njena uvjerenja i 

vjerovanja, religiju, stupanj obrazovanja, ekonomski status, odgoj i sl. Strah je posebna 

Stranica 129 od 225



barijera. Tako se neki svjedoci boje osvete. Bennet, W. W. i Hess, K. M. (10) smatraju da 

uspješan ispitivač mora biti prilagodljiv, samokontroliran, strpljiv, pun povjerenja, 

optimističan, osječajan prema pravima pojedinaca i slično. 

Ispitivači moraju biti prilagodljivi situaciji. Njihova kultura i obrazovna 

pozadina i iskustvo utječu na njihovu sposobnost da razumiju ljude iz svog područja života, 

da se susretnu s nizom različitih osoba i prilagode njihovoj osobnosti i životnom stilu. 

Ispitivači moraju koristiti samokontrolu i strpljivost da motiviraju ljude da govore. Trebaju 

biti suosjećajni (simpatetični) i neuključeni u slučaj (objektivnost), čekati odgovore strpljivo 

dok vode konverzaciji i istražuju činjenice Ako se nekog oslovljava imenom, time se ne gubi 

na vlastitom profesionalizmu Ispitivač treba pokazati da vlada situacijom (rukovodi) i da već 

zna mnoge odgovore i samo želi potvdu. Ako se razgovor udalji od teme treba kontrolirati 

diskusiju i vratiti se na temu. Ispitivač treba biti objektivan. To znači gledati na događaj u 

pravom odnosu u vezi s onim što se traži. Treba izbjegavati donošenje zaključaka unaprijed o 

slučaju. Treba biti osjetljiv na ljudska prava. Treba uspostaviti ravnotežu između prava drugih 

i prava društva. Treba imati u vidu da mnogi građani žele ostati izvan problema drugih ljudi. 

Treba koristiti razum i strpljivost da se prebrodi otpor i da se ispitanik uključi u slučaj itd. 

8.1 Istražitelji i aktivni sudionici u istraživanju kao svjedoci : 

Istražitelji i aktivni sudionici u istraživanju mogu se javiti u ulozi svjedoka na 

sudu u vezi s izvođenjem dokaza. Riječ je o predočavanju znanja iz prve ruke. Sudu treba 

predočiti utvrđenja prilikom istraživanja mjesta događaja na način, da sud shvati redoslijed 

događanja i njegov značaj. Istražitelji i sudionici u istraživanju mjesta događaja ne smiju 

ponuditi osobne zaključke, osim ako se to od njih traži. Trebaju vladati određenim vještinama 

i poznavati pravila dokazivanja, posebno onih vezanih uz dopustivost i relevantnost postupka 

prikupljanja dokaza. Da bi svjedoci generalno shvatili svoju ulogu u sudnici moraju razumjeti 

ulogu drugih sudionika u postupku, kao i funkciju suda i državnog odvjetništva. Sve to treba 

promatrati kroz prizmu da je tijelo represije, osobito sud dužan „vagnuti“ prezentirane 

činjenice dajući određenu težinu i kredibilitet svjedocima i njihovom svjedočenju, kao i 

iskazu osumnjičenika (okrivljenika, optuženika). Treba imati u vidu da aktivni sudionici u 

Stranica 130 od 225



istraživanju mjesta događaja kao svjedoci na sudu, nemaju veći kredibilitet od drugih 

svjedoka. Oni imaju jednaku odgovornost pri prezentaciji, nazočnosti, držanju i sadržaju 

svjedočenja. Kredibilitet istražitelja i sudionika u postupku u odnosu na druge građane kao 

svjedoka u osnovi leži u tome, što prvo navedeni rade na kriminalnim slučajevima i imaju 

iskustvo u postupku svjedočenja na sudu. Međutim frekvencija, sličnosti i vrijeme proteklo 

između istraživanja slučajeva i pojave na sudu mogu predstavljati teškoće u procesu 

svjedočenja. Uspješno svjedočenje istražitelja i sudionika procesa istraživanja ovisi o 

adekvatnoj pripremi za svjedočenje, poznavanju procesa suđenja i pravila o izvođenju dokaza 

na sudu i kako sud razmišlja i reagira, kao i od odgovarajuće vanjštine i držanja u vrijeme 

suđenja.. Prilikom pripremanja za svjedočenje ovlaštena službena osoba koja je sudjelovala u 

istraživanju događaja mora staviti težište na činjenice koje dokazuju da je istraživanje 

provedeno na profesionalan način, da su sva pravila postupanja striktno slijeđena, da se radilo 

o pravilnom rukovođenju i da su svi kriminalističko pravni i forenzični putevi pravilno 

korišteni. Treba pripremiti potpune i točne informacije o osiguranim dokazima. Prije 

pojavljivanja na sudu treba izučiti spis, kako bi se osvježila memorija. Sud o prikupljanju 

dokaza želi znati : (1) tko je pronašao dokaz, (2) kada i kako je nađen, (3) kako je izgledao 

(stanje), (4) gdje je nađen i koji su njegovi odnosi (suodnosi) s drugim objektima, (5) gdje je 

dokaz čuvan i pod kakvim uvjetima do njegove prezentacije na sudu itd. 

8.2 Elementi tehnike prikupljanja obavijesti od osoba 

Sadržaj ovog podnaslova je u stvari rekapitulacija ranijih izlaganja uz unošenje 

drugih relevantnih činjenica. Važan je način pristupa i predstavljanja ispitivača. Osobi koja je 

izvor informacija treba ukazati na njezinu ulogu u prikupljanju informacija. Nakon toga od 

osobe treba na ne previše služben način zatražiti da navede sve što zna o slučaju što je 

neposredno opažala, prije, u toku i neposredno nakon događaja, ali i ono što je čula u vezi s 

događajem (transformacija svjedoka očevica u svjedoka po čuvenju). Riječ je o globalnom, 

spontanom iskazu, dakle bez prekidanja, osim kada je to nužno. Kako je ranije navedeno, 

osobu uvijek treba pitati od kuda joj je poznato ono o čemu iskazuje tzv. causa scientiae i 

tražiti da pokaže mjesto ili mjesta s kojih je opažala i u kakvom položaju se nalazila (stajala, 

čučala, ležala i sl.), kada je to relevantno. Treba imati u vidu da se termin „opažati“ ne odnosi 

Stranica 131 od 225



samo na opažanje osjetilom vida, nego svim osjetilima. Bitno je utvrditi kako je osoba 

spoznala određeni sadržaj. Treba pokušati utvrditi i s kojim oblikom pažnje je osoba zapažala 

događaj u vezi kojeg daje iskaz. Kada je riječ o postavljanju pitanja treba ih postavljati od 

općih prema izravnim (posebnim), pri čemu treba uzimati u obzir da izravna pitanja imaju 

uvijek veći ili manji sugestibilni karakter. Osobe treba koji puta stimulirati da iskazuju. 

Nekim osobama treba pobuditi prisjećanje asocijativnim ili rekonstrukcijskim metodama 

(vođenje na mjesto događaja) i slično. Ako se osoba ne može sjetiti nekih detalja ne treba 

bezuvjetno inzistirati na prisjećanju. Inzistiranje na odgovorima može rezultirati 

popunjavanjem praznina u sjećanju izmišljenim sadržajima. 

Iz naprijed navedenog vidljivo je da je prikupljanje obavijesti od osoba vještina 

koja se temelji na poznavanju znanstvene osnove procesa percepcije, apercepcije, 

memoriranja i prisjećanja (reprodukcije). Kada se ona poznaje postupak prikupljanja 

obavijesti ne smije se svesti na mehaničko postavljanje pitanja. Kada se ispitanik nečega ne 

može sjetiti uopće ili u pojedinostima, treba pronaći odgovarajući „ključ za prisjećanje“. 

Ispitanika treba ohrabriti da se pokuša sjetiti, da intenzivno razmišlja što je u vrijeme spornog 

događaja radio i mislio. Koji puta će trebati promijeniti perspektivu prisjećanja, npr. 

preformulacijom pitanja ili redoslijeda postavljanja. Uvijek treba postavljati pitanja koja su 

diktirana sadržajem iskaza osobe. Treba uzeti u obzir da prisjećanje traži koncentraciju. Zato 

ambijent u kojem se obavlja razgovor, treba biti što je više moguće udoban. Na otvorenim 

prostorima teško je udovoljiti ovom zahtjevu. Treba se kloniti kapcioznih pitanja, čistih 

pitanja s pretpostavkom i „najopasnijih“ sugestivnih pitanja. 

Treba se služiti kognitivnom tehnikom ispitivanja. Na prvi pogled ova tehnika 

se čini jednostavnom i ne izgleda značajna ili osobito korisna. Međutim, četiri opće metode za 

preispitivanje memorije ispitanika korištene zajedno s nekoliko specifičnih tehnika, postaju 

snažno sredstvo za dobivanje potpune i točne slike o spornom događaju koji se ponovno 

oživljava. Ove četiri tehnike koje se koriste za „izvlačenje“ informacija od ispitanika mu se 

objašnjavaju prije njihove upotrebe i one su tako oblikovane da omogućavaju ispitaniku 

prisjećanje i njegovo poboljšanje iz nekoliko različitih pristupa. Prva tehnika sastoji se u tome 

da se od ispitanika traži da rekonstruira opće okolnosti koje su okruživale događaj. Od 

ispitanika se traži da razmišlja i da se prisjeti kako je izgledalo okružje na mjestu događaja. 

Ispitanika treba pitati i kako se osjećao u vrijeme događaja i kako je reagirao na njega. Svrha 

ovog načina ispitivanja je „vraćanje“ ispitanika na mjesto događaja u mislima tzv. misaona 

Stranica 132 od 225



rekonstrukcija. Druga tehnika sastoji se u tome da istražitelj-ispitivač traži od ispitanika da 

iskaže o svemu čega se prisjetio o događaju i svih okružujućih okolnosti. Objašnjava 

ispitaniku da neke osobe ne govore o nekim podacima, misleći da oni nisu relevantni za 

slučaj. Od ispitanika se traži da ne redigira niti jednu informaciju, niti da ih vrednuje 

(izvođenje vrednovanja). Treća tehnika sastoji se u tome da se od ispitanika traži da se prisjeti 

događaja različitim redoslijedom npr. da iskazuje o onome što ga se najviše dojmilo itd. 

Polaženje s različitih točaka prisiljava ispitanika da se prisjeti događaja kako se stvarno 

dogodio. Četvrta tehnika sastoji se u tome da se ispitaniku mijenjaju perspektive prisjećanja. 

Od ispitanika se traži da gleda na događaj s različitih motrišta ili da se stavi u položaj neke 

osobe koja je bila prisutna (empatija) ili da opiše događaj s gledišta te druge osobe. Rečeno 

predstavlja kognitivni intervju ili obavijesni razgovor ovisno o statusu ispitanika (svjedok ili 

osumnjičenik). Iz navedenog vidljivo je da je riječ o posebnoj tehnici vođenja razgovora koja 

se koristi u cilju dobivanja što potpunijeg i točnijeg iskaza. Provodi se na slijedeći način : (1) 

reproduciranje događaja treba vršiti, ako je to moguće, pod što približnijim uvjetima pod 

kojima je vršeno opažanje. Najbolje je ako se to radi na mjestu na kojem je ispitanik stajao i 

promatrao događaj, jer tada ulogu igraju asocijativni i rekoknstrukcijski momenti. Restitucija 

objektivnih i subjektivnih uvjeta može se izvoditi umjesto vraćanja na mjesto događaja i 

zamišljanjem istih, a koji puta i virtualno. Pri tome posebnu ulogu igraju tehničke registracije 

(snimci), (2) treba imati u vidu da zapamćeni sadržaj nema sjedinjujuće reprodukcije 

originalnog događaja, već kompleksnog skupa mnogih obilježja. Obzirom da ta obilježja nisu 

uvijek u jednakoj mjeri dostupna, iskaz će se u dijelu sastojati i iz nepotpunih i naizgled 

navežanih informacija. Poticanje ispitanika da smanji subjektivan pristup i reproducira što 

veći broj informacija rezultira povećanjem ukupne količine korisnih informacija. Cilj je ovog 

razgovora navesti ispitanika da što manje odlučuje on što je važno ili nevažno za konkretni 

događaj. 

Traži se logički redoslijed pitanja koji se odnosi na različite probleme ili 

različite načine pristupa istom problemu tzv. pristupi s različitih strana, kako bi se imao 

cjelovit uvid u problem. Logička strategija pitanja mora imati u vidu logiku sugovornika. To 

znači da mu mora olakšati da na što prirodniji način slijedi svoj tok misli, idući od jednog do 

drugog pitanja. Ta strategija omogućava razvijanje misaonih okvira kroz koje ispitivač vodi 

sugovornika, kako bi se bolje sagledala struktura i širina obavijesti koje sugovornik daje. 

Logički slijed pitanja omogućava istraživanje : 1. razine obaviještenosti, 2. intenziteta nekog 

Stranica 133 od 225



stava, 3. osobnu angažiranost, 4. tendencije mišljenja, 5. dosljednost itd. Tokom priprema i u 

samom razgovoru ispitivač vodeći računa o logičkoj strategiji pitanja, kako je navedeno, mora 

uzimati u obzir logiku sugovornika. To znači da mu mora olakšati da na što prirodniji način 

slijedi tok misli, idući od jednog do drugog pitanja. Raspored i sadržaj pitanja ne smije biti 

slučajan, već mora odgovarati načinu kako se analizira predmet razgovora. Bez obzira na 

oblik formuliranja pitanja, ispitivač odlučuje kojim redom će rasporediti pitanja držeći se 

njihovog stupnja općenitosti ili specifičnosti kao kriterija. Važnu ulogu igra i psihološki 

redoslijed pitanja. On vodi prvenstveno računa o načinu uspostavljanja kontakta sa 

sugovornikom i o tome kako će se sugovornik ponašati u odnosu na sadržaj pitanja. Postoji 

nekoliko važnih momenata iz psihološkog redoslijeda postavljanja pitanja : (1) početna ili 

pristupna pitanja trebaju po mogućnosti biti neutralna, ali takva da izazovu interes 

sugovornika. Ne smiju biti na početku sporna da ne izazovu oprez, kolebanje i zbunjenost. 

Sporna pitanja ne treba postavljati odmah na početku razgovora. Neki autori preporučuju 

uporabu tzv. pristupnih pitanja, (2) neposredan pristup uz pomoć „informativnih pitanja“, 

kada se voditelj razgovora obraća sugovorniku kao osobi koja će ga obavijestiti o nekom 

događaju, svom mišljenju, iskustvu i slično. Takva pitanja moraju imati neutralno obilježje i 

ne smiju izazivati otpor prilikom odgovaranja na njih, a da istovremeno dopuštaju da se dođe 

do značajnih podataka o samom problemu i intervjuiranoj osobi. (3) Posredan pristup 

zastupljen je pomoću „traženja savjeta“. Ovakva pitanja podobna su i za pridobivanje 

sugovornika za suradnju. U nekim slučajevima može se ići na „objašnjavajuća“ pitanja, 

kojima se sugovornik najprije obavještava o nekoj situaciji, pa se onda postavljaju pitanja što 

o tome misli. Psihološki redoslijed pitanja treba se držati didaktičkog načela od lakog prema 

težem, odnosno općeg prema posebnom. U slučaju pojave umora kod sugovornika koji se 

javlja već nakon jednog sata razgovora, umjesto pauze mogu se ubaciti neka lakša pitanja koja 

zahtijevaju manju koncentraciju. Teška pitanja ne smiju se postavljati na početku razgovora. 

Najbolje ih je postavljati u sredini razgovora. Ne treba zbunjivati sugovornika pitanjima 

koima ga se dovodi u neprijatan položaj. Ispitivač treba biti suptilan u postavljanju pitanja i 

otklanjanju pojave nelagodnosti kod svog sugovornika. Treba smanjiti na minimum teškoće 

pri prelasku s jedne skupine pitanja na drugu. Tu je od velike pomoći zetetika vještina da se 

pomoću vještog postavljanja pitanja dođe do istine. Zovu je i Sokratova metoda. 

U praksi na mjestu događaja često se provodi tzv. sistematski intervju. To je 

jednostavniji oblik intervjua i zato najslabiji, koji se malo razlikuje od običnog razgovora. 

Stranica 134 od 225



Kod njega nema plana postavljanja pitanja, niti su pitanja unaprijed fiksirana. Postoji samo 

cilj razgovora. Za ovu vrstu intervjua ne treba priprema, to je rutinski razgovor. Neovisno o 

kom tipu intervjua je riječ uspješni istražitelj mora poznavati i shvatiti tehniku intervjuiranja i 

imati sposobnost procjene psiholoških razloga zašto ljudi pristaju ili odbijaju davanje 

informacija. Sposobnosti ispitivača i granice njegovog simultanog kapaciteta moraju biti 

prepoznati. Sposobnost i način na koji se provodi interpersonalna komunikacija kod intervjua 

znatno utječu na kvalitetu i količinu prikupljenih informacija. Uvijek treba imati u vidu, kako 

je ranijenavedeno, da se priopćene percepcije temelje na vlastitim interesima, prioritetima i 

sklonostima. Dobivanje informacija od osoba nije lagan posao. Istražitelji moraju uvijek biti 

osjetljivi na bilo koji ili sve psihološke utjecaje i motivacijski štetna djelovanja na percepciju i 

apercepciju svjedoka/osumnjičenika. 

8.3 Plan intervjua i obavijesnog razgovora 

Plan intervjua i obavijesnog razgovora radi se na temelju raspoloživih 

podataka o slučaju, ličnosti ispitivača i ostalih elemenata važnih za uspjeh razgovora. 

Unaprijed pripremljen plan s mnoštvom rubrika, listova i ostalih elemenata važnih za uspjeh 

može više biti smetnja, nego pomoć u razgovoru. Razgovor je dinamična pojava i ne može se 

točno predvidjeti u kom pravcu će se razvijati. Svaki plan treba sadržavati sva ona pitanja u 

vezi s činjenicama koje treba obavezno razjasniti. Tom popisu treba dodati pitanja za koja se 

pretpostavlja da će se javiti u toku razgovora. Plan je posljednji dio priprema za ispitivanje. 

Temelj plana trebaju biti „zlatna“ pitanja kriminalistike. U planu treba ići postupno, korak po 

korak, od poznatog prema nepoznatom. Treba odrediti pravilnu polazišnu točku i ono što se 

želi utvrditi i dokazati ispitivanjem, te da li su predviđene mjere i radnje i njihov redoslijed 

prikladni za to. Uvijek treba polaziti od neosporno utvrđenih činjenica, privatne i društvene 

sredine ispitanika, njegovih životnih i stambenih prilika, profesionalne sredine itd., dakle, od 

socijalne anamneze ispitanika. Ako se ispitivač ne pridržava načela postupnog saznanja istine, 

dolazi do preskakanja u pronalaženju činjenica i razmišljanju o njima, što dovodi do zabluda. 

Smatra se da bi plan ispitivanja trebao sadržavati : (1) popis okolnosti koje treba razjasniti 

Stranica 135 od 225



ispitivanjem i oblikovanje pitanja s tim ciljem, te evntualno redoslijed pitanja. Pri tome treba 

uvijek imati u vidu da je ispitivanje živ i gibak proces, da se plan ispitivanja „u hodu“ mijenja 

i nadopunjuje. Plan nije anketa i ispitivanje se ne iscrpljuje u davanju odgovora na tu anketu. 

Taktička situacija će diktirati niz nepredvidivih pitanja u procesu ispitivanja, bilo da je takvu 

situaciju stvorio ispitivač, bilo da ju je nametnuo ispitanik, (2) predviđeni okvirni redoslijed 

pitanja i u kom vremenskom intervalu treba pristupiti razjašnjavanju različitih okonlosti, 

dakle u kom trenutku i kojim redom postaviti određeno pitanje, (3) predviđanje tzv. vanjskih 

elemenata ispitivanja kao što su : dan, sat, gdje će ispitanik čekati do početka ispitivanja, na 

kom mjestu će se ispitivanje održati itd., (4) prioritete itd. 

8.4 Obavijesni (informativni) razgovor 

Obavijesni (informativni) razgovor o kojem je bilo riječi ranije, je neformalni razgovor i 

oblik procesa komunikacije s osumnjičenikom. To je česta djelatnost tijela represije, primarno 

policije. Ona je vrlo teška i u pravilu vezana uz osobu osumnjičenika. Taj razgovor je uvijek 

više ili manje proces rekonstrukcije. Predmet razgovora su događaji koji su se dogodili u 

prošlosti. Ispitanik se prošlih događaja zbog zakona ljudske psihe ne može prisjećati potpuno i 

objektivno. Zbog „blijeđenja“ sjećanja, neutralizacije, potiskivanja, racionalizacije, 

premještanja, miješanja s drugim događajima, ono što je opaženo i zapamćeno često se ne 

može uopće reproducirati ili se može reproducirati tek uz pomoć voditelja razgovora i drugih 

stručnih osoba. Osoba koja daje iskaz često ne može razlikovati počiva li on na zapaženom i 

sjećanju ili možda na sugestiji, stavu, vjerovanju ili logici. Kroz obavijesni razgovor kao i 

kroz intervju provlači se, pored ostalog i psihički proces selekcije. Sve što osoba izjavljuje o 

opaženom događaju i drugim činjenicama nije uvijek relevantno za postupak. Važne 

pojedinosti mogu biti nesvjesno potisnute, a nevažno naglašeno i istaknuto. Zato voditelj 

razgovora mora poznavati određene psihološke mehanizme, ličnost ispitanika i sve relevantne 

okolnosti događaja. 

U dijalogu koji se zove obavijesni razgovor dvije strane, ispitivač i ispitanik, 

nisu u ravnopravnom položaju. Iza ispitivača stoji autoritet države s njenim zakonima, 

represivnim aparatom, što stvara nelagodu i anksioznost, nedefinirani strah čak i kod osoba 

Stranica 136 od 225



koje nisu počinile neki prijestup. Zato se može reći da je obavijesni razgovor oblik prisilne 

komunikacije. Pravilno i učinkovito vođenje obavijesnog razgovora, kao i intervjua s 

građanima zahtijeva znanja i vještine. Obično se provodi u službenim prostorijama, ali se 

može provoditi i na drugim mjestima. Tokom obavijesnog razgovora ispitanik je u izrazito 

podređenom položaju i u stanju unutarnje napetosti. Tu napetost, ispitivač iz različitih razloga 

i na različite načine nastoji još više potencirati. Ispitanik se nalazi u stanju svojevrsne obrane i 

teško se može govoriti o njegovom surađivanju i samoinicijativi, kao kod intervjua. On nema 

ni moralne obveze govoriti istinu, a u razgovoru sudjeluje koliko je prisiljen argumentacijom 

ispitivača, odnosno težinom dokaza. Tako mnogi relevantni detalji događaja ostaju nepoznati, 

pa je teško dobiti cjelovitu informaciju o događaju i sudionicima. Zbog navedenog se koji 

puta tehnikom intervjua dobije cjelovitija slika o događaju, jer se intervju odvija u prirodnoj 

atmosferi, a obavijesni razgovor u atmosferi službenog odnosa, i u pravilu u službenim 

prostorijama tijela postupka. Ispitanik zna da se njegov iskaz bilježi i to kod njega stvara 

određenu psihičku napetost. Takva napetost je prisutna i na strani ispitivača. Tako ispada da je 

napetost glavna karakteristika ove komunikacije. Iskusan ispitivač izbjegava situacije u 

kojima se razgovor pretvara u psihološki dvoboj s ispitanikom i to s jedinim ciljem da se od 

njega pod svaku cijenu dobiju tražene obavijesti ili priznanje u vezi s događajem. Ispitivač 

nije ograničen strogom formom što mu omogućava fleksibilnije taktičke pristupe, ovisno o 

ličnosti ispitanika i modalitetima događaja. 

Obavijesni razgovor pruža određenu psihološku prednost ispitivaču. Kod 

obavijesnog razgovora se često može iskoristiti učinak iznenađenja, jer je obrana 

osumnjičenika neizgrađena i neutvrđena. Razgovor treba voditi tako, da se poštuju propisi o 

psihofizičkom integritetu ispitanika i etička pravila profesije. Ne postoje sigurni taktički 

recepti za provođenje obavijesnog razgovora, jer razgovori variraju od slučaja do slučaja. 

Treba postupati po planu i odabrati pravilnu strategiju ispitivanja. Najčešće se koriste logički 

argumenti i emocionalni pristup. Koji puta je dopušteno korisiti se taktičkim varkama 

(trikovima) kako bi se onemogućila i razbila obrambena strategija zavaravanja kojom se služi 

ispitanik. Varke moraju biti takve da ne uvedu u kažnjivu zonu nevine osobe. 

Uočeno je u praksi da u svakoj neočekivanoj situaciji, a osobito kada je 

prisutan strah i trauma su navodi svjedoka očevidaca notorno netočni. Zbog navedenog, ali i 

inače mnoga istraživanja ukazuju da su svedoci stvarno siromašan izvor informacija. Mnogi 

ljudi koji su vidjeli isti događaj prikazati će ga različite načine. Pri tome pogrešna memorija 

Stranica 137 od 225



smatra se autentičnom, realnom i teško ju je pokolebati. Postoje brojni slučajevi u kojima je 

svjedok očevidac „smjestio“ neku osobu na mjesto zločina. Jedine osobe koje stvarno znaju 

što se dogodilo su sudionici u događaju. Međutim, ako je riječ o žrtvama trauma može 

uzrokovati da se one ne prisjete važnih detalja. Forenzični psiholozi su utvrdili da nema 

korelacije između pouzdanosti nečije memorije i njene točnosti. 

8.5 Zablude kod iskaza osoba, koje su od interesa za materiju 

istraživanja mjesta događaja : 

U osnovi te zablude nastaju : 

1. zamjenjivanjem jednog predmeta, osobe, mjesta, radnje, obrambenog pokreta 

napadačkim i slično. 

2. zamjenom (potpunom ili djelomičnom) imena. jednog predmeta ili neke osobe u 

njihovim svojstvima, jednog mjesta ili jedne radnje s njihovim modalitetima, jedne 

rečenice u njenim izrazima i sl. 

3. premještanjem. Stavljanje jednog predmeta, osobe ili nekog stvarnog položaja na 

mjesto drugog isto tako stvarnog, prelaženje od jedne kakvoće predmeta ili osoba na 

drugu ili pripisivanje neke radnje ili riječi nekoj drugoj osobi. 

4. spajanjem ili zbrkom. Riječ je o miješanju većeg broja predmeta, osoba, mjesta, 

njihovih svojstava, načina djelovanja ili uporabljenih riječi i sl. 

5. razlučivanjem. Riječ je o rastavljanju jednog predmeta ili osobe i sl. na više dijelova 

ili elemenata 

6. izostavljanjem. Riječ je o „ukidanju“ stvarnih predmeta ili osoba ili njihovih 

svojstava, tako da dolazi do izmjene cjeline. Riječ je o zaboravu kojeg osoba nije 

svjesna. 

7. dodavanjem npr. mjestu događaja jedne osobe ili predmeta koji se tu nisu nalazili, ili 

pripisivanje jednom predmetu ili osobi svojstava koja nisu imali, radnje nekoj osobi 

koju nije izvršila, riječi koje nije izgovorila. 

Stranica 138 od 225



8. izmišljanjem. Može se raditi o izmišljanju cijele priče ili jednog dijela. Ova zabluda 

kvari cjelinu ili znatan dio iskaza, a ne pojedinosti ili manje-više elemente. 

9. pogrešnim razumijevanjem. To je pogrešno shvaćanje prizora ili pogrešno tumačenje 

određenog dijela. Ovaj oblik zablude dovodi do „zablude tumačenja“. Ta zabluda 

zauzima mjesto između „izmišljanja“ i „obmane“. 

10. u vezi s ocjenom osobine ili količine. To je pogrešna ocjena jedne osobine do koje se 

ne dolazi bez izvjesnog tumačenja npr. glede fizionomije, godina starosti, govora i sl. 

ili netočno procjenjivanje u smislu potcjenjivanja ili precjenjivanja jedne količine koju 

treba mjeriti ili brojati, kao što su : rastojanje, dimenzije, visina, brzina, broj itd. 

Uzroci zabluda mogu biti i izmišljanja, priviđanja (koje je neovisno od volje), pogrešna 

tumačenja itd. 

Vrijednost svjedoka u smislu njegove sposobnosti da da dobar iskaz ovisi o brojnim 

gledištima. S moralnog gledišta tu spadaju navike poštenja i iskrenosti. Sposobnosti s 

intelektualnog gledišta ovise o dobi, sklonostima, stanju osjetila, spolu, socijalnoj kategoriji, 

kojem duševnom tipu pripada svjedok itd. S osjećajne točke gledišta ulogu igraju interes za 

slučaj (događaj), strast, simpatije ili antipatije itd. S psihičkog gledišta gleda se da li je osoba 

normalna ili na neki način duševno alterirana. Nadalje ulogu igra i okolnost kojim je 

osjetilima nekakav predmet ili osoba opažen, vrijeme promatranja, perspektiva, osvjetljenje 

itd. Ulogu igraju i pažnja, uzbuđenje, pijanstvo, razne omamljenosti i sl. Treba imati u vidu da 

pamćenje uz ostalo ovisi i o protoku vremena tzv. starješinstvu sjećanja, primljenim 

sugestijama od drugih svjedoka, određenih sredina, masovnih medija i slično. 

8.6 Neke pogreške prilikom prikupljanja obavijesti od osoba : 

Nastavno će samo radi ilustracije, biti navedene neke pogreške : (1) razgovor se ne 

prilagođava predodžbi osobe o događaju koji je promatrala, (2) ne vodi se računa o tzv. 

simultanom kapacitetu sugovornika, (3) ispitanika se ne priprema za davanje iskaza, (4) naglo 

Stranica 139 od 225



se prelazi na glavnu temu i ispitanika se požuruje u davanju iskaza kada za to nema osnove. 

Rezultat toga su užurbanost i površnost. Ispitanik ne smije osjeti “pritisak vremena“, (5) 

zaboravlja se da je službeni razgovor novi proces za mnoge ljude s kojim s nerijetko prvi put 

susreću, (6) ispitivač preuzima dominirajuću ulogu i gubi kontrolu nad tokom razgovora, iako 

forenzična psihologija uči da treba izbjegavati čak i nagovještaj pokroviteljskog stava,(7) koji 

puta se ispitivači služe obmanama, (8) pogrešno se pretpostavlja da podudarnost iskaza više 

osoba tzv. slaganje izjava, jamči istinitost sadržaja iskaza (prije upućuje na dogovor), (9) na 

razgovor se ne gleda kao na proces interakcije između ispitivača i ispitanika, (10) koji puta su 

ispitivači neljubazni, pa i grubi, (11) sadržaji iskaza uzimaju se nekritički, bez provjere s 

raspoloživim dokazima, (12) ne sravnjuje se sadržaj iskaza s govorom tijela, (13) zaboravlja 

se da je razgovor dvosmjeran proces u toku kojeg ispitanik šalje signale ispitivaču, kako 

verbalne tako i neverbalne, i obratno ispitivač ispitaniku, (14) ne vodi se računa o razdvajanju 

opaženih činjenica od zaključaka i pretpostavki ispitanika, (15) ispitivači nisu svaki puta 

dovoljno koncentrirani i ne kontroliraju svoje emocije i tenzije, (16) ne vodi se računa o 

mogućnosti postojanja svojevrsne solidarnosti ispitanika s drugim osobama, (17) bilježenje 

sadržaja iskaza nema selektivni karakter, (18) formulacija pitanja zna biti takva da su 

nerazumljiva, (19) ispitanika se prekida tokom spontanog (globalnog) iskaza kada to nije 

potrebno, (20) kod postavljanja pitanja ne ide se od općeg ka posebnom tzv. tehnikom 

lijevka, (21) izravna (direktna) pitanja postavljaju se prerano ili se postavlja prevelik broj 

kratkih izravnih pitanja, (22) propušta se postavljanje važnih pitanja, (23) koji puta je 

redoslijed pitanja neodgovarajući, (24) postavljaju se pitanja u negativnom obliku, (25) 

postavljaju se sugestivna pitanja, (26) koristi se neodgovarajuća terminologija, (27) unaprijed 

se ograničava krug osoba koje trebaju dati iskaz, (28) ispitivači prije ispitivanja izlažu 

ispitaniku svoju verziju ili verzije događaja itd. 

8.7 Mogućnosti psihološkog utjecanja prilikom ispitivanja svjedoka i 

osumnjičenika 

Uočeno je u praksi da ovlaštene osobe koje sudjeluju u istraživanju mjesta 

događaja, prilikom korištenja osoba kao izvora informacija koriste pri ispitivanju povremeno 

Stranica 140 od 225



strategije koje su kaznenom pravu nepoznate. U vezi s navedenim problemom Max 

Hermanutz (42) upozorava da kod ispitivanja osoba ispitivač treba procijeniti što neki čovjek 

hoće, što je za njega najbolje, što će se s njim dogoditi itd. Autor smatra da su za 

udovoljavanje tom zahtjevu nužne usmjerene metode ispitivanja. 

U vezi s navedenim postavljaju se određena pitanja : 1. što znači „utjecanje“ , 

2. određuje li ličnost koja daje izjavu strategiju ispitivanja , 3. kako se utječe na situaciju 

prilikom ispitivanja , 4. kako se utječe na situaciju emocionaliziranjem , 5. kako se utječe 

na situaciju preko komunikacije : načinom govora, usmjerenim primjedbama, postavljanjem 

pitanja, „kiler“ frazama i sl. 

Kada se govori o tehnikama utjecanja kojima se mišljenje neke osobe može 

promijeniti bez njenog protivljenja najčešće se pomišlja na manipulaciju. Ljudi su 

manipulacionim tehnikama neprestano izloženi bilo preko reklama, „uvjeravanjima“ u 

politici, izvještavanjem medija i sl., ali kada ih se ispituje. Iz ovoga proizlazi da je „utjecanje“ 

za većinu ljudi negativan pojam. Međutim, pojam „utjecanje“ ne koristi se samo u 

negativnom smislu. Danas se pod utjecanjem smatra mnoštvo raznovrsnih oblika usmjerene 

komunikacije s unutarnjim socijalnim djelovanjem. Snaga, sredstva i smjer utjecanja 

orijentiraju se prema mogućnostima sudionika i ciljevima utjecanja. U pravilu, osobe koje 

hoće na nekog utjecati vide u tome svoju pozitivnu korist. Ciljevi utjecanja u pravilu su 

promjena uvjerenja, stavova, mišljenja, načina ponašanja neke osobe, grupe ljudi ili masa. 

Važan element unutar utjecanja je usmjerenost cilja. M. Hermanutz (42) smatra da je o 

uvjeravanju riječ kada nekoga treba nagovoriti, ako ga bolji argument treba uvjeriti, tako da ga 

dotična osoba usvoji. Ako neku osobu treba izmanipulirati indirektnim utjecajem riječ je o 

sugestiji. 

U praksi sredstva utjecanja pokazuju veliku slojevitost npr. savjeti, 

podilaženja, sugeriranja, poticanja, traženja, naredbe, prijetnje itd. Snaga utjecanja javlja se u 

dijapazonu od običnog uvjeravanja do fizičkog pritiska. Prilikom ispitivanja koriste se mnogi 

oblici utjecanja, ovisno o tome radi li se o o svjedoku ili osumnjičeniku (okrivljeniku). 

Ispitanici bez obzira na status u postupku procjenjuju vlastita profesionalno-etička mjerila 

vrijednosti npr. hoće li biti otvoreni i pošteni, i/ili navući masku i manipulirati kako bi 

ostvarili svoj cilj. 

Stranica 141 od 225



Pozitivni pravni propisi traže blaže načine postupanja s ispitanicima, koji 

moraju biti usklađeni sa slijedećim ciljevima : 1. održavanje komunikacije i dobivanje 

informacija, 2. izbjegavanje nastajanja lažnih (pogrešnih) izjava izazvanih nepromišljenim 

metodama ispitivanja, 3. pospješivanjem prisjećanja, 4. provjerom vjerodostojnosti iskaza, 5. 

prepoznavanjem laži i obmana, otkrivanjem istine itd. Danas je eksperimentalno dokazano 

kako se usmjerenim tehnikama može izmijeniti sjećanje svjedoka. Znanstveno utemeljena 

uporišta za izbor najbolje strategije utjecanja pri ispitivanju različitih temperamenata i 

ličnosti, ne postoje ni dan-danas. 

Iz do sada navedenog proizlazi da je vrlo važno procijeniti strukturu osobe koja 

daje izjavu. Prvi dojam (primacy effect), kako pokazuje praksa, opskrbljuje površnim 

podacima za procjenu ličnosti, a oblikuju ga vlastita životna i profesionalna iskustva. Prvi 

dojam je često problematičan i u njega se ne bi smjelo pouzdavati, jer se može zasnivati i na 

predrasudama. Po tom pitanju postoje i suprotna mišljenja. Danas se pod prvim dojmom u 

kriminalistici podrazumijeva opći dojam koji tijelo postupka odmah na početku, prvi puta, 

stekne o nekom događaju (slučaju) ili osobi i na temelju njega postavlja verzije, dijagnoze o 

događaju i sudionicima itd. Čvrsti podaci za procjenu ličnosti koju se ispituje, dobivaju se iz 

službenih akata, s kojima se na početku ne raspolaže ili su informacijski vrlo oskudni. Kako 

ističe M. Hermanutz (ibidem) na biološko-psihičku i socijalnu uobličenost ispitanika znatno 

utječu tok i razultat ispitivanja. Ispitivanje određuje izmjenično djelovanje bioloških, 

psiholoških i socijalnih faktora kako ispitanika, tako i ispitivača. Prema navedenom autoru, 

čvrsti, pouzdani znaci za procjenu ličnosti su : 1. biološka uobličenost-dob, spol, mozgovnoorganska 

uobličenost, funkcioniranje osjetila, 2. socijalna uobličenost-oblici ophođenja unutar 

obitelji ili skupine, zvanje, uobičajeno ophođenje s autoritetima, 3. psihološka uobličenostprepiranje, 

pamćenje, struktura mišljenja, stavovi, očekivanja, raspoloženja itd. Po svemu 

procjena strukture jedne ličnosti (u našem slučaju ispitanika) u vremenski ograničenoj situaciji 

ispitivanja jedva je moguća, jer su permutacije ličnosti u nekoj situaciji toliko brojne, kao i 

otisci prstiju. U vezi s navedenim navedeni autor smatra da su kao predikatori pri izboru 

strategije ispitivanja i njegova ishoda karakteristike nečije ličnosti samo uvjetno upotrebljive, 

jer se isprepliću s vlastitom osobom ispitivača, situacijom, tipom događaja itd. Lakše su 

procjenjive i predvidljive slijedeće skupine osoba : koje se ispituju prvi puta, djece, osoba 

zaostalih u razvoju i one manje nadarene, psihički bolesnici, osobe u dubokoj starosti itd. 

Stranica 142 od 225



U toku ispitivanja se može upravljati i atmosferom i vlastitim stilom 

komuniciranja. Na njih se može utjecati ako nam je cilj dobivanje izjave. To znači da se utječe 

na sugovornika kontroliranjem samog sebe i na situaciju. Za to je potrebno selektivno 

samopromatranje i samokontrola. Kad ispitivač ima osjećaj ljutnje trebao bi napraviti pauzu u 

razmišljanju i razmisliti kako bi mogao odabrati pravu strategiju, primjerenu daljnjem toku 

ispitivanja. 

Ličnost ispitanika (svjedok, osumnjičenik) samo se u nekim slučajevima može 

pouzdano procijeniti. Pri tome pomaže poznavanje vlastitog reagiranja, kako bi se utjecalo na 

vlastiti stil komuniciranja. 

Kako se može utjecati na situaciju i atmosferu pri ispitivanju Već samo 

ispitivanje je za većinu ljudi izuzetna situacija, s kojom se neki prvi puta susreću. Kod ljudi se 

pred tijelima represije javljaju jake emocije npr. strah, nelagodnost, agresivnost i sl. koje 

mogu nastati zbog frustracije. Na proces ispitivanja mogu utjecati i tzv. „normalni načini 

postupanja“ jer ispitanike blokiraju. Na ispitivanje utječe i dugotrajno čekanje ispitanika na 

razgovor, osobito u neprijatnim prostorijama i neprestano „poučuvanje“ ispitanika. Negativno 

utječu i nedostaci stanki, osvježavajućih napitaka i kave, pušačkih stanki, neudoban položaj 

pri sjedenju, loša akustika, ispitivači koji su nestrpljivi zbog pomanjkanja vremena itd. Na 

stvaranje povoljne atmosfere veliki utjecaj ima optimalno uređenje prostorija za ispitivanja. 

Uočeno je da na ispitivanja bitno djeluju oblikovanje situacije, predrazgovor, vrijeme čekanja 

i pouka prilagođena situaciji. 

Utjecaj emocionalizacije na atmosferu je dobro poznat. Tako nestrpljenje može 

uzrokovati stres, a zaplašivanje strah koji blokira pamćenje kada se ispitivanje vrši usmeno. 

Iskustvo pokazuje da su mladi općenito skloniji tome da kao ispitanici daju nepouzdane 

izjave, ako ih se kritizira ili stavi pod pritisak. Prijelazna atmosfera i strpljenje poboljšavaju 

zahvaćanje u sadržaje sjećanja koji nisu odmah dostupni. Pod stresom može doći do 

nesvjesnih promjena u procjenjivanju. Dobro je poznato da ponašanje ispitivača može 

negativno utjecati na rezultat ispitivanja. Ono treba biti neutralno. Vidimo da vanjska situacija 

i ponašanje ispitivača mogu negativno djelovati na izjavu osobe. Emocionalizacija atmosfere 

pri ispitivanju određuje ishod ispitivanja. 

Određene riječi mogu imati negativni efekt na sposobnost reproduciranja 

zapamćenih sadržaja. Ispitivač kao „odašitelj“ i ispitanik kao „primatelj“ poruke mnoge riječi 

Stranica 143 od 225



različito doživljavaju. Pojam „pronalaženje istine“ asocira psihologe na vjerodostojnost, 

obmanu i laž., pravnici ga dovode u vezu s pravednom presudom, a teolozi ga dovode u vezu 

s vjerskim postavkama. Izbor riječi ispitivača kod ispitanika može izazvati različite reakcije. 

On može čak i nesvjesno svojim riječima izraziti što misli o slučaju i ispitaniku, kako definira 

njihov međusobni odnos, a može i sugerirati ono što po njemu ispitanik treba odgovoriti. 

Danas je opće poznato da kvaliteta iskaza ovisi o riječima koje koristi ispitivač. 

Vrijednosna procjena jednog partnera u razgovoru poboljšava se, ako se 

kratkim poticanjem primjedbama i pitanjima pokaže interes za materiju. Pozitivno utjecanje 

može uroditi s više izjava, a odobravanje poticajno djeluje na tok razgovora i vodi do 

zadržavanja takvog ponašanja. Opće je poznato da se spontaniji, duži, sadržajniji odgovori 

dobivaju, ako više suzdržavamo vlastitu aktivnost u razgovoru, ne prekidamo sugovornika, 

nego ga pustimo da se do kraja izrazi. Ako jedan sugovornik drugoga često prekida, tada kod 

ovog raste sklonost da i on počne upadati u riječ. Preporučuje se kimnuti glavom odobravajući 

ili samo nešto promrmljati „Mm…“ što će povećati spremnost sugovornika na davanje izjave. 

Međutim suzdržano ponašanje može postati problematično, ako se ima posla s plahim ili 

nepovjerljivim čovjekom, jer oklijevanje i čekanje može izazvati strah. 

Ispitivači moraju biti svjesni djelovanja koje imaju pitanja pri ispitivanju 

osoba. Pitanjima se mogu potaknuti lažne ili pogrešne izjave, ona mogu sugovornika umiriti, 

ali i izazvati nesigurnost. Ranije je navedeno da su tzv. slobodni iskazi ispitanika točniji, ali 

istovremeno i nepotpuniji od onih nastalih na temelju posebno uobičajenog ispitivanja. Max 

Hermanutz (ibidem) upozorava da prilikom ispitivanja se ispitivač nalazi u procjepu : 

prikupiti što više obavijesti u što kraćem vremenu, pri čemu su nam na raspolaganju u osnovi 

dva tipa pitanja-otvorena i zatvorena. Otvorena pitanja npr. „Ispričajte nam što se trećeg 

ožujka dogodilo na parkiralištu“ djeluju poticajno na davanje izjave. Prednost ovog tipa 

pitanja je u tome, što se uz njihovu pomoć može doći do informacija, na koje se prethodno 

nije ni pomišljalo. Uz to ispitanik zahvaljujući težištu teme koje je sam odabrao, pričajući o 

događaju se opušta i gubi strah. Loša strana ovih pitanja leži u tome što se njima dobivaju i 

preširoke, irelevantne obavijesti. Kod zatvorenih pitanja npr. „ Ukoliko sati ste stigli na 

parkiralište “ na njih se može odgovoriti jednom rječju, pa često koče davanje izjave. 

Sugestivna pitanja spadaju u kategoriju zatvorenih pitanja. Vidimo da oblik pitanja i izbor 

riječi mogu utjecati na osobu koja daje izjavu. Pismena, prethodno formulirana pitanja mogu 

na samom početku pomoći pri izbjegavanju negativnih učinaka. Tonske i audio-vizualne 

Stranica 144 od 225



snimke ispitivanja omogućavaju njegovu analizu i izmjene u ponašanju, ukoliko su korištena 

pitanja bila problematična. Utvrđeno je da kada se ispitaniku najprije postave pitanja na koja 

ispitanik može odgovoriti s „da“, tada će ispitanik i kasnije odgovoriti potvrdno. Osobe ne 

vole protusloviti, osim ako to nije izričito potrebno. 

Ako se ispitaniku želi nešto prigovoriti, tada se ispitivač sa sadržajem 

prigovora ne smije previše „otkriti“, jer su tu za ispitanika nalaze oslonci za uzvraćanje istom 

mjerom. To se može postići ironijom ili pitanjima. Vidimo da oblici pitanja imaju predvidivo 

djelovanje. Otvorena pitanja donose mnoštvo informacija i emocionalno su u najvećoj mjeri 

neutralna. Zatvorena i sugestivna pitanja signaliziraju dominantnost ispitivača. S druge strane 

pitanja ispitaniku o vrijednosti njegovog vlastitog mišljenja, signaliziraju tutorstvo. 

Kako je ranije navedeno prilikom ispitivanja ulogu igraju i neverbalne metode 

utjecaja. Ne komunicira se na razini sadržaja i činjenica samo riječima, nego i neverbalno na 

osjećajnom ili nivou međusobnih odnosa. Iza takvih često neizgovorenih informacija krije se 

npr. pitanje : „Kako taj razgovara sa mnom ! Što misli koga ima pred sobom “. Govor tijela 

je govor simbola. Svaka tjelesna izjava može biti višeznačna i treba ju interpretirati u skladu s 

govornom izjavom. Važna izražajna polja u govoru tijela su mimika i gestikulacija. Tu 

spadaju podcjenjivačko smješkanje, izbjegavanje kontakta pogledom, sređivanje spisa, 

pokazivanje prstom, kuckanje, smanjivanje ili povećanje rastojanja itd. Ispitivač ne smije 

držati glavu previsoko jer to ostavlja dojam arogantnosti. Ispitivač se treba truditi da u 

vlastitom ponašanju koristi podudarne načine izražavanja i u verbalnom i u neverbalnom 

smislu, kako bi se ispitaniku odaslale jasne informacije i izbjegli nesporazumi. Treba se 

suprotstaviti vjerovanju kako je nužno zbuniti sugovornika. 

Spremnost ispitanika na davanje odgovora može se blokirati tzv. „killerfrazama“. 

One su neobjektivne, pogađaju odnose i proizvode lošu atmosferu. Bazična fraza je 

„Prijeđite na stvar“. 

Na kraju ovih izlaganja treba upozoriti da određenim tehnikama razgovora s 

osobama, moraju raspolagati i forenzičari jer u praksi su forenzičari nerijetko upućeni na 

izravni kontak s personalnim izvorima informacija. 

Stranica 145 od 225



9. Par napomena o odnosu pravo-forenzične znanosti. 

Odmah treba naglasiti da forenzične znanosti čini unikatnima među drugim 

područjima znanosti činjenica, što se forenzične znanosti prakticiraju unutar pravnog 

konteksta. Rezultati forenzičnih znanosti u osnovi su namijenjeni sudu i često završavaju u 

sudnici. Zbog navedenog forenzičari moraju osim poznavanja znanstvenih principa i pravila 

koja usmjeravaju njihove analize, unutar njihove struke, poznavati i zakonske principe i 

propise koji usmjeravaju njihov rad. U tome i jest bit forenzičnih analiza što se primjenjuju 

zbog pravne regulative u građanskom ili kaznenom postupku na drugačiji način nego kod 

drugih znanosti. Osim toga pravno je regulirano i svjedočenje eksperta na sudu, odnosno u 

postupku. 

Uvjeti angažiranja forenzičara u smislu njihovog korištenja kod izvođenja 

dokaza, regulirani su u okviru pravila o dokaznom postupku (izvođenje dokaza). Tim 

pravilima uz ostalo regulirano je pitanje uvjeta i dopuštenosti izvođenja dokaza primjenom 

forenzičara koji u postupak unose pravila svoje struke. Pošto forenzični dokazi spadaju u 

kategoriju tzv. znanstvenih dokaza, oni moraju udovoljavati ne samo općim pravilima o 

dokazivanju, nego i ustaljenim pravilima izvođenja znanstvenih dokaza ustaljenih u praksi 

(precedenti) i vodećim smjernicama koje su namijenjene znanstvenim i tehničkim dokazima. 

Uvijek treba imati u vidu da izvođenje znanstvenih dokaza osim davanja 

nalaza i mišljenja vještaka podrazumijeva i njegovo svjedočenje na sudu o onome što je 

uradio. Ukoliko ekspert koji je odlično obavio vještačenje ne može učinkovito svjedočiti na 

sudu o onome što je i kako uradio, on je „promašena“ osoba kao forenzični znanstvenik na 

sudu. Profesionalni forenzični znanstvenik mora biti sposoban da objasni teorije čijim 

postulatima se rukovodio, primjenjene metode u postupku vještačenja, analize koje je proveo, 

postignute rezultate i konačno treba pravilno interpretirati rezultate ispitivanja koja je obavio. 

Sve to mora biti prezentirano potpuno neutralno u odnosu na stranke u postupku. 

Nepristranost je značajka znanosti i to je osobito istina u forenzičnim znanostima. Postoje 

brojni načini na koje se forenzična znanost i pravo ukrštaju. 

Kako je Svijet postao kompleksniji i povećano upravljen znanošću i 

tehnologijom, priroda zločina i dokaza koji pomažu dokazivanju krivnje ili nevinosti, postali 

Stranica 146 od 225



su više tehnicizirani. To je povećalo odgovornost i važnost forenzičnih znanosti i forenzičnih 

znanstvenika koji ih primjenjuju.. Rašireno je mišljenje da je forenzična znanost dio 

istraživačkog procesa od momenta kada je otkriven kriminalni događaj, kao i u svim 

nastavnim fazama postupka. Kod pojedinih složenih kategorija kaznenih djela forenzičari su 

na kriminalnoj sceni od samog početka, jer nitko nezna bolje od njih otkriti, izuzeti i 

interpretirati dokaze na kriminalnoj sceni, osobito kroz dijagnostička i situacijska vještačenja. 

Pri tome su analize primarna zadaća forenzičara. Nitko ne zna bolje od forenzičara prikupiti i 

osigurati dokaze u području njihove odgovornosti. 

Osim izvođenja dokaza vještačenjem, svjedočenje forenzičara na sudu je bit 

njegovog posla. To je najučinkovitji način priopćavanja visoko tehničkih i kompliciranih 

činjenica i mišljenja sudu i strankama. Ovo svjedočenje može nositi određene privilegije 

vještacima, ali i posebne obveze i dužnosti. Uz ostalo vještak kada je riječ o materijalnim 

dokazima mora procesom autentifikacije dokazati da je dokaz u istom stanju od momenta 

kada je prikupljen na kriminalnoj sceni sve do njegovog korištenja na sudu. Promjene do 

kojih je došlo u toku vještačenja, vještak treba posebno obrazložiti. Autentifikacija se mora 

temeljiti na sigurnim „jamcima“ pomoću kojih se može dokaz identificirati i slijediti njegov 

trag. Proces autentifikacije je vrlo rigorozan, osim ako je riječ o unikatnim objektima s 

unikatnim karakteristikama koje ih razlikuju od svih drugih objekata. Bez obzira o kom 

materijalnom dokazu je riječ on mora imati jamstvo lanca čuvanja dokaza. Taj lanac ima 

dvostruku funkciju : on je proces i dokument registriranja transfera dokaza i njegove pohrane 

(čuvanja). Proces autentifikacije počinje na kriminalnoj sceni ili bilo kom drugom mjestu na 

kojem je dokaz izuzet. Svaki dokaz mora biti obilježen unikatnom oznakom (broj, slovo i sl.), 

tzv. identifikatorom. Iz predmeta mora biti vidljiv način pakiranja dokaza sve do načina kako 

vještak otvara paket s dokazom. Bilo koji prekid u procesu čuvanja i dokumentiranja dokaza 

može rezultirati isključenjem dokaza iz postupka dokazivanja. Uočeno je da prilikom 

svjedočenja na sudu neki odlični znanstvenici-vještaci ne mogu funkcionirati pod pritiskom 

atmosfere u sudnici i nisu učinkoviti kao znanstveni svjedoci. Kod njih se javlja tzv. sudska 

forenzična zbunjenost. S druge strane neki vještaci koji su odlični govornici ne doimaju se 

znantveno i zbog toga mogu biti jednako nedjelotvorni. Uspješan forenzični vještak je onaj 

koji je spretan kao vještak i kao svjedok na sudu. 

Jedno od glavnih pitanja koje se javlja kod korištenja dokaza u sudnici je 

pitanje : koji tip dokaza može biti valjano podvrgnut činjeničnoj kontroli od strane suda i 

Stranica 147 od 225



stranaka i kakvu posljedicu kontrola dokaza može imati za dokaz To je bit dopuštenosti 

izvođenja dokaza. Postoje brojna pravila koja determiniraju izvođenje dokaza i kojih i pod 

kojim uvjetima. Pravila o dopustivosti izvođenja dokaza daju okvir koji treba pomoći 

osiguranju integriteta dokaza. Generalno, izvođenje bilo kojeg dokaza je dopušteno, ako je on 

relevantan i dokazno podoban. Izvođenje ne smije biti dopušteno ukoliko jedan od ta dva 

uvjeta nije ispunjen. Relevantnost dokaza ima dvije komponente : njegovu važnost 

(materijalnost) i njegovu dokaznost. Dokaz je važan ako se odnosi na konkretan slučaj. Druga 

komponenta relevantnosti je provjerljivost dokaza. Dokaz je provjerljiv ako, činjenicu ili 

problem više ili manje učini vjerojatnim. Ako dokaz dokazuje ili pomaže u dokazivanju onda 

je načelno dopušten. 

Dokaz mora biti kompetentan. Dokaz mora proći kroz skup pravila i 

ograničenja da bi bio dopušten. U praksi se ne toleriraju dokazi opterećeni predrasudama, koji 

su neekonomični, nepouzdani i sl. Pouzdanost je jedan od kriterija o kojem ovisi dopustivost 

primjene dokaza. Dokaz mora biti pouzdan kako bi sud i stranke mogli vagnuti njegovu 

valjanost do donošenja odluke. 

Znanstveni i tehnički dokazi se razlikuju od „običnih“ dokaza zbog brojnih 

znanstvenih putova kroz koje prolaze. Takvi dokazi su dani od osoba koje su kvalificirane kao 

eksperti od strane suda. To ima dopušta da ponude mišljenja i zaključke koji iznad znanja 

prosječnih ljudi. Eksperti su u stvari interpretatori tehničkih dokaza. Rečeno često prati 

pogrešan stav, budući da su tehnički dokazi dani od znanstvenika i eksperata istiniti i 

nepogrešivi, što jamči valjanost (validnost) dokaza i čini ga pouzdanim (vjerodostojnim) 

prilikom prezentacije na sudu. Nažalost nerijetko ni sud, ni stranke nemaju znanja da mogu 

meritorno ocijeniti svjedočenje eksperta o tehničkim dokazima koji su im prezentirani 

korektno i pouzdano. Zakoni različitim rješenjima nastoje osigurati ili barem poduprijeri 

pouzdanost tehničkih dokaza (i ne samo njih). Navedeno se najčešće odnosi na dokaze koji 

uključuju nove ili novelirane znanstvene tehnike i instrumente. Traži se osiguranje da su nove 

tehnike dovoljno testirane i pouzdane, tako da se sud može osloniti na njih.. 

Stranica 148 od 225



9.1 Neke napomene u vezi s istraživanjem kriminalne scene 

1. Od vitalne je važnosti da svi potencijalni dokazni prilazi (putovi) na sceni budu 

razmotreni prije poduzimanja praktičnih koraka. 

2. Sve dostupne relevantne informacije o događaju (incidentu) trebaju biti pribavljene prije 

poduzimanja bilo kakvog ispitivanja i među aktivnim sudionicima treba biti postignut 

sporazum po pitanju što treba biti provjereno (utvrđeno). Sve moguće verzije iz svih 

izvora trebaju biti razmatrane kao dio tog procesa. 

3. Eksperti se trebaju konzultirati s rukovodećim istražiteljem, kao menadžerom scene i bilo 

kojim drugim ekspertima i složiti se s njima kako istraživanje treba provesti, kojim 

redoslijedom, uz prikupljanje maksimalnog broja informacija koje mogu biti prikupljene 

na sceni. 

4. Preporučuje se da scena bude osigurana dok svi eksperti nisu na raspolaganju. Ako to nije 

moguće ili nije praktično, svaki istražitelj scene treba osigurati da budu učinjene 

adekvatne registracije scene na mjestu koje obrađuju, kao i u toku njihovog kasnijeg 

ispitivanja. 

5. Poseban naglasak treba staviti na procedure za izbjegavanje kontaminacije ili uništenja 

dokaza i savjete koji će pomoći pojedincima da znaju izbjeći specijalne rizike povezane s 

analizom scene. 

6. Razmatranje mjera predostrožnosti protiv kontaminacije ili uništenja dokaza treba 

temeljiti ne samo na onome što se istražuje, nego na svim tipovima dokaza koji 

potencijalno stoje na raspolaganju. 

7. Sve scene na otvorenim i zatvorenim prostorima moraju biti zaštićene u najranijim 

fazama postupka da se smanji rizik gubitka ili kontaminacije bilo kojeg materijala ili 

kretanja nakon događaja. 

8. Scenu treba pretraživati sustavno i detaljno u pogledu potencijalno relevantnog dokaznog 

materijala, ciljajući područja, uz vođenje računa o prioritetima u kontekstu aktualnih 

mogućnosti. To u pravilu rezultira značajnim materijalom dokazne vrijednosti. 

Stranica 149 od 225



9. S otkrivenim materijalnim dokazima treba manipulirati što je manje moguće, a kontrolnoreferentni 

materijal mora se čuvati strogo odvojeno od bilo koje površine, predmeta, 

odjeće, osoba i sl. kada se nastavno može koristiti za dokazivanje kontakta. 

10. Nitko tko je bio uključen u istraživanje scene ne bi smio biti uključen u proces pregleda 

osumnjičenika ili žrtava radi otkrivanja tragova ili pakiranje materijalnih dokaza dok nije 

detaljno dekontaminiran (pranje, promjena odjeće i obuće i sl.). 

11. Kada je u slučaj uključeno više osumnjičenika njihov dokazni materijal mora biti 

odvojeno pakiran, kao i od žrtava. 

12. Prilikom planiranja uzimanja uzoraka treba voditi računa o pitanjima na koja se odnose, o 

tehnikama za analiziranje koje su na raspolaganju i prirodi i količini raspoloživog 

materijala za ispitivanje. 

13. Treba identificirati pravi uzorak kojeg treba izuzeti i kako osigurati da bude 

reprezentativan. 

14. Treba predvidjeti minimalnu količinu materijala potrebnog za ostvarivanje maksimalnih 

rezultata u toku interpretacije. 

15. Treba paziti na mogućnost tzv. unakrsne kontaminacije itd. 

16. Prilikom istraživanja mjesta događaja treba se stalno pridržavati poznatih činjenica i 

utemeljenih zaključaka i pravilne strategije istraživanja. 

17. Treba istraživati postupno i oprezno. Mnoga mjesta događaja omogućavaju trenutno 

usmjeravanje istraživanja, što može imati brojne štetne posljedice. U minuti može doći do 

preinačenja, kontaminacije ili uništenja materijalnih dokaznih informacija. Zato prostor 

koji treba biti istražen ne smije biti prebrzo određen, jer mogu biti previđeni drugi 

prostori koje treba istražiti. 

18. Pravilnim planiranjem istraživanja mjesta događaja otklanjaju se moguća iznenađenja 

svih oblika. Pri tome kvaliteta plana ovisi o opsegu i kvaliteti podataka koji su na 

raspolaganju prilikom izrade plana i vještini transformacije poruka iz informacija u 

sadržaj planova. 

19. Stalno treba imati u vidu da je historijat dokaza važan za slučaj, kako sa stanovišta 

relevantnosti, tako i u pogledu pravne dopuštenosti. 

Stranica 150 od 225



20. Ovlaštene službene osobe koje osiguravaju mjesto događaja u toku njegovog istraživanja, 

moraju polaziti od perspektive drugih ovlaštenih službenih osoba koje sudjeluju u 

istraživanju i pripremanju slučaja za optuženje i suđenje. 

21. Ovlaštene službene osobe koje sudjeluju u istraživanju mjesta događaja trebaju znati i 

razumjeti načine na koje forenzičari pristupaju obradi dokaza u laboratorijima. Pri tome 

trebaju voditi računa o načinima na koje dokazi mogu biti identificirani, o 

karakteristikama klase kojoj pripadaju, individualnim karakteristikama, dokazima koji su 

rezultat transfera (izravnog ili neizravnog), okružju dokaza, mogućim kontaminacijama i 

degradaciji dokaza itd. 

22. Svi nalazi i utvrđenja moraju biti oblikovani u koherentnu cjelinu. 

23. Treba dobro poznavati oblike, modele i metode kriminalistiko-forenzične identifikacije, 

individualizacije i grupifikacije na mjestu događaja. 

24. Treba voditi računa o tome da postupak na mjestu događaja bude sukladan kategoriji 

događaja. 

25. Traži se dobro poznavanje tragova i predmeta u vezi sa slučajem s morfološkog 

stanovišta kao objekata kriminalističko-forenzične obrade i specifičnosti kod pojedinih 

kategorija obrade. 

26. Uvijek treba voditi računa da su profili stručne kompetentnosti aktivnih sudionika u 

obradi mjesta događaja odgovarajući konkretnom slučaju. 

27. U radu na mjestu događaja kao potencijalnoj kriminalnoj sceni forenzičari moraju voditi 

računa o određenim kriminalističkim načelima kao što su : inicijative, neovisnosti u radu, 

objektivnosti, osobne odgovornosti itd. 

28. Treba imati u vidu da je uloga komunikacijskih odnosa, verbalnih i neverbalnih aktivnih 

sudionika u obradi mjesta događaja velika. Komunikacijske šumove treba izbjegavati. 

29. Treba voditi računa da okvir istraživanja na mjestu događaja bude pravilno određen. 

30. Posebnu pozornost treba posvetiti određivanju koncepcije tehnike istraživanja i ulozi 

realne i misaone rekonstrukcije. 

31. Aktivni sudionici u istraživanju mjesta događaja moraju poznavati karakteristike 

sustavnog skupa kriminalističko-forenzičnih aktivnosti kao temelja za saznanje 

relevantnih činjenica, kao i kontrolni sustav materijalnih dokaza. 

Stranica 151 od 225



32. Treba znati da veliku ulogu igra adekvatno kriminalističko-forenzično opisivanje 

materijalne situacije s diferencijalnog stanovišta i njene podložnosti promjenama (često 

vrlo brzim), kao i orijentacijske, dijagnostičke i situacijske ekspertize. 

33. Treba pravilno odrediti elemente obrade i odrediti prioritete. Metodologija istraživanja 

ovisi o karakteristikama slučaja i vrsti okolnosti na mjestu događaja. 

34. Kada se istraživanje treba provesti na širokom području timski rad je imperativ, osobito u 

slučajevima dislokacije ili multilokacije mjesta događaja. Važnu ulogu pri tome igraju 

oblici sumnji u procesu istraživanja, kao i način protokoliranja i dokumentiranja rada i 

utvrđenog činjeničnog stanja. 

35. Sposobnost da se otkriju i prepoznaju dokazne informacije ili dokazi na mjestu 

istraživanja je preduvjet za uspješno istraživanje. 

36. Prilikom pregleda mjesta događaja (priprema za istraživanje) ovlaštene osobe trebaju 

razviti koncept u pogledu tipa i prirode dokaznih informacija/dokaza koji mogu biti 

objekt pretrage. Koji puta traganje za materijalnim dokaznim informacijama/dokazima 

mora biti detaljizirano tipom dokaza koji se traže. Prvo se utvrđuje tip dokaza i moguće 

područje nalaza. Nakon toga se pristupa sustavnom pregledu i konačno se utvrđuje što je 

otkriveno (nađeno). 

37. Kod istraživanja mjesta događaja veliku ulogu igra kriminalističko-forenzični spoznajni 

proces. 

38. Od aktivnih sudionika u istraživanju mjesta događaja traži se fleksibilnost ideja uz 

postavljanje pravilne kriminalističke diferencijalne dijagnoze. 

39. Uvijek treba voditi računa o osnovnim istražnim pravcima.. Razvijeni istražni pravci 

trebaju biti kombinacija kako raditi i kognitivnog procesa sposobnosti da se brzo radi. 

40. Vrijeme utječe na na aktivne sudionike istraživanja i druge osobe umiješane u slučaj i 

pruža mogućnosti uništenja ili podmetanja dokaza, bijega, razvijanja strategije obrane itd. 

41. Cilj zaštite mjesta događaja je dvojak : 1. očuvanje stvarnih dokaznih informacija/dokaza 

nekontaminiranim ili uništenim i 2. pronalaženje izvora personalnih informacija. 

42. Stalno treba imati u vidu da su materijalni nositelji informacija vrlo često prolaznog 

karaktera ovisno o vrsti, načinu nastanka materijalnih signala, podlozi, uvjetime okoline i 

sl. i da mogu biti previđeni. 

Stranica 152 od 225



43. Priroda nekih materijalnih dokaza i njihova lokacija unutar mjesta događaja mogu biti 

uzrok disproporcionalnog fokusiranja obrade mjesta događaja uz ignoriranje drugih 

dokaza i sl. 

Stranica 153 od 225



10. Oblici sumnji kod istraživanja mjesta događaja 

U okviru istraživanja mjesta događaja javljaju se različiti oblici sumnji. 

Sumnja je vjerojatnost, kao mjera mogućnosti, da se dogodio kazneni događaj ili djelo. 

Kazneni događaj može biti, ali ne mora biti, kazneno djelo. Navedena vjerojatnost se temelji 

na određenim okolnostima, kao skupu uvjeta. Sumnje je moguće stupnjevati. Kada je riječ o 

istraživanju mjesta događaja najčešće se javljaju slijedeće sumnje : 1) osnove sumnje i 2) 

osnovana sumnja. 

a) osnove sumnje kod istraživanja mjesta događaja su polazni oblik sumnje. 

One su stupanj vjerojatnosti (mogućnosti) kojim započinje istraživanje mjesta događaja. U 

osnovi riječ je o podacima. To je u stvari početna sumnja, primarno vezana uz ocjenu 

postojanja kaznenog događaja ili djela i njihovih počinitelja. Ona omogućava postavljanje 

preliminarne kriminalističke diferencijalne dijagnoze o događaju, iako je obično obilježena 

niskim diferencijalnim domašajem. Usmjerena je primarno na rješavanje dvojbe o postojanju 

kaznenog djela i/ili počinitelja. U kaznenopostupovnom smislu ona znači da još ne postoje 

pravne pretpostavke za pokretanje kaznenog postupka, za što se traži postojanje osnovane 

sumnje. U praksi nerijetko izaziva dvojbe pitanje : koji je minimalni prag informacija da bi se 

radilo o osnovama sumnje, a ne općoj sumnji Osnove sumnje su temelj za početak 

policijskih izvida i istrage. Osnove sumnje spadaju primartno u područje heurističke 

kriminalistike. U kaznenopravno-kriminalističkoj praksi osnove sumnje su polazni oblik za 

postupanje policije. Ona se, kako je navedeno, temelji na određenim okolnostima koje 

ukazuju na mogućnost postojanja kaznenog djela i neke osobe kao mogućeg počinitelja. Ta 

početna sumnja kako je navedeno, često je obilježena niskim diferencijalnim domašajem. 

Nerijetko samo omogućava donošenje preliminarne kriminalističke diferencijalne dijagnoze u 

pogledu djela i mogućeg počinitelja. Praktičari je nazivaju i dovoljna sumnja. U postupovnom 

smislu ona znači da još ne postoje pravne pretpostavke za pokretanje kaznenog postupka, za 

što se traži postojanje osnovane sumnje. U svakodnevnoj pravno-kriminalističkoj praksi ovaj 

oblik sumnje često nazivaju indicije. Pravno i kriminalistički je pogrešno i opasno osnove 

sumnje poistovjećivati s indicijama. Čim se nađemo na području indicija postoji mogućnost 

nesporazuma na relaciji krivičari-kriminalisti. Za krivičare pojam indicija ima uže značenje, a 

za kriminaliste šire. Pod pojmom osnove sumnje ne treba podrazumijevati samo indicije, nego 

Stranica 154 od 225



sve izravne i neizravne, kao i pomoćne dokazne činjenice koje ukazuju na određeni stupanj 

vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo i tko je njegov potencijalni počinitelj. U vezi s 

ovim oblikom sumnje u svakodnevoj praksi postavlja se pitanje: koji je to činjenični fond koji 

omogućava tijelima postupka izvođenje zaključka o postojanju osnova sumnje u 

kvalitativnom i kvantitativnom smislu. To je činjenično pitanje koje varira od slučaja do 

slučaja, i ovisi o vrsti i tipu kaznenog događaja, načinu njegovog počinjenja i drugim 

modalitetima. Sukladno rješenju u ZKP-u ova sumnja kada postoji obvezuje nadležna tijela, 

primarno policiju, na dužnost postupanja, sukladno rješenjima u ZKP-u. Ona je istodobno i 

svojevrsna neizravna zabrana tijelima postupka od preranog započinjanja postupka 

(namjernog ili nenamjernog) i time zadiranja u privatnost osoba i njihovog uznemiravanja 

koje može imati karakter šikaniranja. Da bi se u praksi moglo ocijeniti da li u konkretnom 

slučaju postoje osnove sumnje, trebalo bi raspolagati s tzv. katalozima indicija za određene 

skupine kaznenih djela ili za pojedine pojavne oblike kaznenih djela. Pri tome uvijek treba 

imati u vidu da je sumnja subjektivni osjećaj, koji može biti povezan s racionalnim 

hipotetičkim sudom o postojanju neke činjenice, ali kod tog osjećaja nema uvjerenosti, te 

čovjek niti vjeruje, niti ne vjeruje u nešto ili naizmjenično vjeruje ili ne vjeruje. Kod osjećaja 

uvjerenosti postoji nekakav stupanj subjektivno shvaćene vjerojatnosti o nečemu, tj. izvjestan 

stupanj vjerodostojnosti. Vjerojatnost o kojoj je riječ, ne treba promatrati kao „stanje duha“, 

nego kao objektivnu mogućnost da se nečija pretpostavka slaže sa stvarnim činjeničnim 

stanjem. Iz do sada navedenog proizlazi, da su osnove sumnje, kako je navedeno primarno 

objekt interesa heurističke kriminalistike. Ona je, polazni oblik sumnje za policiju kojom je 

ona dužna započeti s policijskim izvidima. Ta je sumnja zakonski minimum za 

samopinicijativno postupanje policije. Koji puta je u praksi sporno pitanje da li je riječ o toj 

sumnji ili tzv. općoj sumnji obzirom na količinu i kakvoću činjenica kao dokaznih informacija 

kojima se raspolaže. Ponovno treba naglasiti da su osnove sumnje, kao početna sumnja 

obilježene niskim diferencijalnim domašajem. U svakodnevnoj pravno-kriminalističkoj praksi 

treba polaziti od toga da ta sumnja znači veću vjerojatnost da se u konkretnom slučaju ne radi 

o kaznenom djelu, nego da se radi. Unutar kriminalističke znanosti postoji tzv. skala sumnji. 

Obično je riječ o : 1) općoj sumnji, 2) osnovama sumnje, 3) sumnji, 4)osnovanoj sumnji i 5) 

sumnji u užem smislu koja graniči s izvjesnošću. Sve sumnje su odraz objektivne vjerojatnosti 

u svijesti krivičara, kriminalista i forenzičara. 

Stranica 155 od 225



b) osnovana sumnja kao viši oblik sumnje je objekt interesa primarno 

silogističke kriminalistike, koji je utemeljen na prikupljenim podacima i prikladan za 

razjašnjavanje u kaznenom postupku. Ona je temelj (osnovica) za pokretanje kaznenog 

postupka. Ona je viši oblik sumnje od osnova sumnje, koji je utemeljen na prikupljenim 

dokazima i prikladan za razrješenje kaznenopravnog slučaja. Ovu sumnju nazivaju i 

razumnom, ozbiljnom i sasvim dovoljnom sumnjom. Sadržaji osnova sumnje i osnovane 

sumnje precizirani su dugogodišnjom pravnom i kriminalističko-forenzičnom praksom. . U 

svakodnevnoj kriminalističko pravnoj praksi postavlja se pitanje : koja je količina i kakvoća 

činjenica potrebna da dođe do pretvaranja (metamorfoze) osnova sumnje u osnovanu sumnju 

Riječ je o činjeničnom pitanju. Odgovor na ovo pitanje usložava okolnost da broj i dokazna 

snaga relevantnih činjenica, bilo u spoznajnom (kriminalističkom), bilo u postupovnom 

smislu, njihova svojstva i drugo ne trpe šablone, recepte, dogme, jer je svako kazneno djelo 

slučaj za sebe. Nadležna tijela prilikom izvođenja zaključka o postojanju ove sumnje moraju 

stalno voditi računa o dijalektičkoj složenosti i mnogostrukosti životnih fenomena, koji se ne 

daju ukalupiti. Međutim, bez obzira o kojem obliku sumnje je riječ, ona mora biti utemeljena 

na pouzdanim i vjerodostojnim izvorima dokaznih informacija i podacima i u tom pravcu 

treba vršiti provjere. 

Iz do sada navedenog proizlazi, da su osnove sumnje manji stupanj 

vjerojatnosti od osnovane sumnje, koja je veći stupanj vjerojatnosti o postojanju kaznenog 

djela i počinitelja, što još nije izvjesnost koju daje samo cjelina potrebnih izvedenih dokaza 

tzv. jedinstveni dokaz. Razlike između dva navedena stupnja sumnje u osnovi su količinske 

prirode. Osnove sumnje su samo relevantne činjenice koje ukazuju na mogućnost postojanja 

kaznenog djela i bližu i daljnju vezu između tog djela i neke osobe kao mogućeg, vjerojatnog 

počinitelja, supočinitelja ili sudionika. Osnove sumnje u pravilu imaju orijentacijskoeliminacijski 

karakter. One se primarno temelje na indicijalnim dokazima, koji procesno 

oblikovani (obučeni u procesno ruho) i sređeni u indicijalni dokazni lanac u kaznenom 

postupku čine tzv. složeni indicijalni dokaz. Uvijek treba razlikovati sumnje o postojanju 

kaznenog djela od sumnji o određenoj osobi kao počinitelju djela. Vidimo, da se osnove 

sumnje javljaju kao prijelazna etapa prema osnovanoj sumnji. 

Kakvoću i količinu sumnji uvjetuju i karakteristike kaznenog događaja ili 

djela. Kod težih i društveno opasnijih oblika u praksi se traži prema nahođenju kriminalista i 

forenzičara veća količina i kvaliteta sumnji čiji su sadržaji precizirani dugogodišnjom 

Stranica 156 od 225



kaznenopravnom, kriminalističkom i forenzičnom praksom. Osnove sumnje i osnovana 

sumnja su zakonska osnova za zahvate u temeljna ljudska prava. Tokom postupka ovi oblici 

sumnji se proširuju, produbljuju i rastu i postupno prelaze u viši oblik sumnje. Prerastanje 

osnova sumnje u osnovanu sumnju dijalektički je prijelaz količine u novu kakvoću. 

Stranica 157 od 225



11. Opći stadiji istraživanja mjesta događaja 

Nastavna izlaganja nisu panacea za sve probleme koji se javljaju prilikom 

istraživanja na kriminalnoj sceni, ali se pod mnogim okolnostima mogu primijeniti na 

pojedinim kriminalnim scenama. Pri tome može doći do preklapanja pojedinih stadija, koja 

ako su pravilno učinjena neće stvarati teškoće. Neki stadiji mogu se proslijediti kroz cijelo 

istraživanje kriminalne scene. Ako nije došlo do daljnjeg koraka koji uvijek slijedi treba 

dokumentirati razlog za to. Sve ovisi o razlikama brojnih scena. Velik dio posla na 

kriminalnoj sceni traži fleksibilnost kao integralnog dijela istraživanja. Navedeni stadiji bili 

bi: 

1. Dolazak i pristup kriminalnoj sceni. 

2. Osiguranje i zaštita kriminalne scene. 

3. Preliminarno istraživanje. 

4. Evaluacija opaženih činjenica (dokaza). 

5. Narativna deskripcija. 

6. Dokumentiranje nalaza. 

7. Detaljno pretraživanje radi pronalaženja dokaza. 

8. Prikupljanje osiguranje i dokumentiranje dokaza. 

9. Finalno istraživanje i 

10. Napuštanje kriminalne scene. 

11.1 Analiza stanja na mjestu događaja 

Je složeniji pojam od obrade (procesiranja) mjesta događaja i dokumentiranja 

nalaza. Analiza mjesta događaja je relativno spori, metodičan i sustavan proces koji se mora 

odvijati po određenom redu. Nikada ne treba popustiti pritiscima da se mjesto događaja što 

Stranica 158 od 225



prije stavi u njegovu funkciju. Plan i metode analize mjesta događaja štite od kasnijih optužbi 

da nije postupljeno lege artis. U toku analize ne smije se ograničiti dotok informacija. 

Komunikacija i timski rad su glavne značajke analize mjesta događaja. Prilikom analize 

mjesta događaja treba provesti i analizu mogućeg počinitelja. Pri tome ne treba favorizirati 

profiliranje nepoznatog počinitelja na štetu viktimološkog profiliranja. 

Rumsland, K. (121.) smatra da je analiza mjesta događaja kombinacija 

primjene pravila kriminalistike i kriminologije. Pravila kriminalistike po njoj odnose se na 

fizičke dokaze, a kriminologije na psihološki aspekt izučavanja mjesta događaja (kriminalne 

scene) u pogledu motiva, crta karaktera i ponašanja osoba umiješanih u događaj. Navedeni 

podaci trebaju pomoći u interpretaciji dokaza. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da je analiza svako novo zaključivanje koje 

mora proizlaziti iz prethodnog zaključka ili zaključaka. Ispitivanje načina zaključivanja 

istražitelja i drugih sudionika na mjestu događaja, služi za kontrolu njihovog rasuđivanja, 

otkrivanje praznina u postupku, za upoznavanje s mogućnostima saznanja i sl. Analizom 

događaja, osobito kriminalnog ili kaznenog djela i osobe osumnjičenika ili drugih sudionika u 

događaju, moguće je utvrditi materijalne i psihičke uvjete događaja. 

U okviru analize treba skupiti i povezati sve podesne elemente događaja u 

jednu sintetičku cjelinu, koja omogućava da se iz nje izvede zaključak u određenom smislu. 

Istražitelj i sudionici u istraživanju trebaju kontrolirati razne elemente događaja, jedne 

pomoću drugih, provjeriti ih i ocijeniti njihovu vjerojatnost. 

Razni postupci (sudski, kriminalistički, forenzični, tehnički, logički, psihološki 

i sl.) makako bili bitni, ne mogu dati značajan rezultat, koji je dokazan i siguran, ako se ne 

izvode po kritičkoj metodi cjeline. Riječ je o metodi koja se primjenjuje različito, ovisno o 

vrsti dokaza, koja je dovoljno opća da se odnosi na cjelinu i sustavna da otkrije odnose 

između svih elemenata. 

Stranica 159 od 225



11.2 Metodologija dokazivanja 

Metodologija dokazivanja mora biti takva da prerasta uska gledišta u postupku, koja dijele 

dokaze na odvojene forme. Načini uporabe dokaza su apstraktne pravne kategorije, 

podvrgnute raznim pravilima glede prihvatljivosti. Nerijetko dokaze se prikazuje kao 

odvojene. Teoretičari žele da ih se tako shvati. Međutim, praktičari znaju da se svuda gdje se 

dokaz javlja kao „slobodan“, stalno javljaju pomoćni elementi dokaza (optužujući ili 

oslobađajući). 

Raspoložive dokaze treba kritički ocijeniti. Po prirodi stvari ocjenjuju se samo 

raspoloživi dokazi. Kako ističe F. Gorphe (36) dokazima treba prilaziti s nepovjerenjem i 

privremenom sumnjom. Da bi kritika dokaza dovela do korisnog rezultata, ne treba se 

isključivo držati negativne strane svog zadatka. Njen je cilj da istražuje istinu. Uklanjanje 

zabluda i istraživanje istine, dva su vida istog zadatka, negativnog i pozitivnog. Kritika treba 

„prosijati“ elemente svakog dokaza, da bi odbacila sumnjive i nesigurne. Taj proces se 

ponavlja kako se u postupku napreduje i vrši se sve finiji odabir, dok ne ostane jedna jedina, 

nesumnjiva pretpostavka. Na taj način se posredno dolazi do izvjesnosti uklanjanjem zabluda 

Iz naprijed navedenog proizlazi da su temeljne karakteristike dobrog istražitelja mjesta 

događaja intuicija i osjećaj za ono što treba biti učinjeno u svakom pojedinom slučaju, uz 

dobro poznavanje metoda lociranja i osiguranja dokaza. Zbog navedenog nije moguće 

oblikovati specifična pravila za provođenje istraživanja mjesta događaja. Mogu se dati pravci 

za proceduru istraživanja u grubo, koji odgovaraju bekrajnim varijantama uvjeta. Bez obzira 

koliko je istražitelj iskusan, uvijek će postojati nove situacije s kojima će se suočiti i potpuno 

nepoznati problemi koje mora svladati. Istražitelj treba pokazati profesionalnu znatiželju za 

sve, čak i za male (minorne) objekte. Kada je riječ o kriminalnom događaju ili kaznenom 

djelu istražitelj treba pokušati razmišljati kao počinitelj (empatija) i rekonstruirati njegove 

postupke. Ako to razmišljanje nije dalo određeni smisao ili ako postoje praznine u njemu, 

treba se vratiti na polaznu točku i ponoviti proces. Ako nije nužno, otvorene prostore ne treba 

pretraživati noću, nego na danjem svjetlu. Najbolji pomoćnik u istraživanju je dnevno svjetlo. 

Iskustvo pokazuje da se neki dokazi ne mogu pravilno prosuditi pod umjetnom rasvjetom, kao 

Stranica 160 od 225



na dnevnom svjetlu npr. kapljice krvi na travi. Dužnost istražitelja mjesta događaja nije 

primarno otkrivanje osumnjičenika, nego prikupljanje svih dokaza koji su na raspolaganju na 

mjestu događaja. 

11.3 Dokumentiranje kriminalne scene. 

Svaka kriminalna scena mora biti temeljito dokumentirana bilježenjem, skiciranjem, 

tehničkim registracija (primarno audio-vizualnim, a kod težih i složenijih slučajeva i 

korištenjem tzv. filmskih kamera, dijagrama maketa i sl.) itd. Tehničke snimke i skice 

osiguravaju grafičko i tehničko predočavanje pojavnosti i položaja objekata i njihove 

suodnose, kao i odnose (relacije) prema kriminalnoj sceni. Danas, uz pomoć određene 

tehnologije dokumentacija može biti prikazana i u 3 D tehnici i u obliku holograma. Bilješke, 

skice i tehnički zapisi omogućavaju permanentnu verbalnu deskripciju uvjeta na sceni, imena 

osoba ili nazive predmeta, pravaca, mirisa, situacija i drugih neregistriranih informacija na 

kriminalnoj sceni. Sve navedene metode i sredstva mogu podržati iskaz istražitelja u postupku 

svjedočenja o onome što je nađeno, locirano, kao i prirodu i uvjete na sceni, te mogu osigurati 

krucijalne informacije za buduću realnu rekonstrukciju. 

Sustav protokola tijela postupka i pratećih formi varira obzirom na tijelo 

postupka. Standardi dobrog kontrolnog sustava u dokumentiranju dokaza kako je ranije 

navedeno su : (1) spriječavanje gubitka ili neovlaštenog pristupa dokazima, (2) uspostavljanje 

i održavanje konstantnog lanca čuvanja dokaza, (3) ustanovljavanje odgovornosti za čuvanje 

dokaza, (4) popis, povezivanje i navođenje mjesta na kome se dokazi čuvaju i uvjeta čuvanja, 

(5) provođenje nadzora prije nego dokaz bude nekome uručen, (6) identifikacija osobe kojoj 

je dokaz uručen, (7) naznaka razloga za svako uručivanje dokaza i (8) vođenje računa da 

svako uručivanje dokaza bude odobreno (autorizirano) uz naznaku njegove konačne 

dispozicije. 

Stranica 161 od 225



11.4 Prikupljanje materijalnih nositelja (izvora) informacija. 

Pod materijalnim nositeljima informacija u ovom radu podrazumijevamo materijalne signale 

kao nositelje operativnih i dokaznih informacija. Primarno su to tragovi i predmeti u vezi s 

događajem, tehničke snimke i isprave. Prikupljanje materijalnih nositelja informacija (dokaza) 

je u pravilu kriminalistička djelatnost sui generis. Po prirodi stvari mmože se raditi o 

neformalnom i formalnom postupanju.Kada su signali jedanput nastali imaju samostalnu 

fizikalnu prirodu, postaju neovisni o događaju jer on više ne postoji. Njihova je funkcija da 

kod istražitelja izazovu odraz saznanja, istu reakciju kao da su osobno prisustvovali događaju. 

Informacija je sadržaj signala, a materijalno ruho signala prenosi i čuva informaciju. Signal u 

kriminalistici je jedinstvo sadržaja (informacije) i oblika. Bez signala nema informacija, ali 

ako one nisu „izvučene“ iz signala (dekodirane, dešifrirane) signal nije prenio informaciju, 

ona je ostala latentna. Iz navedenog vidljivo je da je signal kodirano priopćenje koje se 

izražava u promjeni materijalnih nositelja informacija (tragova i predmeta). Stvarno signal je 

fizikalni proces koji nosi informaciju. Kako je ranije navedeno K. Ramsland, (121) 

materijalne (fizičke) dokaze kao nositelje signala grupira u 5 kategorija : (1) privremene 

(prolazne), (2) uvjetovane specifičnim uvjetima na kriminalnoj sceni (mjestu događaja), (3) 

povezujuće, one koji povezuju osumnjičenika ili neku drugu osobu s mjestom događaja, (4) 

uzorci (modeli, obrasci npr. tragovi krvi, tragovi pneumatika, ostaci tvari i sl.) i (5) prijenosni, 

transferirajući, kontaktni tragovi koji nastaju fizičkim kontaktom površina. Materijalni 

nositelji informacija ako budu otkriveni i pravilno interpretirani mogu poslužiti u slijedeće 

svrhe : (1) dokazati što je počinjeno, (2) ukazati na ključne aspekte događaja, (3) pomoći pri 

utvrđivanju identiteta živih i mrtvih osoba, (4) potvrditi ili pobiti izjave osoba, (5) pomoći da 

se osumnjičeni oslobodi sumnje, (6) izvršiti pritisak na osumnjičenika da prizna, (7) osigurati 

putokaze za daljnje istraživanje itd. Markiranje i prikupljanje materijalnih dokaza uvijek mora 

biti povjereno kompetentnim osobama. Zaštita prikupljenih materijalnih dokaza pravilnim 

pakiranjem, obilježavanjem (etiketiranjem) i korištenjem odgovarajućih spremnika 

(kontejnera) je danas imperativ. Postoje detaljne procedure za prikupljanje određenih tipova 

materijalnih dokaza i metoda njihove zaštite koje svi aktivni sudionici u istraživanju mjesta 

događaja moraju poznavati. 

Stranica 162 od 225



Otkriveni materijalni dokazi na kriminalnoj sceni su temelj za daljnje 

forenzično istraživanje. Oni u pravilu moraju biti ispitani u forenzičnom laboratoriju 

(mobilnom ili stacionarnom), ali prije toga moraju biti prepoznati i pravilno prikupljeni i 

zaštićeni. Prepoznavanje dokaza uključuje selektivnu i opće razumljivu logiku kriminalne 

scene. Treba paziti da se u forenzične laboratorije dostavljaju samo relevantni materijalni 

nositelji informacija, u protivnom stvara se traseološki balast. S druge strane, ako su ključni 

(kritični) dokazi izostavljeni ili nepravilno osigurani upotreba sofisticirane forenzične opreme 

ne može spasiti istraživanje. Zbog toga traže se korektne metode pretraživanja kriminalne 

scene i prikupljanja dokaza. Suvremeno istraživanje mjesta događaja traži jednostavan i 

organizirani sustav grupifikacije, individualizacije i identifikacije, opisivanja i rada s 

dokazima. Uvijek treba primjenjivati princip koordinacije dokaza. 

Indicije kao neizravni dokazi omogućavaju obnovu događaja u njegovim 

vanjskim okolnostima. One imaju objektivan karakter podesan za analize i kontrolu, ali je 

njihova dokazna vrijednost ograničena. U praksi probleme izazivaju pojmovi očigledne i 

bliske indicije. 

F. Gorphe (36) smatra da različiti načini izvođenja dokaza ne predstavljaju 

duboko različite postupke, već da se međusobno miješaju. Polazi se istovremeno različitim 

putevima, da se otkrije istina. Elementi dokaza u pravilu su međusobno izmiješani. 

11.5 Uloga viktimogeneze 

Žrtva u događaju može sudjelovati na različite načine. Ako se može uspostaviti veza između 

žrtve i počinitelja tada je moguće utvrditi identitet počinitelja, a koji puta i predvidjeti da li će 

ponovno napasti i tko može biti slijedeća potencijalna žrtva. Žive žrtve koje su pri svijesti u 

pravilu mogu dati osobni opis počinitelja i opisati događaj, precizirati gdje i kada se događaj 

zbio. Rješavanje događaja u mnogome ovisi o razumijevanju stanja žrtvinih osjetila. 

Sveukupna viktimogeneza uključuje dovoljno informacija koje omogućavaju izvođenje 

zaključka o tome kakva je žrtva osoba ili kakva je bila. Žrtvina historija i osobnost mogu 

ponuditi sklop (kontekst) događaja kako se on odvijao. 

Stranica 163 od 225



12. Rekonstrukcija kriminalne scene. 

Sukladno zakonskim rješenjima rekonstrukcija može biti samostalna postupovna radnja ili se 

poduzimati u okviru neke druge postupovne radnje- očevid i vještačenje. U ovom potonjim 

slučajevima nema samostalno dokazno značenje. Ukoliko se rekonstrukcijom uspostavlja 

(modelira) stanje koje je objektom ispitivanja, riječ je o samostalnoj postupovnoj radnji koja 

zahtijeva poseban pristup u pripremi, provođenju i ocjeni njenih rezultata. Svrha istraživanja 

mjesta događaja dijelom može biti i provođenje kompletne rekonstrukcije događaja obzirom 

na redoslijed događanja, motive i bilo čega drugog što je osumnjičenik mogao učiniti, kao i 

otkrivanje uporišta koja mogu poslužiti kao dokaz protiv neke osobe. 

Rekonstrukcijiom se u supstancijalnom smislu stvara stanje približno slično 

onome u vrijeme počinjenja kaznenog događaja ili djela. Predodžba o tom stanju dobiva se na 

temelju očevida ili neke druge postupovne radnje. Ona je po svojim obilježjima slična 

očevidu, ali nije poseban oblik očevida, jer se u njenim okvirima umjetno ponavljaju neke 

činjenice i okolnosti kaznenog događaja ili djela u umjetno postavljenim uvjetima. 

Rekonstrukciju prati podešavanje i upravljanje. Uvijek je riječ o simulaciji kaznenog događaja 

ili djela. U njenim okvirima umjetno se obnavljaju elementi sustava mjesta događaja i razni 

oblici veza među objektima. Pošto se kod rekonstrukcije radi o ponavljanju kaznenog 

događaja ili djela na razini simulacije u umjetno postavljenim uvjetima, ti uvjeti kako je 

navedeno moraju biti što sličniji uvjetima koji su vladali u vrijeme počinjenja događaja ili 

djela ( tzv. istinski uvjeti). Za uspjeh rekonstrukcije važna je priprema i pozorno planiranje. U 

obzir se moraju uzeti sva do tog časa polučena utvrđenja, koja treba kritički preispitati i na 

temelju toga stvoriti planove za rekonstrukcijske zahvate. Nužno je prosuditi redoslijed mjera 

i radnji, te uvjete u kojima će se obaviti. Pri tome važnu ulogu igraju profili sudionika u 

rekonstrukciji. 

Modaliteti rekonstrukcije uvjetovani su morfologijskim značajkama pojedinih 

tipova kaznenih događaja ili djela. O tome treba voditi računa prilikom postavljanja standarda 

postupanja. Ishod rekonstrukcije uvijek treba kritički prihvatiti kao dokaz, jer je on rezultat 

situacije stvorene modeliranjem. Modaliteti rekonstrukcije uvjetovani su osim sustavom 

mjesta događaja i raznim oblicima veza među objektima i uz ostalo navedenim 

morfologijskim značajkama pojedinih tipova kaznenih djela. 

Stranica 164 od 225



Kod rekonstrukcije u stvari riječ je o postavljanju kriminalističke diferencijalne 

dijagnoze (teorije o zločinu) koja je rekonstruktivnog karaktera. Rekonstrukcija ovisno o 

situaciji može započeti deduktivnim ili induktivnim zaključivanjem. Prikupljene informacije 

koje trebaju podržati teoriju o zločinu treba oprezno analizirati. Racionalna procjena je više 

nego znanstvena procjena, ali manja od izvjesnosti. Ona treba imati visoki stupanj 

mogućnosti. U praksi se koji puta racionalna teorija razvija intuitivno bez razmišljanja o 

mogućim teorijama. Riječ je o intuitivnoj spoznaji utemeljenoj na ranijem iskustvu. Ona se 

može javiti nenadano i iznenada. Takva oštroumnost rezultat je kombinacije vještine i 

marljivosti. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da rekonstrukcija kriminalne scene uključuje 

analizu raspoloživih informacija i interpretaciju objektivnog nalaza. Scenu treba promatrati iz 

različitih kutova naizmjenično. Treba dozvoliti sceni i materijalnim dokazima da „kažu“, što 

se, kako se, kada itd. dogodilo. Pri tome treba koristiti zdravu logiku, induktivnu i deduktivnu 

metodu kako bi se utvrdio redoslijed događaja i postavila moguća teorija o zločinu. 

K. Ramsland (ibidem) navodi slijedeće osnovne korake u rekonstrukciji koja se 

provodi tokom istraživanja mjesta događaja : (1) opažaj sve, (2) prepoznaj potencijalne 

dokaze (pribilježi sve izvan mjesta događaja što je sumnjivo ili očevidno), (3) dokumentiraj 

opaženo, (4) prikupi predmete od interesa i markiraj mjesta na kojima su nađeni, (5) provjeri 

(procijeni) objektivni nalaz sa što je više moguće informacija, (6) postavi radne verzije kako 

se mogao zbiti događaj, (7) testiraj verzije u skladu s dokazima, često uz simulaciju onoga što 

se pretpostavlja da se dogodilo, da se vidi kako se događaj mogao odvijati, (8) koristi sve 

dostupno što koristi rekonstrukciji itd. Tip rekonstrukcije uvjetovan je prirodom događaja, 

inkriminirajućim faktorima i pitanjima na koja treba dobiti odgovor. Neki analitičari mjesta 

događaja kažu da postoji 5 zajedničkih načina u pristupu rekonstrukciji : (1) ovisno o vrsti 

događaja, (2) ovisnosto o specifičnosti slučaja, (3) ovisno o potrebi provođenja djelomične 

rekonstrukcije, (4) zbog analize specifičnih tipova materijalnih dokaza i (5) potrebi 

provođenja specijaliziranog postupka na mjestu događaja. 

Poseban problem u praksi predstavlja rekonstrukcija tzv. nepouzdanih 

kriminalnih scena. U dvosmislenim slučajevima bogatstvo ideja (verzije) je nužno. 

Rekonstrukcija kompleksa kakva je kriminalna scena zahtijeva postavljanje brojnih verzija 

koje trebaju podržavati brojni dokazi. Rekonstrukcija je uvijek timski rad koji uključuje 

Stranica 165 od 225



istražitelje (kriminaliste), forenzičare, laboratorijske tehničare i kriminalističke tehničare, 

medicinske istražitelje i slično. Svaki sudionik u rekonstrukciji mora provjeravati održivost 

postavljenih teorija o zločinu koje su postavili drugi sudionici u rekonstrukciji. Svatko može 

ponuditi novu perspektivu pojedinog dijela provedenih analiza. 

Ono što se na prvi pogled čini očiglednim prilikom početnog pregleda mjesta 

događaja, ne mora biti način na koji se događaj odigrao. Samo temeljita rekonstrukcija scene, 

misaona, a po potrebi i realna, može ukazati na stvarnu priču. Rekonstrukcija može donijeti na 

svjetlo dana okolnosti kako su počinitelji razmišljali, osobito kada su pokušavali prikriti 

slučaj. Stvarno je riječ o istraživanju njihove kriminalne misli, što uključuje psihologiju i 

druge forenzične discipline. Izučavanje materijalnih indicija na mjestu događaja, osobina 

žrtava i kriminalno ponašanje u toku i nakon događaja (zločina), mogu indicirati motivacijski 

kompleks ( snop motiva ili jedan motiv ). Rekonstrukcija predstavlja temelj za pretpostavku 

tko je počinitelj. Rekonstrukcija u osnovi znači „što“ i „kako“, dok proifiliranje daje odgovor 

na pitanje „tko“ i katkada „zašto“, kao i na ključno pitanje „hoće li se to ponoviti“ 

12.1 Fokusiranje istraživanja 

Kod većine istraživanja mjesta događaja istražitelji pokušavaju prikupiti što je više moguće 

informacija i pomoću njih rekonstruirati događaj koji se dogodio. Istraživanje može biti 

fokusirano na brojne činjenice. Tako npr. kada rezultat istraživanja upućuje na krivnju 

osumnjičenika s dovoljno jasnoća fokus nastavnog istraživanja ide u pravcu daljnjeg 

prikupljanja dokaza protiv njega. Riječ je o povezivanju teorije o događaju (djelu) s 

osumnjičenikom. Odluka istražitelja mora se temeljiti na analizi odnosa između događaja, 

istraživanja i osumnjičenika. Pažnju primarno treba posvetiti prikupljanju informacija iz 

personalnih i materijalnih izvora informacija, ali i prikupljanju informacija o osobnim 

karakteristikama, osobnosti, ponašanju i navikama osumnjičenika. Ponašajne životne 

karakteristike su danas dio biometrijskih metoda. Treba procjenjivati ličnost u totalu. Tako 

npr. da li osumnjičenik poznaje određene vještine ili ima određena znanja relevantna za 

slučaj, kakvu je korist imao od konkretnog slučaja, mogući motivi i dr. Nadalje ima li 

osumnjičenik raniju kriminalnu prošlost u kojoj njegov modus operandi može biti uspoređen 

Stranica 166 od 225



u pogledu sličnosti sa slučajem koji je u obradi. Treba tragati za dokazima koji mogu 

opravdati ponašanje osumnjičenika ili mu pružiti alibi koji će isključiti događaj ili ukazati na 

drugo mjesto na kojem je osumnjičenik bio u vrijeme počinjenja djela (alibi). U postupku 

procjenjivanja osumnjičenika treba imati u vidu da počinitelj nije samo počinitelj (kriminalac) 

nego osoba sa specijalnim navikama i osobnim karakteristikama. Sažimajući slučaj istražitelji 

trebaju analizirati što je počinjeno obzirom na vrstu i tip događaja (kazneni događaj ili djelo 

ili slučaj). Bitni elementi jezično specificirani od strane prava odvajaju događaje koji 

predstavljaju kaznena djela u širokom spektru, ali kategorizacija na temelju onog što je 

počinjeno još dalje dijeli te događaje u zasebne jedinice pogodne za usporedbu s teorijom 

zločina, s prikupljenim informacijama i osumnjičenikom kao osobom. 

Stranica 167 od 225



13. Prikupljanje i osiguranje dokaza 

Kada je mjesto događaja detaljno dokumentirano i kada su lokacije zaključene, 

može započeti proces prikupljanja stvarnih dokaza ili potencijalnih dokaza. Dokazi na mjestu 

događaja mogu se prikupljati kada je ono traseološki obrađeno. Korisno je napraviti listu 

prioriteta za dokaze koje treba prikupiti. Kod većine istraživanja mjesta događaja ovlašteni 

istražitelji nastoje prikupiti koliko god je moguće dokaznih informacija ili dokaza iz 

materijalnih i personalnih izvora informacija. Na temelju njih nastoje u mislima rekonstruirati 

(misaona rekonstrukcija) događaj u smislu kako se odigrao i kako da se dođe do 

osumnjičenih, uključujući i krivce. Kad je istraživanje fokusirano sav istraživački rad je 

usmjeren na dokazivanje što se dogodilo, tko su akteri itd. Ukoliko se utvrdi da je riječ o 

kaznenom djelu i da je određena osoba mogući počinitelj istraživački rad je usmjeren na 

utvrđivanje krivnje počinitelja. Riječ je o povezaivanju teorije o događaju s osumnjičenikom. 

Odluka istražitelja mora se temeljiti na analizi odnosa između događaja, rezultata istraživanja 

i osumnjičenika. Pri tome veliku ulogu igraju osobne karakteristike osumnjičenika (njegova 

osobnost), ponašanje (ponašajne karakteristike), navike i slično. Treba procijeniti ličnost 

osumnjičenika u totalu npr. da li poznaje određene vještine, ima li određena znanja, da li 

poznaje mjesto događaja, ima li motiv itd. Kako je navedeno, treba provjeriti ima li 

osumnjičenik raniju kriminalnu historiju u kojoj njegov modus operandi može biti uspoređen 

radi utvrđivanja sličnosti. Načelo objektivnosti u postupku traži provjeru da li postoji bilo koji 

dokaz, koji može opravdati ponašanje osumnjičenika ili mu pružiti alibi. Stručne osobe 

(forenzični psiholozi npr.) trebaju procijeniti da li je bila potrebna bilo koja vrsta psihološkog 

mehanizma da osumnjičenik počini djelo. Treba analizirati i tzv. „potpis“ osumnjičenika, da 

se ustanovi da li je djelo počinio da zadovolji neke svoje psihološke ili emocionalne potrebe 

npr. sadizam. Stalno treba imati u vidu da su počinitelji osobe s posebnim navikama i 

osobnim karakteristikama. U pismenima treba plastično opisati konkretnii tok istraživanja 

mjesta događaja. Tako zapisnici ili službene zabilješke trebaju sadržavati : (1) uvodni dio ili 

preambulu, (2) opći dio, (3) središnji dio zvan i opisni i (4) završni dio. Uvodni dio treba biti 

strogo standardizirani dio s redoslijedom podataka koji su postavljeni u zakonskim odrebama 

u pogledu : tijela postupka, nazočnih osoba, vremena i sadržaja polaznih saznanja. Opći dio je 

prikaz utvrđenog općeg stanja na mjestu događaja na temelju makro situacije, stanja tragova i 

Stranica 168 od 225



drugih predmeta, razdiobe mjesta događaja na pojedine sektore, hitno poduzetih mjera 

osiguranja tragova i drugih podataka. Središnji opisni dio zapisnika treba sadržavati objektivni 

nalaz. U tom dijelu detaljno se opisuje makrotraseološka situacija zatečena na mjestu 

događaja. Opisivanje mora ići određenim redoslijedom od općeg izgleda mjesta događaja do 

njegovih osobitosti, s tim da se ide od općeg ka posebnom. U pravilu prvo se opisuju veličine, 

oblik, visine, dubine i druge osobitosti objekata pregleda. Utvrđeno činjenično stanje i 

okolnosti slučaja moraju biti opisani sustavno, detaljno i temeljito. Posebno treba posvetiti 

pažnju redoslijedu kojim se izlažu činjenice. Završni dio zapisnika ili zabilješke osim 

odgovarajućeg formalnog sadržaja, mora sadržavati i detaljan opis svih priloga. Konkretni 

događaj uvijek treba opisati činjenično-opisno, bez ikakvog prejudiciranja suštine stvari. 

Treba točno navesti geografsku lokaciju mjesta događaja i osobe koje prisustvuju njegovom 

pregledu i u kom svojstvu. Posebnu pozornost treba pokloniti bilo kojem materijalnom 

dokazu ili objektu koji treba pomaknuti. Pregled se može nastaviti uzduž mjesta događaja 

utrtim putem ili na neki drugi logički način. U ovom dijelu zapisnika navodi se i vrijeme 

završetka pregleda, eventualne primjedbe sudionika i dani prijedlozi, što je učinjeno s corpora 

delicti i slično. Treba nastaviti s fiksiranjem tehničkim sredstvima u slučajevima otkrivanja 

lažnih dokaza koji ranije nisu bili otkriveni, jer su npr. bili skriveni od pogleda. Treba unijeti 

metode izuzimanja i pakiranja tragova i predmeta uz navođenje imena ovlaštenih osoba, 

načina pakiranja npr. papirnate ili plastične vrećice, stakleni ili metalni kontejneri i slično. 

Istražitelji trebaju tražiti i prikupljati sve ili većinu dokaza. Oni trebaju vagnuti 

značaj dokaza u relaciji s njegovom podobnošću za korištenje u postupku i prezentaciju na 

sudu. Navedeno treba raditi kroz optiku državnih odvjetnika i sudaca. Prvi element po 

važnosti je pitanje da li je izvođenje dokaza pravno dopušteno To znači da istražitelji 

moraju dobro poznavati pravila o dopustivosti izvođenja i korištenja dokaza, kako bi dokazi 

bili podobni za korištenje u postupku. Podobnost dokaza obično ovisi o njegovoj : (1) pravnoj 

relevantnosti, (2) materijalnosti i (3) dovoljnosti. Svaki dokaz, bilo sam, bilo u kombinaciji s 

drugim dokazima mora biti mjerljiv za svakog istraživača činjenica, bez obzira na njegov 

status u postupku. To je djelotvorna snaga dokaza. Iz navedenog proizlazi da istražitelji 

moraju poznavati razliku između dokaza i činjenica kako bi izbjegli konfuziju u vrednovanju 

dokaza. Dokazi i činjenice nisu sinonimi. Dokazi su utvrđene činjenice na zakonom propisani 

način koje mogu poslužiti za utvrđivanje drugih činjenica. Činjenice se razlikuju od dokaza 

samo po funkciji, dakle, instrumentalno. Činjenice su objekti spoznaje, a dokazi sredstvo 

Stranica 169 od 225



spoznaje. Danas se smatra da su dokazi faktički podaci sadržani u zakonom predviđenim 

izvorima dokaza ili nositeljima dokaza (osobe, stvari i tragovi) na temelju kojih u postupku 

propisanom pozitivnim propisima nadležno tijelo utvrđuje postojanje ili nepostojanje 

kaznenog događaja ili djela, krivnju određene osobe i druge okolnosti od značaja za donošenje 

odluke. Dokaz se definira i kao kaznenopravno relevantna informacija sadržana u osobama i 

stvarima, koja je dobivena na procesno propisani način i uporabom procesno predviđenih 

sredstava. U širem smislu, kako je navedeno, dokaz se može definirati i kao utvrđena 

činjenica koja služi za utvrđivanje drugih činjenica, odnosno bilo što, što logički teži da 

dokaže ili opovrgne činjenicu koja se javlja kao sporno pitanje u nekom sporu ili sudskom 

slučaju. U ovom radu pod činjenicom podrazumijeva se isječak, fragment stvarnosti koji je 

istražitelj apstrahirao iz sustava sveopće povezanosti stvari i pojava odražavajući ga u svojoj 

svijesti, dakle, kojeg je spoznao. Stvari, događaji, pojave i osobine postaju činjenice u 

kriminalističkom smislu samo onda i upravo time što ih je istražitelj spoznao, dakle kada su 

mu prošle kroz osjetila i pridao im određeno značenje, protumačio ih. Iz navedenog proizlazi 

da su činjenice pojedinačno osjetilima dostupne datosti, i to izravno ili neizravno. 

Nakon što su dokazi prikupljeni A. Svensson i dr. (137) smatraju da treba drugi 

puta pretražiti mjesto događaja kako bi se provjerilo da nije previđen neki dokaz ili dio 

dokaza. 

Dokazi mogu biti nejasni, dvosmisleni i slično, čemu uzrok može biti različita 

interpretacija dokaza. On može biti pogrešno dokazno preuveličan, pogrešno interpretiran ili 

lažan. Može biti modificiran zbog zaborava (u pravilu kada je riječ o personalnim izvorima 

informacija), nepažnje ili zatomljenja. S druge strane činjenice kao dio objektivne stvarnosti 

koji je spoznat osjetilnim putem su uvijek objektivne. Činjenice su same po sebi uvijek 

istinite. U navedenom smislu činjenice su sadržaji dokaza i ovise o njemu. Treba imati u vidu 

da se činjenice utvrđuju na temelju vrlo osobne evaluacije dokaza predočenih u pojedinim 

slučajevima. Dokaz mora biti dovoljno jak da dokaže određenu činjenicu ili da kreira 

utemeljenu sumnju. 

Poznavanje dokaza i njihovog zakonskog značaja je bitno za uspjeh istražitelja 

mjesta događaja. Istražitelji moraju npr. znati koji se dokazi traže za utvrđivanje krivnje ili 

nevinosti neke osobe, kada takav dokaz ukazuje na krivnju, a kada na nevinost ili kada je 

krivnja očita, da li je takav dokaz u totalu podoban da dokaže krivnju izvan svake razumne 

Stranica 170 od 225



sumnje. Doktrina razumne sumnje varira od zemlje do zemlje. Iz navedenog proizlazi da 

analiza uspješnog istraživanja mjesta događaja ovisi od prikupljenih i osiguranih dokaza i 

njihovog zakonskog značenja. Kako se dokazi akumuliraju treba ih analizirati prema radnim 

verzijama, imajući pri tome u vidu da dokazi koji pobijaju teoriju o zločinu (kriminalistička 

diferencijalna dijagnoza) mogu biti dvosmisleni i tako otvaraju mogućnost višestruke 

interpretacije. 

Način prikupljanja i briga za prikupljene dokaze izrazito su važni. Lokacija 

materijalnih dokaza vidljivih ili nevidljivih, te pretpostavljenih je važan korak do njihovog 

predočavanja na sudu. 

Stranica 171 od 225



14. Zakonski značaj dokaza 

Ovlaštene osobe koje rade na istraživanju mjesta događaja u konkretnom slučaju trebaju 

tražiti i prikupljati sve dokazne informacije kao potencijalne dokaze ili barem većinu 

dokaznih informacija (dokaza), bez obzira na njihov izvor (materijalni ili personalni). Kasnije 

u postupku nadležna tijela „važu“ značaj svakog dokaza u relaciji njegove podobnosti za 

prezentaciju na sudu. Prvi element po važnosti je da li je dokaz pravno dopušten. Svi oni koji 

istražuju neki slučaj moraju poznavati propise o dopustivosti izvođenja dokaza, kako bi 

dokazi bili podobni za daljnji postupak i prezentaciju na sudu. Podobnost dokaza obično ovisi 

o njegovoj : (1) pravnoj relevantnosti, (2) materijalnosti i (3) dovoljnosti. Treba voditi računa 

o tome da su dokazi samo sredstvo (instrumentum) za utvrđivanje činjenica, tj. dokazivanje. 

Stupnjevi dokazne snage dokaza ovise o tipu dokaza, njihovoj količini i 

kakvoći, dvoznačnosti ili jednoznačnosti, dokaznoj primjenjivosti itd. Stupnjevi dokazne 

snage dokaza obično su : intuitivan, spekulativan, vjerojatan, predominantan, jasan i uvjerljiv, 

izvan razumne (utemeljene) sumnje i znanstveno siguran. U prvim fazama postupka tzv. 

kriminalističko-kazneno istraživanje nerijetko dokazi su intuitivne prirode. Količina je 

praktički nikakva, dvoznačnost ili neizvjesnost je znatna itd. Oni imaju funkciju orijentira ili 

usmjerivača u postupku. Spekulativnost dokaza ogleda se u utisku koji ostavlja na tijelo 

postupka. Količina je obično neuvjerljiva, a dvoznačnost ili višeznačnost očigledna, te 

zakonski neprimjenjiva. Smatra se da je dokaz vjerojatan (vjerojatnost kao mjera mogućnosti) 

kada je riječ o dokaznim činjenicama koje su prihvatljive za razumnog i obazrivog čovjeka. 

Koji puta je količina na prvi pogled pretpostavljena ili nedovoljna. Dvoznačnost ili 

neizvjesnost je neočigledna, ali sasvim moguća. Ti dokazi su dovoljni za pokretanje izvida, 

znači da predstavljaju „osnove sumnje“. I ovi dokazi su u zakonskom smislu neprimjenjivi u 

procesnom smislu. Predominantnost vjerojatnosti dokaza matematički izražena iznosi preko 

50 %. Dvoznačnost je još uvijek moguća. Dokazi su jasni i uvjerljivi kad je njihova količina 

dovoljna za tzv. moralnu sigurnost (sigurne činjenice), pri tome njihova dvoznačnost ili 

neizvjesnost je malo moguća. Dokazi izvan utemeljene sumnje su oni čija je količina dovoljna 

za isključenje svake razumne sumnje. Tu dvoznačnosti ili neizvjesnosti gotovo nema. Oni su 

temelj za rješavanje kaznenog slučaja. Zakonski značaj dokaza leži u njihovom utjecaju na 

ovlaštene osobe koje sudjeluju u postupku. Svaki dokaz bilo sam ili u kombinaciji s drugim 

Stranica 172 od 225



dokazima mora biti „mjerljiv“ za svaku ovlaštenu osobu koja sudjeluje u procesu istraživanja 

činjenica. Treba poznavati razlike između dokaza i činjenica da se izbjegne konfuzija u 

vrednovanju dokaza. Kako je navedeno, dokaz i činjenica nisu sinonimi. Dokazi su utvrđene 

činjenice na zakonom propisani način koje mogu poslužiti za utvrđivanje drugih činjenica. 

Dokaz može biti nejasan i dvosmislen, čemu uzrok može biti različita interpretacija dokaza. 

On može biti pogrešno dokazno preuveličan, pogrešno interpretiran, lažan i slično. Može biti 

modificiran zbog zaborava (personalni dokazi), nepažnje i slično. Za razliku od dokaza, 

činjenica koja je dio objektivne stvarnosti, uvijek je istinita. Kao takva može biti postupkom 

istraživanja determinirana za predočavanje na sudu. Činjenica u navedenom značenju je 

sadržaj dokaza i ovisi o dokazu. Činjenice se utvrđuju na temelju vrlo osobne evaluacije 

dokaza, predočenih u pojedinim slučajevima. Dokaz može težiti da dokaže neku činjenicu ili 

može biti dovoljno jak da kreira razumnu sumnju. Poznavanje dokaza i njihovog zakonskog 

značaja je važno za uspjeh istražitelja. On mora znati npr. koji se dokaz traži za utvrđivanje 

krivnje ili kada je krivnja očita, da li takav dokaz u totalu ukazuje na krivnju izvan svake 

razumne sumnje itd. Iz navedenog proizlazi, da analiza uspješnog istraživanja ovisi od 

prikupljenih i osiguranih dokaza i njihovog zakonskog značenja. 

Da bi istražitelji osigurali i pravilno interpretirali dokaze moraju imati 

određene kvalifikacije. Moraju brzo razmišljati i biti oštroumni. Smatra se, kako je ranije 

navedeno, da četiri osobna atributa istražitelja doprinose uspješnoj detekciji slučaja : (1) 

izvanredna sposobnost opažanja, objektivna percepcija i prisjećanje, (2) snažno rasuđivanje i 

dedukcija i racionalno razmišljanje bez žurbe, (3) ekstenzivno poznavanje kaznenog prava, 

pravila dokazivanja, istražnih koncepata i tehnika, znanstvene pomoći i laboratorijskih usluga, 

kao i poznavanje ljudi (znanje o ljudima) koji vrše kaznena djela, kao i modus operandiju 

kriminalaca i (4) snažna intelektualna kontrola konstruktivne mašte i neka „urođena“ znanja o 

mentalnim procesima kriminalaca i katkada njihovih žrtava. 

Danas suvremenom istražitelju kao rukovoditelju (u anglosaksonskom pravu 

stariji istražitelj) dosta vremena oduzimaju poslovi u svezi personalnih odnosa. To su 

objektivno najvažniji zadaci s naglaskom na komunikacijsko profesionalni stalni kontakt. 

Uloga istražitelja proizlazi iz definicije rukovođenja. U ovom radu pod rukovođenjem kako je 

navedeno, podrazumijevamo proces obavljanja poslova uz pomoć drugih osoba. Riječ je o 

skupu u sustavu međusobno povezanih koncepcija, načela, metoda rada i sl., koje koristimo u 

strategijsko-operativnom reguliranju aktivnosti i odnosa s ostalim funkcijama u toku 

Stranica 173 od 225



istraživanja mjesta događaja, koje su usmjerene prema konkretnim ciljevima i zadacima, 

postavljenim organizacijskim subjektima, uz usklađivanje i optimalno korištenje svih 

raspoloživih resursa. 

Suvremeno rukovođenje vrlo je složena ljudska aktivnost koja je u 

organizacijskom smislu obilato poduprta informatikom pa stoga od nositelja funkcija 

zahtijeva vrlo širok spektar znanja i sposobnosti na različitim razinama rukovodne hijerarhije. 

Istražitelju mjesta događaja kao rukovoditelju, namijenjena je uloga spajanja i povezivanja. 

Personalno rukovođenje te formalno i neformalno odlučivanje vrlo su složeni i delikatni za 

atmosferu, moral i razvoj ljudskih resursa. Suvremenom istražitelju u toku istraživanja mjesta 

događaja, dosta vremena oduzimaju poslovi u svezi s personalnim odnosima, primarno 

aktivnim sudionicima u istraživanju. Traži se stalna kontrola djelatnika i kontakt s njima u 

procesu rada. Uvijek treba imati u vidu da su kvalitete istražitelja kao rukovoditelja uočljive i 

evidentne, stimulativne ili destimulativne i podložne progresivnosti. Od istražitelja se očekuje 

da posjeduje talent za rukovođenje i rad. Osnovna odgovornost istražitelja kao rukovoditelja 

je, da provodi proces rukovođenja u smislu planiranja, donošenja odluka, organiziranja, 

vođenja i kontrole ljudskih, financijskih, fizičkih i informacijskih resursa. 

Iz navedenog proizlazi da se proces rukovođenja sastoji od četiri osnovne 

funkcije : 1. planiranja i donošenja odluka, 2. organiziranja, 3. vođenja i 4. kontroliranja. a) 

planiranje : ono u osnovi znači postavljanje ciljeva istraživanja i odlučivanje kako ih ostvariti 

na najbolji mogući način. Donošenje odluka dio je procesa planiranja i obuhvaća odabiranje 

toka akcije iz niza alternativa. Planiranje i donošenje odluka omogućavaju rukovodnu 

učinkovitost i služe kao vodić za buduće aktivnosti. Planiranje je mentalni proces, koji 

zahtijeva uporabu sposobnosti kao što su : imaginacija, predviđanje (predikcija) i zdravo 

rasuđivanje. Ako plan nije dobro osmišljen dolazi do gubitka vremena, napora i financijskih 

sredstava radi dupliranja kapaciteta i preklapanja poslova i odgovornosti. Pravilna raspodjela 

materijalnih i ljudskih resursa pomaže ostvarenju željenih ciljeva. Plan omogućava istražitelju 

da osmisli i vidi budućnost u sadašnjem vremenu. Riječ je o dobivanju predodžbe o 

budućnoasti i poduzimanju koraka da se ta budućnost ostvari. b) organiziranje : kad je 

istražitelj postavio cilj i razvio realan plan, slijedeća je rukovodna funkcija organiziranje ljudi 

i drugih resursa nužnih za izvršenje plana. Organiziranje znači usklađivanje aktivnosti i 

resursa tako da su u najučinkovitijoj sprezi. To zahtijeva raspodjelu posla među djelatnicima. 

Linija davanja uloga između osoblja mora biti jasno definirana kroz proces prijenosa ovlasti. 

Stranica 174 od 225



c) vođenje : kao treća osnovna rukovodna funkcija ono je u osnovi vještina utjecaja na ljude 

tako da se dobiju njihova dugotrajna poslušnost, povjerenje i suradnja. Vođenje treba osigurati 

zajednički rad ljudi. Vođenje znači usmjeravanje, motiviranje i nadgledanje osoblja dok radi. 

To uključuje izdavanje naređenja i instrukcija, usmjeravanje i upućivanje podređenih k 

ciljevima i prateće nadgledanje. Ono uključuje i ohrabrivanje profesionalnosti i individualne 

inicijative. Ono ne bi trebalo uključivati tzv. mikro-rukovođenje ili se svesti na suviše detaljno 

ocjenjivanje rada podređenih djelatnika. Njima se mora dopustiti sloboda mišljenja i sloboda 

samostalnog poduzimanja aktivnosti (kreativnost) da bi se unaprijedio razvoj profesionalnih 

sposobnosti. d) kontroliranje : to je u osnovi nadgledanje i ocjenjivanje aktivnosti. Riječ je o 

nadziranju organizacijskog procesa da bi se ostvarili ciljevi. Kontroliranje protežira 

učinkovitost i produktivnost potrebne za uspješno rukovođenje. Operacionalna kontrola jedna 

je od važnih funkcija rukovođenja koja uključuje procjenu i poboljšanje djelovanja, što 

osigurava realiziranje prioriteta. 

Iz naprijed navedenog proizlazi da istražitelji kao rukovoditelji moraju imati 

određene osobne kvalitete kao što su : sposobnost vođenja, zdravo rasuđivanje, taktičnost, 

samokontrola, hrabrost, osobno razumijevanje podređenih, dobra vještina komuniciranja, 

sposobnost uvjeravanja, entuzijazam, moralnost, osjećaj za pravednost i fair-play, inicijativa, 

točnost, ugodan način ophođenja, razumijevanje za ljudsku prirodu itd. Oni moraju biti 

obrazovani i obučeni, imati profesionalno iskustvo i profesionalni interes. 

Ultimativna mjera kriminalističkog istražitelja je sposobnost razjašnjavanja 

zločina procesom dedukcije iz utvrđenih činjenica. Uspješni istražitelji obično su osobe koje 

koriste svako dopušteno sredstvo koje vodi istini i koje pomaže prihvaćanju ili davanju 

utisaka pozitivnim teorijama. To su osobe koje mogu i znaju slušati sve što druge osobe mogu 

reći, ali koje iz onog što su saznale izvlače svoje vlastite zaključke prije nego li priopće svoje 

puke sumnje nekome. 

Istražitelji mjesta događaja moraju shvatiti da materijalni dokazi u većini 

slučajeva ne mogu dokazati identitet s apsolutnom sigurnošću, nego unutar različitih 

stupnjeva mogućnosti. Međutim, problem u vezi s mogućnošću (vjerojatnošću) leži u tome što 

u pravilu nedostaju statistički podaci (uzorci), zbog čega je obično teško ili nemoguće 

precizno odrediti vjerojatnost pojavljivanja u odnosu na konkretni dokaz. Zbog navedenog 

tijela postupka, posebno sudovi su neskloni dopuštanju bilo kakvog rezoniranja na temelju 

Stranica 175 od 225



zakona vjerojatnosti. Vjerojatnost se dosta javlja i u vezi sa svjedočenjem ekspertata u nekim 

slučajevima. 

Istražitelji moraju posjedovati znanstveni integritet . Od njih se traži stalno 

usavršavanje modela rada sukladno pozitivnim propisima, pravilima i etici kriminalističke 

znanosti, postulatima forenzičnih znanosti, pa i običajima koji nisu protivni pozitivnim 

propisima. 

Istraživanje mjesta događaja istražitelji su dužni provoditi kompleksno i 

potpuno. Istražitelji svih kategorija moraju biti frekventno interaktivni na profesionalnoj 

osnovi sa svima koji rade na suzbijanju kriminaliteta. Oni ne smiju biti inertni. Oni moraju 

dorasti standardima vlastite struke. To pretpostavlja dobro temeljno obrazovanje, sklonost i 

sposobnost timskog rada, sposobnost teorijskog i praktičnog razmišljanja i ne smiju ići 

linijom manjeg otpora. Istražitelji su u svakodnevnom radu prepušteni svojoj intuiciji (a koji 

puta i instinktu) i brzoj spoznaji u konkretnim istražnim situacijama. Uz ostalo za to im je 

potrebno znanje. 

Istražitelji trebaju stalno voditi računa o aktualnim teorijama u kriminalističkoj 

i forenzičnim znanostima. Da bi to mogli moraju poznavati te teorije. Prilikom analize mjesta 

događaja trebaju imati u vidu da je ono ključ za bilo kakvo kriminalističko istraživanje. Ideje 

vezane uz postavljanje kriminalističko-forenzične diferencijalne dijagnoze (teorije o 

događaju) moraju biti fleksibilne. Verzije koje se pri tome postavljaju moraju biti one, koje 

najbolje „pristaju“ ukupnom činjeničnom stanju. 

Kada je riječ o istraživanju mjesta događaja posebnu ulogu igraju indicijalni 

dokazi o kojima je ranije već bilo riječi. Tumačenje indicijalnih dokaza traži sposobnost i 

znanje. Treba utvrditi odnos (uzročno posljedičnu vezu) između dane činjenice i činjenice 

koja se utvrđuje (istražuje). Od prirode veze ovisi dokazna snaga indicijalnih dokaza. Obično 

se postavlja pitanje : da li se radi o odnosu uzročnosti (kada se neki uvjet javlja kao uzrok 

posljedice) ili običnom stjecaju. Dokaznost indicija ovisi o njihovoj točnosti, mnogobrojnosti 

i raznovrsnosti. Količina (množina) je važna u slučajevima kada se psihološke i moralne 

indicije dopunjuju materijalnim indicijama (unutarnje i vanjsko lice). Tumačenje indicija 

mora biti konstruktivan rad koji se sastoji u analitičkom ispitivanju raspoloživih dokaznih 

Stranica 176 od 225



činjenica (indicija) na način da se iz njih izvodi određeno značenje prema njihovim odnosima 

(relacijama) s događajem ili nekom činjenicom koju treba dokazati. Uspoređivanje indicija 

vrši se operacijom sinteze, koja dopunjuje tumačenje indicija. Nastoje se otkriti odnosi 

između različitih indicija radi izvlačenja dokaznog zaključka iz njihove sukladnosti ili 

nesklada. Smisao indicijalnih dokaza je u njihovoj povezanosti, tzv. dokazna zgrada 

indicijalnih dokaza. Zato se govori o indicijalnom dokazu kao sastavljenom dokazu. Uvijek se 

moraju kombinirati realne (tehničke) i psihološke indicije. Postoji niz veza među indicijalnim 

dokazima npr. individualizirajuća, supsidijarna, prostorna, vremenska, funkcionalna, 

supstancijalna, uzročno-posljedična i druga povezanost. Dokazna snaga dokaza, pa tako i 

indicijalnih, određuje se njihovim mjestom i ulogom u sustavu dokaza, vjerodostojnošću i 

pouzdanošću, odnosno njihovom podobnošću da kod korisnika stvore uvjerenje o postojanju 

ili nepostojanju činjenica koje se njima dokazuju. U užem, strogo logičkom smislu, to je 

sposobnost određenog sadržaja dokaza kao argumenta, da se iz njega izvede zaključak o 

istinitosti ili neistinitosti neke činjenice (činjenične tvrdnje). Dokazna snaga dokaza nije 

regulirana pravnim propisima. Neposredni dokazi su oni kod kojih se njihovo ocjenjivanje 

vrši ocjenjivanjem pouzdanosti nositelja dokaza, a posredni (indicijalni) kod kojih se provodi 

logičko zaključivanje o vrijednosti indicija za utvrđivanje relevantnih činjenica na neizravan 

način. Predmet dokazivanja su činjenice koje se u postupku utvrđuju dokazivanjem. 

Dokazivanje je, kako je navedeno, utvrđivanje činjenica pomoću dokaza. Postoje tri faze 

dokazivanja : (1) odlučivanje o izvođenju dokaza, (2) izvođenje dokaza u okviru kojeg se 

korištenjem nositelja dokaza utvrđuje sadržaj dokaza i (3) ocjena dokaza. Struktura dokaza u 

postupku je : (1) sadržaj dokaza, (2) izvor ili nositelj dokaza (materijalni i personalni), (3) 

dokazno sredstvo kao način uvođenja dokaza u postupak (postupovna radnja) i (4) rezultat 

dokaza kao zaključak o činjenicama. Nastaje intelektualnom operacijom nakon izvođenja 

dokaza. 

Kod ocjenjivanja indicija osim što treba utvrditi da li su dokazane, treba voditi 

računa i o tome što dokazuju. Ta intelektualna operacija logički se ispoljava zaključivanjem i 

rasuđivanjem. Indicijalni dokaz je potpun samo kada istovremeno obuhvaća materijalne, 

moralne i psihološke indicije. Indicije prikazuju dva lica događaja, vanjsko i unutarnje. Bez 

prvog slučaj je pogrešno određen, a bez drugog, slučaj ostaje neobjašnjen. Indicije, osobito 

one koje se odnose na vremena i na mjesto događaja predstavljaju na dvosmislen način 

polazne točke u istraživanju mjesta događaja. Theodor Rittler (124) upozorava da se treba 

Stranica 177 od 225



čuvati pogreške koja se manifestira u precjenjivanju materijalnih (vanjskih) indicija izvučenih 

iz vanjskih okolnosti. S druge strane, treba se čuvati i precjenjivanja psiholoških indicija 

izvučenih iz konkretnih okolnosti. Po autoru do ovog precjenjivanja dolazi kada intuicija želi 

popuniti praznine. Što ima više stupnjeva zaključivanja, javljaju se veće teškoće glede 

kontrole, neizvjesnosti i opasnosti od zabluda. 

U procesu istraživanja mjesta događaja kod korištenja informacija koje imaju 

kvalitetu dokaza, one se moraju oslanjati jedne na druge. One su dio jedne cjeline koja se 

javlja kao sintetiziran i konačan dokaz. Raspoložive dokaze trebalo bi istodobno ispitati (što 

se u praksi obično ne čini), jer bi njihovo korištenje bilo nepotpuno, ako nisu poznati njihovi 

međusobni odnosi. Često se zaključak donosi na temelju ocjene tih odnosa. U okviru odnosa, 

o kojima je riječ, treba utvrđivati međusobnu podudarnost među dokazima. Ukoliko se 

otkriveni dokazi međusobno ne slažu, treba utvrditi uzrok tome i riješiti, ako je moguće, 

proturječnosti. Ako to nije moguće, treba izvršiti izbor između proturječnih podataka. 

Navedeno traži usporedno ispitivanje dokaza. 

Ako se uspoređuju materijalni indicijalni dokazi i indicijalni dokazi izjavama 

svjedoka (i osumnjičenik se javlja u ulozi svjedoka), ne smije se a priori davati prevagu 

jednima od njih. Treba ih usporediti prema njihovoj prirodi i njihovim modalitetima, ali kako 

izmjeriti njihovu odnosnu vrijednost Za to je potrebna jedinica mjere, koja ne postoji za tako 

raznovrsne i promjenjive kategorije. Svaki od navedenih dokaza ima svoje dobre i loše strane, 

svoju prevagu ili manju vrijednost. Pravilo dobre metode je vezivanje za najbolje dokaze. 

Pravnim riječnikom rečeno, to su dokazi koji su podesni i presudni za slučaj. Metodološko je 

načelo, koje je u osnovi znanosti promatranja, da se ne dolazi do sigurnog zaključka jednim 

jedinim promatranjem ili pokusom, već jedino nakon niza podudarnih promatranja i pokusa. 

Do dokaznog zaključka može se doći samo uspoređivanjem raznih elemenata dokaza da se 

vidi da li se slažu. Usamljeni dokazi su uglavnom nedovoljni. Ako je riječ o podudarnosti 

među dokazima ona u osnovi može imati dva uzroka : ili su oba dokaza neistinita i slučajno se 

susreću, ili oba odgovaraju stvarnosti. Što je veći broj podudarnih dokaza, sve je vjerojatnija 

druga hipoteza, tako da dolazi do tzv. praktične izvjesnosti. Zablude su raznolike, ali istina je 

jedna. 

Razlike između ljudi, mjesta i stvari uključenih u zločine su kritične za 

donošenje odluke : što ispitati i kako interpretirati rezultate Ako se npr. dogodio seksualni 

Stranica 178 od 225



delikt, a počinitelj i žrtva se ne poznaju, mnogo dokaza, osobito transferirajućih, može biti 

relevantno, više nego kada akteri žive zajedno ili su seksualni partneri. Kod nepoznatih 

(stranih) osoba se ne očekuje da su se ranije sreli i zbog toga nema prijenosa dokaza prije 

zločina. Osobe koje žive zajedno imaju mogućnost prijenosa određenih tipova materijalnih 

dokaza (kosa, vlakna, životinjske dlake i sl.) ali ne i drugih npr. sjemene tekućine ili 

vaginalnog sekreta i sl. Bračni i seksualni partneri imaju mnogo intimnih odnosa u takvim 

slučajevima i zato treba raspolagati s mnogo više informacija. Primarno će biti riječ o 

dokazima okoline. 

Zločini među nepoznatima postavljaju pitanje istovremenosti 

(koincidentalnosti). Riječ je o dvije stvari koje ranije nikada nisu bile u kontaktu jedna s 

drugom. One na sebi imaju elemente koji se analitički ne razlikuju na razini klase (roda). U 

procesu istraživanja treba utvrditi povezanost zločina i onih koji su u njemu sudjelovali. To 

stavlja na kriminalnu scenu dokaze koji su signifikantni, metode koje su najučinkovitije za 

prikupljanje i analize i koje osiguravaju što se sa sigurnošću može isključiti (eliminirati). 

Navedenu povezanost treba koristiti za sprječavanje nekritičkog prikupljanja materijalnih 

objekata, što otežava ili onemogućava rad koji slijedi u forenzičnim laboratorijima. 

Kada je riječ o analiziranju dokaza Max M. Houck i Jay A. Siegel (43) 

smatraju da postoje dva temeljna procesa : 1. prvi je identifikacija, kao proces otkrivanja 

fizičkih i kemijskih karakteristika i 2. je komparacija s ciljem utvrđivanja izvora dokaza. U 

tom procesu sporni dokazi se uspoređuju s objektima čiji je izvor poznat. Cilj je utvrditi da li 

postoji ili ne dovoljan broj fizičkih i/ili kemijskih karakteristika između uzoraka. Ako postoji, 

može se zaključiti da postoji povezanost između spornih i nespornih dokaza. Jačina te 

povezanosti ovisi o brojnim faktorima kao što su : 1. vrsta dokaza, 2. unutarnje i međusobne 

varijacije uzoraka, 3. količina dokaza, 4. lokacija dokaza, 5. prijenos i unakrsni prijenos 

(transfer) i 6. broj različitih vrsta dokaza udruženih u jedan ili više izvora. Pri tome se 

individualizacija javlja kada je najmanje jedna unikatna karakteristika nađena kod nespornog i 

spornog uzorka. Treba imati u vidu da se individualizacija ne može baviti samo 

identifikacijom. 

Stranica 179 od 225



15. Upućivanje materijalnih nositelja informacija u 

forenzični laboratorij 

Materijalni nositelji informacija prikupljeni na kriminalnoj sceni kada se šalju u laboratorij 

moraju biti katalogizirani (makar minimalno), što zahtijeva ljude i vrijeme. Materijalni 

nositelji dokaza namijenjeni ispitivanju mogu se slati u forenzični laboratorij na različite 

načine ovisno o vrsti, količini i slično i raspoloživim javnim sredstvima prometa. Neki se 

mogu slati samo putem teklića kao što su : oružje, eksplozivne tvari i predmeti, otrovi, 

radioaktivne tvari, zapaljive tvari i drugi hazardni materijali. Materijali koji se šalju u 

forenzični laboratorij moraju biti pakirani na propisani način da se spriječe oštećenja, kvarenja 

ili kontaminacije, što bi uništilo njihovu uporabivost za vještačenje, a time i dokaznu 

vrijednost. Idealno je kada materijal nosi stručnjak koji je sudjelovao u obradi mjesta 

događaja, osobito ako će u konkretnom slučaju biti i vještak. Način dostavljanja 

determiniraju: (1) priroda materijala i (2) hitnost, bilo zbog opasnosti od propadanja, 

promjena i slično materijala ili hitnosti dobivanja rezultata vještačenja. Forenzičnom 

laboratoriju treba osigurati sve raspoložive relevantne informacije, jer to osigurava potpuno i 

svrsishodno ispitivanje. Navedeno obično uključuje : (1) administrativne podatke i podatke o 

identitetu materijala (predmeta) koji će biti objekt ispitivanja tzv. predmeti ispitivanja, (2) ime 

žrtve ili oštećenog, eventualno osumnjičenika, tužitelja i sl., (3) podatke o prirodi događaja i 

datumu njegovog počinjenja, (4) opis područja na kojem se događaj dogodio i (5) broj 

predmeta pod kojim se dostavlja materijal na ispitivanje itd. Prikupljanje dokaza mora se 

temeljiti na inteligentnim odlukama umjesto straha da će nešto biti izgubljeno jer to daje bolji 

rezultat u laboratoriju i na sudu. 

Kontejneri moraju biti zapečaćeni i ovisno o prirodi materijala za vještačenja 

dovoljno čvrsti da spriječe lomljenje i druga oštećenja u transportu. Materijali koji se sastoje 

od nekoliko objekata, moraju biti pakirani u odvojene kontejnere. Svaki objekt koji se šalje na 

vještačenje mora biti jasno markiran obzirom na sadržaj i pakiran u odgovarajuću ambalažu, 

obično kontejnere. U nekim slučajevima biti će potrebno fiksirati predmete u kontejneru 

odvojeno, kako ne bi dolazili u kontakt jedni s drugima. Boce i druge staklene kontejnere koji 

sadržavaju tekućinu, ne treba pakirati s drugim materijalima, jer se mogu slomiti i 

Stranica 180 od 225



kontaminirati drugi materijal. Kada je riječ o ambalaži u kontaktu s kojom predmeti mogu 

promijeniti svoja svojstva, treba je izbjegavati npr. stiropor i sl. 

Na isti način treba dostavljati i tzv. kontrolne materijale (neutralni 

komparativni uzorci) koji se koriste za usporedbu s nepoznatim dokazom. Kontrole se često 

koriste radi utvrđivanja da li je test proveden korektno, tj. po pravilima struke (lege artis). 

Oni se također mogu koristiti za utvrđivanje da li supstrat na kojem može biti nađen dokaz 

interferira (dolazi u sukob) s kemijskim ili instrumentalnim testom. U osnovi postoje dva tipa 

kontrole : 1. pozitivna i 2. negativna. Uvijek treba dobiti odgovor na neka preliminarna pitanja 

npr. da li postoji dovoljno materijala za analizu Ako je količina dokaza limitirana, koji izbor 

treba učiniti glede testova koje treba primijeniti i kojim redoslijedom. Generalno je pravilo da 

se prvo primjenjuju nedestruktivni testovi, jer oni konzerviraju materijal vještačenja. Mnogi 

pravni sustavi, pa tako i naš, imaju pravilo da dio dokaznog materijala (ako je to moguće) 

mora biti zadržan za dopunske ili ponovne analize. Max M. Houck i dr. (ibidem) smatraju da 

u slučajevima kada cijeli uzorak treba biti utrošen u toku jedne analize, o tome treba 

obavijestiti i optužbu i obranu. U praksi se javljaju slučajevi kada je ekstremno velika količina 

materijala dostavljena na vještačenje, kako ga uzorkovati Za ilustraciju služi veća količina 

marihunane ili nekoliko kilograma kokaina. Praktičari takve uzorke nazivaju 

„reprezentativnima“. Forenzični vještak mora odlučiti koliku količinu uzorka treba uzeti i 

koje testove pri tome primijeniti. To je osobito važno, jer se rezultati analiza pripisuju 

karakteristikama uzorka cijelog dokaznog materijala (predmeta vještačenja). To je npr. slučaj 

kada su dostavljeni brojni paketići 23 % kokaina, a rezultat analize se temelji na samo nekim 

paketićima. 

Postavlja se pitanje što se događa u slučajevima kada treba biti provedeno više 

analiza na istom uzorku dokaznog materijala To je npr. slučaj pištolja dostavljenog na 

ispitivanje. Na njemu se traga za brojnim tragovinma npr. otiscima prstiju, tragovima kože, 

znoja i slično radi DNK analize itd. Važno je odrediti pravilan redoslijed ispitivanja kako 

jedno ispitivanje ne bi kontaminiralo ili onemogućilo provođenje drugih testova koji slijede. 

U ovom slučaju redoslijed bi trebao biti : serološki testovi, izazivanje latentnih otisaka prstiju 

i konačno balističko testiranje oružja. Uvijek treba imati u vidu da jedan na prvi pogled mali 

dokaz može biti predmet mnogih ispitivanja Uzmimo za primjer vještačenje (testiranje) nekog 

pisma za koje se sumnja da možda sadržava antraks ili neku drugu zaraznu tvar. Koverta i 

Stranica 181 od 225



pismo mogu biti podvrgnuti brojnim ispitivanjima da bi se ustanovilo : dijagnozu zaraze, 

tragove kao dokaze (kosa, vlakna u koverti, sredstva za adheziju kao što su ljepila, selotejp 

ako je korišten i sl.), DNK profil pljuvačke na marci ili koverti ako je korištena, elemente 

spornog dokumenta (priroda papira, natpisi i drugi aspekti oblika pisma), kvalitet tinte ili 

drugog sredstva pisanja radi utvrđivanja što je korišteno za pisanje poruke, adrese i sl., 

karakteristike rukopisa, pisaće mašine, printera, kompjutora i sl., latentni otisci prstiju, 

karakteristike sadržaja teksta što vodi evaluaciji prirode namjere autora i drugi istražni 

zaključci, ako je za ljepljenje koverte korištena voda njen sastav i geografsko porijeklo itd. I u 

ovom ispitivanju poredak ispitivanja je bitan ne samo za osiguranje integriteta dokaza, nego i 

radi sigurnosti forenzičara i pomoćnog osoblja. Neki dokazi mogu biti golemi npr. mišljenja o 

oceanskim strujama, uzrocima pada zrakoplova i sl. 

U vezi s onim što je navedeno treba imati u vidu da sve ono što može biti 

podvrgnuto forenzičnim analizama u toku jednog istraživanja, postaju objekti ispitivanja, 

uzorci koji pružaju podatke za interpretaciju. Kao dokazi ti uzorci i podaci slijede drugačija 

pravila od onih u drugim znanstvenim ili neznanstvenim laboratorijima. Kontekst dokaza je 

centar koji pokazuje kako su dokazi analizirani i interpretirani u rekonstrukciji događaja. 

Forenzične znanstvene metode se primjenjuju uz drugačiji pristup nego u drugim 

neforenzičnim znanstvenim laboratorijima. Te razlike i sličnosti će slijediti forenzične 

znanstvenike do sudnice i vidjeti će se da li im je dana dobra ili slaba dokazna podrška. To su 

plodovi njihovog znanstvenog laboratorija, 

U okviru rečenog kada je riječ o nalazima i mišljenjima vještaka, traži se 

određena standardizacija oblika izvještavanja forenzičnog znanstvenog laboratorija o 

konkretnom slučaju. Generalno iskazi vještaka mogu se rangirati od vrlo opsežnih do malih. 

Izvještaji forenzičnih laboratorija moraju biti rigorozna znanstvena izvješća. Ona bi trebala 

sadržavati najmanje slijedeće informacije : 1. ime ispitivača (istraživača) koji je proveo 

testove, 2. ime tijela u kojem istraživač radi, 3. datum izrade izvješća, 4. identifikacijske 

informacije o slučaju, 5. kontaktne informacije za istraživača, 6. objekti koji su istraženi, 7. 

metode i instrumenti (testovi) koji su primjenjeni kod ispitivanja i analize dobivenih rezultata, 

8. rezultati ispitivanja i/ili analiza, 9. bilo koja interpretacija ili statistika koji su relevantni za 

rezultate, 10. konstatacija o dispoziciji s dokazima, 11. bilo koja revizija izvješća i potpis 

istraživača-ispitivača itd. Oblik izvješća u grubo treba slijediti standarde znanstvenog 

dokumenta : 1. uvod, 2. materijali i metode, 3. rezultati, 4. zaključci i 5. diskusija. Izvješća 

Stranica 182 od 225



moraju biti razumljiva za korisnike, čitljiva i koncizna uz sadržavanje nužnih informacija koje 

se tiču znanstvene strogosti. 

Iz do sada navedenog vidljivo je da nisu svi dokazi jednake dokazne snage. 

Neki su dokazno jači od drugih. Kontekst zločina, tip, količina i kvaliteta dokaza diktiraju što 

se može ustanoviti i interpretirati. 

Stranica 183 od 225



16. Napuštanje kriminalne scene 

Kriminalnu scenu se smije napustiti samo onda, kada je sigurno da je prikupljen maksimalan 

broj relevantnih činjenica i dobiven maksimalan broj odgovora na njih. Treba biti siguran da 

su svi relevantni materijalni dokazi prikupljeni i da su spremni za slanje u forenzični 

laboratorij ili u pohranu. Prestanak istraživanja na mjestu događaja i potrebno vrijeme za 

istraživanje u praksi znatno variraju od slučaja do slučaja ovisno o promjenjivim veličinama 

(varijablama) kao što su : veličina i priroda područja koje treba istražiti, složenost slučaja 

primarno s traseološkog stanovišta, obimnost ili oskudnost materijalnih dokaza ili 

raspoloživog osoblja tzv. subjektivna tehnika i objektivne tehnike (sredstva tehničke prirode). 

Kada je utvrđeno da je riječ o kaznenom djelu istraživanje se ne smije ograničavati dok svi 

raspoloživi pristupi za pronalaženje izvora dokaza nisu temeljito eksploatirani. Koji puta će 

biti potrebno privremeno obustaviti neku operaciju zbog prioriteta drugih mjera i radnji. U 

takvim slučajevima treba adekvatno osigurati mjesto događaja od moguće kontaminacije, 

izmjena i zadesne destrukcije svih mogućih dokaza, do nastavka njegovog treaseološkog 

stanja. 

Stranica 184 od 225



17. Zaključna razmatranja 

Iz naprijed navedenog proizlazi da je istraživanje mjesta događaja u 

sociologijskom smislu vrsta procedure s relativno autonomnom strukturom, različitim 

ulogama i neovisna o ostalim društvenim ulogama, koja je utemeljena radi donošenja 

ispravnog rješenja. Ono se temelji na svojstvima strukture : (1) totalitetu, (2) transformaciji i 

(3) autoregulaciji. Istraživanje mjesta događaja kao istražni proces sui generis treba shvatiti 

kao cjelinu koja smjera utvrđivanju činjenica, omogućava komunikaciju i donošenje odluka, a 

u procesu utvrđivanja istine otklanjanje predvidivih ili nepredvidivih prepreka. To je 

procedura kao realni, vremenski i socijalni sustav čija su zadaća i trajanje određeni ciljem 

rješavanja slučaja. Istraživanje mjesta događaja je u osnovi kriminalistički istražni proces sui 

generis kao cjelina koja smjera utvrđivanju činjenica, omogućuje komunikaciju i donošenje 

odluka i otklanjanje predviđenih prepreka. Riječ je o kriminalističkom postupanju (proceduri) 

kao realnom, vremenskom i socijalnom sustavu čija su zadaća i trajanje određeni ciljem 

rješevanja slućaja. 

Različite situacije i kriminalističko-pravni i forenzični zadaci koji se 

postavljaju pred istražitelje mjesta događaja i druge aktivne sudionike u istraživanju mjesta 

događaja, zahtijevaju različite načine postupanja, a time i misaonih aktivnosti koje prate to 

postupanje. Psihološki prag spoznaja navedenih osoba u postupku se mijenja i ovisi od niza 

čimbenika endogene i egzogene prirode. 

Istraživanje mjesta događaja osobito kada je riječ o kaznenim djelima, je 

složena, planska i kontinuirana djelatnost, koja u pravilu nije ograničena kaznenopostupovnim 

normama, iako se odvija po načelima i nekim normama ZKP-a. Neformalno i formalno 

istraživanje mjesta događaja sastoji se sa sadržajne strane iz aktivnosti brojnih tijela. 

Istraživanje na mjestu događaja određeno je (ograničeno) predmetom postupka, 

svrhom i postupovnim pravilima. Rečeno se primarno manifestira kvantitativno kao 

ograničenje opsega istraživanja. 

Stranica 185 od 225



Aktivni sudionici u istraživanju mjesta događaja često su ostavljeni svom 

općem i profesionalnom (stručnom) znanju, životnom i profesionalnom iskustvu, savjesti i 

prirodnom zdravom razumu. 

Djelatnost policije u procesu istraživanja mjesta događaja u biti je : otkrivanje 

izvora informacija, prikupljanje, sređivanje, zaštita i korištenje informacija iz različitih izvora 

informacija. 

Razjašnjavanje činjeničnog stanja u procesu istraživanja mjesta događaja je 

utvrđivanje postojanja ili nepostojanja relevantnih činjenica, odnosno njihovog ranijeg 

postojanja, da su jednoznačne i da se s drugim činjenicama konkretniog slučaja nalaze u 

određenoj relevantnoj povezanosti. Razjašnjavanje činjeničnog stanja ostvaruje se: 

pronalaženjem, prikupljanjem (neposrednim ili posrednim) i osiguranjem dokaznih činjenica 

(dokaza), a u slučaju opasnosti od odgode (hitnosti) i izvođenjem dokaza. 

Metodologijske zadaće istraživanja mjesta događaja su : (1) određivanje 

problema (state the problem) u smislu postavljanja, oblikovanja i opažanja, (2) postavljanje 

preliminarnih i pomoćnih verzija (form the hypothesis), (3) razmatranje i oblikovanje, 

verifikacija ispitivanjem ili pokusom verzija (observe and experiment), (4) izvođenje 

konsekvencija iz hipoteza i (5) praktična primjena dobivenih rješenja. 

Gnoseologijska komponenta istraživanja mjesta događaja izravno je povezana 

s materijalnim, organizacijskim i tehničkim uvjetima. Istraživanje mjesta događaja je poseban 

proces spoznavanja. Srž je istraživanja mjesta događaja kao procedure, rekonstruiranje 

prošlosti (retrospektivan proces), otkrivanje novoga, nepoznatog, pri čemu postoje broje 

unutarnje i vanjske prepreke, od kojih su neke postavljene planski, kao mjere posebno 

predviđene za ometanje istraživanja. Istraživanje mjesta događaja određeno je predmetom 

postupka, svrhom i pravilima postupanja. Navedeno se prvo manifestira kao kvantitativno 

ograničavanje opsega istraživanja. Uvijek prednost imaju znanstvene spoznaje, a ne osobno 

uvjerenje. Znanstvene spoznaje moraju se primjenjivati sukladno metodologiji pojedine 

znanosti, dakle, po pravilima određene struke. Promatranje je prva spoznajna funkcija. 

Promatranje je plansko i organizirano percipiranje onih svojstava objektivne stvarnosti koja se 

mogu percipirati osjetilima ili njihovim pomagalima. Prema načinu percepcije promatranje 

može biti neposredno (izravno) i posredno (neizravno) korištenjem tehničkih pomagala. 

Navedeno promatranje može se smatrati neposrednim promatranjem jer su tehnička pomagala 

Stranica 186 od 225



samo produžeci osjetila (longa manu). Promatranje kod istraživanja mjesta događaja može biti 

: (1) kratkotrajno, (2) dugotrajno, (3) trajno, (4) povremeno, (5) neprekidno, (6) s prekidima i 

(7) unaprijed određeno ili neodređeno. Promatranje prema načinu izvedbe dijeli se na : 

vođeno i slobodno, a prema prostoru u zatvorenom ili slobodnom prostoru. Obzirom na 

motritelja promatranje može biti pojedinačno ili skupno. Ovo potonje prevalira kod 

istraživanja mjesta događaja. 

Mišljenje je druga spoznajna funkcija kod istraživanja mjesta događaja. Njime 

se postiže spoznaja o onome što prelazi granice objektivne datosti. Mišljenje je psihički 

proces uspostavljanja veza i odnosa između sadržaja objektivne stvarnosti. Mišljenje počiva 

na brojnim i raznovrsnim misaonim operacijama. Rezultat tih operacija je shvaćanje 

(razumijevanje), poimanje odnosa i veza među pojavama. 

Praksa je treća spoznajna funkcija. Riječ je o praktičnim profesionalnim 

iskustvima. Opis je ključna komponenta istraživanja mjesta događaja. On mora ispunjavati 

uvjet predmetne određenosti, što znači, da se pri opisivanju mora točno odrediti : a) objekt 

opisivanja, b) sredstvo opisivanja i c) način opisivanja. Opisivanje je usko vezano uz zlatna 

kriminalistička pitanja. Kod opisivanja ulogu igra tipizacija. Ona se odnosi na cjelinu ili 

pojedine sastojke strukture objekata opisivanja. 

Kod istraživanja mjesta događaja veliku ulogu igraju indicijalni dokazi. 

Dokazivanje pomoću indicijalnih dokaza mora biti složeno i stupnjevito, ovisno o rezultatima 

otkrivanja, podvrgnuto kritičkoj analizi i vrednovanju većeg broja okolnosti. Za indicijali 

dokazni postupak važno je da se u obzir uzmu sve indicije, pri čemu se negativne i pozitivne 

indicije moraju ocjenjivati u međusobnom odnosu. Ako se pomoću indicija ne može utvrditi 

izvjesnost, treba utvrditi moguću vjerojatnost. 

Stvarni dokazi u procesu istraživanja mjesta događaja su promjene materijalne 

prirode u vidu tragova i predmeta događaja tzv. objektivni nalaz nastale u vezi s konkretnim 

događajem, koje se mogu koristiti kao dokaz izravno od strane tijela postupka, bez pomoći 

stručnih osoba ili vještaka. Da bi mogli poslužiti kao dokaz u spoznajnom smislu moraju biti 

spoznati po pravilima kriminalistike, a kao dokaz u procesnom smislu i na način propisan 

odredbama ZKP-a. Vidimo da ti dokazi ne traže stručno objašnjenje, nego govore sami za 

sebe (res ipsa loquitur). Oni mogu zahtijevati identifikaciju, ali se time ne dovodi u pitanje 

njihovo izvorno korištenje u dokazne svrhe od strane tijela postupka U anglosaksonskom 

Stranica 187 od 225



pravu takve dokaze nazivaju „Internal Evidence“. U svakodnevnoj praksi njihov je broj 

malen. U materijalnim promjenama u vidu tragova i predmeta kao stvarnih dokaza sadržane 

su informacije na materijalan način. One traže ispitivanje i tumačenje koje često ima karakter 

dešifriranja. Stvarni dokazi su i slučajevi nepostojanja, odnosno postojanja suprotno „hodu 

stvari“, tzv. negativne ili odrečne činjenice. Stvarni dokazi su primarno indicijalni dokazi. 

Stvarni dokazi po funkcionalnom kriteriju dijele se na : 1. predmete koji su 

poslužili kao sredstvo počinjenja ili su bili namijenjeni tom cilju, 2. predmete pribavljene 

kaznenim djelom ili dobiveni kao nagrada za izvršenje kaznenog djela, 3. predmete nastale 

počinjenjem kaznenog djela, 4. predmete nositelje tragova kao materijalnih informacijasignala, 

5. predmete koji pomažu u utvrđivanju ličnosti počinitelja ili žrtve, motiva i sl., 6. svi 

ostali predmeti od važnosti za otkrivanje kaznenog djela ili događaja i počinitelja i utvrđivanje 

njegove kaznene odgovornosti kao što su zaboravljeni, ostavljeni, odbačeni ili podmetnuti 

predmeti. 

Stvarni dokazi po kriteriju uzročnosti su : 1. promjene položaja u prostoru i 

vremenu (trag situacije kao dokaz). Situacija (stanje) na mjestu događaja je predmet 

situacijske ekspertize, 2. mehaničko premještanje tvari koja čini stvar, kao i pojava nove stvari 

ili nestanak stvari tzv. negativne okolnosti, 3. razdvajanje jedinstvene stvari na pojedine 

sastavne dijelove (separacija), 4. promjena energetskog stanja (zagrijavanje, hlađenje), faznog 

stanja (ubrzanje, usporavanje) i same stvari, 5. primjena određene stvari u konkretnim 

uvjetima mjesta i vremena na individualan način (tehnički modus operandi) itd. 

Kada je riječ o vrstama materijalnih nositelja informacija oni mogu biti : 1. 

optički, 2. akustički, 3. mirisni (odoriferni, olfaktronički), 4. mehanički (taktilni). 5. termički i 

6. okusni i dr.. 

Kod istraživanja mjesta događaja kada se sumnja da je riječ o profesionalcima 

treba imati u vidu da su i kriminalci, kao ostali ljudi, osobe navika. Način djelovanja 

kriminalaca u pravilu uključuje : (1) individualna svojstva (osebujnosti), (2) metode rada, (3) 

tehnike rada, (4) sredstva počinjenja i (5) objektivne (fizikalne) uvjete na kriminalnoj sceni. 

Njihove operacionalne metode mogu se sastojati od jednog akta ili kombinacije akata. Tako se 

stvaraju ponašajne (bihevioralne) karakteristike pojedinaca. U mnogim slučajevima ponašajne 

karakteristike mogu se činiti beznačajnim detaljem u okviru načina rada kriminalaca koji bi 

rezultirao njihovom identifikacijom i hvatanjem. U nekim slučajevima ponašajne 

Stranica 188 od 225



karakteristike kriminalaca su odmah vidljive, dok u drugim slučajevima je potrebno provesti 

detaljno istraživanje. 

Prilikom istraživanja mjesta događaja treba imati u vidu da su sve kriminalne 

radnje kombinacija dvaju faktora : (1) povoljnih prilika (slučajnih ili stvorenih) i (2) potrebe, 

bilo stvarne ili imaginarne. Ta dva faktora stupaju u akciju zbog određene želje (težnje), bilo 

normalne, bilo abnormalne. Načini zadovoljavanja želja su motivi i namjere koje udružene s 

mogućnošću rezultiraju počinjenjem kriminalne radnje. U praksi je utvrđeno da bilo kada 

jedan od faktora : prilika, potreba, želja, motiv ili namjera je različit od posljednjeg 

kriminalnog čina kriminalaca. Prisutne kombinacije faktora biti će različite od onih iz 

prošlosti. I uzorci modus operandija (MO) određenog tipa kriminalnog ponašanja biti će često 

različiti. Metode modus operandija se evidentiraju, kodiraju i analiziraju kako bi se otkrile 

navike, ciljevi i praksa kriminalaca. Osposobljeni analitičari i istražitelj mogu preko fizikalnih 

posljedica vidjeti kako je počinjeno djelo na kakav način. Modus operandi putokazi moraju 

biti vagnuti obzirom na stupanj mogućnosti. Pri tome, jedan segment pretpostavljenog modus 

operandija može imati veću otkrivačku vrijednost od drugog za potrebe identifikacije, 

hvatanja i obuzdavanja neke osobe. 

Istraživanje mjesta događaja traži brzo razmišljanje i odlučivanje, često u „tren 

oka“. Ima mnogo situacija, osobito kada se radi pod pritiskom ili pod stresom, odnosno kada 

se ne može prikupiti dovoljno (mnogo) informacija za temeljito prosuđivanje nego se mora 

donijeti naglu procjenu i brzu odluku. Često se u prvih nekoliko sekundi oblikuju instant 

stavovi i prvi dojmovi koji su vrlo snažni i znatno utječu na sve odluke i stavove sudionika u 

istraživanju mjesta događaja. 

Veliku ulogu u istraživanju mjesta događaja igra situacijska slika, koja je 

rezultat spoznaje tijela postupka na temelju prikupljenih (podataka) dokaza u određenom 

trenutku. Ona omogućava planiranje i postupanje usmjereno određenom cilju, služi spoznaji, 

analizi, ocjeni i prognozi razvoja događaja relevantnih za tijelo postupka. Svrha sastavljanja 

situacijske slike je prikupljanje činjenica i podataka radi donošenja ključnih odluka vezanih uz 

taktiku i strategiju postupanja u konkretnoj situaciji. Sastavljanje i analiza situacijske slike u 

svakom pojedinačnom slučaju mora uključivati : 1. analizu i vrednovanje zadataka, 2. 

prognozu razvoja situacije, 3. planiranje, analizu i realizaciju organizacije, 4. rukovođenje 

Stranica 189 od 225



angažiranim snagama, 5. komunikaciju, 6.koordinaciju, 7. obuku (podučavanje), 8. opremu, 9. 

alternativne mjere i radnje, 10. izvješća o situaciji i 11. informiranje javnosti. 

U vezi s naprijed navedenim veliku ulogu igra pravilna procjena situacije. 

Riječ je o kontinuiranoj ili sporadičnoj analizi i vrednovanju aktualne situacijske slike sa 

zaključivanjem o daljnjem postupanju. Ona nije jednostavno ponavljanje stanja stvari 

(sadržaja), nego je njen zadatak. Informacije koje proizlaze iz sadržaja treba odabrati, 

analizirati i izvesti spoznaje (zaključke). Riječ je o svojervrsnom povezivanju. 

Kada je riječ o istraživanju mjesta događaja treba imati u vidu da je to zadatak 

ovlaštenih službenih osoba u pravcu prikupljanja informacija od značaja za situacijsku sliku 

konkretnog događaja. Opseg i pravac radnji istraživanja mjesta događaja potrebno je s 

taktičkog i pravnog gledišta jednoznačno odrediti i uskladiti s cjelokupnom koncepcijom 

istraživanja. Pri tome treba izbjegavati praznine i preklapanja. Traži se adekvatno i ažurno 

dokumentiranje svih saznanja. Pri tome taktika davanja naloga igra posebnu ulogu. Opseg i 

sadržaj istraživanja dužan je odrediti rukovoditelj istraživanja. 

Karakteristike istraživanja mjesta događaja moraju biti : 1. svestranost, 2. 

cjelovitost, 3. osnovanost i točnost, 4. novost (nema šablona), 5. optimalnost i 6. ispravnost. 

Planiranje verzija jedan je od esencijalnih elemenata istraživanja mjesta 

događaja. Planiranje verzija treba izvršiti već na prvom koraku istraživanja mjesta događaja. 

Verzije moraju nastati pri primanju prve dokazne informacije o događaju i stalno se u procesu 

istraživanja planiraju, provjeravaju i odbacuju, pri čemu bitno utječu na način istraživanja 

mjesta događaja. One služe kao misaoni instrumenti bez kojih se ne mogu pronaći nove 

činjenice. Pomoću verzija tijelo postupka i aktivni sudionici u postupku uspostavljaju 

potrebnu relaciju između opaženih i neotkrivenih (latentnih) činjenica, ako postoje. Verzije se 

javljaju kao putokaz, kao svojevrsni usmjerivači prilikom istraživanja mjesta događaja i 

njegov su integralni dio. 

Istraživanje mjesta događaja mora biti jedinstveno za sve vrste izvora 

informacija. Kao procedura ono je oblik primjene različitih metoda istraživanja i proučavanja 

realiteta i temelji se na promatranju, čija je karakteristika svjesno biranje objekata 

promatranja, što pretpostavlja aktivnost i svjesno traženje relevantnih činjenica i rukovođenje 

različitim verzijama. 

Stranica 190 od 225



Složenost istraživanja mjesta događaja nije vezana uz teškoće opažanja, nego 

uz misaone zadatke koji se javljaju tokom istraživanja mjesta događaja. Sudionici u 

istraživanju mjesta događaja u „hodu“ istraživanja ocjenjuju relevantne informacije dobivene 

iz različitih izvora. 

Traseološki informacijski deficit je pojava s kojom treba uvijek računati, ako 

se pravodobno ne osiguraju tragovi i predmeti u vezi s događajem, pa čak i onda. Događaj 

kao realna pojava koja je manifestirana u vanjskom svijetu, ne nalazi se u statičkom stanju, 

nego u procesu stalne dekompozicije. 

Razlozi hitnosti izlaska na mjesto događaja i hitnog započinjanja istraživanja 

moraju se stupnjevati. Oni ovise od niza okolnosti svakog konkretnog slučaja. 

Analiza mjesta događaja je složeniji pojam od procesiranja mjesta događaja i 

njegovog dokumentiranja. Analiza mjesta događaja je relativno spor, metodičan i sustavan 

proces koji se mora odvijati po određenom redu. Nikada se ne smije popustiti pritiscima da se 

mjesto događaja stavi u njegovu funkciju prije dovršene analize. Činjenica da postoji plan 

istraživanja i analiza rezultata istraživanja mjesta događaja štiti od kasnijih optužbi da nije 

postupljeno lege artis. 

Utvrđivanje granica mjesta događaja i njihova zaštita često su najteži zadaci. 

Treba razlikovati unutarnje i vanjske perimetre mjesta događaja. Unutarnji perimetar je 

neposredno područje na kome je djelo počinjeno. Vanjski perimetar je okolno područje koje 

uključuje ulazne i izlazne točke počinitelja. Generalno, to je područje na kome se mogu 

pronaći relevantni tragovi i predmeti. Za vanjski perimetar koristi se izraz produženi perimetar 

koji označava područje na kojem je počinitelj mogao odbaciti dokaze i slično. Riječ je o putu 

dolaska i odlaska. Ako mjesto događaja uključuje određene prepreke (barikade), talačke 

situacije, eksplozivne naprave, razne hazarde i druge prijetnje, perimetre utvrđuju nadležni 

specijalisti. Sigurnost je od velike važnosti na bilo kojem mjestu događaja, osobito ako 

indicira na zločin. Zato kada situacija to traži treba nositi zaštitnu odjeću i obuću i druga 

zaštitna sredstva i biti pripravan na bilo koji oblik iznenađenja. 

Adekvatan istraživački rad na mjestu događaja daje integritet istraživanju. 

Stranica 191 od 225



Razvoj forenzičnih tehnologija za rad na mjestu događaja prilikom njegovog 

istraživanja, ulogu istražitelja mjesta događaja učinio je značajnom i složenom, osobito zbog 

načina postupanja s materijalnim izvorima informacija. 

Dokazna vrijednost rezultata korištenja materijalnih izvora informacija znatno 

ovisi od djelatnosti prvih policajaca na mjestu događaja koji su po dojavi izašli na njega. 

Izlazak policije na mjesto događaja radi njegovog osiguranja ima veliku ulogu za budući 

postupak, osobito kazneni, ako do njega dođe. Način provizornog osiguranja i opseg mjesta 

događaja koje se osigurava ovisi od okolnosti konkretnog slučaja, vrste i prirode makro i 

pretpostavljene mikro situacije, načina počinjenja događaja/djela, njegove lokacije, 

atmosferskih i drugih uvjeta. Osiguranje mjesta događaja od strane policije ulazi u kompleks 

radnji koje su usko povezane s provođenjem dokaznih radnji, primarno očevidom. 

Iskrena, pravilna, pravodobna i česta komunkacija među sudionicima 

istraživanja mjesta događaja je bitna za ishod slučaja. 

Treba imati u vidu da aplikacija postulata forenzičnih znanosti stvarno 

započinje u početnim stadijima istraživanja mjesta događaja. 

Historijat dokaza je kritičan za slučaj i njegovu pravnu dopuštenost. 

Tokom progresije postupanja od mjesta događaja do sudnice pažnja mora biti 

posvećena pravilnom lancu čuvanja dokaza, rukovanju s njima, pakiranju i zaštiti, te 

etiketiranju. Nepravilno rukovanje može umanjiti dokaznu vrijednost dokaza, sve do 

nemogućnosti njihove uporabe u dokazne svrhe zbog degradacije. 

Ako sudionici u procesu istraživanja ne znaju kako korektno postupati s 

izvođenjem dokaza od časa njihovog pronalaska, bez obzira o kom stadiju postupka je riječ ili 

nemaju legitimno ovlaštenje da se uključe u dokazni postupak, neka prepuste rad 

stručnjacima. 

Priroda nekih tragova i predmeta ili njihova lokacija unutar mjesta događaja 

može postati točka disproporcionalnog fokusiranja postupanja, udaljavanje od odgovarajućeg 

razmatranja drugih dokaza. Opasno je kada neki materijalni dokazi privuku previše 

pozornosti, jer to obično ima za posljedicu zanemarivanje drugih dokaza. 

Stranica 192 od 225



Iniciranje potpune evaluacije dokaza u početnim fazama može biti mnogo 

produktivnije, nego prikupljanje dijelova kako se približava suđenje. 

Nije neuobičajeno da se pojedinci (svjedoci, žrtve, osumnjičenici) prisjete 

događaja različito, iako su bili prisutni istom događaju i u isto vrijeme, osobito u pogledu 

preciznosti iskaza. 

U nekim slučajevima kako istraživanje napreduje nove informacije moraju 

promptno biti proslijeđene u forenzični laboratorij, jer mogu utjecati na analitičku strategiju 

laboratorija ili dovesti do zaključka da je potrebno izvršiti rekonstrukciju događaja. 

Treba imati u vidu da se materijalni dokazi prezentiraju u različitim 

varijacijama u smislu raznolikosti u pogledu oblika (forme), veličine, lokacije i slično. 

Kod istraživanja mjesta događaja traži se jednostavan i organizirani sustav za 

identifikaciju, individualizaciju i grupifikaciju, opisivanje i rad s dokazima. 

Prilikom istraživanja mjesta događaja treba voditi računa o : (1) načinima 

pomoću kojih dokaz može biti identificiran, (2) općim karakteristikama dokaza kao što su : a) 

pripadnost određenoj klasi, grupi, rodu (tzv. grupifikacija) i b) jedinstvenim individualnim 

karakteristikama, (3) tome da je kod dokaza nastalih transferom važna njihova distribucija 

prije prikupljanja, (4) tome da dokazi okoliša uz uvažavanje njihove različitosti i tipova igraju 

važnu ulogu, (5) dokazima kontaminacije mjesta događaja u smislu stvaranja novih ili 

brisanja postojećih tragova uslijed prirode okružja dokaza, djelovanja osoblja, nemara ili 

nesmotrenih izmjena na mjestu događaja, prikrivanju dokaza i laboratorijskom okruženju, (6) 

degradaciji dokaza uslijed nepovoljnog okruženja : toplina, vlaga, zračenje i slično. 

Treba voditi računa o tome da identifikacija dokaza ovisi o : njihovoj prirodi, 

fizikalno-kemijskom obliku (agregatno i energetsko stanje), količini, kvaliteti, uvjetima 

nastanka, izvoru i drugim razlozima. Identifikacija se može temeljiti na pojavnosti (izgledu), 

boji, fizikalnim svojstvima kao što je kristalna struktura ili kemijskim svojstvima kao što je 

sastav itd. 

Opasno je za ishod postupka ako su na postupovnoj sceni prisutni pogrešni 

opisi fizičkih dokaza. 

Stranica 193 od 225



Poseban problem u dokaznom smislu mogu predstavljati dokazi kao rezultat 

transfera. Pred istražitelje se često postavlja pitanje : što se na mjestu događaja nalazi što 

govori u prilog da je po nekom nešto doneseno ili odneseno Pri tome treba razlikovati 

izravni (primarni) transfer od neizravnog (sekundarnog). U prvom slučaju riječ je o izravnom 

prijenosu s originalnog izvora na drugi objekt. Sam naziv drugog transfera govori o načinu 

njegovog nastanka. Sekundarni transfer može inicirati potrebu proširenja istraživanja na 

mjestu događaja ili ukazati na druga područja koja trebaju biti pretražena u potrazi za 

dodatnim dokazima. 

Povećana tehnologija, urbanizacija i mobilnost donijeli su nove probleme 

istražiteljima mjesta događaja, zahtijevajući od njih znanja iz vrlo različitih društevnih 

područja. 

Istraživanje mjesta događaja treba osigurati temeljne informacije, koje će 

poslužiti kao opći pregled istraženog područja i kao solidna osnova za rad specijalista. 

tehnika. 

U istraživanju mjesta događaja treba koristiti maksimalan broj istraživačkih 

Uvijek treba voditi računa o tome u kojim relacijama je istraživanje prema 

pravnom sustavu i kako pripremiti slučaj za optuženje i prezentaciju na sudu. 

Istraživanje mjesta događaja mora biti temeljito objektivno traganje za istinitim 

informacijama, kompleksno i sofisticirano. Ono znači pažljivo istraživanje, kao aktivni 

misaono-radni proces, korak po korak uz adekvatno zapažanje, te mentalno skiciranje i 

traganje (misaona rekonstrukcija), pretraživanje, ispitivanje i traženje s oprezom i točnošću 

radi pronalaženja dokaza za potrebe postupka. 

U okviru istraživanja mjesta događaja traže se sve relevantne činjenice 

povezane sa slučajem u smislu utvrđivanja što se i kako dogodilo, kada i gdje itd. 

Istražitelji moraju dobro poznavati pojedine inkriminacije i lnjihove elemente 

(bića), modus operandije, glavne ciljeve istraživanja, temeljne funkcije istražitelja i odnos 

istražitelja s drugim pojedincima i pravnim osobama. 

Stranica 194 od 225



Najkritičnija faza kod istraživanja mjesta događaja je preliminarno istraživanje. 

Donošenje odluka, odgovornosti i zadaci koje treba realizirati kod vrlo različitih događaja, 

moraju biti dio istražiteljevog repertoara. Istražitelji trebaju biti obučeni i razumjeti potrebe i 

način uporabe raspoložive opreme, da bi proveli učinkovito i djelotvorno istraživanje. 

Istraživanje mjesta događaja danas, postalo je visoko sofisticirano umijeće koje 

traži koordinirane napore između brojnih sudionika, osobito specijalista. 

Treba nastojati da se obavi uspješno istraživanje, što znači da se u njegovom 

okviru prati logički slijed događaja, da su svi raspoloživi dokazi pribavljeni na zakonit način, 

da su sve osobe koje dolaze u obzir kao izvori informacija uspješno intervjuirane ili je s njima 

obavljen obavijesni razgovor, da su svi postupci potpuno razvijeni, da su svi detalji slučaja 

precizno i potpuno registrirani i izvješteni itd. 

Treba imati u vidu da činjenica da slučaj nije riješen, ne mora indicirati na 

nedostatke u istraživanju, kao što ni osuda neke osobe ne znači da je istraživanje provedeno 

lege artis. Istraživanje se može smatrati uspješnim, ako su sve (ili većina) raspoloživih 

relevantnih informacija, materijali ili tvrdnje otkriveni. 

Uspješno istraživanje uključuje ravnotežu između znanstvenog poznavanja 

istražnih procesa, iskustva i vještina. Traži se poklanjanje pozornosti detaljima. 

Istraživanje mjesta događaja je i znanje i vještina. U zadnje vrijeme 

istraživanje mjesta događaja postaje sve znanstvenije (utemeljeno na znanstvenim 

postulatima), što od istražitelja traži odgovarajuću kompetenciju i poznavanje vještina 

istraživanja utemeljenih na iskustvu, izučavanju i promatranju. Istražitelji moraju biti 

sposobni da vide odnose između činjenica koje nisu u nekoj relaciji i pitanja koja ne traže 

odgovor. 

Istraživanja su uvijek unikatna makar se radilo o vrlo sličnim slučajevima. 

Veliki broj različitosti kod svakog pojedinog događaja onemogućava postavljanje fiksnih 

pravila postupanja. 

Istražitelji moraju postupati na uredan i sustavan način i prikupljene činjenice 

analizirati i procjenjivati. 

Stranica 195 od 225



Kod istraživanja mjesta događaja mnogo odluka mora se donijeti u kratkom 

vremenu npr. postupanje kod iznenadnih opasnosti, osiguranja mjesta događaja, samog 

istraživanja itd. 

Istražitelj uvijek treba slijediti kriterije dobrog istraživanja npr. : pravodobna 

uspostava kontrole, pravilno rukovođenje, formuliranje plana rada, bilježenje svega što je od 

interesa, određivanje prioriteta i sl. 

Stalno treba imati u vidu da je primarna svrha istraživanja mjesta događaja 

otkrivanje lokacije i identifikacija, te osiguranje dokaza. 

Kada je riječ o primjeni temeljne opreme koja služi za ispitivanje mjesta 

događaja najveći nedostatak u prikupljanju dokaza nije raspoloživa oprema, nego nedostatak 

obučenosti u njenoj učinkovitoj upotrebi. 

Bilješke moraju biti : potpune, učinkovite, točne, specifične, činjenično 

potvrđene, jasne, dobro sročene (organizirane) i čitljive. Treba biti objektivan u izvješćima, 

koncizan i koristiti pravopisna i gramatička pravila. 

Uvijek treba osigurati sigurne dokaze, što znači da dokazi nisu izgubili na 

dokaznoj vrijednosti i svom integritetu zbog nepravilnog rukovanja, identifikacije i sl. 

Treba imati u vidu da način prikupljanja dokaza izravno utječe na njihovu 

kasniju dokaznu vrijednost. Pri odlučivanju koje dokaze treba prikupiti pomaže poznavanje 

tipova analiza koje mogu biti provedene u kriminalističko-forenzičnim laboratorijima. 

Izuzete dokaze treba pažljivo pakirati što znači : da je dokaz u izvornom 

stanju, da je onemogućeno nastupanje štete ili kontaminacije. Treba imati u vidu da svaki 

dokaz ima svoje specifične zahtjeve. Kadkada je neki objekt sam po sebi dokaz i istovremeno 

nositelj dokaza. 

Kada je riječ o transportiranju dokaza način, transporta ovisi o veličini i vrsti 

dokaza, te udaljenosti na koju se šalju. Uvijek treba koristiti najbrže metode transporta koje su 

na raspolaganju. 

Pohrana dokaza mora biti sigurna, dobro organizirana i zaštićena od vanjskih 

negativnih utjecaja npr. izlaganje vlagi, toplini, kukcima i slično. Pravilna pohrana sprječava 

Stranica 196 od 225



otuđenje, gubitak, miješanje, kontaminaciju i pogoršanje stanja (kvarenje). Zaštita i pohrana 

dokaza često su najslabija karika u lancu dokaza. 

Suvremenim pojavnim oblicima kriminaliteta tijela postupka prilikom 

istraživanja mjesta događaja moraju se suprotstaviti korištenjem suvremenih metoda i 

sredstava rada, svojevrsnim kriminalističko-forenzičnim inženjeringom. Njegov cilj je, da 

tijela postupka poduzmu mjere i radnje iz svog djelokruga rada pravodobno, odgovarajuće i 

skladno. 

Svaka primjenjena operativna ili procesna radnja i mjera prilikom istraživanja 

mjesta događaja moraju imati svoj tehnički, taktički i metodički sadržaj, jer u protivnom 

ostaju puke forme. 

Stranica 197 od 225



18. Neka pitanja u vezi s istraživanjem mjesta događaja 

1. da li se prilikom istraživanja mjesta događaja nedostatno ili manjkavo primjenjuju 

postulati forenzičnih znanosti 

2. da li se ima u vidu da forenzična znanost nije samo svežanj tehnika ili metoda drugih 

znanosti. Ona ima jedinstvene principe i svoju filozofiju, isto kao i primjenu. 

Forenzične znanosti zavređuju da sjede ponosno uz svoje srodne znanosti. 

3. da li se vodi računa o tome da je mjesto događaja nerijetko samo privid 

4. da li se retroaktivna slika događaja sastavlja kronološki 

5. da li se istraživanje mjesta događaja temelji na čvrstim znanstvenim spoznajama 

(teorijama) Da li su na sceni neutemeljne teorije 

6. da li se vodi računa o tome da se svakodnevno javljaju sve veći zahtjevi za 

znanstvenim standardima koji mijenjaju metode rada na mjestu događaja 

7. da li se istraživanje mjesta događaja provodi objektivno i disciplinirano u smislu 

metodologije, protokola i sl. 

8. da li je na mjestu događaja koji puta na sceni relativizacija dokaza 

9. da li se na mjestu događaja primjenjuju pravila kriminalističko-forenzične struke i 

osobnih standarda u pogledu kompetencije i čestitosti sudionika u istraživanju 

10. da li se vodi dovoljno računa o tome što otežava ili onemogućava pravilan rad na 

mjestu događaja 

11. da li se na mjestu događaja u odnosu na dokaze adekvatno primjenjuje načelo 

koordinacije i subordinacije dokaza 

12. da li je na mjestu događaja adekvatna primjena scientizacije u postupku dokazivanja 

13. da li se u postupku istraživanja mjesta događaja od sudionika traži kolektivno znanje 

14. da li je na kriminalističko-forenzičnoj sceni prisutno stalno usavršavanje visokih 

radnih i moralnih standarda i njihovo pridržavanje u procesu istraživanja 

15. da li radna etika (deontologija) i upornost kod istraživanja mjesta događaja idu ruku 

pod ruku 

Stranica 198 od 225



16. da li se dovoljno radi na promjeni mentaliteta i stila rada sudionika u istraživanju 

mjesta događaja, sukladno kretanjima u svijetu forenzike 

17. da li se vodi računa o kredibilitetu onih koji rade na istraživanju mjesta događaja 

18. da li su na mjestu događaja koordinacija i suradnja među sudionicima istraživanja, bez 

rivaliteta 

19. da li je u procesu istraživanja mjesta događaja prisutna maksima da se objektivni 

nalazi sortiraju i klasificiraju prema otkrivačko-dokaznoj korisnosti 

20. da li se prikupljanje objekata nalaza vrši adekvatno po provjerenoj metodologiji 

sukladno postojećim protokolima 

21. da li je kultura komuniciranja među sudionicima istraživanja zadovoljavajuća 

22. da li se vodi dovoljno računa o tome da je ključ uspjeha kreativnost, jasnoća i 

dosljednost 

23. da li se ljudska prava dovoljno legitimiraju kroz proces istraživanja mjesta događaja 

24. da li se vodi računa o tome da je preduvjet za uspješnost istraživanja mjesta događaja 

dobro uigran tim stručnjaka, oslobođen bilo čijeg utjecaja 

25. da li je na sceni olako donošenje kvalifikacija 

26. da li se sudionici u istraživanju mjesta događaja pridržavaju maksime da nije primarno 

da budeš u pravu, nego da radiš po pravu 

27. da li se kada je to potrebno daje prioritet s otkrivačko-dokaznog stanovišta nekim 

mjerama i radnjama 

28. da li dolazi do prevelikih razlika u interpretaciji istovrsnog nalaza na mjestu događaja 

od strane sudionika u istraživanju 

29. da li su oblici sumnji koji se javljaju prilikom istraživanja mjesta događaja pravilno 

kategorizirani 

30. da li je na mjestu događaja na sceni kolektivno znanje 

31. da li se sudionici u istraživanju koriste adekvatnim stručnim jezikom 

32. da li se svaki puta uzimaju u obzir sve relevantne činjenice uključene u slučaj 

33. da li koji puta dolazi do povođenja općem mišljenju, a ne činjenicama 

Stranica 199 od 225



34. da li su svaki puta informacijski kanali kojima informacije dolaze do sudionika u 

istraživanju mjesta događaja legalni, pravno-etički i znanstveno prihvatljivi 

35. da li informacije prolaze kroz filter otkrivačko-dokaznog sustava 

36. da li se vodi dovoljno računa o tome da neke informacije imaju svojevrsnu zapovjednu 

(imperativnu) ulogu, tj. da dovode do kriminalističko-forenzične odluke i poduzimanja 

pravne, kriminalističke ili forenzične mjere i radnje 

37. da li se u svakodnevnoj praksi vodi dovoljno računa o relevantnosti dokaza koju čini 

objektivna veza između dokaza i predmeta dokazivanja 

38. da li se vodi računa o tome da kod materijalnih informacija tzv. signala kao nositelja 

informacija, treba voditi računa i o semantičko-pragmatičkom sadržaju informacije 

koji ovisi od unutarnjeg modela kojim raspolaže primatelj informacije 

39. da li se ima u vidu da bi nastala relevantna informacija primatelj informacije mora 

imati odgovarajuću „zalihu“ znakova, značenja i odredaba 

40. da li se vodi računa o tome da informacije postaju podaci tek psihičkim procesima 

primatelja informacije 

41. da li se ima zu vidu da tzv. operativne informacije u represivnom procesu nemaju 

smisla ukoliko ne prerastu u dokazne informacije (dokaze) 

42. da li se vodi dovoljno računa o važnosti metoda kojima se prikupljaju informacije 

43. da li je djelatnost sudionika u istraživanju mjesta događaja nerazdvojno povezana s 

pronalaženjem, fiksiranjem, transportom, čuvanjem i korištenjem dokaznih 

informacija 

44. da li se u procesu istraživanja mjesta događaja vodi dovoljno računa da ne dođe do 

gubitka materijalnih informacija 

45. da li se vodi računa o tome da su neke mjere i radnje na mjestu događaja s 

kriminalističkog stanovišta neponovljive, a s pravnog moguće npr. očevid 

46. da li se dokazne informacije (dokazi) pravodobno procesno oformljuju po načelu 

operativnosti (brzine), kvalitativnosti i učinkovitosti u postupku zato, što su dokazi 

materijalni i personalni, u stalnom procesu mijenjanja, preobražavanja, 

dekomponiranja i nestajanja 

Stranica 200 od 225



47. da li se proces sumnjanja, kao trenutak spoznaje tijela postupka, doživljava kao 

metodički princip spoznaje, koji ima pozitivnu ulogu ili se sumnja bez utemeljenog 

osnova 

48. da li se vodi dovoljno računa o mogućnosti insceniranja mjesta događaja stvaranjem 

lažnih tragova (simulacija ili disimulacija), podmetanjem tragova i drugim oblicima 

krivotvorenja materijalne situacije 

49. da li se pravilno primjenjuju taktička pravila kod ocjene „negativnih činjenica, osobito 

kod primjene metode difundiranja“ 

50. da li se pri planiranju postupka (operativnog i kaznenog) i stvaranja heurističkih 

verzija, adekvatno primjenjuje hipotetičko-deduktivna metoda 

51. da li se taktički načini svih sudionika u istraživanju temelje na saznanjima i 

rezultatima logike, psihologije i znanstvene organizacije rada 

52. da li se vodi dovoljno računa o tome da su priroda i sadržaj taktičkog načina 

uvjetovani i određeni konkretnom kriminalističko-pravnom situacijom, koja je često 

fluidna i plastična i da se često mijenja i preobražava, što iziskuje nove i drugačije 

taktičke načine u okvirima jednog postupka 

53. da li se vodi računa o kriminalističkim karakteristikama, kao ukupnosti tipičnih i 

individualnih obilježja nekog događaja ili djela, koja su od značaja za primjenu 

kriminalističko-forenzičnih metoda, načina i sredstava 

54. da li se tijela postupka pridržavaju važnog taktičko-logičnog pravila, da podaci na 

kojima se temelje verzije ne mogu da proturječe jedni drugima, niti verzijama 

55. da li se kod korištenja verzija koristi misaono modeliranje kao instrument heurističke 

djelatnosti, koja se ne odvija po pravilima strogog algoritma, kao čvrstog unaprijed 

danog krutog programa, nego elastičnog programa da li misaono modeliranje o 

kojem je riječ u sebi sadržava element neizvjesnog, koji zamjenjuje nepostojeće karike 

u dokaznom lancu i postojeće praznine u objašnjavanju činjenica 

56. da li se misaoni modeli adekvatno koriste za orijentaciju i vršenje heurističke funkcije, 

mobiliziranje znanja i iskustva, iniciranje dijalektičke analize i pomaganje u odabiru 

relevantnih činjenica, te izoštravanju sposobnosti ocjene dokaza 

Stranica 201 od 225



57. da li se ima u vidu da je modeliranje u kriminalističko-pravnoj proceduri najčešće 

retrospektivan proces 

58. da li se sudionici u istraživanju suočavaju s događajem kao s mogućim ili vjerojatnim 

činjeničnim stanjem događaja i logički i psihološki uživljavaju u to stanje, u cijeli 

događaj od početka do kraja 

59. da li se materijalni i personalni dokazi analiziraju tako dugo dok jedni ne potvrde ili 

pobiju druge 

60. da li se u istraživanju ispituje i provjerava svaki element radnje počinjenja događaja u 

pogledu njegove tehničke i psihološke mogućnosti 

61. da li se u toku misaonog procesa rada pri ocjeni dokaza polazi od višeznačnosti dokaza 

 

62. da li se kultivira međusobna zamjenjivost stručnjaka u slučajevima spriječenosti ili 

odsutnosti 

63. da li se vodi računa o tome da učinkovitost faze tumačenja tragova ovisi od pravilnosti 

rada u prethodnim stadijima postupka 

64. da li se na mjestu događaja na temelju tragova i predmeta traži logička, psihološka i 

tehnička veza s mogućim kretanjem i djelovanjem počinitelja 

65. da li se vodi dovoljno računa o osnovnim kriterijima kriminalističke identifikacije : a) 

znanstvenosti, b) točnosti i c) nesumnjivosti podrijetla objekata identifikacije u smislu 

njihovog identiteta i integriteta 

66. da li se vodi dovoljno računa o kautelama za primjenu tehničkih sredstava i metoda u 

smislu pravne dopuštenosti, ispunjenosti uvjeta znanstvene osnovanosti primjene, da 

je primjena u praksi znanstveno ispitana i da se njihovom primjenom znatno ne vrijeđa 

psihofizički integritet osoba 

67. da li je na mjestu događaja primjena previše radikalnih (agresivnih) metoda koje 

oštećuju ili uništavaju potencijalne predmete vještačenja 

68. da li je arhitektura istraživanja mjesta događaja kod nas odgovarajuća 

69. da li se vodi računa o pravilnom tumačenju pojma „sigurno utvrđenje“, koji znači 

isključenje bilo kojeg oblika sumnje 

Stranica 202 od 225



70. da li su na istraživačkoj sceni isti principi, ali različiti pristupi 

71. da li pojedini sudionici u istraživanju, kada je riječ o timskom radu, vode dovoljno 

računa o tome da ne ugroze mandat tima 

72. ima li se dovoljno u vidu da ono što mislimo i ono što moramo dokazati nisu isto 

73. da li na mjestu događaja postoji lanac odgovornosti 

74. da li postoje adekvatni vertikalni, dijagonalni i vodoravni (horizontalni) kanali 

komuniciranja 

75. da li se vodi računa o tome da primjenjene metode, bez obzira o kojima je riječ, imaju 

dovoljnu vlastitu osjetljivost, specifičnost, jednostavnost i brzinu, što je važno kod 

izbora metode 

76. da li se odabrana metoda prilagođava potrebama konkretnog slučaja 

77. da li je kreativnost u radu sudionika istraživanja svaki puta zadovoljavajuća 

78. da li se u praksi pojam „pouzdano znanje“ sudionika u istraživanju konfundira s 

njihovim profesionalnim iskustvom 

79. da li se pravilno provodi čuvanje identiteta i integriteta potencijalnih predmeta 

vještačenja 

80. da li postupci i metode koje u svom radu primjenjuju sudionici u istraživanju mjesta 

događaja, zadovoljavaju postojeće znanstvene standarde u svijetu i kod nas 

81. da li su svi sudionici u istraživanju mjesta događaja svjesni svojih subjektivnoobjektivnih 

mogućnosti i ograničenja u području svog rada 

82. da li se vodi dovoljno računa o znanstvenoj sigurnosti koja mora biti induktivna i 

materijalna 

83. da li se ima u vidu da pri ostvarivanju znanstvene sigurnosti ulogu igraju : 1. 

preciznost i točnost mjerenja, 2. kakvoća i količina različitih uzoraka ili provedenih 

pokusa. 3. slaganje ili konvergencija dokaza itd. 

84. da li se ima u vidu da očiglednost nije kriterij za sigurnost identiteta 

85. da li se koji puta rad tijela represije u pronalaženju podataka o pojedinostima radi 

utvrđivanja mogućnosti i potrebe vještačenja pretvara u besciljno lutanje i 

komentiranje, od kojega nema nikakve koristi 

Stranica 203 od 225



86. Da li ima problema prilikom interpretacije pojma „potrebno stručno znanje“ 

87. Da li se stručne osobe i potencijalni vještaci adekvatno koriste za pronalaženje 

relevantnih tragova i predmeta koji u postupku mogu figurirati kao dokazi ili predmeti 

vještačenja 

88. da li se posvećuje dovoljno pozornosti osiguranju potencijalnih predmeta vještačenja 

taktičko-tehničkim mjerama i procesnim formama 

89. da li se vodi dovoljno računa o razlikama u pogledu istraživačkog lanca, kojeg u 

osnovi čine : 1. počinjenje kriminalnog ili kaznenog djela, 2.način saznanja za njih, 3. 

protokoliranje slučaja, 4. detekcija počinitelja, 5. optuživanje i 6. pravorijek 

90. da li se vodi dovoljno računa da svako novo otkriće na području prirodnih i tehničkih 

znanosti, svako usavršavanje forenzičnih istražnih metoda neminovno povlači za 

sobom promjene u dokaznom postupku, posebno u odnosu na metode prikupljanja i 

ispitivanja materijalnih nositelja informacija tzv. signala 

91. da li se javljaju podozrenja kod tijela postupka i stranaka kada je riječ o primjeni novih 

znanstvenih dostignuća, koja u praksi još nisu dovoljno afirmirana 

92. da li se ocjenjuje kako rad, znanje i iskustvo onih koji su radili na prikupljanju 

materijalnih dokaza utječe na ishod vještačenja 

93. da li se kod istraživanju mjesta događaja traže dovoljno stručno i savjesno, relevantni 

i neutralni za sud prihvatljivi i dokazno iskoristivi tragovi i predmeti 

94. da li se uzima u obzir cjelokupna traseološka slika svih tragova 

95. da li se tokom istraživanja mjesta događaja vodi dovoljno računa o dinamici nastanka 

tragova 

96. da li se provođenju očevida pristupa neutralno, kao nepredvidivoj situaciji 

97. da li se tzv. operativni podaci pravodobno i adekvatno uspoređuju sa „slikom“ 

događaja 

98. da li je na mjestu događaja svaki puta dobar timski rad i razmjena znanja 

99. da li rukovoditelji istraživanja mjesta događaja svoje sudionike vode ili njima 

upravljaju i kako se to reflektira na ishod istraživanja 

100. da li su u istraživanju na mjestu događaja prisutni mudrost, samostalnost i hrabrost 

Stranica 204 od 225



101. da li je na mjestu događaja prisutna kumulacija znanja 

102. da li se odluke donose „u trenu“ 

103. da li se vodi računa o tome da sudionici u istraživanju mjesta događaja moraju imati 

sintetizirajući, kreativan i discipliniran um 

104. da li se ima u vidu da je forenzika na području utvrđivanja istine podsustav najvećeg 

stupnja dinamike i bogatog sadržaja, te komunikacijskih veza i interakcija 

105. da li se ima u vidu da su događaji koji se istražuju često vrlo složene strukture i 

zahtijevaju planski, sustavno koncipiran i organiziran pristup 

106. da li se vodi računa o tome da se sudska istina temelji na relevantnim obilježjima, koja 

moraju biti apsolutno točno spoznata u njihovoj pravnoj suštini, ali ne uvijek i potpuno 

u njihovom pojavnom obliku 

107. da li se vodi dovoljno računa o mogućnosti migracije tragova i tipologijama migracije 

 

108. da li stupanj kompetentnosti sudionika u istraživanju mjesta događaja znatno varira i 

kako se održava na otkrivačko-dokazni postupak 

109. da li se sudionici u istraživanju dovoljno pridržavaju pravila, da se drže činjenica i 

budu jednostavni 

110. da li se vodi dovoljno računa o iskustvenoj spoznaji da kašnjenje u identifikaciji 

uzrokuje manje teškoća, nego pogrešna identifikacija 

111. da li se posvećuje dovoljno vremena utvrđivanju vremenskog okvira događaja i 

odgovarajućih motiva 

112. da li je koji puta rekonstrukcija događaja samo nagađanje istine 

113. da li se pomoću logike, mašte i iskustva proširuju granice postavljenih verzija 

114. da li se pravi preliminarni plan obima, kvalitete i smjera kontrolnih radnji i mjera 

115. da li se vodi dovoljno računa o tome da protok vremena utječe negativno na dokaze 

116. da li se pravilno istražuju sekundarna mjesta događaja 

117. da li se vodi računa o tome da je vrijednost materijalnih dokaza ograničena 

djelovanjem ljudi 

Stranica 205 od 225



118. da li se u postupku otkrivanja i dokazivanja previše pretpostavlja 

119. da li se vodi računa o tome da je za postupak važno ono što se može dokazati 

120. da li se u postupku dovoljno uzima u obzir tzv. „povijest“ slučaja 

121. da li se ima u vidu da je najteže pronaći i povezati relevantne činjenice 

122. da li se vodi računa o pretpostavkama za sastavljanje situacijske slike u smislu: 1. 

odabira, 2. analize (ocjene) i 3. povezivanja i procjene relevantnih segmenata slike 

123. da li se vodi dovoljno računa o kolatreralnim dokazima i njihovoj tipologiji 

124. da li se adekvatno koriste tzv. združeni materijalni dokazi 

125. da li je na dokaznoj sceni previše formalno pravnih, ali dokazno beskorisnih dokaza 

126. da li ovlaštene osobe kada je to nužno doživljavaju slučaj „in situ“ 

127. da li se vodi računa o važnosti pravovremenog dolaska specijalista i forenzičara na 

mjesto događaja 

128. da li je svaki stupanj obrade tragova i predmeta adekvatno planiran, organiziran i 

obavljen s centralno vođenom idejom 

129. da li se utvrđuje potencijalni značaj i vrijednost materijalnih tragova i predmeta 

prilikom preliminarnog pregleda mjesta događaja u smislu njihovih tipova i vrste i da 

li se sukladno tome određuje adekvatan pribor za prikupljanje i pakiranje tragova i 

predmeta 

130. da li se vodi doboljno računa o mogućim kontaktima s opasnim tvarima 

131. da li se kod utvrđivanja adekvatne uzročnosti, ona utvrđuje metodom naknadne 

prognoze u okviru koje se putem misaone rekonstrukcije vraćamo u vrijeme djelovanja 

počinitelja obzirom na situaciju koja je tada postojala 

132. da li se poklanja dovoljno pozornosti detekciji i identifikaciji in situ prilikom 

istraživanja mjesta događaja 

133. da li se u postupku istraživanja vodi dovoljno računa o primjeni odgovarajućih metoda 

za suzbijanje informacijske entropije kod materijalnih izvora informacija 

134. da li se vrši pravilno opisivanje i tehničko fiksiranje svih elemenata tragova kao što su 

: 1.vrsta, dužina, širina, dubina, početak, tok i završetak traga i sl, 2. pojavni oblik 

Stranica 206 od 225



(fenomenološko-morfološke karakteristike), 3. izvor i način postanka, generiranja 

traga metodama odražavanja ili odvajanja ili njihovom kombinacijom, 4.vrsta, 

svojstva i oblici podloge na kojoj su nastali tragovi, 5. povezivanje načina postanka, 

položaja i međusobnog suodnosa tragova prema okružju (dijagnostičko i situacijsko 

ocjenjivanje materijalne situacije), 6. označavanje pravca kretanja tragova, 7. 

navođenje podataka o točnom mjestu pronalaska tragova i predmeta, rastojanja među 

njima, položaji i sl., 8. izmjere tragova u smislu visine od tla, dubine i sl., 9. metode 

fiksiranja tragova itd. 

135. da li se osjetilni doživljaji tj. opažene činjenice adekvatno prevode u simbolički jezik 

pravne, kriminalističke i forenzičnih znanosti 

136. da li se pravilno klasificiraju objekti opisivanja 

137. da li se vodi dovoljno računa o načelima kriminalističke identifikacije, kao što su : 1. 

konkretna cjelina identifikacijskih obilježja ne može se pronaći kod drugih objekata 

identifikacije, 2. identifikacijska obilježja moraju ostvariti određeni stupanj 

podudarnosti uzoraka. Taj stupanj podudarnosti određuju : način, smisao i metoda 

(metode) konkretne identifikacije, 3. da se konkretni proces identifikacije ostvaruje 

prema posebnoj metodologiji u ovisnosti o vrsti i prirodi identifikacije, pri čemu je 

najvažnija odrednica polazna znanstvena disciplina ili njena više ili manje samostalno 

izrađena kriminalistička izvedenica itd. 

138. da li se vodi dovoljno računa o karakteristikama kazneno postupovnog dokazivanja u 

smislu, da su otkrivanje, izvođenje, provjera i ocjena dokaza neodvojivi Da li se vodi 

računa o tome da dok je predmet dokazivanja jedinstven za sve stadije postupka, tzv. 

identitet predmeta dokazivanja, krug dokaza je uvijek i bez iznimke neodređen. Taj 

krug određuje tijelo postupka u skladu s postupovnim odlukama 

139. da li je na mjestu istraživanja koji puta prisutan neprofesionalan rad onih, koji 

sudjeluju u otkrivačko-dokaznoj funkciji 

140. da li se zaboravlja na kriminalističko pravilo : da je za postupak sve bitno, dok se ne 

dokaže da je nebitno 

141. da li se vodi dovoljno računa o sekundarnom transferu tragova 

142. da li se koji puta polazi od pogrešne premise da ono što se ne vidi, ne postoji Da li se 

zbog „očitog“ previđaju dokazi 

Stranica 207 od 225



143. da li se vodi računa o tome da u svakom slučaju treba imati originalan pristup 

144. da li se na početku istraživanja slijedi svaki potencijalno relevantan trag, iako nije 

odmah vidljivo koji je relevantan 

145. da li se materijalni dokazi prilagođavaju slučaju, a ne obratno 

146. da li se neadekvatno tumače tzv. združeni dokazi 

147. da li se pravodobno postavljaju racionalne teorije kriminalnih situacija 

148. da li se javljaju problemi u vezi sa sposobnostima sudionika u postupku pri formiranju 

sudova na temelju nepotpunih ili ograničenih informacija i koji 

149. da li se kod sudionika u procesu istraživanja javlja određeni tip stresa npr. taktilni, 

slušni, vizualni, mirisni i sl. i kako on utječe na radnu sposobnost 

150. da li se javljaju i koje teškoće u procesu povezivanja relevantnih činjenica, tj. njihovog 

dovođenja u kontekst 

151. da li se vodi dovoljno računa o tome da se iza pronalaženja, prikupljanja i ocjene 

dokaznih informacija (dokaza) u konačnici nalazi sud 

152. da li se vodi računa o tome da su materijalni dokazi vremenski uvjetovani, udruženi sa 

specifičnim uvjetima mjesta pronalaska i povezuju počinitelja sa žrtvom i mjestom 

događaja 

153. da li se materijalni dokazi grupiraju u kategorije npr. : privremene (prolazne), 

uvjetovane specifičnim uvjetima na mjestu pronalaska, povezujuće, uzorke (modele, 

obrasce), prijenosne (transferirajuće) itd. 

154. da li se vodi računa o tome da su mnoga mjesta događaja zbunjujuća svojim 

asortimanom i skupom tragova i predmeta koje treba povezati s događajem 

155. da li se u radu s tragovima vodi „ček“ lista, koja se koristi kao pomoć u orijentaciji u 

radu s njima 

156. da li se adekvatno traži kolateralni materijalni dokazni supstrat 

157. da li se postavljaju racionalne i fleksibilne teorije kriminalne situacije 

158. da li se kod sudionika u istraživanju mjesta događaja javljaju teškoće u procesu 

povezivanja (dovođenja u kontekst) relevantnih činjenica 

Stranica 208 od 225



159. da li se prerano donose kategorički zaključci 

160. da li se u postupku pravilno i dovoljno koristi metoda eliminacije, posebno kod 

eliminacije potencijalnih dokaza 

161. da li postoje poveznice među načinima fiksiranja činjeničnog stanja 

162. da li se vrši pažljivo promatranje i mjerenje utemeljeno na dedukciji zakona fizike 

163. da li se radne verzije mijenjaju kada dokazi to zahtijevaju 

164. da li se koristi praktična i teorijska intuicija kada je to potrebno, kod rješavanja 

dvosmislenih slučajeva Riječ je o slučajevima koji mogu imati više od jedne 

interpretacije. 

165. da li se vodi dovoljno računa o razlozima traseološke hitnosti, koju određuju pravila 

kriminalističke traseologije 

166. da li je kakvoća i količina rada uvjetovana težinom događaja (što je postupanje contra 

legem) 

167. da li postoji potrebna integracija napora, tj. koordinacija, među aktivnim sudionicima 

u istraživanju mjesta događaja (razjašnjavanju slučaja) 

168. da li svi aktivni sudionici u postupcima svih razina, raspolažu potrebnim znanjima o 

razlikama među materijalnim dokazima i njihovim individualnim razlikama 

169. da li aktivni sudionici u postupku svaki puta vladaju potrebnim sposobnostima 

razlikovanja i razdvajanja relevantnog objektivnog nalaza od irelevantnog Riječ je o 

prepoznavanju potencijalnog dokaznog materijala. 

170. da li se koji puta previše pozornosti poklanja pojedinim kategorijama tzv. materijalnih 

provokativnih dokaza, na štetu drugih Da li se ima u vidu da to dovodi do 

disproporcionalnosti fokusa istraživanja i ignoriranja tzv. istisnuća drugih dokaza 

171. da li se teorije o kriminalnom događaju ili kaznenom djelu koji puta previše temelje na 

iskustvu, pa čak i predrasudama, postojećoj kulturi i običajima, a manje na aktualnim 

znanstvenim spoznajama Takav postupak može utjecati na to da se ne prepoznaju i 

ne prikupe svi raspoloživi materijalni dokazi 

172. da li se povremeno na mjestu događaja kao svojevrsnoj forenzičnoj sceni povremeno 

primjenjuju hibridne heurističko-silogističke radnje 

Stranica 209 od 225



173. da li se svaki puta vodi dovoljno računa o opsegu indicijalnih dokaza U taj opseg 

spadaju : 1 vrsta, broj i kakvoća indicija tzv. sustav indicija, 2.način njihove spoznaje, 

3. utvrđivanje po fazama događaja, 4. stručni profil djelatnika koji ih procjenjuju i 5. 

protok vremena od časa nastanka događaja. 

174. da li je na mjestu događaja adekvatno zastupljena metoda difundiranja Riječ je o 

radu s tzv. negativnim ili odrečnim činjenicama ili okolnostima. 

175. da li se u toku istraživanja vodi dovoljno računa o planu promatranja, koji u osnovi 

obuhvaća : 1. predmet promatranja i redoslijed promatranja, 2. instrumentarij 

promatranja, 3. način registracije opaženih činjenica i 4. tko vrši promatranje 

176. da li se vodi računa o tome da uloge stručnih osoba i vještaka kod provođenja očevida 

često diktiraju naizmjenično postupanje 

177. da li aktivni sudionici u istraživanju adekvatno primjenjuju specijalno organizirano 

promatranje tzv. kriminalističko promatranje, kojim se selektivno odabire dio 

percipiranog materijala kao relevantnog 

178. da li je opisivanje kao prevođenje osjetilnih doživljaja (opaženih činjenica) u 

simbolički kriminalističko-pravni i forenzični jezik adekvatno 

179. da li je opisivanje svaki puta valjano (validno), tj. da li se podaci koje se prikuplja 

odnose na pojave i procese koje želimo i moramo opisati 

180. da li je opisivanje svaku puta objektivno To znači da ne smije ovisiti o onome tko 

vrši opisivanje, nego o onom što se opisuje 

181. da li je svaki puta opisivanje relevantnih činjenica potpuno To znači da promatrane 

objekte, pojave i procese treba zahvatiti u cjelini. 

182. da li su opisi utvrđenih činjenica sustavni i precizni 

183. da li se imaju u vidu potencijalne teškoće kod uzročno-posljedičnih analiza, vezane uz 

pitanje što je uzrok, a što posljedica 

184. da li se kod provođenja kriminalističke misaone djelatnosti uzimaju dovoljno u obzir 

faktori kao što su : 1. oblik sumnje, 2. intuicija, 3. kriminalistička mašta i 4. rutina 

185. da li se globalnim kriminalističko-forenzičnim planom istraživanja mjesta događaja 

uzimaju u obzir brojne radne operacije po temeljnim pitanjima : 1. njihove svrhe, 2. 

Stranica 210 od 225



sadržaja, 3. načina postupanja prilikom izvođenja, 4. subjekata zaduženih za njihovo 

izvođenje, 5. vremenu provođenja, 6. potrebitoj logističkoj podršci i 7. uvjetima pod 

kojima se moraju primijeniti 

186. koje su granice samoinicijative aktivnih sudionika u istraživanju mjesta događaja 

187. da li postojeći pozitivni propisi izazivaju komplikacije u istraživanju mjesta događaja 

 

188. da li se ima u vidu kod ocjene dokaza, da pogreške počinjene u osiguranju i ispitivanju 

mjesta događaja se nikada ne mogu popraviti 

189. da li se ima u vidu da uspjeh istraživanja mjesta događaja može u potpunosti ovisiti od 

preliminarno preventivnih mjera poduzetih od strane policajaca koji prvi stignu na 

mjesto događaja (tzv. mjere prve intervencije) 

190. da li se evidentiranju relevantnih vremena posvećuje dovoljno pozornosti 

191. da li se ima dovoljno u vidu da je mjesto događaja markantna etapa u istraživanju, 

magistralna putanja po kojoj bi trebala da započne i da se kreće kriminalističko 

istraživanje (kriminalistička istraga) 

192. da li se radnje u procesu istraživanja mjesta događaja poduzimaju sinkronizirano, 

sustavno, svestrano i iscrpno u duhu znanstvenog postupka i istraživanja 

193. da li se sustavno, sinkronizirano i analitičko-kritički ocjenjuju radnje od forenzičnog 

značaja 

194. da li su aktivni sudionici u istraživanju dovoljno u toku s egzaktnim zbivanjima na 

znanstveno-forenzičnom području 

195. da li su aktivni sudionici u istraživanju mjesta događaja taoci brzih promjena na 

forenzičnoj sceni i da li izloženost modernitetu i scientizaciji izaziva strah 

196. da li se provodi analiza mjesta događaja Riječ je o složenijem pojmu od procesiranja 

mjesta događaja 

197. da li se vodi računa o tome da analiza mjesta događaja znatno ovisi od zatečene 

situacije i logike i da nikako ne podliježe standardizaciji 

198. da li se ograničava dotok informacija ili se one čak skrivaju u odnosima među 

pojedinim tijelima koja sudjeluju u istraživanju mjesta događaja (rivalitet) 

Stranica 211 od 225



199. da li se vodi računa o mogućnostima unakrsne kontaminacije između pojedinih izvora 

dokaza i samih dokaza 

200. da li se ima u vidu da je pravilno pakiran i obilježen dokaz zaštićen od oštečenja ili 

kontaminacije, ali ne i od otuđenja 

201. da li se strategije prikupljanja dokaza vrše lege artis. 

202. da li se pravilno određuju operativno-istraživački modeli istraživanja mjesta događaja 

obzirom na prostor i taktičke preporuke 

203. da li se provodi variranje procesa kriminalističko-forenzičnog istraživanja na mjestu 

događaja kada je to nužno 

204. da li se vodi računa o prioritetima na mjestu događaja 

205. da li se vodi računa o adekvatnosti kompetencija ovlaštenih osoba koje sudjeluju u 

obradi mjesta događaja 

206. da li su komunikacijski odnosi sudionika u obradi mjesta događaja zadovoljavajući 

207. da li je određivanje tehnike istraživanja mjesta događaja adekvatno 

208. da li se vodi računa o činjenici da kriminalističko istraživanje mora biti temeljito 

objektivno traganje za istinitim informacijama i da je riječ o svojevrsnom 

kompleksnom i sofisticiranom području 

209. da li se u okvirima kriminalističkog istraživanja, kada situacija to nalaže provode 

koordinirani napori različitih specijalista 

210. da li se ima u vidu da uspješno istraživanje uključuje ravnotežu između znanstvenog i 

iskustvenog 

211. da li se na mjestu događaja formuliraju pitanja koja imaju karakter općeg vodića, 

obzirom da uvjeti na mjestu događaja znantno variraju, pa nije moguće donijeti čvrsta 

i trajna pravila 

212. da li se vodi računa o tome da adekvatan rad na mjestu događaja daje integritet 

procesu istraživanja 

213. da li se ima u vidu da je razvoj forenzičnih tehnologija, osobito za rad na mjestu 

događaja ulogu istražitelja svih profila učinio vrlo značajnom i složenom, zbog načina 

postupanja s izvorima dokaza i samim dokazima 

Stranica 212 od 225



214. da li se ima u vidu da aplikacija forenzičnih znanosti u jednom istraživačkom procesu 

počinje u početnim stadijima istraživanja mjesta događaja 

215. da li se ima u vidu da je historijat dokaza kritičan za konkretni slučaj, njegovu pravnu 

dopuštenost i prezentaciju na sudu 

216. da li se u slučaju nepoznavanja korektnog rada s dokazima, bez obzira o kojem stadiju 

postupka je riječ ili nepostojanja legitimnog ovlaštenja uključivanja u proces rada, rad 

prepušta stručnjacima 

217. da li se ima u vidu da i minorna kontradikcija ili greška mogu uništiti povjerenje u 

proces istraživanja 

218. da li se vodi dovoljno računa o četiri atributa istražitelja koji doprinose uspješnoj 

detekciji događaja (zločina) : 1. posebnoj sposobnosti opažanja, objektivnoj percepciji 

i prisjećanju, 2. snažnom rasuđivanju i dedukciji s racionalnim razmišljanjem bez 

žurbe, 3. poznavanje pripadajućih pravnih propisa, pravila o dokazivanju, istražnih 

koncepata i tehnika, znanstvenih usluga, uloge forenzičnih laboratorija isl. i 4. snažnoj 

intelektualnoj kontroli konstruktivne mašte, znanja o mentalnim procesima 

kriminalaca i žrtava 

219. da li se prerano odustaje od pretraživanja mjesta događaja 

220. da li su istražitelji, do određene prihvatljive granice, dovoljno selektivni u prikupljanju 

i osiguravanju predmeta vještačenja, kako bi se izbjegao činjenični balast 

221. da li se ima u vidu da se materijalni dokazi mogu znatno razlikovati u odnosu na 

stupanj do kojeg mogu biti analizirani i uspoređeni s poznatim izvorima 

222. da li se ima u vidu da je preduvjet za pravilnu analizu činjeničnog stanja poznavanje 

barem opće problematike onog zbivanja, u kojem je nikao konkretni događaj itd. 

Stranica 213 od 225



19. Korištena literatura : 

1. Adams, T. F. i dr. (2004) Crime Scene Investigation, Prentice Hall, Upper Saddle 

River. 

2. Adler, F. i dr. (1991) Criminology, New York, McGraw-Hill Inc. 

3. Adam, J. i Collier, A. (1962) Criminal Investigation, London. 

4. Almirall, J. R. i Furton, K. G. (2004) Analysis and Interpretation of Fire Scene 

Evidence, CRC Press Boca Raton. 

5. Arsenjev, V. D. (1958) Osmotr kak personalnoe deistvie, Irkutsk. 

6. Basalaev, A. N. (1967) Fiksacija rezultatov osmotra mesta proisšestvia, Leningrad. 

7. Belkin, R. S.-Vinberg, A. I. (1969) Kriminalistika i dokazivanje, Juridičeskaja 

literatura, Moskva. 

8. Belkin, R. S. (1977) Obšćaja teorija kriminalistiki v uslovijah naučno-tehničeskoj 

revolucii, Sovetskoe Gosudarstvo i Pravo, br. 5., Moskva. 

9. Beršadskij, E. M. (1977) Osmotr mesta proisšestvia, III., Kiev. 

10. Bennet, W.W. i Hess, K. M. (1987) Criminal Investigation, West Publishing 

Company, St. Paul. 

11. Bihovskij, J. E. i dr. (1979) Osmotr mesta proisšestvia-provočnik sledovatelja, 

Moskva. 

12. Bojanić, N. (2011) Primjenjena forenzika, Sarajevo. 

13. Bošković, M. (1990), Materijalni dokazi u kriminalističkoj obradi, Beograd. 

14. Bradfort, J. W. i Biasotti, A. A. (1973), Teamwork in the Forensic Sciences, New 

York. 

15. Brandl, S. G. (2003) Criminal Investigation, Pearson, Boston, New York. 

16. Brandl, S. G. (2004) Criminal Investigation- an Analytical Perspective, 

Pearson,Education, Boston. 

17. Byrd, M. (2001) Crime Scene Evidence-Guide to Recovery and Colection of Physical 

Evidence, Staggs Publishing, Wildomar. 

18. Califana, F.- Piazza, P. B. (1980) Criminalistics and Scientific Investigation, Prentice- 

Hall Inc., Englewood Cliffs, New Jersey. 

19. Ceccaldi, P. F. (1976) La criminalistique, PUF, Paris. 

20. Crime Scene Processing and Investigation, London, New York, Washington 2005. 

Stranica 214 od 225



21. Cunliffe, F. i Piazza, P. B. (1980) Criminalistics and Scientific Investigation, London, 

Prentice-Hall Inc. I Englewood Cliffs, New Jersey. 

22. Cuthbert, C. R. M. (1975) Science and the Detection of Crime, Washington. 

23. Dvoršek, A. (2002) Značaj kriminalističke strategije za prevenciju kriminaliteta, 

Zbornik radova policijske akademije, Beograd. 

24. FBI (1978) Handbook of Forensic Science, FBI Laboratoria, Quantico, Virginia. 

25. Feldman, P. (1993) The Psychology of Crime, Cambridge University Press, 

Cambridge. 

26. Fisher, J. (1975) Die polizeiliche Vernehmung, Bundeskriminalamt, Wiesbaden. 

27. Fisher, A. J. B. (1993) Techniques of Crime Scene Investigation, 5. izdanje, CRC 

Press. Boca Raton. 

28. Fombonne, J. (1996) La criminalistique, PUF, Paris. 

29. Gardner, R. M. (2005) Practical Crime Scene Processing and Investigation, CRC 

Press, Boca Raton. 

30. Geerds, F. (1987) Kriminalistik, Lübeck. 

31. Genge, N. E. (2002) The Forensic Casebook, Ballentine Books, New York. 

32. Gilbert, N. J. (1998) Criminal Investigation, 4. izdanje, Prentice Hall, Upper Saddle 

River. 

33. Glasirin, F. V. (1974) Osmotr mesta proisšestvia kako istočnik polučenia informacii o 

ličnosti prestupnika, Moskva. 

34. Goc, M. (1981) Organizacija kriminalističkog istraživanja mjesta događaja, Zagreb, 

„Izbor“ br. 3. 

35. Gorphe, F. (1947) Ocjena dokaza, knjiga I, Paris, Librairie Du Recueil Sirey-prijevod 

Zagreb. 

36. Gorphe, F. (1947) Ocjena sudskih dokaza, knjiga II, Paris, Librairie Du Recueil Sireyprijevod 

Zagreb. 

37. Grigoleit, B. i dr. (2004) Taktika policijskog postupanja, MUP, RH, Zagreb. 

38. Gross, H.-Geerds, F. (1978) Handbuch der Kriminalistik, svez. I. i II. , 10. izdanje, 

Berlin. 

39. Grubiša, M. (1980) Činjenično stanje u krivičnom postupku, 2. izdanje, Zagreb. 

40. Guth, R. (2000.) Checklisten für den Ersten Angriff : Ein praxisorienttiertes Handbuch 

für die Scutz-und Kriminalpolizei, Stuttgart. 

41. Hampton, C. (1982) Criminal Procedure, 3. izdanje, Sweet and Maxwell, London. 

Stranica 215 od 225



42. Hermanutz, M. (1994) Kriminalistik, br. 3., Heidelberg. 

43. Houck, M.M. i Jay, A.S. (2010) Fundamentals of Forensic Science, II izdanje, 

Elsevier, New York i dr. 

44. Houts, M. (1958) From Evidence to Proof, Charles C. Thomas, Springfield. 

45. Hunger. H.-Leopold, D. (1978) Identification, Springer Verlag, Berlin-Heidelberg- 

New York. 

46. Howthorne, M. R. (1999.) First unit Responder-a Guide to Physical Evidence 

Collection for Patrol Officers, Boca Raton. 

47. James, M. E. (1977) Information Model Policing Design for the Systematic Use of 

Criminal Intelligence in a Team Policing Operation, Journal of Police Science and 

Administration, br. 3. 

48. Jelačić, O. (1985) Sudska medicina za pravnike, Pravni fakultet Sveučilišta u splitu, 

Split. 

49. Kenneth, G. W. (1977) Crime Scene Investigation, Virginia 

50. Kind, S. J. i Overman, M. (1972) Science Against Crime, Aldus Books, London. 

51. Klein, I. J. (1997) Law of Evidence for Criminal Justice Professionals, IV 

izdanje,West/Wadsworth. 

52. Klink, M.-Kordus, S. (1986) Kriminalstrategie, Boorberg, Stuttgart. 

53. Kirk, P. (1953) Crime Investigation, Interscience Publications, New York-London- 

Sidney. 

54. Knight, B. (1989) Ethics and Discipline in Forensic Science, Journal of the Forensic 

Science Society, Vol. 29. br. 1. siječanj-veljača. 

55. Kolar-Gregorić, T. (2004), Kriminalistička tehnika, MUP, RH. Zagreb. 

56. Krajnik, V. i dr. (2000) Kriminalistička tehnika, Akademia Policajneho zboru v 

Bratislave, Bratislava. 

57. Krapac, D. (1983) Neposredni i posredni dokazi u krivičnom postupku, Informator, 

Zagreb. 

58. Krapac, D. (1993) Policijski izvidi u budućem hrvatskom kaznenom procesnom pravu, 

Policija i sigurnost, Vol. 2., Zagreb. 

59. Krivokapić, V. (2005) Kriminalistička taktika, Policijska akademija, Beograd. 

60. Larin, A. M. (1976) Ot sledstvennoi versii k istine, Moskva. 

61. Latifi, V. (2000) Kriminalistik, Fakultet i Juridik, Priština. 

Stranica 216 od 225



62. Lee, H. C. i dr. (1985) Advances in Forensic Science, Vol. II., Year Book Medical 

Publications, Inc., Chicago. 

63. Lee, H. C. i dr. (1998) Crime Scene Investigations, Central Police University, 

Taoyuan, Taiwan. 

64. Lee, H. C. i dr. (1998) Materijalni tragovi, Policijska akademija, Zagreb. 

65. Leonhardt. R.-Roll, H.-Schurich, F.R. (1995) Kriminalistische, Bonn. 

66. Levy, A. A. i dr. (1979) Osmotr mesta proisšestvia, Moskva. 

67. Makra, A. (1988) Organi unutrašnjih poslova i Zakon o krivičnom postupku, studija, 

RSUP, Zagreb. 

68. Makra, A. (1980) Krivični postupak i kriminalistika, poseban otisak iz Zbornika 

Pravnog fakulteta u Rijeci. 

69. Marković, T. (1977) Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela, Narodne Novine, 

Zagreb. 

70. Maksimović, R. (2000) kriminalistička tehnika, Policijska akademija, Beograd. 

71. Maver, D. (2004) Kriminalistika, Uradni list, Ljubljana. 

72. Maver, D. (1998) Kriminalistični spoznavni proces, Uradni list, Ljubljana. 

73. Maver, D. (1986) O ulozi mišljenja kod rješavanja kriminalističkih zadataka, 

Priručnik, br. 3., Zagreb. 

74. Modly, D. (2010) Očevid, MUP RH, Zagreb. 

75. Modly, D. (2004) Uvod u kriminalistiku, Sarajevo. 

76. Modly, D. (1991) Operativni i krivičnopravni aspekt osiguranja mjesta događaja, 

očevida, rekonstrukcije i dr. kod prometnih delikata, MUP, RH, Zagreb. 

77. Modly, D. (1990) Organi unutarnjih poslova i primjena člana 154. ZKP-a, MUP RH. 

Zagreb. 

78. Modly. D. (1998) Priručni kriminalistički leksikon, Sarajevo. 

79. Modly, D.-Šuperina, M. i Korajlić, N. (2008) Kriminalisitički rječnik, Strukovna 

udruga kriminalista, Zagreb. 

80. Modly, D. (2003) Osiguranje mjesta događaja, MUP RH, Zagreb. 

81. Modly, D. (2002) Kriminalistička taktika, MUP RH, Zagreb. 

82. Modly, D. (1999) Najčešće pogreške i propusti prilikom provođenja očevida, Policija i 

sigurnost, br. 1-2, Zagreb. 

83. Modly, D. (1982) Kriminalističko osiguranje tragova i predmeta koji mogu poslužiti 

kao dokaz u krivičnom postupku, Priručnik 1-2., Zagreb. 

Stranica 217 od 225



84. Modly, D. (1985) Metodologija provođenja uviđaja (organizacijsko taktički principi 

istraživanja mjesta događaja), Zagreb, Priručnik br. 3-4. 

85. Modly, D. (1984) Svrha uviđaja i primjena načela hitnosti, Priručnik br. 5., Zagreb. 

86. Modly, D. (1984) Zapisnik o uviđaju, Priručnik br. 2., Zagreb.Modly, D. (1999) 

Metodika uviđaja, Sarajevo. 

87. Modly, D. (1992) Krivična prijava, MUP, RH. Zagreb. 

88. Modly, D. (1986) Nauka i stručnost u službi pravde, Priručnik br. 6., Zagreb. 

89. Modly, D. (1999) Kriminalistika kao nauka, Pravna Misao, br. 7-8. srpanj-kolovoz, 

Sarajevo. 

90. Modly, D. (1989) Kriminalistički aspekti pretprocesne djelatnosti organa unutarnjih 

poslova, Naša Zakonitost, br.3., Zagreb. 

91. Modly, D. (2006) Podsjetnik za kriminaliste, Policija i sigurnost, br. 1-2, Zagreb, MUP 

RH. 

92. Modly D. (2011) Metodika provođenja rekonstrukcije i pokusa, MUP RH, Zagreb. 

93. Moenssens, A. i dr. (1986) Scientific evidence in criminal cases, 3. izdanje, 

Foundation Press, Mineola. 

94. Munda, A. (1956) Uvod v kriminalistiko, Državna založba Slovenije, Ljubljana. 

95. Musil, J. i dr. (2001) Kriminalistika, C. H. Beck, Prag. 

96. Newburn, T. (2003) Handbook of Policing, Willan publishing, Ufficulme. 

97. Ogle, J. R. (2004) Crime Scene Investigation and Reconstruction-with Guidelines for 

Crimen Scene Search and Physical Evidence Collection, Prentice Hall, Upper Saddle 

River. 

98. Osterburg, J. W.-Ward, R. H. (2006) Criminal Investigation, Cincinnati. 

99. Osterburg, J. W. i Ward, R. H. (1997) Criminal Investigation, 2. izdanje, Cincinnati. 

100. Osterburg, W.J. (1992), (1997) Criminal Investigation a Metod for Reconstructing the 

Past, Anderson, Cincinnati. 

101. O' Hara, C. E. (1975) Fundamentals of Criminal Investigation, C. C. Thomas, New 

York. 

102. O' Hara, C. E. i O' Hara, G. (1994) Fundamentals of Criminal Investigation. 6. izdanje, 

Springfield. 

103. O' Hara, C. E. (1971) Fundamentals of Criminal Investigation, Charles C. Thomas- 

Publisher, Springfield, Illinois. 

104. O' Hara, C. E. – Osterburg, J. W. (1960) An Introduction to Criminalistics, New York. 

Stranica 218 od 225



105. Pauković, M. (1960) Kriminalistička obrada, RSUP RH, Zagreb. 

106. Pauković, M. (1968) Izlazak na mjesto događaja i uviđaj, Priručnik, br. 2., Zagreb. 

107. Pavišić, B. (2005) Komentar zakona o kaznenom postupku, Rijeka, Žagar, 5. izdanje. 

108. Pavišić, B. i Modly, D. (1999) Kriminalistika, Rijeka. 

109. Pavišić i dr. (2006) Kriminalistika I, Zagreb. 

110. Pavišić B. i dr. (2012) Kriminalistika II. Rijeka, 

111. Pavišić, B. (2002) Uvod u kriminalistiku, Zagreb. 

112. Pavišić, B. (1994) Pretprocesna aktivnost, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 

br. 1. Zagreb. 

113. Pavišić, B. (1993) Metodika istraživanja prometnih delikata, MUP RH, Zagreb. 

114. Peters, K. (1985) Kriminalistika i krivično pravosuđe, Archüv für Kriminologie, sv. 

173. br. 1. i 2. Lübeck, prijevod Zagreb. 

115. Peterson, M. B. (1998) Aplications in Criminal Analysis-a Courcebook, Praeger 

Westport. 

116. Pfister, E. (1981) Prilog kriminalističkom misaonom procesu, Izbor br. 1. 

117. Pfister, W. (1979) Pojam, sadržaj i značenje kriminalistike u sistemu krivične 

znanosti, Kriminalistik, br.8-9. 

118. Physical Evidence Handbook (2001), Kentacky State Police, Forensic Laboratory 

Section. 

119. Pješak, J. (1976) Sledstvennie versii, Moskva. 

120. Popper, K. R. (1960) Logika naučnog otkrića, Nolit, Beograd. 

121. Popov, V. J. (1959) Osmotr mesta proisšestvia, Moskva. 

122. Powis, D. (1977) The Sign of Crime, London. 

123. Ramsland, K. (2001) The Forensic Science of CSI, Berkley Boulevard Books. 

124. Ratcliffe, J. (2004) Strategick Thinking in Criminal Intelligence, The Federation Press, 

Sydney. 

125. Richard, J. W.-Ward, H. (2000) Criminal Investigation : A method for reconstruction 

the past, Anderson Publishing, Cincinnati. 

126. Rittler, T. (1929) Indicijalni dokaz i njegova vrijednost, časopis za kazneno pravo, sv. 

43. Švicarska. 

127. Roberg, R. i dr. (2000) Police and Society, 2. izdanje, Roxbury Publishing Company, 

New York. 

128. Rosso, Z. (1988) Informativni razgovor i intervju, MUP RH, Zagreb. 

Stranica 219 od 225



129. Safferstein, C. R. (1990) Criminalistics : an introduction to forensic science, Pearson 

Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey. 

130. Safferstein, C. R. (1982) Forensic Handbook, New Jersey. 

131. Saferstein, R. (2004) Criminalistics : An introduction to forensic science, Pearson 

Prentice Hall, New Jersey. 

132. Samuels, A. i Barrister, B. A. (1989) Forensic Evidence for the Defence, Med. 

SWCI.Law. br. 4. 

133. Simonović, B. (2004) Kriminalistika, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu, 

Kragujevac. 

134. Skiba, B. J. (1986) Kriminalistička problematika uviđaja mjesta događaja, Izbor br. 1., 

Zagreb. 

135. Souchon, H. (1980) Policija i primjena krivičnih propisa, International Criminal Police 

Review, br. 341. Paris. 

136. Swanson, C. R. i dr. (1992), (2002) Criminal Investigation, Mc Graw-Hill, Inc. New 

York. 

137. Swanson, C. R. i dr. (2003) Introduction to Forensic Science and Criminalistic, Mc 

Graw-Hill, Boston. 

138. Svensson, A. i dr. (1988) Technique of Crime Scene Investigation, Elsevier, New 

York, III izdanje. 

139. Šipraga, J. i Aleksić, Ž. (1986) Kriminalistička metodika, Viša škola unutarnjih 

poslova, Beograd. 

140. Škulić, M.-Aleksić, Ž. (2004) Kriminalistika, Dosije, Beograd. 

141. Termiz, Dž. (2008), Ocjena i procjena, Kriminalističke teme, Sarajevo. 

142. Trankel, A. (1972) Reliability of Evidence, Beckmans, Stockholm. 

143. Vodinelić, V. (1977) Revidirani pojam uviđaja uvjet uspješne forenzične djelatnosti, 

Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, br. 3. 

144. Vodinelić, V. (1979) Novo shvaćanje očevida u krivičnoprocesnoj nauci i 

kriminalistici, Naša zakonitost, Zagreb, br.9. 

145. Vodinelić, V. (1985) Kriminalistika : otkrivanje i dokazivanje, Skoplje, Tom 1 i 2. 

146. Vodinelić, V. i Aleksić. Ž. (1990) Kriminalistika, Zagreb. 

147. Walder, H. (1996) Kriminalistisches Denken, 5. izdanje, Kriminalistik, Heidelberg., 

br.1. 

Stranica 220 od 225



148. Weston, P. B. i Wells, K. M. (1990) Criminal Investigations-Basic Perspectives, V 

izdanje, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New York i Jersey. 

149. Weston, P. B.-Lushbaugh, C. (2003) Criminal Investigation-Basic Perspectives, 

Prentice Hall, Upper Saddle River. 

150. Windelsham, L. (1987) Responses to Crime, Oxford. 

151. Zander, M. (1979) The Investigation of Crime, The Criminal Law Review. 

152. Zuckerman, A. A. (1989) The Priciples of Criminal Evidence, Clarendon Press, 

Oxford. 

Stranica 221 od 225

KLINICKA BOLNICA SPLIT

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?