ISSN 1331 - 7652 Zagreb, 25. studenog 2010. 11 / 2010.

intervju
JOŠKO VIDAS RAZGOVOR S PREDSJEDNIKOM DVD-a RAB
Veteran od posebnog kova
U hrvatskom vatrogastvu sigurno nećemo naći predsjednika sa
64-godišnjim vatrogasnim stažom, koji ujedno 51 godinu neprekidno
obnaša dužnost predsjednika dobrovoljnog vatrogasnog društva.
Pogodili ste: radi se o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Rab, uz čiji
je nastanak i rad neizostavno vezana povijest Joška Vidasa. I to sve
ne bi bilo toliko zanimljivo, da upravo otok Rab nije postao mnogima
sinonim kako organizirati vatrozaštitu, ali i kako mobilizirati široki
krug ljudi u djelotvornoj prevenciji zaštite od požara.
Razgovarao: Mario Starčević, dipl.ing
VV: Možete li opisati povijest razvoja Dobrovoljnog
vatrogasnog društva Rab
VV: Koji je Vaš zadatak bio u vatrogasnoj
postrojbi
Joško Vidas: Dobrovoljno vatrogasno
društvo Rab osnovano je 1946. godine
kao posljedica uočene potrebe lokalnog
stanovništva da se treba nešto poduzeti u
boljoj zaštiti otoka Raba. Sjećam se kao
danas trenutka kada su me kao 17-godišnjaka,
naučnika u elektrocentrali, zvali u
vatrogasce jer sam bio spretan penjač. Povod
osnivanju DVD-a bio je veliki požar
1936.godine na zgradi Kneževog Dvora.
Grupa entuzijasta pokušavala je u dva navrata
osnovati DVD Rab, no nisu naišli na
razumijevanje tadašnje vlasti. Početak II.
sv. rata prekinuo je sve pokušaje do 1943.godine kada
je po kapitulaciji Italije zaplijenjena vatrogasna pumpa
marke ‘’Bergoni’’. Navedena pumpa grupa skrivana je do
oslobođenja Raba 1945. godine. Upravo ta pumpa bila
je okosnica osnivanja DVD-a Rab 1946. a uz nju bilo je
jedno zaprežno vozilo na kojem je bila smještena oprema.
DVD-u Rab dan je prostor za vatrogasni dom u crkvici
Sv. Magdalene u Kaldancu. U to vrijeme vatrogasna postrojba
je brojila 30 članova.
Baš uz te početne dane vezana je i jedna anegdota; naime,
pumpa „Bergoni“ nije imala gume, nego samo felge, tako
da su je četiri vatrogasca gurala, a još šestorica vatrogasaca
su gurala „vozilo“ i jednom prilikom, kada nas je jedan
njemački gost vidio kako guramo tu opremu, začudio se i
pitao zašto se tako mučimo. Mi smo mu ponosno odgovorili
da vučemo, odnosno guramo kako bismo stekli što bolju
kondiciju i snagu jer je s gumama prelagano. Tada smo
redovito imali noćna dežurstva, osobito tijekom zime i
jakih bura, jer su ljudi grijali kuće na drva i dimnjaci su
često bili neispravni, pa je lako dolazilo do požara. Upravo
su taj naš entuzijazam građani znali cijeniti.
Joško Vidas
Joško Vidas: Kada bi zasvirala sirena, moj
je zadatak bio još s jednim kolegom uzeti
ljestve i trčati na mjesto događaja, kako bi
ljestve bile spremne za penjanje. Mi smo
tada imali samo obična radna odjela i čizme,
što je danas potpuno drugačije.
VV: Od kuda potječe „sreća“, da Rab
nisu „poharali“ veći požari
Joško Vidas: To nema veze sa srećom!
Rab je ugrožen kao i ostali otoci, ali ima
odgovorne i svjesne građane, koji su najvažnija
karika u sigurnosnom lancu. Uz činjenicu, da
nemamo problema s brojem vatrogasaca koji su spremni
odazvati se na sudjelovanje na vatrogasnim intervencijama,
vatrogasci su požrtvovanim dobrovoljnim radom
izgradili novi vatrogasni dom i spremište, te se izborili
za zavidnu opremljenost i obučenost vatrogasne postrojbe.
Uz to, nositelji su kulturnog života do današnjih dana
kroz limenu glazbu.
VV: Što je s obnavljanjem članstva
Joško Vidas: Mladi ljudi pristupaju u članstvo, prihvaćaju
naše običaje druženja s veseljem i vjerujem da će
se duh dobrovoljnog vatrogastva uspješno prenijeti na
buduća pokoljenja. U zadnjih godinu dana u članstvo je
primljeno čak 8 novih članova, a imamo i odjeljenje vatrogasne
mladeži.
VV: Na što ste u svom radu posebno ponosni
Joško Vidas: U naše velike uspjehe možemo ubrojiti
osnivanje drugog dobrovoljnog vatrogasnog društva na
otoku Rabu, DVD Lopar. Osobno sam zbog prevelikih
56
Vatrogasni vjesnik studeni 2010.