Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
posebno krivično djelo čije je izvršenje trebalo spriječiti. One se prije pozivaju na opći rizik od
prijetećeg i nasilnog ponašanja podnositelja zbog njegovog mentalnog poremećaja. Da li je njegovo
psihičko stanje bilo takvo da zahtijeva mjere sigurnosti ostaje da se vidi u jednoj kasnijoj fazi (vidi
stavove 37-39, 41 i 44 gore). U ovakvim okolnostima pritvor podnositelja nije imao osnova u članu
5, stav 1.c (čl. 5-1-c), koji se mora vrlo usko tumačiti (vidi presudu Guzzardi protiv Italije od 6.
novembra 1980, Serija A br. 39, str. 38-39, stav 102).
[…] Sud je došao do zaključka da se, u izuzetnim okolnostima u ovom predmetu, pritvor određen
posnositelju može opravdati i na osnovu stava 1.c člana 5. (čl. 5-1-c), kao lišenje slobode osobe
“kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo».
U pogledu prirode i veličine ranijih osuda podnositelja za opasno ponašanje i fizički napad i njegovo
mentalno stanje u relevantno vrijeme (vidi stavove 6-19, 22, 26, 28, 30, 32 i 37 gore), postajao
je značajan osnov za vjerovanje da će on izvršiti slična krivična djela i ubuduće. On je zapravo
to i uradio nakon puštanja na slobodu 15. maja 1990. (vidi stavovi 50-51 gore). Ova djela su bila
dovoljno konkretna i specifična da zadovolje standarde Suda u gore spomenutoj Guzzardi presudi
(str. 38-39, stav 102).
U pravilu, član 5, stav 1.c (čl. 5-1-c), ne daje opravdanje za ponovni pritvor ili kontinuirano lišenje
slobode neke osobe koja je osuđena za krivično djelo, ako postoji sumnja da bi ta osoba mogla
izvršiti slično djelo.
Međutim, po mišljenju Suda, situacija je sasvim drugačija kada je neka osoba pritvorena dok se ne
odluči da li će joj, po isteku maksimalnog perioda koji odredi sud, biti određen dalji period lišenja
slobode iz razloga sigurnosti nakon osude za krivično djelo. U situaciji u ovom predmetu, vlasti
su imale pravo s obzirom na psihičko stanje podnositelja i njegov historijat, kao i na dokazanu i
predvidiljivu sklonost ka nasilju, podnositelja lišiti slobode do odluke suda o zahtjevu tužitelja za
produženje odobrenja po članu 39.
Ovo lišenje slobode, koje je svojevrsno «premošćavanje», bilo je kratkotrajno i određeno kako bi se
podnositelj izveo pred sudske vlasti, a bilo je potrebno i u svrhe pribavljanja najnovojih medicinskih
izvještaja o mentalnom zdravlju podnositelja, kao i radi cijelog niza ozbiljnih poteškoća koje
bi vlasti imale u oraganiziranju nadzora van zatvora zbog agresivnog ponašanja i njegovog protivljenja
takvom nadzoru (vidi stavove 17, 19, 24, 26, 28, 33 i 49 gore).
U ovom kontekstu period proveden u pritvoru o kojem je riječ može se smatrati usko povezanim sa
originalnim krivičnim postupkom iz 1984. i rezultirajućom presudom i mjerama sigurnosti (vidi,
mutatis mutandis, presuda Ciulla protiv Italije od 22. februara 1989, Serija A br.148, str. 16, stav
38).
Sud, prema tome, zaključuje, da je lišenje slobode podnositelja od 25. februara do 15. maja 1990.
bilo opravdano i po tački a i c člana 5, stav 1, Konvencije (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c).
U jednoj ranijoj presudi također je bila riječ o kompatibilnosti između lišenja slobode i zahtjeva
po članu 5, stav 1.c, u vezi potrebe sprječavanja krivičnog djela (vidi presudu Ciulla protiv
Italije od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 40).
99