Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
U ovom pogledu zločin terorizma spada u posebnu kategoriju. Policija je zbog pratećeg rizika od
gubitka ljudskih života i patnje prisiljena da djeluje s maksimalnom hitnosću u praćenju svih informacija,
uključivši i informacije koje dolaze iz tajnih izvora. Nadalje, policija može često doći u
situaciju da uhapsi osobu osumnjičenu za terorizam na osnovu informacija koje su pouzdane ali
koje ne mogu biti otkrivene osumnjičenom ili prezentirane na sudu u potkrepljivanju optužbe, a da
se pri tome ne ugrozi izvor takvih informacija.
Kao što je vlada istakla, u pogledu poteškoća koje su uključene u istragu i krivično gonjenje djela
terorizma u Sjevernoj Irskoj, «osnovanost» sumnje koja opravdava takva hapšenja ne može se uvijek
prosuđivati po istim kriterijima koji važe za konvencionalna krivična djela. No ipak, urgentnost,
kada je u pitanju terorizam, ne opravdava proširenje pojma «osnovanosti» do tačke kada bi bila
ugrožena suština ove garancije po članu 5, stav 1.c (čl. 5-1-c) (vidi, mutatis mutandis, Brogan i
ostali, presuda predhodno citirana, Serija A br. 145-B, str. 32-33, stav 59).
Većina Komisije, s kojom se podnositelj složio, bila je mišljenja da vlada nije pružila nikakve informacije
koje bi navele Komisiju na zaključak da je sumnja u podnositelje u vrijeme njihovog
hapšenja bila «opravdana» u značenju po članu 5, stav 1.c (čl. 5-1-c), Konvencije, ili da se njihovo
hapšenje zasnivalo na bilo čemu jačem od «iskrene sumnje» koja se zahtijeva po zakonu Sjeverne
Irske (vidi stav 61 izvještaja Komisije).
Vlada je tvrdila da nije mogla otkriti izuzetno osjetljiv materijal na kojem se zasnivala sumnja
protiv tri podnositelja zbog rizika da bi otkrivanje izvora moglo dovesti u opasnost život i sigurnost
drugih osoba. U prilog svojoj tvrdnji da se ipak radi o opravdanoj sumnji oni su ukazali na
činjenice da su prva dva podnositelja već bili osuđivani za teška djela terorizma u vezi sa Privremenom
IRA-om (vidi stav 12 gore) i da su sva trojica ispitivani dok su bili u pritvoru o konkretnim
terosrističkim djelima za koja su bili osumnjičeni (vidi stavove 10 i 14 gore). Po navodima vlade ove
činjenice su bile dovoljne da potvrde da je službeno lice koje je izvršilo hapšenje nastupilo u dobroj
namjeri i na osnovu prave sumnje i tvrdili su da ne postoji razlika između postupanja bona fide ili
prave sumnje i opravdane sumnje. Vlada je, štaviše, primijetila da sami podnositelji nisu osporavali
da su bili uhapšeni i lišeni slobode u vezi sa terorizmom (vidi stav 55 Izvještaja Komisije).
Vlada je također tvrdila da, iako nisu mogli otkriti informacije ili identitet izvora informacija koje
su dovele do hapšenja podnositelja, u slučaju prvog i drugog podnositelja postojali su jaki osnovi
koji su navodili na zaključak da su u vrijeme njihovog hapšenja oni bili angažirani na prikupljanju
obavještajnih saznanja i obavljali kurirski posao za Privremenu IRA-u, a da je u slučaju trećeg
podnositelja policija imala na raspolaganju materijal koji ga je povezivao sa pokušajem otmice, o
čemu je bio i ispitivan.
Izvjesno je da član 5, stav 1.c (čl. 5-1-c), Konvencije ne treba primjenjivati na način koji bi postavio
neproprcionalne poteškoće pred policiju države ugovornice u poduzimanju efikasnih mjera u
brobi protiv terorizma (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Klass i ostali od 6. septembra
1978, Serija A br. 28, str. 27 i 30-31, stavovi 58 i 68). Slijedi da se od država ugovornica ne može
zahtijevati da postignu osnovanost sumnje koja je temelj za hapšenje osumnjičenog teroriste tako
što će otkriti povjerljive izvore informacija, ili čak i činjenice koje bi mogle ukazati na te izvore ili
otkriti njihov identitet.
No i pored toga, Sud mora biti uvjeren da je osigurana garancija po članu 5, stav 1.c (čl. 5-1-c).
Prema tome, odgovorna vlada mora barem ponuditi neke činjenice ili informacije koje će uvjeriti
Sud da je uhapšena osoba osnovano osumnjičena da je izvršila navodno krivično djelo. To je tim
prije potrebno kada se, kao što je slučaj u ovom predmetu, po domaćem zahtjevu ne traži osnovana
sumnja, nego se postavlja niži prag time što se traži samo iskrena sumnja.
95