Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse Izvodi iz sudske prakse

18.01.2015 Views

Evropska Konvencija o ljudskim pravima Sud smatra da, kao prvo, iako član 5, stav 1.a, Konvencije ne garantira automatski pravo na uvjetni otpust, ipak se može postaviti pitanje po toj odredbi uzetoj zajedno sa članom 14. Konvencije, ukoliko ustaljena politika kažnjavanja ima negativne diskriminirajuće posljedice. Sud primjećuje da je u principu cilj Zakona br. 3713 kažnjavanje osoba koje su izvršile krivično djelo terorizma i da svako ko je osuđen po tom zakonu ima manje povoljan tretman kod uvjetnog otpusta od osoba koje su osuđene po običnom zakonu. Može se zaključiti da se razlika pravi ne među različitim grupama ljudi, nego međtu različitim vrstama krivičnih djela, na osnovu zakonske kvalifikacije težine djela. Sud ne vidi nikakav osnov za zaključak kako ovakva praksa predstavlja jednu formu «diskriminacije» koja je u suprotnosti sa Konvencijom. Prema tome, nije bilo kršenja člana 14 razmatranog zajedno sa članom 5, stav 1.a, Konvencije. Član 5, stav 1.b – Lišenje slobode u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom Presuda u predmetu Lawless (1. juli 1961, Serija A br. 3, str. 47, stav 9) postavlja uvjete za primjenu tačke b. Sud je smatrao da su u ovoj presudi «obaveze propisane zakonom», po kojima je moguće lišenje slobode, posebne obaveze, a ne obaveze opće prirode (kao što su obaveze poštovanje postojećeg pravnog poretka). U ovom predmetu, g. Lawless je bio uhapšen zato što je bio pripadnik IRA-e. Sud je primjetio da: […] u vezi člana Član 5, stav 1.b (čl. 5-1-b), ukratko, lišenje slobode g. Lawlessa po nalogu ministra zbog sumnje da je bio uključen u aktivnosti štetne po očuvanje javnog mira i reda i državnu sigurnost ne može se smatrati za mjeru poduzetu «u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom», jer ova klauzula ne govori o hapšenju ili lišenju slobode u cilju sprječavanja krivičnih djela protiv javnog mira i reda ili sigurnosti, nego o osiguravanju izvršenja posbenih zakonom propisanih obaveza. Sud je također specificirao da, u slučaju potrebe, ova obaveza mora postojati prije zatvaranja kojim bi se trebalo sankcionirati kršenje te obaveze. U predmetu Ciulla protiv Italije, podnositelj je bio zatvoren do pravosnažnosti odluke kojom se od njega zahtijeva da stanuje na određenom mjestu, kako bi se osiguralo da on to ne izbjegne. Sud je iznio sljedeće mišljenje (presuda od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 36): Vlada nije tvrdila da postoji «nepovinovanje […] izvršenju naloga suda», nego je izjavila da su hapšenje i lišenje slobode g. Ciulla imali za cilj «osiguranje izvršenja obaveze propisane zakonom. Ove posljednje riječi označavaju obavezu, koja je specifična i konkretna po svojoj prirodi (vidi presudu u predmetu Guzzardi od 6. novembra 1980, Serija A br. 39, stav 101), koja je već obavezujuća za osobu koja je u pitanju. Ova obaveza, koja je kao takva specifična i konkretna, otići i živjeti na lokalitetu koji je u te svrhe određen, nastala je tek 24. maja 1984. (vidi stav 17 gore), a ne još 8. maja 1984. kada je donešena osporavan odluka. U slučaju zatvaranja zbog neplaćanja poreza vidi presudu u predmetu Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (10. juni 1996, Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1996-III, str. 765, stavovi 35-47), ili presudu Peerks i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (12. oktobar 1999, Predstavke br. 25277/94 i 25279/94) (nema kršenja člana 5, stav 1). 93

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava Član 5, stav 1.c – Lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo Lišenje mora biti dio krivičnog konteksta U predmetu Ciulla protiv Italije (presuda od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 38), Sud je smatrao da: […] tačka c (čl. 5-1-c), dopušta lišenje slobode samo u vezi sa krivičnim postupkom. Ovo je očigledno na osnovu njene formulacije koja se mora tumačiti zajedno sa tačkom a i stavom 3 (čl. 5- 1-c + 5-1-a, čl. 5-1-c + 5-3), koji zajedno čine jednu cjelinu (u vezi ovog posljednjeg vidi, inter alia, ranije citiranu presudu de Jong, Baljet and Van den Brink, Serija A br.77, str. 22, stav 44). U predmetu Wloch protiv Poljske (presuda od 19. oktobra 2000, Predstavka br. 27785/95, stav 109) Sud je smatrao da: […] Član 5, stav 1.c, zahtijeva da se činjenice na koje se poziva moraju s osnovom razmotriti kao one koje potpadaju pod jedan od dijelova koji opisuju krivično postupanje u Krivičnom zakonu. Na taj način će se izbjeći «opravdana sumnja» da konkretna djela ili činjenice koje se stavljaju na teret osobe lišene slobode nisu bile krivično djelo u vrijeme kada su nastale. U ovom predmetu podnositelju je određeno privremeno lišenje slobode zbog sumnje da je uključen u trgovinu djecom, koja je u suprotnosti sa članom IX privremenih odredbi Zakona iz 1969, i da je naveo određene osobe na lažno svjedočenje tokom sudskom postupka. Do vremena relevantnog za ovaj predmet, poljski sudovi nisu nikada primijenjivali ovu odredbu, tako da je ona dovela do značajnih problema u tumačenju jer sadrži neke elemente krivičnog djela. Sud je smatrao da, ukupno gledajući, nema dokaza da je tumačenje zakonskih odredbi na koje su se pozivale domaće vlasti bilo proizvoljno ili neopravdano da bi moglo učiniti pritvor određen podnositelju nezakonitim. Hapšenje ili lišenje slobode mora biti opravdano «osnovanom sumnjom» da je ta osoba izvršila krvično djelo ili kada postoje valjani razlozi da je «potrebno» spriječiti da ta osoba izvrši krivično djelo U presudi u predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (30. august 1990, Serija A br. 182, str. 16, stavovi 32 i 34), koja se odnosi na hapšenja koje je sprovela policija Sjeverne Irske na osnovu zakonskih odredbi, Sud je definirao «osnovanu sumnju» koja opravdava hapšenje na sljedeći način: «Opravdanost» sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini glavni dio garancije protiv proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanih članom 5, stav 1.c (čl. 5-1-c). Sud se slaže sa Komisijom i vladom da «osnovana sumnja» pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje mogu uvjeriti objektivnog promatrača kako je ta konkretna osoba mogla izvršiti krivično djelo. Ono što će se smatrati za «osnovano» ovisit će o svim okolnostima. 94

<strong>Izvodi</strong> <strong>iz</strong> <strong>sudske</strong> <strong>prakse</strong>-Evropski sud za ljudska prava<br />

Član 5, stav 1.c – Lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj<br />

vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba <strong>iz</strong>vršila krivično<br />

djelo<br />

Lišenje mora biti dio krivičnog konteksta<br />

U predmetu Ciulla protiv Italije (presuda od 22. februara 1989, Serija A br. 148, stav 38), Sud<br />

je smatrao da:<br />

[…] tačka c (čl. 5-1-c), dopušta lišenje slobode samo u vezi sa krivičnim postupkom. Ovo je<br />

očigledno na osnovu njene formulacije koja se mora tumačiti zajedno sa tačkom a i stavom 3 (čl. 5-<br />

1-c + 5-1-a, čl. 5-1-c + 5-3), koji zajedno čine jednu cjelinu (u vezi ovog posljednjeg vidi, inter alia,<br />

ranije citiranu presudu de Jong, Baljet and Van den Brink, Serija A br.77, str. 22, stav 44).<br />

U predmetu Wloch protiv Poljske (presuda od 19. oktobra 2000, Predstavka br. 27785/95, stav<br />

109) Sud je smatrao da:<br />

[…] Član 5, stav 1.c, zahtijeva da se činjenice na koje se poziva moraju s osnovom razmotriti kao<br />

one koje potpadaju pod jedan od dijelova koji opisuju krivično postupanje u Krivičnom zakonu. Na<br />

taj način će se <strong>iz</strong>bjeći «opravdana sumnja» da konkretna djela ili činjenice koje se stavljaju na teret<br />

osobe lišene slobode nisu bile krivično djelo u vrijeme kada su nastale.<br />

U ovom predmetu podnositelju je određeno privremeno lišenje slobode zbog sumnje da je<br />

uključen u trgovinu djecom, koja je u suprotnosti sa članom IX privremenih odredbi Zakona<br />

<strong>iz</strong> 1969, i da je naveo određene osobe na lažno svjedočenje tokom sudskom postupka. Do<br />

vremena relevantnog za ovaj predmet, poljski sudovi nisu nikada primijenjivali ovu odredbu,<br />

tako da je ona dovela do značajnih problema u tumačenju jer sadrži neke elemente krivičnog<br />

djela. Sud je smatrao da, ukupno gledajući, nema dokaza da je tumačenje zakonskih odredbi na<br />

koje su se pozivale domaće vlasti bilo pro<strong>iz</strong>voljno ili neopravdano da bi moglo učiniti pritvor<br />

određen podnositelju nezakonitim.<br />

Hapšenje ili lišenje slobode mora biti opravdano «osnovanom sumnjom»<br />

da je ta osoba <strong>iz</strong>vršila krvično djelo ili kada postoje valjani razlozi da je<br />

«potrebno» spriječiti da ta osoba <strong>iz</strong>vrši krivično djelo<br />

U presudi u predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (30. august<br />

1990, Serija A br. 182, str. 16, stavovi 32 i 34), koja se odnosi na hapšenja koje je sprovela<br />

policija Sjeverne Irske na osnovu zakonskih odredbi, Sud je definirao «osnovanu sumnju» koja<br />

opravdava hapšenje na sljedeći način:<br />

«Opravdanost» sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini glavni dio garancije protiv pro<strong>iz</strong>voljnog<br />

hapšenja i lišenja slobode propisanih članom 5, stav 1.c (čl. 5-1-c). Sud se slaže sa Komisijom<br />

i vladom da «osnovana sumnja» pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje mogu<br />

uvjeriti objektivnog promatrača kako je ta konkretna osoba mogla <strong>iz</strong>vršiti krivično djelo. Ono što<br />

će se smatrati za «osnovano» ovisit će o svim okolnostima.<br />

94

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!