Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
presudi nadležnog suda» u svrhe člana 5, stav 1.a, Konvencije (čl. 5-1-a).
Priroda kazne koja opravdava lišenje slobode po članu 5, stav 1.a
U presudi V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je razmatrao slučaj maloljetnika proglašenog
krivim za ubojstvo i kojeg je sudija osudio, u skladu sa zakonom, kaznu zatvora na određeno
vrijeme. Podnositelj se žalio da je takva odluka proizvoljna i da se radi o kršenju člana 5, stav
1. U njegovom podnesku on tvrdi da je proizvoljno nametati istu kaznu- kazna zatvora na
neodređeno vrijeme – svim mladim osobama koje su proglašene krivim za ubojstvo, a da se
ne uzima u obzir njihova osobna historija i potrebe. U tom pogledu on se pozivao na član 37,
stav b, UN Konvencije o pravima djeteta i na Pravila 16 i 17, stav 1.a i b, Pekinških pravila, koji
inter alia, zahtjevaju da kazna lišenja slobode djece mora biti što je moguće kraća i da se kod
takve kazne mora voditi računa o onome što je dobrobit djeteta. Sud je odbacio ovaj argument
i pozvao se na član 3 Konvencije (V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra
1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 103-104):
Vlada, s kojom se Komisija složila, poricala je da je kazna zatvora na neodređeno vrijeme nezakonita
i proizvoljna i istakla da je njena svrha bila omogućiti uvažavanje posebnih okolnosti u
slučaju ovog podnositelja, tako da će on biti lišen slobode samo onoliko vremena koliko je potrebno
u odnosu na potrebu za kažnjavanjem, rehabilitacijom i zaštitom zajednice.
Sud primjećuje da je podnositelj lišen slobode nakon presude nadležnog suda; drugim rječima,
njegovo lišenje slobode potpada pod djelokrug člana 5, stav 1.a, Konvencije. Ne postavlja se uopće
pitanje da li je kazna lišenjem slobode bila zakonita po engleskom zakonu i izrečena u skladu sa
postupkom propisanim zakonom. Štaviše, ne može se reći da lišenje slobode podnositelja nije bilo
u skladu sa svrhama lišenja slobode dozvoljenim po članu 5, stav 1.a, i na taj način bilo proizvoljno
(vidi Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 114, str. 23, stav
42; i Hussain presudu citiranu gore, str. 269, stav 53, u kojoj se Sud poziva na pitanje doživotnog
lišenja slobode maloljetnika kao mogućeg spornog pitanja po članu 3, a ne članu 5, stav 1).
Iz ovoga slijedi da u ovom predmetu nije bilo kršenja člana 5, stava 1, Konvencije..
Primjena kazni i član 5, stav 1.a
Sud je imao priliku da razmatra kompatibilnost mjera za provođenje kazni sa članom 5, stav 1,
u vezi sa članom 14. U predmetu Gerger protiv Turske, podnositelj je tvrdio da zbog toga što
mu je izrečena kazna zatvora po odredbama Zakona br. 3713, Zakona protiv terorizma, on nije
mogao dobiti uvjetno puštanje na slobodu nakon što odsluži tri četvrtine kazne, dok oni koji
su osuđeni po općem zakonu mogu koristiti ovu odredbu kada odsluže polovinu kazne. On je
ovo smatrao diskriminacijom. Sud je istakao sljedeće (Gerger protiv Turske, presuda od 8. jula
1999, Predstavka br. 24919/94, stavovi 67-69):
Sud smatra da se ovo pitanje odnosi na «zakonito lišenje slobode nakon presude nadležnog suda» i da ga
stoga treba razmatrati po članu 14 uzetog zajedno sa članom 5, stav 1.a, Konvencije. […]
Vlada je tvrdila da član 5, stav 1.a, ne garantira osuđenim zatvorenicima automatsko pravo na uvjetni
otpust. Oni su dodali da su u svakom slučaju restrikcije na pravo uvjetnog otpusta za osobe osuđene za
krivično djelo po Zakonu o sprječavanju terorizma rezultat izuzetne težine tih krivičnih djela.
92