Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse Izvodi iz sudske prakse

18.01.2015 Views

Evropska Konvencija o ljudskim pravima Nema sumnje da ako sud odluči da produži pritvor u svrhe prevencije tako što će izreći mjeru sigurnosti prije isteka odobrenog perioda, takvo produženje u principu spada u domen člana 5, stav 1.a (čl. 5-1-a), kao «pritvor osobe nakon presude nadležnog suda». Normalno je da će s vremenom veza između inicijalne presude i produženja postajati sve slabija i može, na kraju, sasvim i nestati, kada produženje više nema nikakve veze sa ciljevima inicijalne odluke, ili je bilo zasnovano na procjeni koja je nerazumna u smilsu tih ciljeva (vidi, mutatis mutandis, gore spomenuta Van Droogenbroeck presuda, str. 21-22, stav 40). Nije uvijek moguće dobiti sudsku odluku po zahtjevu za produženje prije isteka prvobitnog perioda, ili zbog toga što je takav period relativno kratak- što je obično slučaj – ili zato što je potrebno pribaviti svježe medicinske nalaze, što ne mora biti ostvarivo do datuma isteka. Upravo iz tih razloga drugi stav člana 17 Zakona o krivičnom postupku predviđa da se osobu koja je u pitanju može zadržati u pritvoru kada je predložen produžetak pritvora na maksimalno vrijeme kao mjera sigurnosti […]. Komisija nije našla razlog za sumnju da su ispoštovani proceduralni zahtjevi norveškog zakona […]. Komisija je, nadalje, izrazila mišljenje da predmetne činjenice otkrivaju da strahovanje vlasti da bi podnositelj, ukoliko bude oslobođen, mogao počiniti krivična djela, nije bilo bez osnova. S druge strane, ona je također našla da se pritvor određen podnositelju nakon 25. februara 1990 u skladu sa članom 171. Zakona o krivičnom postupku nije zasnivao, ili odnosio, na bilo koje krivično djelo koje je on izvršio i da nalozi o pritvoru nisu imali nikakve veze po zakonu sa bilo kojom istragom koja je u tom smislu vođena. Sud, međutim, primjećuje da je, u odluci od 26. januara 1996, u sličnom predmetu, Vrhovni sud Norveške naglasio značaj veze između inicijalnog krivičnog djela koje je ishodilo odobrenjem za upotrebu mjere sigurnosti i svako dalje produžavanje te mjere. Vrhovni sud je naglasio da se ne može pripisati u drugi stav člana 171 Zakona o krivičnom postupku sumnja u izvršenje novog krivičnog djela. Pošto inicijalno krivično djelo može opravdati produženje odobrenja za primjenu mjere sigurnosti, to djelo može također biti i osnov za pritvor po toj odredbi, pod uvjetom da su zadovolejni i drugi uvjeti, kao što je rizik od ponovnog izvršenja krivičnog djela. Kada je donešena odluka o pritvoru, kao korak u postupku u vezi produženja mejre sigurnosti, Vrhovni sud je smatrao da pritvor ima nužnu vezu sa krivičnim djelima koja su počinjena (i sa njihovim krivičnim gonjenjem). Ovo tumačenje člana 171 ne bi, po mišljenju Vrhovnog suda, bilo u suprotnosti sa Konvencijom; u tom pogledu on se pozvao na član 5, stav 1.a and c (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c) (vidi stav 57 gore). Sud za ljudska prava je razmatrao da li se ovaj pristup Vrhovnog suda Norveške tumačenju primjene člana 5, stava 1.a and c (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c), u vezi pritvora po odredbama o kojima je riječ, može također slijediti u odnosu na pritvor u posebnim okolnostima ovog predmeta. Nalog za pritvor podnositelja od 25. februara do 15. maja 1990. dat je dok je postupak za odobrenje produženja mjere sigurnosti bio u toku. Da se produženje odobrilo, ono bi bilo zasnovano, kao što se vidi iz relevantnih sudskih odluka (vidi stavove 37-39 i 41 gore), na djelima za koja je bila izrečena inicijalna presuda podnositelju. […]. Nadalje, ovaj pritvor je bio konzitentan sa tim odobrenjem (vidi stav 20 gore). […] Upravo zbog navedenih okolnosti i vjerovatnoće da će odobrenje po članu 39 biti produženo, Okružni sud je izdao nalog za pritvor po članu 171 Zakona o krivičnom postupku, što su i potvrdili apelacioni sudovi (vidi stavove 37-39, 41 i 46 gore). U svjetlu gore navedenog, Sud je siguran da je pritvor o kojem je ovdje riječ bio u direktnoj vezi sa incijalnom presudom podnositelja iz 1984. i na način koji se može smatrati «zakonitim […] po 91

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava presudi nadležnog suda» u svrhe člana 5, stav 1.a, Konvencije (čl. 5-1-a). Priroda kazne koja opravdava lišenje slobode po članu 5, stav 1.a U presudi V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Sud je razmatrao slučaj maloljetnika proglašenog krivim za ubojstvo i kojeg je sudija osudio, u skladu sa zakonom, kaznu zatvora na određeno vrijeme. Podnositelj se žalio da je takva odluka proizvoljna i da se radi o kršenju člana 5, stav 1. U njegovom podnesku on tvrdi da je proizvoljno nametati istu kaznu- kazna zatvora na neodređeno vrijeme – svim mladim osobama koje su proglašene krivim za ubojstvo, a da se ne uzima u obzir njihova osobna historija i potrebe. U tom pogledu on se pozivao na član 37, stav b, UN Konvencije o pravima djeteta i na Pravila 16 i 17, stav 1.a i b, Pekinških pravila, koji inter alia, zahtjevaju da kazna lišenja slobode djece mora biti što je moguće kraća i da se kod takve kazne mora voditi računa o onome što je dobrobit djeteta. Sud je odbacio ovaj argument i pozvao se na član 3 Konvencije (V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 103-104): Vlada, s kojom se Komisija složila, poricala je da je kazna zatvora na neodređeno vrijeme nezakonita i proizvoljna i istakla da je njena svrha bila omogućiti uvažavanje posebnih okolnosti u slučaju ovog podnositelja, tako da će on biti lišen slobode samo onoliko vremena koliko je potrebno u odnosu na potrebu za kažnjavanjem, rehabilitacijom i zaštitom zajednice. Sud primjećuje da je podnositelj lišen slobode nakon presude nadležnog suda; drugim rječima, njegovo lišenje slobode potpada pod djelokrug člana 5, stav 1.a, Konvencije. Ne postavlja se uopće pitanje da li je kazna lišenjem slobode bila zakonita po engleskom zakonu i izrečena u skladu sa postupkom propisanim zakonom. Štaviše, ne može se reći da lišenje slobode podnositelja nije bilo u skladu sa svrhama lišenja slobode dozvoljenim po članu 5, stav 1.a, i na taj način bilo proizvoljno (vidi Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 114, str. 23, stav 42; i Hussain presudu citiranu gore, str. 269, stav 53, u kojoj se Sud poziva na pitanje doživotnog lišenja slobode maloljetnika kao mogućeg spornog pitanja po članu 3, a ne članu 5, stav 1). Iz ovoga slijedi da u ovom predmetu nije bilo kršenja člana 5, stava 1, Konvencije.. Primjena kazni i član 5, stav 1.a Sud je imao priliku da razmatra kompatibilnost mjera za provođenje kazni sa članom 5, stav 1, u vezi sa članom 14. U predmetu Gerger protiv Turske, podnositelj je tvrdio da zbog toga što mu je izrečena kazna zatvora po odredbama Zakona br. 3713, Zakona protiv terorizma, on nije mogao dobiti uvjetno puštanje na slobodu nakon što odsluži tri četvrtine kazne, dok oni koji su osuđeni po općem zakonu mogu koristiti ovu odredbu kada odsluže polovinu kazne. On je ovo smatrao diskriminacijom. Sud je istakao sljedeće (Gerger protiv Turske, presuda od 8. jula 1999, Predstavka br. 24919/94, stavovi 67-69): Sud smatra da se ovo pitanje odnosi na «zakonito lišenje slobode nakon presude nadležnog suda» i da ga stoga treba razmatrati po članu 14 uzetog zajedno sa članom 5, stav 1.a, Konvencije. […] Vlada je tvrdila da član 5, stav 1.a, ne garantira osuđenim zatvorenicima automatsko pravo na uvjetni otpust. Oni su dodali da su u svakom slučaju restrikcije na pravo uvjetnog otpusta za osobe osuđene za krivično djelo po Zakonu o sprječavanju terorizma rezultat izuzetne težine tih krivičnih djela. 92

Evropska Konvencija o ljudskim pravima<br />

Nema sumnje da ako sud odluči da produži pritvor u svrhe prevencije tako što će <strong>iz</strong>reći mjeru<br />

sigurnosti prije isteka odobrenog perioda, takvo produženje u principu spada u domen člana 5,<br />

stav 1.a (čl. 5-1-a), kao «pritvor osobe nakon presude nadležnog suda». Normalno je da će s vremenom<br />

veza <strong>iz</strong>među inicijalne presude i produženja postajati sve slabija i može, na kraju, sasvim i<br />

nestati, kada produženje više nema nikakve veze sa ciljevima inicijalne odluke, ili je bilo zasnovano<br />

na procjeni koja je nerazumna u smilsu tih ciljeva (vidi, mutatis mutandis, gore spomenuta Van<br />

Droogenbroeck presuda, str. 21-22, stav 40).<br />

Nije uvijek moguće dobiti sudsku odluku po zahtjevu za produženje prije isteka prvobitnog perioda,<br />

ili zbog toga što je takav period relativno kratak- što je obično slučaj – ili zato što je potrebno<br />

pribaviti svježe medicinske nalaze, što ne mora biti ostvarivo do datuma isteka. Upravo <strong>iz</strong> tih razloga<br />

drugi stav člana 17 Zakona o krivičnom postupku predviđa da se osobu koja je u pitanju<br />

može zadržati u pritvoru kada je predložen produžetak pritvora na maksimalno vrijeme kao mjera<br />

sigurnosti […].<br />

Komisija nije našla razlog za sumnju da su ispoštovani proceduralni zahtjevi norveškog zakona […].<br />

Komisija je, nadalje, <strong>iz</strong>razila mišljenje da predmetne činjenice otkrivaju da strahovanje vlasti da bi<br />

podnositelj, ukoliko bude oslobođen, mogao počiniti krivična djela, nije bilo bez osnova. S druge<br />

strane, ona je također našla da se pritvor određen podnositelju nakon 25. februara 1990 u skladu<br />

sa članom 171. Zakona o krivičnom postupku nije zasnivao, ili odnosio, na bilo koje krivično djelo<br />

koje je on <strong>iz</strong>vršio i da nalozi o pritvoru nisu imali nikakve veze po zakonu sa bilo kojom istragom<br />

koja je u tom smislu vođena.<br />

Sud, međutim, primjećuje da je, u odluci od 26. januara 1996, u sličnom predmetu, Vrhovni sud<br />

Norveške naglasio značaj veze <strong>iz</strong>među inicijalnog krivičnog djela koje je ishodilo odobrenjem za<br />

upotrebu mjere sigurnosti i svako dalje produžavanje te mjere. Vrhovni sud je naglasio da se ne<br />

može pripisati u drugi stav člana 171 Zakona o krivičnom postupku sumnja u <strong>iz</strong>vršenje novog<br />

krivičnog djela. Pošto inicijalno krivično djelo može opravdati produženje odobrenja za primjenu<br />

mjere sigurnosti, to djelo može također biti i osnov za pritvor po toj odredbi, pod uvjetom da su<br />

zadovolejni i drugi uvjeti, kao što je r<strong>iz</strong>ik od ponovnog <strong>iz</strong>vršenja krivičnog djela. Kada je donešena<br />

odluka o pritvoru, kao korak u postupku u vezi produženja mejre sigurnosti, Vrhovni sud je smatrao<br />

da pritvor ima nužnu vezu sa krivičnim djelima koja su počinjena (i sa njihovim krivičnim<br />

gonjenjem). Ovo tumačenje člana 171 ne bi, po mišljenju Vrhovnog suda, bilo u suprotnosti sa<br />

Konvencijom; u tom pogledu on se pozvao na član 5, stav 1.a and c (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c) (vidi stav<br />

57 gore).<br />

Sud za ljudska prava je razmatrao da li se ovaj pristup Vrhovnog suda Norveške tumačenju primjene<br />

člana 5, stava 1.a and c (čl. 5-1-a, čl. 5-1-c), u vezi pritvora po odredbama o kojima je riječ,<br />

može također slijediti u odnosu na pritvor u posebnim okolnostima ovog predmeta.<br />

Nalog za pritvor podnositelja od 25. februara do 15. maja 1990. dat je dok je postupak za odobrenje<br />

produženja mjere sigurnosti bio u toku. Da se produženje odobrilo, ono bi bilo zasnovano, kao<br />

što se vidi <strong>iz</strong> relevantnih sudskih odluka (vidi stavove 37-39 i 41 gore), na djelima za koja je bila<br />

<strong>iz</strong>rečena inicijalna presuda podnositelju. […].<br />

Nadalje, ovaj pritvor je bio konzitentan sa tim odobrenjem (vidi stav 20 gore). […] Upravo zbog<br />

navedenih okolnosti i vjerovatnoće da će odobrenje po članu 39 biti produženo, Okružni sud je<br />

<strong>iz</strong>dao nalog za pritvor po članu 171 Zakona o krivičnom postupku, što su i potvrdili apelacioni<br />

sudovi (vidi stavove 37-39, 41 i 46 gore).<br />

U svjetlu gore navedenog, Sud je siguran da je pritvor o kojem je ovdje riječ bio u direktnoj vezi<br />

sa incijalnom presudom podnositelja <strong>iz</strong> 1984. i na način koji se može smatrati «zakonitim […] po<br />

91

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!