Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
nalaz da je sud pogriješio po domaćem zakonu što je izdao takvu naredbu ne mora nužno imati
retroaktivni efekat na validnost interventnog perioda pritvora. Zbog ovog razloga, organi u Strasbourgu
konzistentno odbijaju da podrže predstavke osoba koje su osuđene za krivično djelo, a koje
se žale da su apelacioni sudovi proglasili da su se njihove osude ili presude zasnivale na činjeničnim
ili pravnim greškama (vidi Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986, Serija A br.
111, str. 23, stav 55, i izvještaj Komisije od 9. marta 1978. o Predstavci br. 7629/76, Krzycki protiv
Njemačke, Decisions and Reports(Odluke i izvještaji) 13, str. 60-61).
U predmetima u kojima poštovanje i tumačenje zakona ne predstavlja nikave poteškoće,
poput poštovanja određenih vremenskih rokova, kršenje zakonom propisanih uvjeta za sobom
povlači kršenje člana 5. U tom pogledu, jedan predmet je posbeno intersantan za one koji se
bave praksom: prekoračenje propisanog perioda pritvora kao takvo predstavlja kršenje člana
5, stav 1.c (the K.-F. protiv Njemačke, presuda od 27. novembra 1997, Predstavka br. 25629/94,
Reports 1997-VII, stavovi 70-73):
Sud, u vezi s ovim, ponovo naglašava da je spisak izuzetaka u odnosu na pravo na slobodu koje
garantira član 5, stav 1 konačan i samo usko tumačenje ovih izuzetaka konzistentno je sa ciljem te
odredbe, tojest da se osigura da niko ne bude proizvoljno lišen svoje slobode (vidi, kao najnovoji
izvor, Giulia Manzoni presudu citiranu gore, str. 1191, stav 25).
Tačno je da je Sud prihvatio da, u izvjesnim okolnostima, može doći do ograničenog kašnjenja u
puštanju osobe iz pritvora. Međutim, do ovoga je dolazilo u slučajevima kada trajanje pritvora nije
unaprijed propisano zakonom i kada je bilo rezultat naloga suda. Praktični razlozi u vezi funkcioniranja
sudova i ispunjavanje posebnih formalnosti znače da izvršenje ovog sudskog naloga može
potrajati (vidi Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995, Serija A br. 311, str. 17, stav 42,
i Giulia Manzoni presudu citiranu gore, str. 1191, stav 25).
Međutim, u ovom predmetu, maksimalni period od 12 sati pritvora u svrhe provjere identiteta je
propisan zakonom i apsolutan. S obzirom da se maksimalna dužina pritvora znala unaprijed, odgovorni
organi su bili obavezni poduzeti sve potrebne mjere predostrožnosti kako bi osigurali da se
dozvoljeno trajanje pritvora ne prekorači. Ovo se također odnosi i na unošenje osobnih podataka
g. K.-F-a, koje je, kao jedna od mjera provjere identiteta, trebalo biti obavljeno tokom trajanja pritvora
koji je određen u tu svrhu..
Imajući na umu ove faktore, Sud smatra da je maksimalni period trajanja pritvora predviđen zakonom
bezrazložno produžen, te da je time prekršen član 5, stav 1.c.
Na kraju u predmetu Kawka protiv Poljske (presuda od 9. januara 2001, Predstavka br. 25874/
94, stav 48), Sud primjećuje, po svojoj uobičajenoj praksi:
Međutim, «zakonitost» pritvora u domaćem zakonu je primarna, mada ne i uvijek odlučujuća.
Sud mora, pored toga, biti siguran da je pritvor u trajanju koje je predmet našeg razmatranja kompatibilan
sa svrhom člana 5 stav 1, Konvencije, kojom se treba spriječiti lišenje slobode osoba ba
proizvoljan način.
Međutim, u vezi poštovanja procedura propisanih zakonom, Sud je također istakao (stavovi
48, do kraja, i 49):
Nadalje, Sud se mora uvjeriti da li je domaći zakon sam po sebi u saglasnosti sa Konvencijom,
86