Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
se ne može u svakom pogledu usporediti sa centrima za pritvor stranaca prije deportacije. Ova
vrsta ograničavanja slobode, uz odgovarajuće garancije, prihvatljiva je samo kako bi se omogućilo
državama da spriječe nezakonitu imigraciju, a da pri tome poštuju druge međunarodne obaveze,
naročito one koje proističu iz Ženevske konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i Evropske konvencije
o ljudskim pravima. Legitimni interes država da osujete sve veći pokušaj izbjegavanja restrikcija
na imigraciju ne smije lišiti azilante zaštite koju im pružaju ove konvencije. Ovakvo zadržavanje ne
smije biti pretjerano dugotrajno, jer bi se onda pretvorilo u čisto ograničenje slobode – neizbježno s
perspektivom organiziranja praktičnih detalja repatriacije ili, ako se radi o zahtjevu za azil, u lišenje
slobode dok se zahtjev za dozvolu ulaska na tu teritoriju ne riješi. S tim u vezi treba uzeti u obzir
i činjenicu da se ova mjera primjenjue ne na one koji su počinili krivično djelo, nego na strance
koji su, često u strahu za vlastiti život, pobjegli iz vlastite zemlje. Iako silom prilika ovu odluku o
zadržavanju moraju donijeti upravni ili policijski organi, njeno produžavanje zahtijeva hitnu reviziju
od strane sudova, koji su tradicionalni čuvari ličnih sloboda. Povrh svega, takvo lišenje ne smije
uskratiti pravo azilanta na efikasan pristup procedurama za rješavanje statusa izbjeglice.
U ovom predmetu, francuska vlada i Komisija su dijelile zajednički stav da se nije radilo o lišenju
slobode pridajući «poseban značaj činjenici da su se podnositelji mogli u bilo koje vrijeme
ukloniti iz domena primjene mjere o kojoj je riječ». Međutim, Sud je zaključio sljedeće:
Sama činjenica da azilanti mogu dobrovoljno napustiti zemlju u kojoj žele naći pribježište ne
isključuje ograničenje slobode, pravo da se napusti bilo koja zemlja, uključujući i vlastitu, je, štaviše,
garantirano Protokolom br. 4 uz Konvenciju (P4). Nadalje, ova mogućnost postaje samo teorijska
ako nijedna druga zemlja ne ponudi zaštitu koja se može usporediti sa onom koju očekuju u zemlji
od koje traže azil i koja je spremna primiti ih.
Sud je zaključio da «zadržavanje podnositelja u zoni tranzita na pariškom aerodromu Orly
je zapravo, s obzirom na restrikcije kojima su bili podvrgnuti, bilo jednako lišenju slobode.
Podnositelji, koji su stigli 9. marta 1992. držani su u zoni tranzita na aerodromu dvadeset dana,
ostavljeni da se sami snalaze kako znaju, bili su pod strogom i neprekidnom kontrolom policije
i nije im bila pružena nikakva pravna ili socijalna pomoć. Sud je također istakao da «do 29.
marta nijedan sud nije razmatrao ni dužinu ni potrebu takvog lišenja slobode».
Disciplinske presude
Sud je zauzeo stav da zatvarnje vojnika u njihovim stanovima ili vojnim zgradama i objektima
ne predstavlja lišenje slobode (Engel i ostali protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976, Serija
A br. 22).
Ovo nije slučaj kod svih disciplinskih mjera.
Hospitalizacija
U predmetu Nielsen protiv Danske (presuda od 28. novembra 1988, Serija A br. 144), Sud
smatra da hospitalizacija maloljetnika na odjel za dječiju psihijatriju, na zahtjev majke, ne
predstavlja lišenje slobode u značenju po članu 5, nego praktični korak majke koja je svjesna
svojih odgovornosti roditelja poduzeti u interesu djeteta.
83