Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Nadalje, uzevši u obzir standarde koji još uvijek prevladavaju u Belgiji i drugim demokratskim
društvima, u ovom predmetu nije bilo obaveznog rada u svrhe člana 4 stav 2 (čl. 4-2), Konvencije.
Član 4, stav 3 – Derogirajuća klauzula
Član 4, stav 3, glasi kao što slijedi:
3. Za potrebe ovog člana izraz »prinudni ili obavezni rad» ne uključuje:
a bilo koji rad koji se normalno zahtijeva od osobe koja se nalazi u zatvoru u
skladu sa odredbama člana 5 ove konvencije, ili za vrijeme uvjetnog otpusta;
b bilo koju službu vojne prirode ili, u slučaju odbijanja služenja vojne obaveze
u zemljama gdje se to dozvoljava, bilo koju drugu službu umjesto služenja vojne
obaveze;
c bilo koju službu koja se zahtijeva u slučaju izvanredne situacije ili katastrofe
koja ugrožava život ili blagostanje zajednice;
d bilo koji rad ili službu koji su dio uobićajenih građanskih obaveza.
1. Rad nametnut osobama koje su lišene slobode po članu 5
Što se tiče rada osoba na služenju zatvorske kazne (predmet Van Droogenbroeck protiv Belgije,
24. juni 1982, Serija A br. 50, str. 33, stavovi 59-60, u kojem je osoba koja je bila u zatvoru
navedena da radi kako bi zaradila sumu novca određenu kao uvjet za puštanje iz zatvora) Sud
primjećuje da:
U praksi, kada je otpust uvjetovan novcem zarađenim od rada u zatvoru (vidi stavovi 13, 16 i17
gore), nismo daleko od obaveze u strogom značenju te riječi.
Međutim, to ne znači da je takva tužba zasnovana, jer propust da se ispoštuje član 5, stav 4 (čl. 5-4)
(vidi stav 56 gore), ne znači automatski da nije ispoštovan i član 4 (čl. 4): ovaj drugi član dopušta, u
stavu 3.a (čl. 4-3-a), rad tokom uobičajene kazne zatvora, kao što je i ovdje slučaj, na način koji ne
krši stav 1 člana 5 (čl. 5-1). Štaviše, rad koji se zahtijevao od g. Van Droogenbroeck nije išao dalje
od «uobičajenog» u ovom kontekstu, jer je bio sračunat da mu pomogne u reintegraciji u društvo
i imao je za osnov odredbu u zakonu, kakva postoji i u nekim drugim državama članicama Vijeća
Evrope (vidi stav 25 gore i, mutatis mutandis, gore spomenutu presudu u predmetu De Wilde,
Ooms i Versyp, Serija A br.12, str. 44-45, stavovi 89-90).
Prema tome, belgijske vlasti nisu postupile u suprotnosti sa zahtjevima iz člana 4 (čl. 4).
Potrebno je istaći da je Sud u donošenju odluke ispitivao i poštovanje člana 5 u vezi zakonitosti
prinudnog rada. To je, također, već uradio i u predmetu the De Wilde, Ooms i Versyp protiv
Belgije, u kojem su podnositelji lišeni slobode bili prinuđeni da rade uz novčanu naknadu.
Iako je u tom predmetu Sud našao da se radi o kršenju člana 5, stav 4, on nije smatrao da ima i
kršenja člana 4 (presuda od 18. juna 1971, Serija A br. 12, str. 44, stavovi 89-90. Član 5, stav 1,
su bili ispoštovani. Sud primjećuje:
Sud je u ovom predmetu, također, ustanovio kršenje prava garantiranih članom 5, stav 4 (čl. 5-4)
(vidi stavovi 74 do 80 gore), ali ne smatra da iz toga treba izvesti i kršenje člana 4 (čl. 4). Sud zapravo
79