Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
atribuciju «bilo koje» u samoj definiciji, kao i standarde koje je usvojio ILO po tom pitanju («Ukidanje
prinudnog rada»: Opći pregled, Ekspertna komisija za primjenu konvencija i perporuka,
1979, stav 21).
Sljedeće što treba uraditi je odrediti se po pitanju da li se «podnositelj »dobrovoljno ponudio» za
dati posao.
Prema većini Komisije, podnositelj je unaprijed pristao na situaciju na koju se žali, tako da nije u
redu da se na nju naknadno žali.
[…]
Ovaj argument, koji je podržala vlada, sasvim ispravno odražava jedan aspekt ove situacije, no
ipak, Sud mu ne može pridati odlučujuću težinu. G. Van der Mussele je van svake sumnje odlučio
da radi kao advokat, što je slobodna profesija u Belgiji, znajući da će po propisima i u skladu sa
dugom tradicijom, biti obavezan da povremeno daje svoje usluge besplatno i bez naknade troškova.
Međutim, on je morao prihvatioti ovaj uvjet, bez obzira da li je to želio ili ne […].
[…] Sud preferira da usvoji sljedeći pristup: imajući na umu da jeste postojao rizik koji se može
usporediti sa «prijetnjom kazne» (vidi stav 35 gore), kao i da se relativni značaj mora pripisati argumentu
koji se odnosi na «predhodni pristanak» (vidi stav 36 gore), Sud će razmotriti sve okolnosti
predmeta u svjetlu ciljeva koje podrazumjeva član 4 (čl. 4) Evropske konvencije kako bi ocijenio da
li usluge koje su se tražile od g. Van der Mussela potpadaju pod zabranu obaveznog rada. Ovo bi
mogao biti slučaj kada se određeno vršenje usluga traži kako bi se odobrio pristup određenoj profesiji,
kada takva usloga za sobom povlači teret koji je pretjeran ili neproporcionalan u odnosu na
koristi od budućeg bavljenja tom strukom, i kada se takva usluga ne bi mogla smatrati za unaprijed
dobrovoljno prihvaćenu; ovo bi se, naprimjer, moglo primijeniti na usluge koje nisu povezane sa
konkretnom profesijom.
Struktura člana 4 (čl. 4) je po ovom pitanju informativne prirode. Namjera stava 3 (čl. 4-3) nije da
«ograničava» uživanje prava koje garantira stav 2 (čl. 4-2), nego da “ograniči” samu sdaržinu ovog
prava, jer ona čini cjelinu sa stavom 2 (čl. 4-2) i ukazuje šta «izraz ‘prinudni ili obavezni rad’ ne
uključuje” (ce qui “n’est pas considéré comme ‘travail forcé ou obligatoire (ono što 'se ne smatra za
'prinudni ili obavezni rad'”). Uzevši to u obzir, stav 3 (čl. 4-3) služi kao pomoć u tumačenju stava
2 (čl. 4-2).
Četiri tačke stava 3 (čl. 4-3-a, čl. 4-3-b, čl. 4-3-c, čl. 4-3-d), bez obzira na njihovu različitost, temelje
se na glavnim pojmovima od općeg interesa, socijalne solidarnosti i onim što je normalno ili
uobičajeno u takvim poslovima. Posljednja tačka, tačka d (čl. 4-3-d) koja isključuje «bilo koji rad ili
službu koji su dio uobićajenih građanskih obaveza» iz djelokruga prinudnog ili obaveznog rada, je
od posebnog zančaja u kontekstu ovog predmeta.
Slijedeći ove razloge i s obzirom na situaciju podnositelja, Sud je odlučio da zadatak pružanja
besplatne pomoći koja se nameće u kontekstu slobodno odabrane profesije ne mora obavezno
predstavljati prinudni rad. Presuda se nastavlja kao što slijedi (str. 21, stav 40):
Sud želi podsjetiti da je g. Van der Mussele dobrovoljno odabrao profesiju advokata, zanjući za
praksu na koju se žali. S obzirom na ovo, značajan i nerazložan disbalans između cilja kojem se
teži – dobiti status advokata- i obaveza preuzetih kako bi se ostvario taj cilj bi mogli sami dovesti
do zaključka da su usluge iznuđene od g. Van der Mussele u vezi pravne pomoći bile obavezne, bez
obzira na njegov pristanak. Međutim, Sud nije ustanovio na temelju dokaza da takva neravnoteže
postoji, bez obzira na činjenicu što nije bio plaćen za svoj rad i da mu nisu nadoknađeni troškovi
– što samo po sebi nije nimalo zadovoljavajuće.
78