Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Član 4. EKLjP – Zabrana ropstva i prinudnog rada
Član 4, stav 1
Član 4, stav 1, glasi kao što slijedi:
1. Niko neće biti držan u ropstvu ili položaju ropske zavisnosti.
1. Koncept ropske zavisnosti
Predmet Van Droogenbroeck protiv Belgije daje indikaciju pojma «ropske zavisnosti». U
ovom predmetu, podnositelj je bio osuđen za krađu i dobio kaznu od dvije godine zatvora i
stavljen je na raspolaganje vlade na period od deset godina. Po belgijskom zakonu, «stavljanje
na raspolaganje mora se analizirati kao kazna, a ne mjera sigurnosti; ona se izriče uz glavnu
zatvorsku kaznu i u isto vrijeme s njom, a počinje sa istekom zatvorske kazne. Ono traje onoliko
vremena koliko je propisano zakonom. Po belgijskom zakonima «recidivisti i česti perstupnici
koji su na raspolaganju Ministarstva pravde bit će zatvoreni u instituciju, ako je potrebno.
Izraz «ako je potrebno» pokazuje da zakon ostavlja široki stupanj diskrecionog prava u izboru
mjera koje se sprovode: zatvaranje, polu-sloboda, sloboda pod nadzorom, itd. Ministar može
odobriti uvjetni otpust ili po isteku glavne kazne, ili tokom izdržavanja kazne zatvora; on može
i opozvati tu mjeru kasnije.
Podnositelj se na Sudu pozivao na član 5 (vidi tekst dolje) Konvencije u slučajevima lišenja
slobode i tvrdio da periodi kada je bio zatvoren nisu bili na osnovu odluke «nadležnog suda»,
nego odluka ministra pravde. On se stoga žalio na činjenicu da je stavljanje na raspolaganje vladi
i to što je ovisio od dobre volje vlasti njega stavilo u položaj ropske zavisnosti suprotno članu
4, stav 1. Sud je krenuo od principa da poštovanje člana 5, stav 1 na samom početku isključuje
stanje ropske zavisnosti, izuzev u okolnostima koje su njime definirane (Van Droogenbroeck
protiv Belgije, presuda od 24. juna 1982, Serija A br. 50, str. 32, stav 58):
Situacija na koju se ovdje žali ne predstavlja kršenje člana 5, stav 1 (čl. 5-1) (vidi stav 42 gore). Prema
tome, ona bi se mogla smatrati za položaj ropske zavisnosti jedino kad bi uključivala «izuzetno
ozbiljnu» formu «uskraćivanja slobode» (vidi stavovi 79-80 Izvještaja Komisije), što nije slučaj u
ovom predmetu.
U predmetu Kipar protiv Turske (presuda od 10. maja 2001), Veliko vijeće Suda je ispitivalo
tužbu zasnovanu na članu 4. Sud se međutim ograničio na ispitivanje sa aspekta dokaza.
Činjenice koje su navedene u predstavci odnose se na vojne operacije Turske na sjevernom
Kipru u julu i augustu 1974. i na još uvijek postojeću teritorijalnu podjelu Kipra. Vlada, koja je
u ovom predmetu podnositelj, tvrdila je da se otprilike 1491 grčki Kipranin još uvijek smatra
nestalim, 20 godina nakon prestanka neprijateljstava. Ove osobe su posljednji put viđene žive
kada su ih privele vlasti Turske, a odgovorna država nije nikada pružila nikakvo objašnjenje
o njihovoj daljnoj sudbini. Vlada podnositelj tvrdi da se, u odsustvu neoborivog zaključka da
su nestale osobe sada mrtve, mora pretpostaviti da su još uvijek zatvorene u uvjetima koji se,
75