Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
U ovom predmetu radi se o podnositelju koji pati od dugotrajnog mentalnog oboljenja, skizofrenije.
Trenutno prima ljekove, olanzapin, koji mu pomaže kod simptoma. Ako se vrati u Ažir, ovaj lijek
neće više moći dobijati ambulantno i besplatno. On nema nikakvo socijalno osiguranje i ne može
tražiti besplatan lijek po toj osnovi. Bilo bi, međutim, moguće da lijek dobije ambulantno i da ga
plaća, ako prije toga bude primljen na bolničko lječenje. Također je moguće dobiti druge ljekove,
koji se koriste u lječenju mentalnih oboljenja. Najbliža bolnica koja liječi ovu vrstu pacijenata nalazi
se u Blidi, nekih 75-80 km udaljena od mjesta u kojem mu živi obitelj.
Poteškoće vezane za dobijanje ljekove i stres zbog povratka u ovaj dio Alžira, gdje vlada nasilje i
aktivni terorizam navode se kao prijetnja njegovom zdravlju. Pogoršanje već postojeće bolesti moglo
bi dovesti do recidiva halucinacija i pshihotične sumanutosti koje uključuju samopovređivanje
i povređivanje drugih, kao i ograničene socijalne funkcije […]. Sud smatra da patnje u vezi takvih
recidiva bi mogle, u principu, potpadati pod član 3.
Sud, međutim, primjećuje da je pacijent suočen sa istim takvim epizodama čak ako i ostane u
Ujedinjenom Kraljevstvu, jer je njegova bolest dugoročna i zahtijeva stalnu kontrolu. Njegovo
udaljavanje bi sigurno prouzrokovalo rizik, kao i razlika u podršci osoblja i dostupnosti lječenja.
Podnositelj tvrdi, posebno, da mu drugi ljekovi neće pomoći na isti način, a da opcija pacijenta na
bolničkom lječenju predstavlja krajnji izbor. No ipak, medicinsko lječenje pacijenta je moguće u
Alžiru. Činjenica da će uvjeti za pacijenta u Alžiru biti manje povoljni nego oni koje ima u Ujedinjenom
Kraljevstvu nije odlučujuća iz ugla člana 3 Konvencije.
Sud smatra da je rizik od pogoršanja stanja ukoliko se podnositelj vrati u Alžir, i što u tom slučaju
neće imati dovoljnu pomoć i brigu, uveliko stvar nagađanja […] Malo je vjerovatno da će podnositelj
sam biti meta terorističke aktivnosti. Čak i da njegova obitelj nema automobil, postoji
mogućnost drugih aranžmana.
Sud prihvaća ozbiljnost zdravstvenog stanja podnositelja. Međutim, uzevši u obzir, visoki prag koji
postavlja član 3, pogotovo kada slučaj ne predstavlja izravnu odgovornost države članice za prouzrokovanje
štete, Sud ne nalazi da postoji dovoljno realan rizik da bi slanje podnositelja u ovim
okolnostima bilo u suprotnosti sa članom 3. Ovaj slučaj ne ukazuje na izuzetne okolnosti koje su
postojale u predmetu D. (citiranom gore) u kojem je podnositelj bio u finalnoj fazi smrtonosne
bolesti, AIDSa, i nije imao perspektivu nikakve medicinske brige ili pomoći obitelji u slučaju protjerivanja
u St. Kitts.
Sud stoga nalazi da sprovođenje odluke da se podnositelj protjera u Alžir ne bi prekršilo član 3
Konvencije.
Potrebno je uočiti da je kod utvrđivanja postojanja rizika od nečovječnog ili ponižavajućeg
postupanja potrebno kao prioritet uzeti u obzir okolnosti kojih je država na koju se ovo odnosi
bila ili morala biti svjesna u vrijeme protjerivanja (udaljavanja), što ne sprječava Sud da uzme u
obzir i naknadne informacije; one mogu potvrditi ili opovrgniti način na koji je država članica
odlučivala da li je strah podnositelja razložan (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu
Cruz Varas i ostali protiv Švedske od 20. marta 1991, Serija A br. 201, str. 30, stav 76).
Udaljavanje
O slučaju udaljavanja devetogodišnje djevojčice u zemlju porjekla vidi Nsona protiv Nizozemske, presuda od
28. novembra 1996, Predstavka br. 23366/94, Reports (Izvještaji) 1996-V, stavovi 103-104): nema kršenja.
71