Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
mokratskom društvu, (vidi gore spomenutu presudu Soering, str. 34, stav 88), apsolutno zabranjuje
torturu ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na ponašanje žrtve.
Za razliku od većine suštinskih odredbi Konvencije i Protokola br. 1 i 4 (P1, P4), član 3 (čl. 3) ne
uključuje i odredbu o izuzecima, a odstupanje od ovog člana nije dozvoljeno ni po članu 15 (čl.
15), čak ni u slučaju opasnoti po život nacije (vidi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od
18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stav 163; Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta
1992, Serija A br. 241-A, str. 42, stav 115; i gore navedenu presudu Chahal, str. 1855, stav 79).
Gornji princip je jednako valjan kada se radi o pitanjima po članu 3 (čl. 3) u slučaju protjerivanja.
Prema tome, aktivnosti ove konkretne osobe, ma kako da su nepoželjne ili opasne, ne mogu biti
materijalni razlog. Zaštita koju daje član 3 (čl. 3) je, prema tome, šira od one po članu 33 Konvencije
iz 1951. koja se odnosi na status izbjeglica (vidi stav 24 gore i gore spomenutu presudu Chahal, str.
1855, stav 80).
U presudi u predmetu D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2. maj 1997, Reports of Judgments
and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama) 1997-III, str. 791, stavovi 46 i 48-50), Sud
sasvim jasno navodi da je uključena odgovornost država članica da li postupanje na koje se žali
dolazi direktno ili indirektno od javnih vlasti zemlje destinacije.
[…] u provođenju prava na protjerivanje stranaca, države ugovornice moraju voditi računa o članu
3 Konvencije (čl. 3), koji uključuje jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Upravo
iz ovog razloga Sud je više puta naglašavao u vezi svoje nadležnosti po pitanjima ekstradicije, protjerivanja
i deportacije u treće zemlje da član 3 (čl. 3) apsolutno zabranjuje torturu, nečovječno
ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje i da se njegove garancije primjenjuje bez obzira na
ponašanje konkretne osobe ma koliko ono bilo za osudu […].
[…]
Tačno je da je Sud ovaj princip do sada primjenjivao u kontekstu rizika koji postoji u odnosu na tu
osobu da će biti podvrgnuta bilo kojem obliku zabranjenog postupanja i do kojeg dolazi na osnovu
postupaka javnih vlasti zemlje primatelja ili postupaka nedržavnih tijela u toj zemlji kada vlasti nisu
u stanju pružiti odgovarajuću zaštitu (vidi, naprimjer, presudu Ahmed, loc. cit, str. 2207, stav 44).
Mimo ovih situacija, a s obzirom na fundamentalni značaj člana 3 (čl. 3) u sistemu Konvencije, Sud
mora sebi ostaviti dovoljno fleksibilnosti kada se bavi pitanjem primjene ovog člana (čl. 3) na druge
kontekste koji se mogu pojaviti. Upravo iz tih razloga je dozvoljeno pomno analiziranje zahtjeva
podnositelja po članu 3 (čl. 3), kada rizik od zabranjenog postupanja u zemlji primatelju proističe
iz faktora koji ne uključuju direktnu ili indirektnu odgovornost javnih vlasti te zemlje, ili koji uzeti
izdvojeno, ne predstavljalju sami po sebi kršenje standarda člana 3 (čl. 3). Ograničiti primjenu člana
3 (čl. 3) na ovaj način značilo bi ugroziti apsolutni karakter njegove zaštite. U takvim situacijama,
Sud je primoran pomno analizirati sve okolnosti predmeta, osobito ličnu situaciju podnositelja u
zemlji koja vrši protjerivanje.
Sud će, u ovom kontekstu, odlučiti da li postoji stvarni rizik da li bi udaljavanje podnositelja bilo
u suprotnosti s članom 3 (čl. 3) u svjetlu njegovog sadašnjeg zdravstvenog stanja. Sud će, pri tome,
procijeniti rizik u svjetlu materijala koje ima u vrijeme razmatranja ovog predmeta, uključujući i
najnovije informacije o njegovom zdravlju (vidi presudu Ahmed, loc. cit, str. 2207, stav 43).
U ovom predmetu podnositelj imao dijagnozu HIV pozitivan i bolovao je od AIDS-a. Vlada
je htjela da ga protjera u St. Kitts, nakon što je osuđen na kaznu zatvorom zbog krijumčarenja
69