Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
faktora – starosnu dob kod krivične odgovornosti, akuzatorni i javni postupak pred sudom za
odrasle, dužinu sudskog postupka, sastav porote, koja je imala dvanaest nepoznatih odraslih
osoba, raspored u sudnici, veliko prisustvo medija i javnosti, javne napade na vozilo koje ga je
dovezlo u sudnicu, kao i otkrivanje njegovog identiteta, u kombinaciji sa nizom drugih faktora
u vezi kazne – što je predstavljalo kršenje člana 3. Sud je našao sljedeće (V. Protiv Ujedinjenog
Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999, Predstavka br. 24888/94, stavovi 71-75 i 77-80):
Sud smatra da je ovo postupanje «nehumano» zato što je bilo, inter alia, s predumišljajem, što je
trajalo više sati u kontinuitetu i prouzrokovalo ili stvarnu fizičku povredu ili intenzivnu fizičku i
psihičku patnju, a bilo je, također, i «ponižavajuće» jer je kod žrtve stvorilo osjećaj straha, uznemirenosti
i inferiornosti koji ga je mogao poniziti. Da bi se neko kažnjavanje ili postupanje povezalo
sa «nečovječnim» ili «ponižavajućim», patnje i poniženje o kojem je riječ moraju u svakom slučaju
biti veće od onih koje su proistekle kao posljedica legitimnog postupanja ili kažnjavanja (ibid).
Pitanje da li je svrha postupanja bila da se ponizi žrtva je sljedeći faktor koji treba razmotriti (vidi,
naprimjer, presudu Raninen protiv Finske od 16. decembra 1997, Reports (Izvještaji) 1997, -VIII,
str. 2821-2822, stav 55), što ne znači da odsustvo ovakve svrhe definitivno isključuje nalaz o kršenju
člana 3.
Sud je prvo razmatrao da li je pripisivanje krivične odgovornosti podnositelju za djela koje je
počinio kada mu je bilo deset godina moglo, kao takvo, predstavljati kršenje člana 3. Pri tome je
Sud uzeo u obzir ustaljeni princip iz svoje sudske prakse da pošto Konvencija predstavlja jedan živi
instrument, sasvim je legitimno u odlučivanju da li je neka mjera prihvatljiva po jednoj od njenih
odredbi uzeti u obzir i standarde koje prevladavaju u državama članicama Vijeća Evrope (vidi presudu
Soering citiranu gore, str. 40, stav 102; i također Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
presuda od 22. oktobra 1981, Serija A br. 45, i X, Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od
22. aprila 1997, Reports (Izvještaji) 1997-II).
S tim u vezi Sud primjećuje da ne postoji minum godina koji bi bio univerzalno prihvaćen kada se
radi o krivičnoj odgovornosti u evropskim zemljama.
Sud zaključuje da pripisivanje krivične odgovornosti podnositelju samo po sebi ne predstavlja
kršenje člana 3 Konvencije. Drugi dio pritužbe podnositelja po članu 3 u vezi suđenja odnosi se
na činjenicu da je krivični postupak vođen preko tri tjedna u javnosti pred Krunskim sudom za
odrasle, uz sve popratne formalnosti i da je njegovo ime, nakon osude, objavljeno u javnosti.
[…] Sud smatra da postoji međunarodna tendencija u korist zaštite privatnosti maloljetnih
optuženika […]. Međutim, iako ovu tendenciju treba uzeti kao jedan faktor u ocjenjivanju da li je
postupanje prema podnositelju bilo prihvatljivo po drugim članovima Konvencije, on ne može biti
odlučujući kod pitanja da li je javno suđenje imalo stupanj zlostavljanja s minimumom okrutnosti
koja je potrebna da bi se razmatralo u okviru člana 3 (vidi stav 70 gore).
Sud prihvata da krivični postupak protiv podnositelja nije bio motiviran namjerom državnih vlasti
da ga se ponizi ili da mu prouzrokuju patnju […]
Čak ako i ima dokaza da se može očekivati da postupci poput ovog koji se primjenio na podnositelja
imaju štetno djestvo na dijete od jedanaest godina (vidi stavove 17-19 gore), Sud smatra da
bilo koji postupak ili istraga kod određivanja okolnosti djela koje su izvršili T. i podnositelj, da li je
takva istraga bila javna ili ne, uz formalnosti na Krunskom sudu ili neformalna na sudu za maloljetnike,
mogla isprovocirati kod podnositelja osjećaj krivnje, mentalne boli, uznemirenosti i straha.
Psihijatrijski nalazi govore da je on prije suđenja patio od posttraumatskih posljedica zbog djela
61