Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
Presuda u predmetu Akkoc protiv Turske od 10. oktobra 2000, u tom pogledu postavlja osnovne
uvjete koje mora ispoštovati medicinski pregled osoba koje su maltertirane u protvoru, odnosno
zatvoru (Akkoc protiv Turske, presuda od 10. oktobra 2000, Predstavke br. 22947 i 22948/93,
stav 118):
Sud dalje podržava komentare koje je dala Komisija o tome koliko je važno da liječnički pregled
osobe koja je puštena iz zatvora bude nezavisan i temeljit. […] Takve preglede mora obaviti ljekar sa
potrebnim kvalifikacijama, bez prisustva policije, a ljekarski izvještaj mora uključivati ne samo detalje
o svim povredama nego i objašnjenje koje je dao pacijent o njihovm nastanku, kao i mišljenje
ljekara da li su povrede konzistentne sa tim objašnjenima. Praksa površnog i kolektivnog pregleda
koja je ilustrirana ovim predmetom, onemogućava efikasnost i pouzdanost ove garancije.
Naravno, sve ovo se primjenjuje jedino ako postoji minimum dokaza o nasilju nad žrtvom.
Tako u presudi u predmetu Büyükdag protiv Turske [Dio IV] (21. decembar 2000, Predstavka
br. 28340/95, stav 46, dostupna samo na francuskom – nezvaničan prevod), Sud primjećuje:
Optužbe o zlostavljanju moraju pred Sudom biti potkrepljene odgovarajućim dokazima (vidi, mutatis
mutandis, Klaas protiv Njemačke, presuda od 22. septembra 1993, Serija A br. 269, str. 17, stav
30). U svrhu odlučivanja o činjenicama na koje se žali, Sud koristi standard dokaza «van osnovane
sumnje»; takav dokaz može proisteći iz paralelnih, dovoljno jakih, jasnih i suglasnih zaključaka ili
postojanja sličnih neospornih pretpostavki o činjenicama (Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
presuda od 18. januara 1978, Serija A br. 25, str. 65, stav 161, na kraju).
Sud nadalje iznosi (ista presuda, stav 53, dostupna samo na francuskom – nezvaničan
prevod):
Što se tiče drugog navodnog nasilja, Sud prihvata da takvo postupanje, ovisno od okolnosti, može
spadati u djelokrug člana 3 Konvencije, čak iako nije takve prirode da nužno ostavlja fizičke ili
pshihičke tragove koji se mogu otkriti ljekarskim pregledom.
U ovom predmetu, žrtva je, inter alia, tvrdila da je naga bila izložene snažnim mlazevima
vode.
U predmetu Kurt protiv Turske, podnositeljica je tvrdila da je odgovorna država prekršila
član 3, jer je njen sin nestao pod okolnostima u kojima nepostojanje najosnovnijih sudskih
garancija nije isključivalo intenzivno fizičko mučenje. Ona je također tvrdila da je vlastitim
očima vidjela tragove udaraca koje su zadali pripadnici snaga sigurnosti, što je samo po sebi
vodilo do zaključka da je njen sin bio podvrgnut fizičkom mučenju nakon hapšenja. U ovom
predmetu Sud je prihvatio da su sina podnositeljice uhapsili vojnici. Međutim Sud je zaključio:
(Kurt protiv Turske, presuda od 25. maja 1998, Reports Iizvještaji) 1998-III, stavovi 116-117):
Podnositeljica, naročito, nije pružila nikakve konkretne dokaze da je njen sin doista bio žrtva zlostavljanja
koje je u suprotnosti sa članom 3; ona nije priložila bilo kakve dokaze koji bi potkrepljivali
njenu tvrdnju da u odgovornoj državi postoji praksa da ljudi nestaju i koja je povezana sa
zlostavljanjem osoba lišenih slobode a koju vlasti toleriraju.
Sud, kao i Komisija, smatra da pritužbe podnositeljice u vezi navodnog kršenja člana 3 od strane
50