Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
napada zato što je prodavao Özgür Gündem novine. Napad je bio jedan u nizu istih usmjeren
protiv pro kurdskih i drugih publikacija, uz prećutno odobravanje ili pak direktno učešće
državnih organa. Sud je zauzeo sljedeći stav (Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998,
Reports (Izvještaji) 1998-VI, stav 107):
Ukratko, zbog toga što sprovedene istrage u ovom predmetu nisu dozvolile mogućnost da su u
datim okolnostima predmeta snage sigurnosti mogle biti uključene u napade i zbog toga što sve do
sada, pet godina nakon tih događaja, nije napravljen nikakv konkretan i vjerodostojan napredak,
ove istrage se ne mogu smatrati učinkovitim kao što to zahtijeva član 2.
Presuda u predmetu Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 4. maja 2001. (Predstavka
br. 24746/94, stavovi 105-109 i 143) daje sažetak odluka u tom smislu:
Obaveza zaštite prava na život po članu 2 Konvencije, tumačena zajedno sa općom obavezom
države članice po članu 1 Konvencije da «osigura« u okviru (svoje) jurisdikcije prava i slobode kao
što su definirane [ovom] Konvencijom», također implicite zahtijeva postojanje neke vrste djelotvorne
zvanične istrage kada je nake osoba ubijena uslijed upotrebe sile (vidi, mutatis mutandis
McCann presudu citiranu gore, str. 49, stav 161, Kaya protiv Turske, presudu od 19. februara 1998,
Reports of Judgments and Decisions (Izvještaji o presudama i odlukama)1998-I, str. 324, stav 86).
Osnovna svrha takve istrage je da osigura učinkovitu primjenu domaćih zakona koji štite pravo na
život i da, u slučajevima koji uključuju državne organe ili tijela, osigura da odgovaraju za slučajeve
smrti do koje je došlo u domenu njihove odgovornosti. Koji oblik istrage će ostvariti ovaj cilj ovisi
od okolnosti. Međutim, bilo koji način da je uključen, vlasti moraju samoinicijativno postupiti,
kada im se ukaže na takvo pitanje. Vlasti ne mogu prepuštati rodbini da ona buda ta koja će podnijeti
formalnu žalbu ili preuzeti odgovornost za provođenje bilo kojeg istražnog postupka (vidi,
naprimjer, mutatis mutandis, Ilhan protiv Turske [GC], Br. 22277/93, ECHR 2000-VII, stav 63).
Da bi istraga navodnog ubistva koju sprovode državni organi bila djelotvorna, obično se smatra
da osobe odgovorne za istragu i one koje u njoj učestvuju moraju biti neovisni od osoba koje su
uključene u konkretan slučaj (vidi, naprimjer, Güleç protiv Turske, presuda od 27. jula 1998, Reports
Izvještaji) 1998-IV, stavovi 81-82; Ögur protiv Turske [GC], Br. 21954/93, ECHR 1999-III, stavovi
91-92). Ovo znači ne samo odsustvo hijerarhijske ili institucionalne veze, nego također operativnu
nezavisnost (vidi naprimjer Ergi protiv Turske, presuda od 28. jula 1998, Report (Izvještaji) 1998-
IV, stavovi 83-84, u kojoj javni tužitelj koji je vršio istragu smrti jedne djevojke tokom navodnog
sukoba nije bio neovisan zbog toga što se u velikoj mjeri oslanjao na informacije koje su mu dali
pripadnici žandarmerije koji su bili uključeni u ovaj incident).
Istraga mora biti djelotvorna i u smislu da može dovesti do određivanja da li je upotrebljena sila u
takvim slučajevima bila opravdana ili ne s obzirom na okolnosti (naprimjer, Kaya protiv Turske,
presuda citirana gore, str. 324, stav 87) i identificiranja i kažnjavanja onih koji su odgovorni (Ögur
protiv Turske, presuda citirana u tekstu gore, stav 88). Ovo ne predstavlja obavezu postizanja rezultata,
nego obavezu načina. Vlasti su morale poduzeti razumne korake koji im stoje na raspolaganju
kako bi osigurale dokaze u vezi ovog incidenta, uključivši, inter alia, svjedošenje očevidaca,
forenzičke dokaze, i gdje je potrebno, nalaze autopsije koji uključuju kompletan i tačan izvještaj o
vrsti povrede, kao i objektivnu analizu kliničkih nalaza, uključujući i uzrok smrti (u vezi autopsije
vidi, naprimjer, Salman protiv Turske presudu citiranu gore, stav 106; u pogledu svjedoka, naprimjer,
Tanrikulu protiv Turske [GC], Br. 23763/94, ECHR 1999-IV, stav 109; za forenzičke dokaze, vidi
naprimjer, Gül protiv Turske [Dio IV], Br. 22676/93, stav 89). Svaki nedostatak u ovoj istrazi koji
onemogućava ustanovljavanje uzroka smrti ili identificiranje osobe ili osoba odgovornih za nju,
može se smatrati kao nepoštovanje ovog standarda.
41