Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
Protokola br. 4 (vidi Raimondo protiv Italije, presuda od 22. februara 1994, Serija A br. 281, str. 19,
stav 39, i presuda Labita protiv Italije [GC] br. 26772/95, ECHR 2000).
U ovom slučaju, Sud smatra da ograničenje kretanja podnosilaca opisano u gornjem tekstu ulazi i
u odredbe člana 2 Protokola br. 4 i predstavlja miješanje u njihovu slobodu kretanja, zaštićenu tom
odredbom.
Takvo miješanje predstavlja kršenje člana 2 Protokola br. 4 osim ako nije "u skladu sa zakonom",
ako nije u svrhu jednog od legitimnih ciljeva datih u članu 2, stavovi 3 i 4, Protokola br .4 i ako je,
uz to, neophodno u demokratskom društvu, u svrhu ostvarenja datog cilja ili ciljeva.
Sud primjećuje da odgovorna vlada nije ponudila nikakav zakonski osnov za ograničenje kretanja
podnosilaca. Uz to, odgovorna vlada nije tvrdila da je data mjera bila neophodna u demokratskom
društvu, u svrhu ostvarenja nekog od legitimnih ciljeva datih u stavovima 3 i 4 člana 2 Protokola
br. 4.
Sud zaključuje da ograničenje slobode kretanja podnosilaca nije bilo ni predviđeno zakonom, ni
neophodno. Shodno tome, radi se o kršenju člana 2 Protokola br. 4.
U slučaju Piermont protiv Francuske (27. april 1995, Serija A br. 314) podnosilac, njemačka
državljanka koja je u predmetnom periodu bila član Evropskog parlamenta, tvrdila je da
je, nakon što je na teritoriju Francuske Polinezije ušla zakonito, imala pravo na slobodu
kretanja. Podnosilac je bila dio jednog javnog skupa, priključila se demonstracijama i u toku
demonstracija osudila nastavak nuklearnih proba i francuskog prisustva u Polineziji, na šta
je Visoki komesar Republike Francuske u Francuskoj Polineziji tražio da pokaže diskreciju
u komentarima koje je davala u vezi sa unutrašnjim pitanjima Francuske, i da će, ako to ne
učini, biti protjerana. Dan nakon demonstracija, tj. 2. marta 1986. godine, Visoki komesar dao
je nalog da se podnosilac protjera i da joj se zabrani ponovni ulazak na tu teritoriju. U svojoj
presudi (stav 44), Sud kaže:
Sud primjećuje da je nalog za protjerivanje od 2. marta 1986. uručen gospođi Piermont narodnog
dana, kad je već bila u avionu (vidi stav 13 u gornjem tekstu). Podnosilac, koja nije putovala poslovno
u ime Evroskog parlamenta, bila je u mogućnosti da se slobodno kreće po Polineziji od 24.
februara do 3. marta 1986. godine, i u tom periodu nije bilo nikavog miješanja u njeno pravo na
slobodu kretanja u smislu člana 2 Protokola br. 4.
[…]
Član 5, stav 4, Protokola¹ (vidi stav 28 u gornjem tekstu) traži da se Polinezija tretira kao zaseban
teritorij u svrhu pozivanja člana 2 na teritoriju države. U svakom slučaju , Nalog o strancima (o
uslovima ulaska i boravka) iz 1945. godine tamo nije bio proglašen (vidi stav 29 u gornjem tekstu).
Rezultat toga je da kad joj je uručen nalog, podnosilac više nije zakonito bila na teritoriji Polinezije
i u takvim okolnostima nije ni tada bila izložena miješanju u pravo na slobodu kretanja, kao to daje
ova odredba.
¹Član 5, stav 4 Protokola br. 4 glasi: "Teritorija svake države na koju se primjenjuje ovaj protokol na osnovu ratifikacije
ili prihvatanja, i svaka teritorija na kojoj se ovaj protokol primjenjuje na snovu izjave te države date na osnvu ovog
člana, smatraju se odvojenim teritorijama u svuge člana 2 i 3."
Član 5, stav 1 Protokola br. 4 glasi: "Svaka visoka strana ugovornica može prilikom potpisivanja ili ratifikacije ovog
protokola, ili u svako doba poslije toga, dostaviti Generalnom sekretaru Vijeća Evrope izjavu o tome u kom obimu
prihvata da se odredbe ovog protokola primjenjuju na teritorijama za čije je međunarodne odnose odgovorna, a koje je
navela u izjavi."
359