Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
Komisija je, naravno, imala priliku da odlučuje o pojmu "zakonito" prisustvo na teritoriji
države, u predmetu Paramanathan protiv Savezne Republike Njemačke (Predstavka br. 12068/
86, odluka od 1. decembra 1986, Odluke i izvještaji 51, str. 240, stav 1).
Komisija primjećuje da član 2, stav 1 Protokola br. 4 osigurava slobodu kretanja osobama koje su
"zakonito na teritoriji države". Ovaj uslov odnosi se na domaće zakone date države. Na domaćim
je zakonima i organima da odrede uslove koje osoba mora ispuniti da bi se njeno pristustvo na
teritoriji smatralo "zakonitim". Komisija se, u tom smislu, poziva na konstantnu sudsku praksu,
prema kojoj nema prava stanca da uđe, boravi ili se nastani u određenoj zemlji, koje, kao takvo,
garantira Konvencija (vidi Predstavke br. 9214/80, 9473/81 i 9474/81, odluku od 11. maja 1982,
Odluke i izvještaji 29, str. 176). Komisija je mišljenja da stranci koji su privremeno primljeni na
teritoriju neke države, do donošenja odluke o tome da li imaju pravo na boravišnu dozvolu u skladu
sa domaćim zakonom, mogu da se smatraju "zakonito" prisutnim na teritoriji države samo dok
poštuju uslove pod kojima su prmljeni i pod kojima borave.
Zanimljiva presuda Raimondo protiv Italije (22. februar 1994, Serija A br. 281-A, str. 19, stavovi
39-40) daje primjer primjene člana 2, stav 1, na jednog italijanskog državljanina čije je kretanje u
sopstvenoj zemlji bilo ograničeno mjerom nadzora (bio je osumnjičen za pripadnost mafijaškom
kriminalnom udruženju). U ovom slučaju je Sud smatrao da postoji kršenje člana 2.
Sud smatra da, kao prvo, bez obzira na podnosiočevu suprotnu tvrdnju, data mjera ne predstavlja
lišenje slobode u smislu člana 5, stav 1, Konvencije. Samo ograničenje slobode kretanja koje je rezultat
specijalnog nadzora, mora se razmatrati po članu 2 Protokola br. 2 (vidi presudu Guzzardi
citiranu u gornjem tekstu, str. 33, stav 92).
U pogledu prijetnje koju mafija predstavlja "demokratskom društvu", mjera je, uz to, bila i neophodna
za "održavanje javnog reda" i "sprječavanje zločina". Posebno je bila proporcionalna cilju
koji se želio ostvariti, dok Žalbeni sud u Catanzaro nije 4. jula 1986. godine odlučio da je opozove
(vidi stav 14 u gornjem tekstu).
Ostaje da se razmatra period između 4. jula i 20. decembra 1986, kad je podnosilac obaviješten
o toj odluci (vidi isti stav). Čak i ako se prihvati da ova odluka, donesena na zatvorenoj sjednici,
nije mogla dobiti pravnu snagu dok ne bude podnesena registraru, Sudu je teško da shvati zašto je
postojalo kašnjenje od pet mjeseci u izradi osnova za odluku koja je bila odmah izvršiva i koja se
ticala jednog temeljnog prava, tj. prava podnosioca da se kreće kako želi; podnosilac čak osamnaest
dana nije bio obaviješten o njenom povlačenju.
Sud zaključuje da najmanje od 2. do 20. decembra 1986. godine, miješanje nije bilo ni predviđeno
zakonom, ni neophodno. Shodno tome, radi se o kršenju člana 2 Protokola br. 4.
Idem u predmetu Labita protiv Italije (presuda od 6. aprila 2000, Predstavka br. 26772/95,
stavovi 189-197), gdje je podnosilac stavljen pod specijalni policijski nadzor uprkos tome što
je bio oslobođen optužbi.
U slučaju Denizci i drugi protiv Kipra (23. maj 2001, Predstavka br. 25316/94, stavovi 404-406),
kiparske vlasti detaljno su nadgledale kretanje podnosilaca između sjevernog i južnog dijela, i
unutar južnog dijela. Podnosioci se nisu mogli slobodno kretati na južnom dijelu, i morali su
obavještavati policiju kadgod su željeli ići na sjever u posjetu rodbini i prijateljima, i isto činiti
pri povratku na jug. Sud je kazao:
Sud podsjeća da sama ograničenja kretanja vezana za posebni nazdor ulaze u razmatranje po 2
358