Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
prema svim građanima u uživanju prava da glasaju i prava da se kandidiraju na izborima
Iz toga, doduše, ne proizilazi da svi glasovi moraju imati istu težinu u pogledu ishoda izbora, ili
da svi kandidati moraju imati istu mogućnost da pobijede. Prema tome, nijedan izborni sistem ne
može eliminirati "izgubljene glasove".
U smislu člana 3 Protokola br. 2, svaki se izborni sistem mora ocjenjivati u svjetlu političkog razvoja
date zemlje; karakteristike koje bi bile neprihvatljive u kontekstu jednog sistema mogu, shodno
tome, biti opravdane u drugom, barem sve dok odabrani sistem pruža uslove koji će osigurati "slobodno
izražavanje mišljenja naroda u izboru zakonodavnog tijela".
Predmet Gitonas i drugi protiv Grčke (1. juli 1997, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-IV,
str. 1233-1238, stavovi 39-40 and 44) tiče se diskvalifikacije određenih osoba iz kandidature
za parlament. U ovom slučaju, izbor pet članova parlamenta bio je poništen. Podnosioci su
diskvalificirani sa kandidature jer su, prema članu 56 Ustava Grčke, bili na javnim funkcijama
više od tri mjeseca u periodu od tri godine prije izbora:
Sud ponovo naglašava da član 3 Protokola br. 1 implicira subjektivno pravo glasanja i kandidature.
Mada su ova prava bitna, ona nisu apsolutna. Pošto ih član 3 priznaje bez eksplicitnog izražavanja,
a svakako ih ne definira, ima prostora za "implicitna ograničenja" (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt
protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987, Serija A br. 113, str. 23, stav 52). U svojim pravnim
sistemima, države ugovornice mogu pravo da se glasa i kandidira podrediti uslovima koji, u principu,
nisu zabranjeni članom 3. Države imaju širok stepen slobodne procjene u ovoj sferi, ali je na
Sudu da, kao krajnja instanca, odredi da li su zahtjevi Protokola br. 1 ispoštovani; mora biti uvjeren
da takvi uslovi ne ugrožavaju prava u tolikoj mjeri da ugrožavaju samu suštinu i oduzimaju im
djelotvornost; da su nametnuti u svrhu ostvarenja legitimnog cilja; i da upotrijebljena sredstva nisu
neproporcionalna (ibid., str. 23, stav 52).
Preciznije rečeno, države uživaju veliku širinu u uspostavi svojih ustavnih pravila koja reguliraju
status parlamentaraca, uključujući i kriterije za diskvalifikaciju. Mada proizilaze iz zajedničkog
cilja – da se osigura nezavisnost članova parlamenta, ali i sloboda izbora glasačkog tijela – kriteriji
mogu varirati ovisno o historijskim i političkim faktorima karakterističnim za svaku datu državu.
Određene situacije predviđene ustavom i izbornim zakonima u državama članicama Vijeća Evrope
pokazuju raznovrsnost mogućih izbora u ovom polju. Nijedan od tih kriterija se, s druge strane, ne
može smatrati validnijim od drugog, pod uslovom da garantira izraz volje naroda kroz slobodne,
pravične i redovne izbore.
Sud primjećuje da stav 3 člana 56 Ustava, koji je primijenjen na podnosioce, ustanovljava osnov
za diskvalifkiaciju koji je i relativan i konačan, u smislu da određene kategorije nosilaca javnih
funkcija – uključujući i državne službenike koji primaju platu, i članove osoblja javnih preduzeća
i pravnih lica u javnom vlasništvu – ne mogu biti kandidati na izborima i biti izabrani u bilo kojoj
izbornoj jedinici gdje su te dužnosti vršili više od tri mjeseca u periodu od tri godine prije izbora; uz
to, diskvalifikacija će stajati bez obzira na eventualni prethodni otkaz takvog kandidata, za razliku
od određenih kategorija državnih službenika po stavu 1 tog člana (vidi stav 29 u gornjem tekstu).
Ovakva diskvalifikacija, za koju ekvivalentne odredbe postoje u nekoliko država članica Vijeća
Evrope, služi dvojnoj namjeni koja je neophodna za ispravno funkcioniranje i poštivanje demokratskih
režima: naime, time se osigurava da kandidati različitih političkih usmjerenja imaju
isti utjecaj (pošto nekad nocioci javnih funkcija mogu imati nepravednu prednost u odnosu na
druge kandidate) i štiti izborno tijelo od takvih zvaničnika koji su, obzirom na funkciju, u prilici da
donose mnoge – a nekad i bitne – odluke, i uživaju značajan prestiž u očima običnog građanina, čiji
354