Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
zovanje i nastavu" svoje djece – roditelji mogu od države tražiti da poštuje njihova vjerska i filozofska
ubjeđenja. Njihovo pravo tako korespondira sa odgovornošću blisko povezanom sa uživanjem
i korištenjem prava na obrazovanje.
U predmetu Olsson protiv Švedske, smatralo se da roditelji ne gube svoja prava po članu 2 kad
su im djeca pod staranjem javnog organa. Sljedeći pasus to objašnjava (predmet Olsson, 24.
mart 1988, Serija A br. 130, str. 40, stavovi 95-96) :
Sud se slaže s Komisijom da činjenica da su djeca na staranju javnog organa ne dovodi podnosioce
do toga da gube sva svoja prava po članu 2 Protokola br. 1.
U ovom slučaju je, pak, Sud smatrao da nije došlo do kršenja člana 2 :
Sud, ipak, primjećuje, kao i Komisija, da gospodin i gospođa Olsson, mada se jesu opisali kao
ateisti, nisu napustili švedsku crkvu (vidi stav 8 u gornjem tekstu) i nema nikakve ozbiljne naznake
da njih posebno zanima, osim u dosta kasnoj fazi, da djeca ne budu vjeski odgojena.
Gospodin i gospođa Olsson nisu pokazali da u praksi, generalno, obrazovanje djece pod staranjem
javnog organa odstupa od onoga što su oni željeli.
U takvim okolnostima, nije ustanovljeno kršenje člana 2 Protokola br. 1.
Na kraju, Sud naglašava da druga rečenica člana 2 garantira pravo samo roditeljima, a ne
maloljetnoj djeci. U predmetu Eriksson protiv Švedske (22. juni 1989, Serija A br. 156, str. 31,
stav 93), kćerka gospođe Eriksson, Lisa, stavljena je pod staranje javnog organa. Po mišljenju
Suda:
Pritužba po članu 2 Protokola br. 1 zasnovana je samo na drugoj rečenici, koja garantira prava
roditelja, a ne na prvoj, koja kaže da "niko neće biti lišen prava na obrazovanje". Lisa, shodno tome,
ne može tvrditi da je bila žrtva navodnog kršenja člana 2, razmatranog samog ili zajedno sa članom
13 Konvencije.
Član 3 Protokola br. 1 – Pravo na izbore
Član 3 Protokola br. 1 glasi:
Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima
održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji osiguravaju
slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnog tijela.
U predmetu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije (2. mart 1987, Serija A br. 113, str. 22-24,
stavovi 48-54), Sud je dao tumačenje ove odredbe:
Dok skoro sve materijalne odredbe Konvencije i Protokola br. 1, 4, 6 i 7 koriste riječi "svako ima
pravo" i "niko neće", član 3 koristi frazu "visoke strane ugovornice se obavezuju". Nekad se iz
ovog člana izvlači zaključak da ovaj član ne podrazumijeva pojedinačna prava i slobode "direktno
352