Izvodi iz sudske prakse

Izvodi iz sudske prakse-Evropski sud za ljudska prava
razmatrati po članu 3 Konvencije u tekstu koji slijedi.
U zaključku, nije bilo kršenja člana 2 Konvencije u vezi nanošenja povreda Abdüllatif Ilhanu.
(Vidi i Berktay protiv Turske, presudu od 1. marta 2001, Podnesak br. 22493/93.)
Abortus
Postavlja se također i delikatno pitanje zaštite života prije rođenja.
U presudi u predmetu Open Door and Dublin Well Woman protiv Irske (29. oktobar 1992,
Serija A Br. 246-A, str. 28, stav 66), dvjema kompanijama je zabranjeno davanje informacija
trudnicama o mogućnosti abortiranja u inozemstvu. Abortus je bio zabranjen u Irskoj. Sud je
izjavio:
[...] da nije pozvan da u ovom predmetu ispituje da li je pravo na abortus garantirano po Konvenciji
i da li je fetus obuhvaćen pravom na život, kao što je predviđeno članom 2 (čl. 2). Podnositelji se nisu
pozivali na to da Konvencija sadrži pravo na abortus kao takvo, njihova pritužba se ograničavala na
onaj dio sudskog naloga kojim se ograničava njihovo pravo davanja i primanja informacija u vezi
abortusa u inozemstvu (vidi stav 20 gore).
Sud prema tome nije zauzimao stav po pitanju abortusa iz ugla člana 2. Međutim, Komisija
je imala priliku da se tim bavi. U predmetu X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Podnesak br.
8416/79, odluka od 13. maja 1980, Decisions and Reports (Odluke i izvještaji) 19, str. 248, stav
4, i str. 253, stav 23):
Komisija, prema tome, treba ispitati da li ova predstavka otkriva bilo kakvo kršenje odredbi Konvencije
na koje se poziva podnositelj, a posebice članova 2i 8. Ona ovdje podsjeća da je zakon
o abortusu visokih strana ugovornica u Konvenciji do sada bio predmet nekoliko podnesaka po
članu 25. Podnositelji su ili tvrdili da navedeni zakoni krše pravo (nerođenog djeteta) na život (član
2), ili da predstavljaju neopravdano mješanje u pravo (roditelja) na privatni život (član 8). Dvije
predstavke po članu 2 Komisija je proglasila neprihvatljivim na temelju činjenice da podnositelji
– u odsustvu bilo kakve mjere u vezi abortusa koja bi ih pogodila u smislu bliske veze sa fetusom
- ne mogu tvrditi da su «žrtve» zakona o abortusu na koji se žale. (Predstavka br. 867/60, X. protiv
Norveške, Collection of Decisions 6 (Zbirka Odluka 6), Yearbook of the European Convention
on Human Rights 4, str. 270, i Predstavka br. 7045/75, X. protiv Austrije, Decisions and Reports
7 (Odluke i izvještaji 7) str. 87). Jedan je predstavka (br.6959/75 – Brüggemann i Scheuten protiv
Savezne Republike Njemačke), u kojoj se poziva na član 8, Komisija proglasila prihvatljivom, utoliko
što su podnositelji bile dvije žene. Komisija, a nakon toga je Komitet Ministara, zaključio su da
se nije radilo o kršenju člana 8 (Decisions and Reports Odluke i izvještaji) 10, str. 100-122). Ovakav
zaključak zasnivao se na tumačenju člana 8 koje je, inter alia, uzelo u obzir zakon o abortusu viokih
strana ugovornica kakav je bio u primjeni u vrijeme kada je Konvencija stupila na snagu (ibid, str.
117, stav 64 Izvještaja Komisije).
Nakon što je na ovaj način rezimirala precedente, Komisija je izložila razborit odgovor,
fokusirajući se na neophodnoj zaštiti života majke, koju može osigurati abortus:
Komisija smatra da se od nje u ovim okolnostima ne traži da odlučuje da li član 2 uopće ne pokriva
36