Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
stav 71) bavi se ovim pitanjem.
Alternativno i dodatno, podnosioci su se pozvali na kršenje njihovog prava na mirno uživanje
imovnine, kako ga garantira prva rečenica člana 1.
Pravilo (u drugoj rečenici) koje lišenje imovine stavlja pod određene uslove u vezi sa određenom
kategorijom, zapravo sa najradikalnijom vrstom, miješanja u pravo na mirno uživanje imovine
(vidi stav 37, in fine, u gornjem tekstu); druga rečenica je dodatak i kvalifikacija općeg principa
izraženog u prvoj rečenici. Dakle, nezamislivo je da primjena tog općeg principa na ovaj predmet
treba da dovede do bilo kakvog drugog zaključka, osim onog do kojeg je Sud već došao u primjeni
druge rečenice.
Primjena prve rečenice
U predmetu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske (23. septembar 1982, Serija A br. 52, str. 26,
stav 69) Sud je primijetio:
Činjenica da dozvole ne ulaze u opseg ni prve rečenice prvog stava, ni u drugi stav, ne znači da
miješanje u dato pravo krši pravilo sadržano u prvoj rečenici prvog stava.
U smislu ove druge odredbe, Sud mora odrediti da li je uspostavljena pravična ravnoteža između
zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi, mutatis mutandis,
presudu od 23. jula 1968, u takozvanom "belgijskom jezičkom" predmetu, Serija A br. 6, str. 32,
stav 5). Traganje za takvom ravnotežom inherentno je u cijeloj Konvenciji, i odraženo u strukturi
člana 1.
Član 2 Protokola br. 1 – Pravo na obrazovanje
Član 2 Protokola br. 1 glasi:
Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svojih funkcija u
oblasti obrazovanja i nastave, država poštuje pravo roditelja da osiguraju
takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i
filozofskim uvjerenjima.
Presuda Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (2. decembar 1976, Serija A br. 23,
str. 25-26, stavovi 51-52) sadrži analizu ovog člana:
Kako se vidi iz same strukture, član 2 predstavlja cjelinu kojom dominira prva rečenica. Obavezujući
se da nikog neće "lišiti prava na obrazovanje", države ugovornice svima pod svojom jurisdikcijom
garantiraju "pravo pristupa obrazovnim ustanovama koje u datom trenutku postoje" i "mogućnost
da", "putem zvaničnog priznanja obrazovanja koje je završio", "svako ima koristi od školovanja koje
je završio" ( presuda od 23. jula 1968, o meritumu u tzv. "belgijskom jezičkom" predmetu, Serija A
br. 6, str. 30-32, stavovi 3-5).
Pravo određeno drugom rečenicom člana 2 predstavlja dodatak na temeljno pravo na obrazovanje
(stav 50 u gornjem tekstu). Radi se o izvršenju prirodne obaveze prema djeci – jer su prvenstveno
347