Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
[…] dozvole za eksproprijaciju nemaju za cilj da ograniče ili kontroliraju [korištenje imovine].
Pošto su one inicijalni korak u proceduri koja vodi do lišenja imovine, ne ulaze u opseg primjene
drugog stava. Moraju se razmatrati po prvoj rečenici prvog stava.
Tako je, u predmetu Poiss protiv Austrije (23. april 1987, Serija A br. 117, str. 107-108, stavovi
62 i 64), u vezi sa privremenim prenosom zemljišta, Sud kazao:
Neosporno jeste došlo do miješanja u pravo podnosilaca na imovinu, garantirano članom 1 Protokola
br. 1 (vidi presudu Marckx od 13. juna 1979, Serija A br. 31, str. 27, stav 63): 22. aprila 1963.
njihova zemlja je dodijeljena drugim vlasnicima, koji su učestvovali u šemi konsolidacije, ili je
korištena za komunalne mjere ili objekte, a oni do sada nisu kroz konačnu odluku dobili kompenzaciju
kakva je propisana zakonima pokrajine.
[…]
Sud, kao prvo, primjećuje da austrijske vlasti nisu provele ni formalnu, ni de facto eksproprijaciju
(vidi presudu Sporrong i Lönnroth, presuda od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 24,
stav 62-63). Prenos izvršen u aprilu 1963. bio je privremen: samo će ga stupanje na snagu plana
konsolidacije učiniti nepovratnim (vidi stav 32 u gornjem tekstu). Prema tome, podnosioci svoju
zemlju mogu vratiti, ako konačni plan ne potvrdi distibuciju donsenu u ranijoj fazi postupka. Shodno
tome, ne može se reći da su podnosioci bili definitivno "lišeni svoje imovine" u smislu druge
rečenice prvog stava člana 1.
Privremeni transfer, u suštini, i nije za cilj imao da ograniči ili kontrolira "korištenje" zemljišta (drugi
stav člana 1), već da ostvari rano restruktiruranje područja konsolidacije sa ciljem da "privremeni
vlasnici" zemlju obrađuju bolje i racionalnije (vidi stav 32 u gornjem tekstu). Stoga se ovaj transfer
mora razmatrati na osnovu prve rečenice prvog stava člana 1 (predmet Poiss, Serija A br. 117, stav
64).
Sud je ovaj princip ponovo iznio u presudi Grčke rafinerije Stran i Stratis Andreadis protiv
Grčke (9. decembar 1994, Serija A br. 301-B, str. 86, stavovi 67-68):
[…] nemoguće je bilo da podnosioci osiguraju izvršenje konačne arbitražne odluke, po kojoj im je
država morala platiti određene sume u smislu troškova koje su imali u nastojanju da ispune svoje
ugovorne obaveze, ili čak da pokrenu daljnje aktivnosti da putem suda dobiju date sume.
U zaključku, došlo je do kršenja imovinskih prava podnosilaca.
Dato miješanje nije bilo ni eksproprijacija, ni mjera kontrole upotrebe imovine; ima se razmatrati u
odnosu na prvu rečenicu prvog stava člana 1.
Provedba člana 1
Odnos između poštivanja druge i treće rečenice i poštivanja prve
rečenice
Presuda James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. februar 1986, Serija A br. 98, str. 43,
346