Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
4. Član 1 Protokola br. 1, treća rečenica (drugi stav)
Treća rečenica člana 1 predstavlja drugi stav. Glasi ovako:
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da
primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje
imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih
doprinosa ili kazni.
Uslovi za primjenu člana 1, treća rečenica (drugi stav)
U presudi Handyside (7. decembar 1976, Serija A br. 24, str. 29, stav 62, in fine), Sud je kazao:
Za razliku od člana 10, stav 2 Konvencije, [drugi] stav postavlja države ugovornice kao jedine koje
sude o "neophodnosti" miješanja. Shodno tome, Sud se mora ograničiti na nadzor zakonitosti i
svrhe datog ograničenja.
Čak i tako, iz toga ne proizilazi da je svako miješanje zakonito. Generalno, Sud je, u predmetu
Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH protiv Holandije (22. februar 1995, Serija A br. 306-
B, str. 49, stav 62), kazao da:
Prema jasno ustanovljenoj sudskoj praksi Suda, drugi stav člana 1 Protokola br. 1 mora se tumačiti
u svjetlu principa datog u prvoj rečenici tog člana (vidi, među ostalimi izvorima, i presudi Agosi,
ibid.). Shodno tome, miješanje mora ostvariti "pravičnu ravnotežu" između zahtjeva općeg intersa
zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Pitanje postizanja ove ravnoteže odražava se
u strukturi člana 1 u cjelini, uključujući drugi stav: mora, shodno tome, postojati razuman odnos
proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.
Završni dio prethodnog odlomka znači i da će Sud potvrditi cilj i proporcionalnost miješanja.
Primjeri primjene člana 1, treća rečenica (drugi stav)
Mjere poduzete u društvenom interesu
Treća rečenica primjenjuje se, recimo, na slučajeve kontrole visine najamnina. U tom smislu,
Sud je u presudi Mellacher i drugi (19. decembar 1989, Serija A br. 169, str. 25, stav 44) kazao:
Sud smatra da poduzete mjere ne predstavljaju ni formalnu, ni de facto eksproprijaciju. Nije bilo
prenosa imovine podnosilaca, niti su oni bili lišeni prava da je koriste, daju u najam ili prodaju. Osporene
mjere, koje ih jesu lišile dijela prihoda od imovine, u ovim okolnostima predstavljaju samo
kontrolu korištenja imovine. Shodno tome, na ovaj član je primjenijv drugi stav člana 1.
Sud je zaključio (ibid., str. 30, stav 57):
Sud donosi zaključak da je, kad je donosio Zakon o kontroli najamnina iz 1981. godine, austsrijski
zakonodavac, uzimajući u obzir potrebu da uspostavi pravičnu ravnotežu između općeg inte-
344