Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
Konvencija ustanovila, na domaćim je vlastima da izvrše inicijalnu ocjenu i postojanja problema
od javnog značaja koji traži mjere lišenja imovine, i korektivne aktivnosti koje treba poduzeti (vidi,
mutatis mutandis, presudu Handyside od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 22, stav 48). I ovdje,
kao i u drugim područjima na koja se odnose garancije koje daje Konvencija, domaće vlasti uživaju
određeni stepen slobodne procjene.
Nadalje, pojam "javnog interesa" mora biti širok. Naročito će, kako je Komisija primijetila, odluke
o usvajanju zakona kojim se vrši eksproprijacija imovine, obično podrazumijevati razmatranje
političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja, o kojima se u demokratskom društvu mišljenja mogu
u velikoj mjeri razlikovati. Smatrajući prirodinim da stepen slobodne procjene koji se zakonodavcu
ostavlja u provedbi socijalnih i ekonomskih politika treba da bude širok, Sud će poštovati
sud zakonodavca o tome šta je "u javnom interesu", osim ako takav sud očigledno ne bude bez
razumnog osnova. Drugim riječima, mada Sud ne može svoju ocjenu zamijeniti ocjenom domaćih
vlasti, obavezan je osporenu mjeru razmotriti u odnosu na član 1 Protokola br. 1 i, pri tome, ispitati
činjenice u vezi sa kojima su domaće vlasti djelovale.
Sud je, shodno tome, jednostavno utvrdio da li su navedeni ciljevi "javnog interesa" zakoniti,
odnosno, da nisu "očigledno nerazumni". U ovom slučaju je kazao (ibid., str. 34, stav 49):
Sud se, shodno tome, slaže sa zaključkom Komisije: mišljenje Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva
da postoji [razlog od javnog interesa] nije bio takav da se može okarakterizirati kao očigledno
nerazuman.
Međutim, uslov "javnog interesa" traži više od zakonitog cilja, odnosno cilja koji nije nerazuman.
Javni interes implicira pravičnu ravnotežu između cilja za koji se navodi da je u javnom interesu,
i upotrijebljenog sredstva (lišenje imovine), kako je Sud dalje i kazao (ibid., str. 34, stav 50):
Međutim, ovim se ovo pitanje ne rješava. Ne samo da mjera kojom se neko lišava imovine mora,
činjenično i principijelno, slijediti legitiman cilj "u javnom interesu", već mora postojati i razuman
odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, između
ostalog i, mutatis mutandis, u gornjem tekstu pomenutu presudu Ashingdane, Serija A br. 93, str.
24-25, stav 57). Ovaj drugi zahtjev izražen je na drugi način u presudi Sporrong i Lönnroth, kroz
pojam "pravične ravnoteže", koja se mora uspostaviti između zahtjeva od općeg interesa zajednice, i
zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (Serija A br. 52, str. 26, stav 69). Potrebna ravnoteža neće
postojati ako data osoba mora da snosi "pojedinačan i pretjeran teret" (ibid., str. 28, stav 73). Mada
je u toj presudi Sud govorio u kontekstu općeg pravila mirnog uživanja imovine iz prve rečenice
prvog stava, ukazao je na to da je "traganje za ovakvnom ravnotežom […] odraženo u strukturi
člana 1" u cjelni (ibid., str. 26, stav 69).
U istom tonu, Sud je ustanovio implicitno pravo na kompenzaciju (Sveti manastiri protiv
Grčke, 9. decembar 1994, Serija A br. 301-A, str. 35, stav 71):
Uslovi kompenzacije po važećim zakonima od materijalnog su značaja za pitanje da li osporena
mjera poštuje potrebnu pravičnu ravnotežu, a naročito da li ne nameće neproporcionalan teret na
podnosioca. U vezi s tim, oduzimanje imovine bez plaćanja sume koja je u relativnom odnosu sa
njenom vrijednošću će uglavnom predstavljati neproporcionalno miješanje, a potpuno odsustvo
naknade može se smatrati opravdanim po članu 1 samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, član 1
ne garantira pravo na punu kompenzaciju u svim okolnostima, jer legitimni ciljevi "javnog interesa"
mogu tražiti naknadu nižu od pune tržišne vrijednosti (vidi Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog
342