Izvodi iz sudske prakse

Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Fizička tortura koja nije ishodila smrću žrtve
Sud je također rješavao pitanje fizičkog nasilja koje nije rezultiralo smrću. U tom pogledu
dogovoreno je da se razmatra mogućnost kršenja člana 2. i iz tog aspekta. Koristit ćemo presudu
u predmetu Ihan protiv Turske od 27. juna 2000. za ilustraciju. U tom predmetu podnositelj je
bio izložen potencijalno smrtonosnim udarcima kundaka pripadnika žandarmerije prilikom
njegovog hapšenja. Sud je zaključio sljedeće (Podnesak Br. 22277/93, stavovi 75-78):
Sud podsjeća da u ovom predmetu sila korištena protiv Abdüllatif Ilhana nije u konkretnom slučaju
bila smrtonosna. Ovo ne isključuje ispitivanje navoda podnositelja po članu 2. Može se primijetiti
da je Sud u tri prethodna predmeta isptivao navode žalbe po ovoj odredbi, kada se nije radilo o
smrti navodne žrtve kao rezultatu spornog ponašanja.
U predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 28.oktobra 1998, Reports
(Izvještaji) 1998-VIII, str. 3159-3163, stavovi 115-22), podnositelj, Ahmet Osman, je pogođen i
teško ranjen kada je jedan čovjek pucao iz vatrenog oružja iz velike blizine na njega i njegovog oca.
Njegov otac je smrtno stradao. Sud je zaključio na osnovu činjenica predmeta da su vlasti poštovale
svoje pozitivne obaveze po članu 2 da zaštite njiho pravo na život u značenju koje ima prva rečenica
člana 2. U predmetu Yasa (citirana u gore navedenom tekstu, str. 2436-2441, stavovi 92-108), na
podnositelja je na ulici nepoznata osoba ispalila devet metaka i ranila ga, no on je ipak preživio. Sud
je, našavši da se ne radi o propustu vlasti da zaštite život podnositelja, ipak zaključio da one nisu
ispoštovale proceduralne obaveze po članu 2 i sprovele djelotvornu istragu u slučaju ovog napada.
U predmetu L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 9. juna 1998, Reports (Izvještaji)
1998-III, str. 1403-1404, stavovi 36-41), u kojem je podnositeljica koja je bolovala od leukemije, bila
kćerka vojnika koji je bio na Uskršnjim ostocima tokom nuklernih proba Ujedinjenog Kraljevstva,
Sud je primijetio da ne želi sugerirati da je država namjerno pokušala da joj uskrati život, nego je
ispitivao, po članu 2, da li je država učinila sve što je bilo potrebno kako bi spriječila opasnost po
život podnositeljice. Zaključeno je da država u tom pogledu nije pogriješila.
Sud primjećuje da su se ova tri predmeta odnosila na pozitivnu obavezu države da zaštiti život
određene osobe od treće strane ili od rizika od bolesti prema prvoj rečenici člana 2 stav 1. On,
međutim, smatra da samo u izuzetnim okolnostima fizičko zlostavljanje od strane službenih lica
neke države, koje nema smrt za posljedicu, može postaviti pitanje kršenja člana 2 Konvencije.
Tačno je da krivična odgovornost onih koji koriste silu ne predstavlja pitanje u postupcima koji
se vode prema Konvenciji (vidi McCann i ostali presudu citiranu gore, str. 51, stav 173). No ipak,
stupanj i vrsta sile koja je upotrebljena, kao i nedvosmislena namjera ili cilj iza te sile, među ostalim
faktorima, mogu biti relevantni kod ocjene da li se u konkretnom slučaju postupak organa države,
kojim su nanešene povrede koje nisu rezultirale smrću, nekompatibilan sa ciljem i svrhom člana 2
Konvencije. U skoro svim slučajevima u kojima se radilo o napadu ili zlostavljanju neke osobe od
strane policije ili vojnika, njihove pritužbe prije potpadaju pod ispitivanje po članu 3 Konvencije.
Sud podsjeća da je Abdüllatif Ilhan pretrpio oštećenje mozga nakon najmanje jednog udarca kundakom
u glavu koji su mu nanijeli žandari kojima je bilo naređeno da ga uhapse tokom jedne operacije
i koji su ga udarali nogama i tukli kada su ga zatekli kako se krije u grmlju. Dva medicinska
izvještaja iz tog vremena govore o povredama glave opasnim po život. Ovo je imalo za posljedicu
dugotrajni gubitak funkcija. Težina njegovih povreda prema tome nije upitna.
Međutim, Sud nije uvjeren da je u okolnostima ovog predmeta sila koju su upotrijebili žandari
prilikom hapšenja Abdüllatif Ilhana bila po svojoj prirodi ili stupnju takva da predstavlja kršenje
člana 2 Konvencije. Isto tako se ne postavlja nikakvo odvojeno pitanje u ovom kontekstu koje bi se
odnosilo na navodnu medicinsku pomoć u slučaju njegovih povreda. Međutim, Sud će ove aspekte
35