Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
Pošto je svrha Konvencije da štiti prava koja su "praktična i djelotvorna", mora se utvrditi da li je
predmetna situacija ipak predstavljala de facto eksproprijaciju, kako to tvde podnosioci (vidi, među
drugim izvorima, i presudu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske od 23. septembra 1982, Serija A
br. 52, stav 63).
Mora se imati na umu da 1967. godine, po zakonu koji je usvojila vojna vlada tada na vlasti,
Mornarnički fond jeste zauzeo velike površine zemlje, u kojoj je bila i zemlja podnosilaca; tu je
ustanovljena mornarička baza, kao i odmaralište za oficire i njihove porodice.
Od tog vremena, podnosioci nisu u mogućnosti svoju imovinu niti koristiti, niti prodati, zavještati,
založiti ili pokloniti; gospodin Petros Papamichalopoulos, jedini od njih koji je dobio konačnu sudsku
odluku kojom se mornarici nalaže da mu vrati imovinu, čak mu je bio uskraćen pristup imovini
(vidi stavove 11-12 u gornjem tekstu).
[…]
Sud smatra da je gubitak bilo kakve mogućnosti raspolaganja datom zemljom, posmatrano zajedno
sa neuspjehom dosadašnjih pokušaja da se predmetna situacija preinači, izazvao dovoljno ozbiljne
posljedice da se smatra da je protiv podnosilaca izvršena de facto eksproprijacija na način koji je
nekompatibilan sa njihovim pravom na mirno uživanje imovine.
Stoga je postojalo i još uvijek postoji kršenje člana 1 Protokola br. 1.
Uz predmete eksproprijacije poput ovih koji su ilustrirani gornjim odlomcima, postoje i druge
vrste lišenja imovine u smislu druge rečenice člana 1.
Drugi slučajevi lišenja imovine
Tamo gdje nad imovinom postoji prav preče kupnje, postoji lišenje imovine. Primjer je predmet
Hentrich protiv Francuske (22. septembar 1994, Serija A br. 296-A, str. 18, stav 35), gdje su
poreske vlasti iskoristile zakonsko pravo preče kupnje tamo gdje je cijena plaćena za prodaju
nekretnina između dva privatna lica nedovoljna. Sud je primijetio:
Pošto je primjenjeno pravo preče kupnje, gospođa Hentrich je bila lišena svoje imovine u smislu
druge rečenice prvog podstava člana; vlada ovo nije osporila.
Lišenje može postojati i kad je imovina konfiskovana, kao u predmetu Handyside (presuda
Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. decembra 1976, Serija A br. 24, str. 30, stav
63).
Oduzimanje i uništenje Knjižice, s druge strane, podnosioca je trajno lišilo vlasništva nad
određenom svojinom. Međutim, ove su mjere dozvoljene drugim stavom člana 1 Protokola br.
1, tumačenim u svjetlu principa zakona, koji postoji u svim državama ugovornicama, po kojem
se predmeti čija je upotreba zakonitom presudom proglašena nedozvoljenom i opasnom po javni
interes, oduzima sa ciljem da se uništi.
Presuda Agosi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 24. oktobra 1986, Serija A br. 108, u vezi sa
pljenidbom i konfiskacijom krijumčarenih zlatnika krugerrand, daje novi primjer.
340