Izvodi iz sudske prakse

Dodatni protokoli
Koncept "lišenja imovine"
Eksproprijacija je po svojoj prirodi "lišenje imovine", ali je to samo jedan od načina da se
pojedinac liši imovine.
Eksproprijacija
Nema eksproprijacije, ako su sačuvani prerogativi koji proizilaze iz imovinskog prava. Tako je
u predmetu Sporrong i Lönnroth (čije su činjenice predočene u gornjem tekstu) Sud primijetio
(str. 24, stav 62):
Prvo treba podsjetiti na to da švedske vlasti nisu izvršile eksproprijaciju imovine podnosilaca. Podnosioci,
shodno tome, nisu bili ni u jednom trenutku formalno "lišeni" imovine: imali su pravo da
je koriste, prodaju, mijenjaju, doniraju ili stave pod hipoteku.
Međutim, još uvijek je bitno da ti prerogativi zaista budu sačuvani. U istom predmetu je Sud
dalje kazao (str. 24-25, stav 63):
U odsustvu formalne eksproprijacije, odnosno prenosa vlasništva, Sud smatra da mora gledati dalje
od površine, i istražiti pravu stvarnost predmetne situacije (vidi, mutatis mutandis, presudu Van
Droogen¬broeck, 24. juni 1982, Serija A br. 50, str. 20, stav 38). Pošto je svrha Konvencije da garantira
prava koja su "praktična i djelotvorna" (presuda Airey od 9. oktobra 1979, Serija A br. 32, str.
12, stav 24), mora se utvrditi da li je situacija predstavljala de facto eksproprijaciju, kako to tvrde
podnosioci.
Po mišljenju Suda, sve posljedice na koje se podnosioci žale (vidi stav 58 u gornjem tekstu) proizilaze
iz smanjenja mogućnosti raspolaganja tom imovinom. Te su posljedice izazvane ograničenjima
nametnutim u pogledu imovinskog prava, koje je time postalo ugroženo, te iz posljedica koje su ta
ograničenja imala na vrijednost imovine. Međutim, mada su data prava izgubila dio svoje suštine,
nisu nestala. Efekti datih mjera nisu takvi da se mogu podvesti pod lišenje imovine. Sud u vezi s
tim primjećuje da su podnosioci mogli nastaviti koristiti svoju imovinu, te da je, mada jest postalo
teže prodati imovinu u Stockholmu koja je pod dozvolom eksproprijacije i zabranom izgradnje,
mogućnost prodaje ipak postojala; prema informacijama koje je vlada predočila, obavljeno je nekoliko
desetina prodaja (vidi stav 30 u gornjem tekstu).
Stoga je druga rečenica prvog stava bila primjenjiva na ovaj predmet.
Međutim, Sud je potvrdio postojanje de facto eksproprijacije u presudi Papamichalopoulos i
drugi protiv Grčke (24. juni 1993, Serija A br. 260-B, str. 69-70, stavovi 41-46). U tom predmetu
je, na osnovu Zakona br. 109/1967, vojska zauzela određenu zemlju. Sud je primijetio:
To što je Mornarički fond zauzeo predmetnu zemlju, predstavljalo je jasno miješanje u pravo podnosioca
na mirno uživanje imovine. Miješanje nije bilo u svrhu kontrole korištenja imovine u
smislu drugog stava člana 1 Protokola br. 1. Uz to, nad podnosiocima nikad nije izvršena formalna
eksproprijacija: Zakon br. 109/67 nije prenio vlasništvo nad predmetnom zemljom na Mornarički
fond.
339